Planirano zastarijevanje opredjeljuje tok našeg života još od 20-ih godina XX stoljeća, kada su proizvođači počeli smanjivati vijek trajanja proizvoda s ciljem da se poveća potražnja za novim proizvodima. Ironično je da  je sijalica koja je uvijek bila simbol tehničke inovacije postala kamen temeljac sustava planiranog zastarijevanja. Kako je skromna sijalica postala prva žrtva planiranog zastarijevanja? Na Božić 1924. godine razvio se jedan značajan događaj. Nekoliko biznismena tajno su se sastali u Ženevi s ciljem da razrade tajni plan. Oni su osnovali prvi svjetski kartel, a njegov cilj je bila kontrola proizvodnje sijalica i podjela svjetskog tržišta. Kartel se zvao Phoebus. Phoebus je objedinio glavne proizvođače sijalica u Europi i SAD-u pa čak i proizvođače u dalekim kolonijama u Aziji i Africi. Njegov cilj je bila razmjena patenata, kontrola proizvodnje i prije svega kontrola tržišta potražnje. Za kompanije je profitabilno da se njihove sijalice redovno kupuju. Za njih je ekonomski neopravdano proizvoditi dugotrajne sijalice. Članovi Phoebus-a odlučili su da smanje vijek trajanja sijalica na samo 1.000 sati. Danas se ovakva udruživanja kontoliraju preko Zakona o zaštiti tržišne utakmice i kartelska udruživanja se rigorozno kažnajvaju, ako se utvrde i otkriju.

Godine 1925. formirana je organizacija pod nazivom "Komitet 1.000 sati ", čiji je cilj bio da smanji vrijeme trajanja električnih sijalica do 1.000 sati. Poslije 80 godina Helmut Hegel, povjesničar iz Berlina, otkrio je dokaze rada komiteta. U dokumentu kartela se kaže: Zabranjuje se garantirati, reklamirati i nuditi sijalice čiji rok trajanja prelazi 1.000 sati.

Službeno, Phoebus nikada nije postojao, pošto je konstantno skrivao svoju djelatnost. Njegova strategija maskiranja je bila stalno mijenje imena. U početku se zvao "Međunarodni električni kartel" a zatim je stalno mijenjao naziv. Važno je primijetiti da ta institucija i danas postoji.

Planirana zastarjelost, pojavila se istovremeno s masovnom proizvodnjom i potrošačkim društvom. Težnja da se proizvedu manje trajni proizvodi, započela je industrijskom revolucijom, kada su nove mašine, puno snizile cijenu proizvoda, što je samo po sebi dobro za potrošače. No, potrošači nisu imali potrebu za tolikom proizvodnjom, ona je bila ogromna. Godine 1928., utjecajni reklamni časopis upozorava: "Proizvod kome je vijek trajanja neograničen je tragedija za posao! ". Sa masovnom proizvodnjom, mnogi proizvodi su postali dostupni. Cijene su se snizile, mnogi su počeli kupovati stvari koje im nisu bile potrebne. Privreda je procvjetala!

Godine 1929. SAD su ušle u ekonomsku recesiju. Nezaposlenost je dostigla zastrašujuće razmjere. Četvrtina radno sposobnih Amerikanaca bila je 1933. bez posla. U New Yorku pojavio se radikalni predlog za oživljavanje privrede. Bernard London, veliki trgovac nekretnina, predložio je da se depresija zaustavi putem uvođenja obaveznog planiranog zastarijevanja. Tada se taj koncept, prvi put, pojavio u pisanom obliku. Bernard London je predložio da se za svaki proizvod odredi vijek trajanja, poslije čijeg isteka, biti će zabranjeno koristiti proizvod. Vlasnici će biti obavezni da ih vrate, da bi kasnije bili uništeni. Bernard London je vjerovao da će obvezna planirana zastarjelost proizvoda dati zamah privredi i potrošačkom tržištu, i osigurati svima zaposlenost.

Ideja Bernarda Londona nije tada prihvaćena, tako da i zakon o obaveznom planiranom zastarijevanju nije prihvaćen. Dvadeset godina kasnije, 50-ih godina, ta ideja se pojavila ponovo, međutim, s ključnom razlikom: Ne treba koristi metodu prinude, nego metodu ubjeđivanja. Planirana zastarjelost - bazira se na želji potrošača da poseduje nešto malo noviji proizvod, malo prije nego što je to neophodno.

Za razliku od ranijeg europskog pristupa po kome treba proizvesti kvalitetan proizvod da traje zauvijek slično kao dobro odijelo u kojem se čovjek i ženi i sahranjuje. Američki pristup teži da izazove kod potrošača nezadovoljstvo s proizvodom koji mu se do nedavno puno sviđao. Ubijediti ga da odbaci taj proizvod i kupi najnoviji dizajniran po poslednjoj modi. Danas planirano zastarijevanja se obavezno proučava u školama dizajna i inženjeringa.

Počevši od 50-ih godina planirana zastarjelost je postala osnova brzog ekonomskog rasta Zapadnih zemalja. Od tog trenutka stalan rast je postao sveti cilj. U zapadnom društvu dominira ekonomija rasta usmjerena na rast ne zbog zadovoljenja potreba, nego rast - zbog rasta, na beskonačni rast koji dovodi do neograničenog rasta proizvodnje. A da bi se opravdao rast proizvodnje potrošnja treba da raste neograničeno. Za taj sistem ekonomije rasta potrebna je umjetna potražnja koja se stvara na tri načina: reklamom, planiranim zastarijevanjem i kreditom.

Šta osjećaju inženjeri koji namjerno skraćuju trajnost proizvoda? Ova dilema se razmatra u engleskom filmu iz 1951., gdje je mladi kemičar pronašao vlakno koje je neuništivo. On smatra da je pronašao veliko otkriće. Nevjerovatno, ali njegovo otkriće nije obradovalo baš sve. Ubrzo ga progone ne samo vlasnici tvornica nego i radnici koji se boje da će ostati bez svojih radnih mjesta.

Zanimljivo je da se sličan događaj stvarno dogodio u tekstilnoj industriji. Godine 1940. kemijski gigant Dupont predstavio je revolucionarnu sintetičku tkaninu: Najlon! Žene su se istinski obradovale trajnim čarapama. Ali Dupont je dao nova uputstva tehnolozima da se vrate u projektni biro i da naprave slabije vlakno tako da čarape ne traju toliko dugo. Talentirani kemičari koji su znali stvoriti trajne čarape sada slijedeći duh vremena pravili su ih manje trajne. Neuništivo vlakno je nestalo iz tvornice baš kao i u filmu.

Malo potrošača zna da sa druge strane željezne zavjese u zemljama Istočnog bloka bila je dobra ekonomija i bez planiranog zastarijevanja. Komunistička ekonomija nije zasnovana na slobodnom tržištu nego na državnom planiranju. Bila je neefikasna i bolovala je od kroničnog nedostatka resursa. U takvom sistemu planirano zastarijevanje nije imalo nikakvog smisla. U bivšoj Istočnoj Nemačkoj u državi sa najefikasnijom komunističkom privredom službeni standard za trajnost hladnjaka i perilica bio je 25 godina.

Godine 1981. u Istočnoj Nemačkoj su proizveli posebno trajnu sijalicu. Počeli su je nuditi stranim kupcima na zapadu. Kada su proizvođači električnih sijalica iz DDR-a izložili svoj proizvod na sajmu u Hanoveru 1981.god kolege sa Zapada su im rekli: "Ostati ćete bez posla." A inženjeri iz DDR su odgovorili: "Ne naprotiv, dobili smo na uštedi energije i volframa i sada je naš posao zagarantiran.". Zapadni kupci su odbacili tu sijalicu. Godine 1989. Berlinski zid je pao. Tvornica je zatvorena i proizvodnja dugotrajnih sijalica je obustavljena. Sada se mogu naći samo na izložbama i muzejima. Dvadeset godina poslije pada Berlinskog zida kultura nepotrebne potrošnje zahvatila je i Istočnu Njemačku.

Planirana zastarjelost proizvodi ogroman konstantan otpad koji se isporučuje u zemlje trećeg svijeta kao što je Gana. Već 9 godina u Ganu dolaze brodovi sa kontejnerima elektronskog otopada. Izvoz elektronskog otpada je zabranjen međunarodnim zakonom. Ali tvrtke koriste jednostavan trik: oni proglase otpad kao robu iz druge ruke.

Doći će vrijeme kada ćemo shvatiti da naša planeta nije u stanju da osigura neograničen ekonomski rast. Njezini prirodni resursi i izvori energije su ograničeni. Potomstvo nam neće oprostiti i osuditi će rasipnički način život koji se sada dešava u razvijenim zemaljama. Ljudi iz cijelog svijeta počeli su da se mobiliziraju protiv planirane zastarjelosti.

Novi koncept pod nazivom "od kolijevke do kolijevke" tvrdi da ako tvornice budu radile u harmoniji sa prirodom planirana zastarjelost će sama postati zastarjela. Priroda je najveći proizvođač, ali opala latica, lišće i i sve ostalo što je postalo nepotrebno to nije otpad već je to hrana za druge organizmime. To je kružni zatvoreni ciklus. Priroda ne proizvodi otpad nego hranljive materije. Ako je proizvod sa malim rokom trajanja napravljen od štetnih supstanci to povećava problem otpada. Ali ako je proizvod napravljen od hranljivih materija on će biti koristan čak i kad odsluži svoj rok. Može se reći da će društvo antirasta biti ostvarenje Gandijevih riječi: "Svijet je dovoljno velik da zadovolji potrebe svih Ijudi, ali je suviše mali da zadovolji čovječiju pohlepu "
http://www.bebamur.com/blog/zavjera-sijalica-tajna-istorija-planiranog-zastarijevanja

Što mi znamo o vremenu? Praktično ništa. Vrijeme se smatra neumoljivo, neshvatljivo, nepovratno. Koliko god napredovala znanost, vrijeme za nas ostaje tajna, još uvijek. No, Ijudska genijalnost nikada se neće zaustaviti na dostignutom. Prvi koji je uspio da podigne veo s tajne o vremenu, bio je genijalni astrofizičar - Nikolaj Kozirjev. Njega su zanimale tajne neba, misterije vremena i on je smatrao da mu je sudbinom predodređeno, mnogo toga da ostvari. Njega su zvali drugim Einsteinom, nebeskom inteligencijom, i on je dostigao znanstvene visine, ne izmijenivši sebe, svoje principe, svoje ideale.

Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev, astronom i astrofizičar, rođen je 2. septembra 1908.god. u Sankt Peterburgu. Otac mu je bio rudarski inženjer Aleksandar Adrianovič Kozirjev, plemić. A majka - Julija Nikolajevna, potiče iz stare trgovačke porodice. Početak karijere Nikolaja Kozirjeva bio je bez sjene i sretan.

 

Godine 1924. sedamnaestogodišnji petrovgradski učenik objavio je članak o zvijezdama u znanstvenim novinama. Članak je privukao pažnju znanstvenika. Te 1924. godine Kozirjev je upisao Astronomski odsjek na fizičko - matematičkom fakultetu, Sveučilišta u Lenjingradu.

 

Privlačilo ga je nebo, zvijezde, galaksije, on je proučavao atmosferu Sunca i drugih zvijezda, fenomen pomračenja Sunca. Sa dvadeset godina Kozirjev je završio Lenjingradsko sveučilište i diplomirao na fizičko - matematičkom fakultetu. A u 28 godini, doktor Kozirjev je bio poznat kao vodeći astronom, i predavao je u nekoliko znanstvenih ustanova.

Tada je novo područje astronomije astrofizika bilo na cijeni, pojavila se mogućnost da se sazna, kako zvijezde ustvari izgledaju, i što se kod njih stvarno dešava. To su bile potpuno nove perspektive i Nikolaj Kozirjev ih je jasno vidio. Od 1928. godine, studira postdiplomske studije i radi u glavnoj astronomskoj opservatoriji SSSR-a u Pulkovu. U njegovom bliskom okruženju bili su talentirani fizičari: Ivanjenko, Landaly, Bronštajn. Oni su učili jedan od drugog, a podučavali su i druge. Kozirev, je predavao "Teoriju relativnosti", na Pedagoškom institutu.

Godine 1934., objavio u "Monthly Notices" mjesečnom listu engleskog Kraljevskog astronomskog društva "Teoriju proširene fotosfere zvijezda", koja se i danas zove njegovim imenom (Kozyrev-Chandrasekar theory).

Ali tri godine kasnije, dvadesetdevetogodišnji astrofizičar je bio uhićen. Optužili su ga za učešće u fašističkoj organizaciji. Pri tom nije samo on uhićen, svi pulkovski astronomi počevši od direktora i vodećih pulkovskih stručnjaka, bili su u to vrijeme uhićeni. Suđenje je trajalo nekoliko minuta, bez podnošenja nerazumne optužbe, i bez obrane, Kozirjeva su osudili na 10 godina zatvora. Tada više od toga, bilo je samo strijeljanje. Nemoguće je i pretpostaviti da bi astronomi zauzeti naukom i nebom, radili za fašiste. Međutim, od desetine znanstvenika, koji su uhićeni iz pulkovske opservatorije, jedino je preživio Nikolaj Kozirjev.

Prve dvije godine takozvani "fašist" Kozirjev držan je u zatvoru grada Dmitrovsk - Orlovski. To je bilo mjesto gdje su dovodili zatvorenike, računajući da neće preživjeti. Kada su 1939. god. otvorili tamnice, slika je bila užasna. Zbog neljudskih uvijeta, mnogi od tih koji su preživjeli, izašli su iz ćelije slijepi. "Kao što je pričao otac - kaže sin Kozirjeva, Fjodor - on je jednom bio neoprezan noću je zaspao i njega su potpuno skinuli ukrali su jaknu, kapu i sve ostalo i kada je došao stražar vidio je to i upitao: " Ko je osumnjičen?" Otac je rekao:"Ja nijesam osumnjičen". U tome kako je otac pričao taj stražar je vidio najveći prijestup, istjerao ga je napolje po mrazu, izrezao mu je obuću da bi ga kaznio." Po toj hladnoći kazna je značila praktično smrt. Međutim, znanstvenik je preživio i to je prihvatio kao " Božiji" znak. U zatvoru, Nikolaj Kozirjev je postao vjernik.

Nikolaj Kozirjev je želio je da produži znanstveni rad, i nužno mu je bila potrebna stručna literatura. Ali nje u zatvoru nije bilo. Ali odjednom je u zatvoru našao knjige: Zbirku Djemjana Bjednova i drugi tom Astronomskog kursa. To je bilo čudo! Božja pomoć. Tada je znanstvenik povjerovao u Boga. Za mnoge je zatvor katastrofa, pogibija i degradacija, ali, Kozirjev ima beskrajan mir misli u njihove dubine znanstvenik ulazi već deset godina.

Godine 1939. Kozirjeva su prebacili u Norilski logor NKVD-a. U početku je radio obične poslove, a zatim je prebačen u Dudinskuju polarnu stanicu kao geometar. A 1940. godine su ga unaprijedili i čak postavili za direktora stanice. Međutim 1941. godine, bio je optužen za navodnu neprijateljsku propagandu među zatvorenicima. Znanstvenik je bio uhapšen po drugi put i osuđen na smrt - strijeljanjem. Točke optužbe bile su dosta čudne, Npr: "Pristalica je teorije širenja svemira; Smatra Jesenjina dobrim pjesnikom, a Dunajevskog lošim kompozitorom; Izjavio je da Engels nije kompententan za znanost i ne slaže sa izjavom Engelsa da je "Njutn - induktivno magare". Na sudu je potvrdio, da stvarno ne smatra Engelsa autoritetom za područje znanosti. Vrhovni sud RSFSR osudio ga je na smrt strijeljanjem. Međutim znanstvenici nisu mirovali, da se preispita slučaj inicirali su drugovi akademici: Gligorij Šajn i Viktor Ambarcumjan. Prvi je pošao vlastima, kao direktor razrušene svemirske opservatorije i rekao:"Bez Kozirjeva je ne možemo obnoviti", drugi je potvrdio: "Kozirjev je nezamjenjiv.". Tada je smrtna presuda zamijenjena sa 10 godina zatvora.

Deset godina nije mali period i nalazeći se u zatvoru, znanstvenik je računao podatke za buduću disertaciju, a kasnije u sjevernoj tajgi je stvoren njegov glavni rad Teorija vremena - koja će kasnije biti nazvana Kozirjevljeva Teorija vremena. Bukvalno posle godinu od izlaska iz zatvora on je prezentirao gotovu disertaciju u Pulkovu, koju je uspješno odbranio. Ispostavilo se da je to bio jedan od prvih koraka u njegovoj novoj biografiji, kao znanstvenika.

Disertacija je bila posvećena proučavanju jednog čudnog fenomena. Prema zakonu fizike (drugi zakon termodinamike), zagrijana tijela se hlade i odaju svoju energiju hladnijim, zbog čega se temperatura svih tijela postepeno izjednačava. Primijenivši to na Svemir, to znači da je neizbježna toplinska smrt Svemira. Naše Sunce po svim proračunima, trebalo je odavno izgoriti, ali ono svijetli i dalje? To znači da Svemir - zvijezde, primaju neku zagonetnu energiju izvana ili iznutra? Da bi se povećala temperatura ogromnog Sunca za samo jedan stupanj, ta energija bi morala biti ogromna. Kozirjev je dokazao u svojoj doktorskoj disertaciji da termonuklearni izvori ne mogu da osiguraju energetsku potrošnju zvijezda za period od milijarde godina. Ti izvori bi već odavno presušili. Zato treba tražiti neki drugi izvor energije. Koji to?

U potrazi za drugim izvorom energije, Kozirjev je zaključio da je vrijeme - izvor energije. Na teoriji vremena, najfantastičnoj teoriji suvremene astrofizike, Kozirjev je radio na Krimu. Odavno je primijećeno da su krimske planine mistično mjesto, tijesno povezano sa Kosmosom. Na Krimu, Kozirjev je proveo začuđujući eksperiment. Zbog brzine rasprostiranja svjetlosti mi vidimo zvijezdu samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda se već pomjeri. No, uređaji reagiraju kada se teleskop usmjeri na tu točku, gdje se realno nalazila zvijezda. A to znači da se zagonetna energija rasprostire trenutno mnogo brže od brzine svjetlosti. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Znači da ta energija nije materijalna i sa našim svijetom nema nikakve veze. Religiozni Ijudi nazvali bi taj fenomen - Božji dah, za filozofe - idealiste to bi bio impuls višeg razuma.

Znanstvenik - astofizičar bio je primoran da stvori novu teoriju i Kozirjev je to i napravio. Kozirjev je novi vid energije nazvao "protok vremena". Pri čemu vrijeme promatra kao novi izvor energije. Prema Kozirjevu, energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Ako bi mi ovladali vremenom, dobili bi beskonačni izvor energije. Mogli bi stvarati elektrane, putovati po paralelnim svjetovima, mogli bi proučavati zvijezde u stvarnom vremenu. To je stvarno bila fantastična teorija.

Po Kozirjevu vrijeme ima različitu gustoću i biva različito po kvalitetu. Može se širiti i skupljati, može biti srećno, a može biti tragično. O Staljinovom vremenu Kozirjev je rekao: "U krajnjem nije uzrok Staljin, takvo je bilo fizičko svojstvo tog vremena.". "I stvarno vrijeme posjeduje gustoću i ponaša se kao aktivni sudionik događaja koji se dešavaju. Ono ubrzava i usporava, svi mi znamo da u raznim vremenskim periodima, vrijeme osjećamo različito. Ono nekad ide brzo, a zatim neočekivano usporava."

Međutim, sovjetski akademici nisu razumjeli "Teoriju vremena Kozirjeva", oni su ideju znanstvenika dočekali na nož. Negov rad čekala je teška sudbina. U novinama "Pravda", glavnim novinama SSSR-a pojavljuje se pismo "Neozbiljna potraga za naučnim senzacijama" njegovi autori su uvaženi akademici: L.A.Arcimovič, P.L.Kapic i I.E.Tama. Nakon objavljivanja, počela je kampanja klevetanja Nikolaja Kozirjeva. Tako, da je u SSSR-u, njegova teorija postala poznata kao "kozirjevština." Po naređenju CK KPSS u akademiji znanosti je formirana komisija sa jedinim zadatkom: Naći teoriji Kozirjeva nedostatke. I naravno oni su pronađeni. Veći dio komisije koja je provjeravala Kozirjevljeve eksperimente na kraju krajeva te eksperimente su opovrgli.

Isto tako je svojevremeno bila reakcija znanstvene zajednice i na ideje Vladimira Vernadskog. Uistinu, najveći neprijatelji znanstvenika su drugi znanstvenici. Uvijek u svim vremenima, znanstvenici su bili glavni progonitelji genija - pionira, koji su otkrivali Ijudima nepoznate horizonte. "Nikolaj Aleksandrovič može se naravno okarakterisati kao genije. On je imao genijalnu znanstvenu intuiciju i moguće da se dio njegovih protivnika žustro odnosio prema profesoru Kozirjevu, jer su osjećali da kod njih takvog svakodnevnog, svakonoćnog ozarenja nema. Njima genijalne ideje, rijetko dolaze." ( Sergej Smirnov, viši naučni suradnik pulkovske opservatorije)

Nije se znalo kako se postaviti i prema poznatim Kozirjevim ogledalima, pomoću kojih su se uočavala prava čudesa. Ta ogledala, poput leća, fokusiraju različite vrste zračenja. Posle smrti Kozirjeva, početkom 1990.god. eksperimenti sa ogledalima su provođeni u Institutu za eksperimentalnu medicinu, Sibirski odjeljenja - Akademije znanosti. Nalazeći se unutar ogledala Ijudi su mogi emitirati misli na daljinu, vidjeli slike iz budućnosti, prošlosti, a takođe i događaje koji su se dešavali izvan stvarnosti. Godine 1997, novosibirski znanstvenici su proveli zajedno eksperimente s engleskim kolegama, u Engleskoj, u Stonehedgu. Više od 200 Ijudi primali su poslane preko "ogledala Kozirjeva" informacije iz Novosibirska. Znanstvenici su se uvjerili, ogledala rade.

Ogledala su odavno poznata čovječanstvu, udubljena ogledala sa poliranom površinom u svim vremenima su koristili proroci, za predviđanje budućnosti. Svećtenici nekih indijskih hramova i sada koriste udubljena ogledala sa zlatnom površinom.

 

No, postoje udubljena ogledala čije mogućnosti ostaju tajna do današnjeg dana. Jedno od takvih zagonetnih ogledala posjedovao je jednan od najvećih naučnika XllI vijeka, monarh Roger Bacon. Među savremenicima on je važio za velikog maga danas, mi bi ga nazvali znanstvenikom koji stremi da odgonetne tajne prirode. U povijesti je zapisano: "On je napravio dva ogledala na Oxfordskom sveučilištu: Pomoću jednog od njih mogao je u svako doba dana zapaliti svijeću, a u drugom se moglo vidjeti, što rade Ijudi, bilo gdje na Zemlji."

Kozirjevljeve Ideje o vremenu toliko protivreče običnim predstavama da fizičari pri spomenu njih se osmjehuju. No, poznatom znanstveniku koji je otkrio vulkanizam na Mjesecu dozvoljeno je da ima svoja uvjerenja. Nikolaj Kozirev, u početku je predvidio teorijski, a potom eksperimentalno dokazao vulkansku aktivnost na planetama Sunčevog sistema. Eksploziju plina iz kratera na Mjesecu, Kozirev je zabilježio 3. novembra 1958.god. na Krimu. Mjesec je mrtva planeta smatrali su znanstvenici i svijetli samo zato jer ga Sunce obasjava. Američki astrofizičari su čak optužili Kozirjeva, za namjernu falcifikaciju podataka. Sve se razjasnilo već posle deset godina, posle dostavke na Zemlju mjesečevog tla. Amerikanci su željeli da isprave svoju grešku i dodijelili su Kozirjevu zlatnu medalju "Međunarodne Akademije Astronautike" i pozvali ga u Ameriku.

"Bio je poziv iz Amerike - sjeća se Fjodor Kozirjev - pri tome cijele porodice. Ja sam čak uspio da se pohvalim u školi, da ću uskoro poći u Ameriku. To je bilo početkom 70-ih. Putovanja nije bilo. Jedan od najnevjerovatnijih razloga bio je taj kada je otac otišao po dokumenta u Moskvu on je zajedno putovao sa Solženjicinom, koji je u to vrijeme pao u nemilost. Kad se vratio iznenada je saznao da je njegov odlazak otkazan."

Ljudi iz tajnih službi, uvijek su se zanimali za djelatnost Kozirjeva, za njegov rad, otkrića, i do same smrti on se nalazio pod njihovom jakom i neprekidnom kontrolom. Dosta je reći da je potpunu rehabilitaciju Nikolaj Aleksandrović dobio tek 1959. god. Fjodor Kozirjev: "Sjećam se jedne od posjeta našem stanu, ne sjećam se tih Ijudi, i naravno nisam prisustvovao razgovoru, ali poslije razgovora otac je rekao, da ga pozivaju opet da radi na strukturi sile i da se interesiraju za pitanje trenutne povezanosti. Ja sam pitao:" A da li ćeš biti nešto?" Odgovorio je: "Naravno da neću!""

Znanstvenik je mnogo radio, njega nije interesirao samo Mjesec, nego i druge planete. Jednom je rekao: "Venera je nevjerovatna planeta, ona na neki način ima suprotan tok vremena, ona se rotira u suprotnom smjeru. Pored toga, na Veneri je moćna vulkanska aktivnost, i ova planeta je veoma topla." Godine 1953. objavio je znanstveni rad: "O svijetljenju noćnog neba Venere" Kojeg će kasnije priznati kao osnovu, za metode spektralne analize. Posmatranja od 1954 do 1956. god. natjerali su istaživača na novi zaključak u vezi sa svojstvima atmosfere i polarnih kapa Marsa.

Kozirjev je bio fanatik svog rada i veoma obrazovan čovjek. On je bio veoma dobar posmatrač, pri tom jedinstven posmatrač. Među astronomima se pričalo da Nikolaj Aleksandrović Kozirjev čim priđe teleskopu - odmah nešto otkrije. To je rijetko tko mogao, Ijudi koji su upoznati sa astronomijom i astronomima znaju da ponekad prođu ne dani, nego mjeseci i godine pored teleskopa, da bi uhvatili taj trenutak da uhvate tu pojavu koja se istražuje. Nikolaju Aleksandroviču Kozirjevu se dalo praktično od prve da uoči tu pojavu koja je jedinstvena.

Posljednje godine života znanstvenika bile su su u sjenci ogromnih prepreka, koje su mu rađene u Pulkovskoj opservatoriji. Njegovi zahtjevi za opremu i materijal, nijsu se ispunjavali. Njegovi članci i ako su objavljivani, objavljivani su u skraćenom obliku. Konačno, 1979. god. Kozirjeva su jednostavno izbacili iz opservatorije zbog smanjenja osoblja.

Ovaj izuzetni astrofizičar umro je 27. februara 1983, u 75-oj godini života. Pjesnik Andrej Voznesenski ga je nazvao " nebeskom inteligencijom". O znanstveniku je napisao: "Umire u prostoru, živi u vremenu". Veliki astronom pošao je prvi po nepoznatom putu vremena, nama je zavještao da izučavamo svojstva vremena. Zato što nam samo vrijeme otkriva kosmičke zakone, dubine prirode i svemira, unutrašnju suštinu.
www.bebamur.com/n-kozirjev.html

 

 

N. A. Kozirjev "Od zvijezde do zvijezde"
Prije više od deset godina, u februaru 1963., na stranicama "Smjene", objavljen je tekst: "Kako voljeti planetu Zemlju?". Junak ovog teksta bio je Nikolaj Kozirjev, astronom i fizičar čija su otkrića i hipoteze više puta bili predmet zanimanja javnosti. On je bio taj koji je 1958., kada se Mjesec smatrao mrtvim tijelom, otkrio vulkanske aktivnosti u krateru Aristarh i Alfons. On je bio taj koji je otkrio kisik u atmosferi Venere i vodenu paru u Saturnovom prstenu. Promatranje Marsa i Merkura omogućilo je Kozirjevu da napravi još jedan iskorak u proučavanju ovih planeta.

Sve ovo bi bilo dovoljno da se ime Kozirjeva svrsta među istaknutim znanstvenicima našeg vremena. A to još nije sve. Pulkovska opservatorija 1958. je izdala knjigu Kozirjeva "Asimetrična mehanika u linearnom približavanju". Ova knjiga je u suštini jedna od najbolje razrađenih hipoteza o prirodi vremena. Knjiga je svojevremeno izazvala neobično veliku polemiku. Akademici i novinari, sovjetski i strani znanstvenici, pisci, odradili su svoj udio u žestokom, neprimjerenom sporu oko Kozirjevljevih ideja.

I evo deset godina kasnije, vratio sam se u kabinet Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva. Što su ove godine donijele znanstveniku? Što je novo saznao o planetama Sunčevog sistema? ( Jer je Kozirjev predani znanstvenik - planeta, ne namjerava da promijeni svoje "blisko" astronomsko zanimanje.) I na kraju, koja je teorija, fizičara Kozirjeva danas?

Prvo, vratimo se izvorima. Suština ideje Kozirjeva se sastoji u slijedećem. Psihološki osjećaj vremena, koji je svojstven svakom, kao da nas ubjeđuje da se vrijeme kreće od prošlosti ka budućnosti i ovo kretanje je nepovratno. Vječnost nije filmska traka koja se lako može pokrenuti od kraja ka početku. Ali, u tome je poanta, upravo to potpuno ignorira znanost. Više od toga, nedostatak čvrstih dokaza u korist ovoga se koristi kao osnova za neke teorije.

Kozirjev je odlučio da opravda, potkrijepi dokazima ljudsku intuiciju. On je pretpostavio da vrijeme posjeduje realno svojstvo, po kome se i razlikuje prošlost od budućnosti; uzrok, koji prethodi posledici, od same posljedice.

Suvremena znanost smatra da su budućnost i prošlost u fizičkom smislu ekvivalentni, i ova misao je u osnovi egzaktnih nauka. Prema klasičnoj mehanici "uzroci i posljedice su uvijek razdvojeni prostorom" Kozirjev dodaje: "i vremenom". On smatra da odnos prostorne razlike sa vremenskom razlikom, može biti konačna veličina. Da ta brzina prelaska uzroka u posljedicu upravo i može poslužiti kao mjera protoka vremena. Protok vremena, prema Kozirjevu, i jeste to realno svojstvo vremena koje se tako uporno ignoriralo sve do sada. Ova veličina je određena i uvijek usmjerena u jednu stranu, to je vektor, govoreći matematičkim jezikom, vrijednost te brzine, prema Kozirjevu, može se naći i teorijski i eksperimentalno, a zatim poslije odgovarajućih korekcija u fizici i drugim egzaktnim naukama razjasniti će se mnoge zagonetke, mnoge teorije će se osloboditi netočnosti i proturječnosti.

Kako su sve ove neobične ideje došle Kozirjevu! Prije svega, treba napomenuti da je cijeli znanstveni život Nikolaja Aleksandroviča bio postepeno prbližavanje hipotezi vremena. Svoj prvi znanstveni rad Kozirjev je objavio sa sedamnaest godina. Zatim, je bilo istraživanje " Ravnoteže zračenja proširenih fotosfera zvijezda".

Nakon završenog fakulteta, Kozirjev se bavi mnogim stvarima: u Pulkovu vrši astronomska posmatranja, putuje u centralnu Aziju, da promatra zodijačku svijetlost (slabi sjaj nakon zalaska Sunca) upućuje se u bazu u Kareliji koju je osnovao Fersman, da promatra polarnu svijetlost, predaje na nekoliko visokoškolskih ustanova. Sa dvadeset osam godina Kozirjev postaje "međunarodna" astronomska ličnost. O njemu govore na kongresima i konferencijama. Njegovi planovi su ogromni, tokom njegovih predavanja studenti stoje po prolazima i sjede po solbancima. Ali proći će mnogo godina, godina lutanja i razmišljanja, otrežnjenja od znanosti i vraćanja njoj, prije nego što Kozirjev formulira svoje pretpostavke.

O čemu je mislio znanstvenik prije nego što je zapisao prve riječi u svojoj tankoj i toliko senzacionalnoj brošuri! Što mu je padalo na pamet dok je prosto gledao u nebo, zabacujući glavu kao i svi mi nenaoružani teleskopima i spektrografima? Pa, Venera - tajnstvena planeta. Ona više od svih susjeda Zemlje treba da bude slična njoj, ali je vječito sakrivena slojem oblaka i ostaje tajanstvena, gotovo nedostupna čovječjem razumu. A i mjesec, naše predgrađe - da li je mnogo poznat znanosti? A cio bezdan Svemira, pun svjetlosti i mraka, tajanstvenog života supstanci i čudovišnih katastrofa, odakle ona dobija energiju, može li se ona nekad okameniti, kad iscrpi svoje "gorivo"?

Šta god govorili, koliko god sporili sa Kozirjevom, glavno se ne može poreći, on je prije svega, mislilac. Njegova zadivljujuća hipoteza, njegova izuzetna astronomska otkrića dokazuju to bolje od bilo kojih riječi. Evolucija se ne može zaustaviti, ne postoji mrtva materija, život u jednom ili drugom obliku mora da bude svuda - to su najopćtenije misli, kojima se rukovodio Kozirjev. Zato je i njegovo traganje usmjereno duž jedne glavne linije: kako, na račun čega, zašto Svemir živi? Evo i prve teze iz doktorske disertacija Nikolaja Aleksandroviča, koju je odbranio u svojim četrdesetim godinama: "Energija, koju emitiraju u prostoru Sunce i zvijezde, podržava se iz specifičnih izvora, čija priroda još uvijek nije razjašnjena."

I misao Kozirjeva počinje da se vrti oko najjednostavnijeg i najsloženijeg, najočiglednijeg i najmisterioznijeg elementa postojanja. Oko toga, o čemu bi po važnosti pitanja morale biti napisane cijele biblioteke, a o čemu se gotovo ništa ne zna. O vremenu. Vremenu sa velikim slovom, po kom se odvija život, postojanje Svemira. Naravno, Kozirjev nije bio prvi koji je skrenuo pažnju na tu "neistraženu teritoriju" na karti savremene znanosti. Jedan od najvećih znanstvenika vijeka, akademik Vernadski je napisao: "Znanost dvadesetog vijeka nalazi se na tom stadiju kada je došao trenutak proučavanja vremena isto tako kao što se proučava materija i energija, ispunjeni prostor.".

Ludvig Fojerbah smatra da je vrijeme " bazni uvijet postojanja". Početkom prošlog vijeka, veliki engleski astronom Airy je napisao: "Dokažite mi da se budućnost razlikuje od prošlosti, i ja ću izgraditi motor na toj energiji."

A evo i riječi samog Nikolaja Aleksandroviča: "Dugo sam razmišljao o izvorima energije zvijezda. Poznati zakoni nisu u skladu sa današnjim stavovima o ovoj temi. Uobičajeno je da se smatra da su zvijezde ogromni nuklearni kotlovi, u kojima se stalno dešavaju termonuklearne reakcije. Na osnovu podataka iz astrofizičkih zapažanja, došao sam do zaključka da nuklearne reakcije ne opredjeljuju bilans energije zvijezda, one nisu prva violina u orkestru. Šta je onda izvor energije zvijezda? "Ja ću na to odgovoriti ovako: Zbog svoje usmjerenosti vrijeme može da odradi posao i proizvede energiju ... Zvijezda crpi energiju iz protoka vremena." Tako sam zapisao u svom notesu prije deset godina. Tokom ovih godina, nauka nije stajala u mjestu, novi podaci često posredno ili čak direktno, osvjetljavaju Kozirjevljevu hipotezu.

Na primjer, istraživanja amerikanca Dejvisa. Na dubini od dva kilometra u napuštenom rudniku zlata postavio je uređaj koji hvata neutrine koji dolaze od Sunca. Točnost Dejvisovog eksperimenta čak i za suvremeni znanstveni nivo bila je neuobičajena. Proračuni prema eksperimentu su pokazali da je temperatura unutar našeg svjetla veća od 14 miliona stupnjeva. A to znači da polazeći od te temperature nuklearne transformacije ne osiguravaju poznati izlaz energije koju Sunce emitira. U izvjesnom smislu, eksperiment Dejvisa je indirektno potvrdio Kozirjevljeve ideje. Treba napomenuti da u prilog svojih stavova Kozirjev obuhvaća veoma širok krug pojava, o neposrednoj njihovoj eksperimentalnoj provjeri biti će govora u nastavku.

Pošto u prostoru ne postoji smjer koji ima prvenstvo, već postoji samo jedan apsolutni orijentir - desno nasuprot lijevog, to Kozirjev povezuje brojne fakte "lijevog" i "desnog" u svijetu oko nas, upravo sa usmjerenošću, neujednačenošću protoka vremena. Smjer spirale u školjkama mekušaca, struktura pojedinih molekula, struktura provodnih sudova biljaka - sve je to nesimetrično. Pored toga, u prošlom vijeku Pasteur je otkrio hemijsku asimetriju protoplazme.

Kozirjev tvrdi: "Uporna, nasljedna asimetrija organizma ne može biti slučajna. Očigledno, da je ona posljedica prirodnih zakona, koji uključuju u sebi smjer vremena. Asimetrija možda nije samo pasivan rezultat ovih zakona, već i specifično korištenje protoka vremena od strane organizma za jačanje životnih procesa. " Posebno važnu ulogu u ovom sistemu dokaza Kozirjev pridaje čuvenom otkriću fizičara Yanga i Leea. Narušavanje principa očuvanja pariteta u atomskoj mehanici po Kozirjevu - je takođe posljedica asimetričnih sila vremena.

Žestoki sporovi i opreznost naučnika u ocjeni Kozirjevljevih ideja nijsu slučajni. Da je stvar u određenom pitanju, jednom fenomenu, jednom problemu - sve bi bilo lakše. Suština je upravo u tome što Kozirjev pokušava da uhvati novi, do sada nepoznati princip prirode. I naravno, u ovom globalnom sporu samo jedan posredni dokazi nije dovoljan. Neophodna je eksperimentalna provjera i Kozirjev to savršeno shvaća. Štaviše, posljednjih nekoliko godina, napori naučnika su usresređeni na eksperimentalnoj provjeri, testiranju hipoteze. Dobiveni rezultati su više nego začuđujući i ozbiljni.

Već prve svoje eksperimente Kozirjev zasniva na slijedećem rasuđivanju: "Ako se neki sistem izvede iz običnog protoka vremena, tada taj sistem može da iskusi silu protoka vremena. Analizirajući princip uzročnosti, može se zaključiti da je rotacija tijela mehanički način izvođenja tijela iz običnog hoda vremena." Četrdesetih i pedesetih godina, Kozirjev je također izvršio desetine eksperimenata sa različitim mehaničkim sistemima [ žiroskopom, balansnom vagom, itd]. Svi su oni zasnovani na ostvarivanju uzročno-posljedične veze između rotirajućeg i stacionarnog tijela. Rezultati eksperimenata su u nekoj mjeri zadovoljili Kozirjeva. Ali njegovi protivnici su tvrdili da efekti koje je Kozirjev uočio u potpunosti mogu biti zbog nekih sporednih uzroka, a ne zbog djelovanja sile vremena.

U početku, eksperimenti Kozirjeva su se svodili na dokazivanje usmjerenosti vremena. U nekom trenutku, eksperimenti sa žiroskopom su otpali - pošto su, u suštini to duplirani eksperimenti.

Zemlja je gigantski žiroskop, zbog toga i najjednostavniji sistemi na njezinoj površini, kao što su klatna i vage, sasvim su pogodni za eksperimente Kozirjeva. Jedan kraj takvog sistema se podvrgava vibraciji, i shodno tome na drugom njegovom kraju se dešavalo apsorbiranje oscilacija. U sistemu se pojavio dodatni napon koji se mogao da izmjeri. Po Kozirjevu, hod vremena, iz kojeg je bio izveden sistem, je utjecao na njega.

Kasnije je Kozirjev predložio još jedno fizičko svojstvo vremena koje je nazvao "gustinom". To svojstvo se može ispoljiti pod djelovanjem procesa koji se dešavaju u blizini sistema sa polugom, na primjer, u blizini vage koja se nalazi u režimu vibracije. Najjednostavniji primjer je - sa posudom gdje se rastvara sol. Sistem reaguje na ovaj proces.

Tri puta tokom solarnih pomračenja Kozirjev je promatrao "sile vremena" na balansnim vagama. I te "sile" su se smanjivale tako kako ih je Mjesec zaklanjao. Takvu vrstu miješanja Sunca u zemaljske poslove Kozirjev je provjeravao u raznim eksperimentima. Prema njegovom mišljenju, ovdje se ispoljava utjecaj Sunca na zemaljske sisteme preko vremena, točnije, preko promjene "gustine vremena".

 

Ali, možda je najvažniji eksperiment Kozirjev izvršio upravo sada. On je povezan sa stvaranjem torzionih vaga, koje reagiraju na okolne procese. Blizu takve vage je stavio čašu u kojoj se sol rastvara. Vaga je počinjala da rotira. Utjecaj pretpostavljenih sila vremena u ovom slučaju znanstvenik uslovno naziva "pritiskom" ili "vjetrom vremena".

 

Ispostavilo se da obično ogledalo odražava "vjetar vremena" po zakonima geometrijske optike. Naime, upravo je to navelo Kozirjeva na misao da se vrati teleskopu. Uređaju, koji mu je donio toliko sreće. Rad sa teleskopom mu je i dao prvi impuls u potrazi za općom zakonitošću. I tako, Kozirjev se vratio zvijezdama. Od zvijezde do zvijezde - mogala bi se nazvati četrdesetogodišnja maršuta, koju je prošao u potrazi za vremenom.

Najvažniji zadatak posljednjeg ciklusa eksperimenata Kozirjeva postao je istraživanje djelovanja sile vremena, koje predaje zvijezda kroz teleskop na torzione vage. Izabrao je dvije prilično jarke zvijezde - Sirius i Procion. Neko njihovo djelovanje je odmah uočeno. Upravo se tu pojavila mogućnost ključnog eksperimenta. Zvijezde su toliko daleko od nas da krećući se u prostoru, mogu biti na sasvim drugom mjestu nego što je mjesto dolazeće svetlosti od njih. Jednostavno rečeno, one nisu tamo gdje ih vidimo. Vrijeme, prema Kozirjevu, ne rasprostire se kao svjetlost, već se pojavljuje odjednom u cijelom Svemiru. Znači, koristeći svojstva vremena, može se uspostaviti trenutna veza sa zvijezdom u toj točki gdje se stvarno nalazi.

Na ovoj ideji je zasnovana i tehnika eksperimenta. Torziona vaga je odvojena od teleskopa senzornim zaslonom sa prorezom. Djelovanje na vagi se ne očekuje kada svjetlost od zvijezde prolazi kroz prorez na zaslonu, već u trenutku kada zaslon bude isprovociran stvarnim položajem zvijezde na nebu. A ako se ovaj efekt ustanovi, to znači da se može odrediti položaj zvijezde u Svemiru. Ta ista točka se može izračunati iz poznate brzine kretanja zvijezde na nebu [samo je potrebno da se uzme u obzir pomak vidljive slike zvijezde zbog prelamanja svjetlosti u zemljinoj atmosferi]. Ako taj proračun da istu točku koja se projicirala na zaslonu tijekom rotacije torzione vage, eksperiment se može smatrati uspješnim. To i jeste kako znanstvenik vjeruje, dokaz da vrijeme ima fizička svojstva, preko kojih ono aktivno djeluje na prirodne pojave.

Kozirjeva zanima i drugi zaključak iz ovog eksperimenta - mogućnost trenutne veze preko vremena. Ako pretpostavimo da negdje u svemiru ipak postoje druge civilizacije, tada je veza sa njima putem radiosignala, naravno, iluzija. Jer odgovor od pitanja može biti razdvojen vijekovima. Druga bi stvar bila da je signal poslan zahvaljujući Kozirjevljevim svojstvima vremena. Međutim, još je rano maštati o tome. Ova serija eksperimenata Nikolaja Aleksandroviča je još uvijek na početku. Sam Kozirjev shvaća da ovi eksperimenti mogu biti ključni za cijeli sistem njegovih ideja. Zato on i teži da ih pripremi sa maksimalnom tačnošću. Prva opažanja dala su ohrabrujuće rezultate ...

Svih ovih deset godina Nikolaj Aleksandrovič nije se samo bavio eksperimentalnim teorijama, već je i radio veliki posao praktičnog astronoma: Posmatrao fumarolu u krateru Aristarh, razmišljajući o povezanosti vulkanskih pojava na Zemlji i na Mjesecu [uzgred, i ovde Kozirjev pronalazi argumente u prilog svoje kosmogonije on vjeruje da procesi na Zemlji i Mjesecu mogu biti povezani preko vremena].

Bavio se Kozirjev i misterioznim dvostrukim zvijezdama, svjetljenjem noćnog neba Venere. On je otkrio atmosferu vodene pare u Saturnovom prstenu, i dokazao da vodena para može postojati na temperaturi 90 Kelvinovih stupnjeva. Poslednjih mjeseci se bavi utjecajem magnetnog polja Saturna na kretanje čestica prstena.

Takve su bile te godine, deset godina između mog prvog i drugog Kozirjevljevog notesa. I evo i posljednja stranica je ispisana ...

Nikolaj Aleksandrovič je prevrtao po stolu papire, u potrazi za nečim. I gledajući kroz prostor velike prostoriji na tog još mladog, dobrog čovjeka, pomislio sam da je možda, još rano suditi o ispravnosti ili zabludama Kozirjeva. Ali svakako treba napomenuti da je on jedan od prvih u svjetskoj nauci koji je pokušao da odgovori na "misterije vremena" duboko, odvažno i potpuno. Možda je on pronašao vrata, iza kojih nas čeka cijeli kontinent otkrića.

Kozirjev vidi svijet i znanost u cjelini, i to mu omogućava da traži opće a ne parcijalne principe. Naravno, njegove metode se razlikuju od temeljnih i unaprijed očiglednih vjerodostojnih radova nekih znanstvenika. Ali, upravo savez te temeljnosti sa prodorom Kozirjeva može biti blagotvoran za opće dobro.

Bez ikakvih usporedbi, želim samo da napomenem da je Newtona Svemir zanimao ne manje od mehanike, a Galilejev teleskop otkrio je pred njim ne samo udaljene zvijezde, već i nešto opće - heliocentrični sistem.

Sama nauka će riješiti žestoki spor oko ideja Kozirjeva. Ali nesporno je da je Kozirjev rijetka vrsta znanstvenika - izviđača, pokretača, pjesnika. Od zvijezde do zvijezde prolijeću Kozirjeve maršute. Vjerujem da one neće biti uzaludne. Sve što znamo o Kozirjevu, jasno dokazuje: da on ne samo da traži, on i pronalazi. Ovaj članak je objavljen u časopisu "Smjena" 1974. napisao ga je novinar i pjesnik Jevgenij Rejn
www.bebamur.com/blog/n-a-kozirjev-od-zvijezde-do-zvijezde

 

 

Prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno!
Drevni mudraci su znali o vremenu i vremenima SVE, što se moglo znati u ovom Svemiru. Koncept vremena je toliko relativan, tako da čak i na Marsu, nama najbližoj planeti, zemaljsko vrijeme je besmisleno. Tako kaže drevna mudrost. Ona također uči da ono što je na Zemlji sadašnjost, u Svemiru može biti - budućnost, a prošlost može biti - sadašnjost.

Drevni Zakon analogije (Hermesov zakon) tvrdi da se u svijetu sve odražava na sve- "Kako gore, tako dolje". I za male i za velike kozmički zakoni su isti- nema ni malog ni velikog. Kao i fizičari, koji proučavaju ultra male objekte u svemiru koji su otkrili suptilni i supersuptilni svijet (u kojima, kako se ispostavilo, nema ni vremena ni prostora), tako i astrofizičari proučavajući gigantske objekte u Svemiru, eksperimentalno su dokazali da je vrijeme ujedinjeno. Cijeli Svemir je izgrađen kao jedan veliki fraktal koji se sastoji od istih osnovih građevnih elemenata. Ovo izvanredno otkriće astrofizike otkrio je u Pulkovskoj opservatoriji, koja se nalazi u blizini Sankt Petreburga (u to vrijeme Lenjingrada), istaknuti sovjetski znanstvenik Nikolaj Kozirjev.

U početku, Kozirjev je usmjerio teleskop na točku na nebu, gde je bila vidljiva zvijezda. Uređaj za očitavanje, uhvatio je zračenje zvijezde, i naravno, snimio signal. Ali to nije bila realna zvijezda! To je bila samo ...iluzija! Promatrajući zvijezde, mi ih zapravo ne vidimo, već vidimo samo svjetlost koja dolazi od njih. Fizička svjetlost se ne rasprostire trenutno. Trenutna pozicija bilo koje vidljive zvijezde u prostoru - je samo njezina prošlost. U stvari, zvijezda, gdje je usmjerio svoj teleskop Kozirjev, odavno nije bila na tom mjestu u prostoru gdje je sada vidljiva. Naravno, astrofizičar je to znao. Prema njegovim proračunima, ta zvijezda danas bi trebalo da se nalazi u drugoj točki prostranstva. I Kozirjev je usmjerio teleskop na tu točku koju je izračunao - na "prazninu". Odatle, svijetlost još nije došla na Zemlju, a i prosmatrači fizičkim očima(teleskopom) još nisu vidjeli zvijezdu, iako je ona već odavno tu svijetlila. Oko ne vidi zvijezdu, ali osjetljivi instrument prima signal njezinog zračenja. Dakle, signal koji emitira "prazan prostor", zabilježen je!

Sada je Kozirjev usmjerio teleskop na mjesto gdje će se prema proračunima ista zvijezda nalaziti u dalekoj budućnosti. To jest, teleskop je usmjeren na tu točku u prostoru, gde će se zvijezda nalaziti u vrijeme kada do nje dođe svjetlosni signal sa Zemlje, poslan u trenutku promatranja. Uređaji opet otkrivaju signal. A tamo još uvijek nije zvijezda! A to znači ona nije emitirala ni jedan zrak! Ali uređaji su pokazali: zračenja ima! Buduća zvijezda sada je tu! I upravo se nalazi na tom mjestu, koje su točno izračunali zemaljski znanstvenici! Ne postojeća zvijezda - postoji, i ona već sija. Zaključak znanstvenika je zaista fantastičan za materijalističku nauku: "Prošlost, sadašnjost i budućnost postoje u isto vrijeme!" Dakle, suprotno svim zakonima klasične fizike, može se stupiti u kontakt sa prošloslošću i budućnošću? Konstrukcija Svemira, izgrađena na strogo materijalističkoj nauci, pukla je tako, da je već bilo jasno, da još jedan dodir sa "misticizmom" i ona će potpuno raspasti.

Eksperimente Nikolaja Kozirjeva je brižljivo testirala grupa I. Jeganove pod vodstvom akademika M.Lavrjentjeva. Rezultati su se poklopili. Godine 1991, rezultati eksperimenata Kozirjeva su potvrđeni eksperimentima A. Pugača (Ukrajinska akademija nauka). U drugim zemljama, Kozirjevljevi eksperimenti su mnogo puta potvrđeni sa istim pozitivnim rezultatom.

Zna li se o ovom izuzetnom astrofizičkom otkriću u školama? "Avaj, ne!" Ali otkriće o kojem govorimo, u svjetskoj znanosti je kao zemljotres na skali 12, kao da rijeka teče uzvodno. To je, revizija pogleda na svijet, ali ne djelomična, već principijelna. Takva otkrića su jednaka šoku kada ateista iznenada promijeni svoje uvjerenje na suprotno, postane odani teista. Pri tom, ne onaj koji slijepo vjeruju u humanoidnog Boga. Obrazovani čovjek dvadesetog vijeka počeo je da se približava istočnom panteizmu, koji tvrdi da, postoji jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Ali, kao što se desilo u svim vremenima, i ovaj prorok dvadesetog vijeka po imenu Nikolaj Kozirjev nije poštovan u svojoj zemlji. Ne samo to. Zahvaljujući svom otkriću, koje miriše zastrašujućim istočnjačkim misticizmom, veliki znanstvenik je postao disident, čovek nepoželjan. Toliko neugodan i opasan, da prijateljima velikog znanstvenika nije dozvoljeno da stave na stranicama sovjetskih novina dostojan nekrolog o njemu. Neki dio velikih otkrića Nikolaja Kozirjeva, sovjetska javnost je saznala tek nakon njegove smrti 1983. godine.
www.bebamur.com/blog/proslost-sadasnjost-i-buducnost-postoje-istovremeno

 

 

David Vilkok - Božanstveni Kosmos
Presudni znanstveni dokazi da se sva fizička materija formira od "etera" nevidljive svjesne energije postoje najmanje od 1950. godine. Čuveni ruski astrofizičar dr Nikolaj Kozirjev (1908. - 1983.) dokazao je bez ikakve sumnje da takav izvor energije postoji, i zbog toga je postao jedan od najkontroverznijih ličnosti u povijesti ruske znanstvene zajednice. U bivšem Sovjetskom Savezu, neobične primjene njegovog djela i djela svih njegovih sledbenika su bile skoro apsolutno skrivene, ali sa padom željezne zavjese i pojavom Interneta, konačno imamo pristup "najbolje čuvanoj ruskoj tajni". Klica koju je otkrio Kozirjev je izrasla, tokom dvije generacije pojavile su se tisuće doktora znanosti koji su napravili izuzetna istraživanja, i potpuno promijenili naše shvaćanje Svemira.

ETER
Riječ "eter" na grčkom znači "šljašteće, goreće". Fundamentalna realnost ovog nevidljivog fluida - kao izvora univerzalne energije je dugo bila povlastica tajnih mističnih škola širom svijeta. U djelima grčkih filozofa Pitagore i Platona eter je opisan do detalja, isto tako i u vedskim tekstovima drevne Indije, gdje ga zovu raznim imenima kao što su "prana" i "Akaša ". Na istoku, on je često poznat kao "či" ili "ki", pri čemu se poseban akcenat stavlja na njegovu interakciju sa ljudskim tijelom kao što je u akupunkturnoj nauci. Majstori i adepti nasljednici tajne tradicije, postepeno su učili da manipuliraju ovom energijom i postizali su čudesne rezultate, takve kao levitacija, teleportacija, materijalizacija, trenutna isceljenja, telepatija i slično. Takvi rezultati su više puta dokumentirani u XX vijeku i laboratorijski proučavani; o čemu je već pisano u knjizi "Nauka jedinstva".

U znanstvenim krugovima, prisustvo etera se bezuslovno prihvaćalo sve do početka XX vijeka, kada se Majkelson-Morlijev eksperiment (1887.) počeo koristiti kao "dokaz" da nijedan takav skriveni izvor energije ne postoji. Međutim, posljednja otkrića, koja uključuju "tamnu materiju", "tamnu energiju", "virtualne čestice", "vakuumski protok" i "energiju nulte točke" primorali su nevoljne zapadne znanstvenike da shvate da u Svemiru mora postojati nevidljiv energetski medijum.

 

I dok koristite bezopasni izraz "kvantni medijum" a ne zabranjenu riječ "eter", možete pričati o tome u tisku, bez mnogo straha od podsmijeha. Službeni znanstveni krugovi odmah se obruše na svakoga ko previše blizu priđe teoriji "eter", jer "zna" da je ta teorija lažna i žestoko se bori sa njom. Međutim, potiskivanje samo probuđuje interesiranje i povećava želju mnogih znanstvenika da se prihvate rješavanja zagonetke.

Jedan od primjera dokaza postojanja etra dolazi od dr Hal Puthoffa - uvaženog znanstvenika sa Sveučilišta u Cambridgeu. On često spominje eksperimente sa početka XX vijeka, koji su provođeni da bi se vidjelo da li postoji energija u "praznom prostoru", mnogo prije pojave teorije kvantne mehanike.

Za provjeru ideje u laboratoriji, morate da stvorite prostor apsplutno bez zraka (vakuum) i zaštite ga od svih poznatih elektromagnetnih polja, to jest, koriste to što je poznato kao Faradejev kavez. Zatim se vakuum ohladi na temperaturu apsolutne nule, ili - 273 ° C, na temperaturi pri kojoj sva materija mora prestati da vibrira i zbog toga ne može da proizvodi nikakvu toplinu. Eksperimenti su pokazali da u vakuumu umjesto odsustva energije, postoji ogromna količina, to jest ogromna količina energije od apsolutno ne - elektromagnetnog izvora! Dr Puthoff je često vakuum zvao "ključajućim kotlom" ogromne količine energije.

Pošto je energija otkrivena pri temperaturi apsolutne nule, nazvana je "energija nulte točke" ili ENT; Ruski znanstvenici ga zovu "fizičkim vakuumom" ili FV. Nedavno autoritativni zvanični fizičari John Wheeler i Richard Feynman su izračunali da: Količina energije sadržana u zapremini jedne sijalice je dovoljna da se dovedu do ključanja svi oceani svijeta! Jasno je da se ne radi o nekoj slaboj nevidljivoj sili već o izvoru skoro nevjerovatne kolosalne energije koji ima moć, više nego dovoljnu da se održi postojanje cijele fizičke materije.

U novom znanstvenom gledištu, zasnovanom na teoriji etera sva četiri osnovna polja sile, bilo da je to gravitacija, elektromagnetizam ili jaka i slaba nuklearna sila, sve su to jednostavno različiti oblici Etera / ENT.

Još jedna ideja, koliko "slobodne" energije stvarno ima oko nas, dolazi od profesora M. T. Danielsa. On je otkrio da je gustoća gravitacijske energije blizu površine Zemlje 5.74 x 10^10 (t/m^3). (Nemojmo zaboraviti da je u novom modelu gravitacija - još jedan oblik etera.) Rezultati profesora Danielsa ukazuju da je uzimanje iz gravitacionog polja 100 kilovata snage "slobodne energije" samo 0,001% prirodne energije koja se proizvodi na tom mjestu. (Nova energija novosti, jun 1994., strana 4)

Istraživanje koje je sproveo Nikola Tesla (1891.), dovelo ga je do zaključka da se eter "ponaša kao fluid sa čvrstim tijelima, i kao čvrsto tijelo u odnosu na svjetlost i toplinu"; on postaje dostupan pri dovoljno visokom naponu i frekvenciji" (Teslina aluzija za mogućnost tehnologije besplatne energije i Antigravitacije). Hajde da obratimo posebnu pažnju na Teslino tvrđenje, da eter ima svojstva fluida u odnosu na čvrsta tijela, pošto je to u direktno povezano sa radom dr Kozirjeva.

Analogija za razumijevanje otkrića Kozirjeva
Često navođen model atoma koji se sastoji od "čestica" ima ozbiljne nedostatke. Kako Einstenova teorija relativnosti pretpostavlja, sva materija se sastoji od čiste energije, a u kvantnoj sferi nisu pronađene nikakve "čvrste čestice". Znanstvena zajednica sve više i više je primorana da prihvati da su atomi i molekule slični plamenu svijeće: energija, koju on oslobađa (toplina i svjetlost plamena), mora biti u ravnoteži sa energijom koju on apsorbira (vosak svijeće i kisik iz zraka).

Analogija sa svijećom je "pečat " modela dr Hal Puthoffa, koji on koristi da objasni zašto hipotetički elektron ne emitira svu svoju energiju i ne razrušava se u jezgru. Službena znanost objašnjava ovaj očigledan "perpetuum mobile" prosto kao "magiju kvantne mehanike".

Da bi se zaista razumio rad Kozirjeva i otkrića povezana sa njim potrebne su nove analogije fizičke materije. Njegovi radovi primoravaju da se vizualiziraju svi fizički materijalni objekti u Svemiru kao spužve, potopljene u vodi. U svim analogija moramo da posmatramo objekte kao spužvu ostavljenu u vodi dovoljno dug vremenski period da bi se u potpunosti natopio. Imajući ovo u vidu, postoje dvije stvari koje se mogu napraviti sa spužvom natopljenom vodom - pomoću vrlo jednostavnih mehaničkih djelovanja, može se ili smanjiti ili povećati količina vode koju oni sadrže.

1. Smanjenje: Ako se potopljena, i natopljena vodom spužva komprimira, ohladi ili rotira, u okruženje će isteći neka količina vode i spužva će smanjiti svoju masu. Kada se spužva otpusti, pritisak na milionima sićušnih pora se smanjuje, zbog čega ga ponovo primorava da apsorbira vodu i širi se do normalne mase mirovanja.

2. Uvećanje: Posredstvom zagrijavanja (vibracije) spužva koji se nalazi u stanju mirovanja može apsorbirati dodatnu količinu vode, to jest primorati neke pore da se prošire zbog velike količine vode, više nego što su u stanju mirovanja mogle da zadrže. U ovom slučaju, kad uklonimo dodatni pritisak, spužva će prirodno da se oslobodi viška vode i skupi se do svoje normalne mase mirovanja.

Iako većini ljudi to može izgledati nevjerovatno, Kozirjev je pokazao da posredstvom tresenja, rotacije, zagrijavanja, hlađenja, vibracija ili fizičkog uništenja objekata, njihova težina se može povećavati ili smanjivati za ne veliku, ali mjerljivu veličinu. A to je samo jedan aspekt njegovog izuzetnog rada.

Biografija dr N. A. Kozirjeva
Pošto zapadni svijet ne zna gotovo ništa o Kozirjevu, izložićemo neke biografske i znanstvene informacije. One će pokazati da on nije bio "ekscentrik" niti "ludi znanstvenik"; u stvari, on se smatra jednim od najistaknutijih ruskih mislilaca XX vijeka.

Prvi znanstveni rad Kozirjeva je objavljen kada je imao sedamnaest godina; znanstvenici su bili zapanjeni dubinom i jasnoćom njegove logike. Njegov glavni rad je povezan sa astrofizikom, prouavao je atmosferu Sunca i drugih zvijezda, fenomen solarnog pomračenja i radiacione ravnoteže.

Već sa dvadeset godina, je završio studij u Lenjingradu, diplomirajući na fizičko - matematičkom fakultetu, a sa dvadeset osam godina, dr Kozirjev je bio poznat kao istaknuti astronom i predavač u nekoliko škola.

Spokojan život Kozirjeva bio je prekinut 1936. na najbrutalniji i najtragičniji način, kada je bio uhapšen zbog represivnih zakona Josifa Staljina. Godine 1937. počeo je njegov jedanaestogodišnji trnoviti put, koji je vodio kroz poznate strahote logora. Iako u to vrijeme nije imao pristup znanstvenoj opremi, on je prošao kroz najžešće uvođenje u skriveno znanje.

U već prosvijetljenom umu, takvo bukvalno "lomljenje kosti" moglo je da uništi bilo kakvu želju za uživanjem u materijalnom svijetu, uklanjanje otpora višoj svijesti, je dovelo da se univerzalna istina može odmah da prepozna i usvoji. U tom stanju on je duboko zašao u tajne Svemira, obraćajući pažnju na sve obrasce (paterne) koji su postojali u životu, gdje su raznovrsni organizmi ispoljavali znake asimetrije / ili spiralnog rasta.

Znao je da je Luj Paster sredinom 1800.godine otkrio da gradivni blok života, poznat kao "protoplazma", u stvari nije simetričan, i da kolonije mikroba rastu po spiralnoj strukturi. Ova proporcija je takođe založena u strukturama biljaka, insekata, životinja i ljudi. O tome su pisali mnogi nasljednici drevnih tradicija Misterija Atlantiđana, razmatrajući "svetu geometriju" - spiralnu formu, poznatu kao Fibonači spiralu, Zlatni prjesek / ili spiralu "φ".

Kao rezultat prosvijetljenih opažanja u koncentracionom logoru Kozirjev je shvatio da osim uobičajenog načina dobijanja energije kroz jedenje, pijenje, disanje i preko fotosinteze, sve životne forme "crpe" energiju iz nevidljivog spiralnog izvora. Kozirjev je dao teoriju da pravac spiralnog rasta školjke i sa koje strane ljudskog tijela je srce, opredjeljuje smjer energetskog protoka. Ako bi negjde u prostor-vremenu bilo mjesto gdje je energetski protok spirale uvijen u suprotnom smjeru, tada bi bilo za očekivati, da i školjke rastu u suprotnom smeru, a srce da se nalazi na suprotnoj strani tijela.

Oni malobrojni koji su upoznati sa ovim odnosima, tvrde da se on pojavljuje, jer je proporcija "φ" je prirodno najefikasniji obrazac po kome može da proizilazi rast. Kozirjev je pretpostavljao da život ne bi mogao da se formira ni na koji drugi način pošto za svoje održavanje on aktivno crpi spiralnu energiju, i na svakom koraku mora da prati ove proporcije. U tom smislu, možemo posmatrati skeletni sistem kao antenu za ovu energiju.

Kada je 1948. Kozirjev konačno rehabilitovan, bio je u mogućnosti da se vrati svojim istraživanjima, napravio je mnogobrojna napredna predviđanja o Mjesecu, Veneri i Marsu, što su kasnije potvrdili sovjetski svemirski brodovi. To mu je donijelo slavu pionira sovjetske svemirske trke. Godine 1958. dr Kozirjev je ponovo šokirao svijet, rekavši da Mjesec pokazuje vulkansku aktivnost u krateru Alphons. Ako je ova ideja tačna, u što je apsolutno odbila da vjeruje većina astronoma i znanstvenika, tada Mjesec ima ogromne prirodne resurse i izvore energije. I to bi ga učinilo sjajnom tranzitnom bazom na putu čovječanstva ka zvijezdama.

Nobelovac dr Harold Urey je pripadao maloj grupi znanstvenika koja je vjerovala da je teorija dr Kozirjeva o vulkanizmu Mjeseca istinita. On je insistirao da NASA provede istraživanja. Kao rezultat toga, NASA je pokrenula veliki projekt "Moon Blink". Kasnije je ovaj projekt potvrdio Kozirjevo tvrđenje otkrivši na Mjesecu značajnu emisiju plina. Međutim, nije sve radove Kozirjeva lako prihvaćao službeni NASA-in svijet. U zimu 1951-1952, samo tri godine nakon žestokog prosvetljenja u koncentracionom logoru, dr Kozirev je započeo svoj pohod u svijet egzotične fizike, što je rezultiralo iscrpljujućim 33 godine dugim nizom intrigantnih i spornih eksperimenata.

Da provede takva istraživanja navela ga je želja da pronađe potvrdu duhovnih istina koje je spoznao posredstvom mističnih procesa pripreme, prosvetljenja i posvećenja (koji je opisan u knjizi Rudolfa Štajnera: Kako se stiču saznanja viših svjetova) u veoma teškim okolnostima. Kada je Kozirjev počeo je da objavljuje rezultate istraživanja, mnogi ruski i neki zapadni naučnici su bili spremni da ga saslušaju, zbog njegovih prethodnih uspjeha.

Kao što smo rekli, spiralni energetski obrasci u prirodi otkrili su se posvećenim očima dr Kozirjeva, kada je bio u koncentracionom logoru. "Direktno znanje" mu je saopštilo da je spiralna energija, u stvari, prava priroda i manifestacija "vremena". Očigledno, da je on osjećao da "vrijeme", kakvim ga mi sada znamo - je nešto mnogo više nego prosta funkcija računanja trajanja. Kozirjev insistira da pokušamo da mislimo o razlogu prisustva vremena, kao o nečem opipljivom i prepoznatljivom u Svemiru što se može povezati sa vremenom. Nakon nekog razmišljanja, ćemo vidjeti da vrijeme - nije ništa drugo nego čisto spiralno kretanje.

Mi znamo da zahvaljujući orbitalnim obrascima Zemlje i Sunčevog sistema možemo da pratimo složene spiralne obrazace u prostoru. A sada proučavanje "temporologije" ili "nauke o vremenu" se aktivno istražuje na Moskovskom državnom sveučilištu i u Ruskom Humanitarnom Fondu, inspirirano istraživanjima dr Kozirjeva.

"Priroda "vremena - je mehanizam koji dovodi do pojave promjena i donosi novine u svijetu. Shvatiti prirodu vremena znači ukazati na... proces, fenomen "nosioca" u materijalnom svijetu čija bi svojstva mogla da određuju ili odgovaraju svojstvima vremena. " Na prvi pogled to može da izgleda čudno, pošto se pad drveta u dvorištu može posmatrati kao rezultat jakih vjetrova, a ne "protoka vremena". Međutim, treba se zapitati: šta je primoralo vjetar da puše?

Shodno tome, sve promjene su uzrokovane nekim oblikom kretanja, a bez kretanja ne bi bilo ni vremena. Neki znanstvenici čije je članke objavio ruski temporološki institut slažu se sa tim da je Kozirjev promijenio terminologiju korištenja riječi "vrijeme" sa više uobičajnijim znanstvenim terminima kao što su "fizički vakuum" ili "eter", tada bi mnogo više ljudi bilo u mogućnosti da razumije njegov rad.

Na zapadu, jedna od rijetkih publikacija o Kozirjevim konceptima bilo je poglavlje u knjizi Sheila Ostrander and Lynn Schroeder "Psihička otkrića iza željezne zavjese" objavljene 1970.. Knjiga je stekla veliku popularnost i dalje se objavljuje sa kratkim naslovom "Psihička otkrića". Večina biografskih podataka o Kozirjevu i njegovim ranim istraživanjima došli su iz ovog izvora. U poglavlju 13., pod naslovom " Vrijeme - nova granica uma ", autori objašnjavaju da je čak i sa šesnaest goduna Kozirjev bio preplanuo, atletskog izgleda i odavao utisak "apsolutnog spokojstva skoro duhovnog svojstva ". Takođe, tvrde da : " Po reputaciji i postignutim rezultatima, on je - jedan od najvažnijih znanstvenika, koga smo sreli. On pokušava da rasvijetli novi pogled na svijet, novu kosmogoniju. Zahvaljujući novom konceptu Kozirjeva, psihičke pojave će doći na svoje mjesto. One više neće biti, kao kod suvremene znanosti, nešto izvan sistema, nešto što mora biti odbačeno zbog zaštite sistema ".

Povezanost psihičkih fenomena sa fizikom dobro je poznata i često opisivana u ruskoj literaturi, koja je sada široko dostupna. Nesumljivo put ka njoj je premostio rad Kozirjeva. Jedan od rijetkih zapadnih znanstvenika koji su primijetili rad Kozirjeva bio je dr Albert Wilson iz Istraživačkog instituta Daglas u Kaliforniji. On je rekao: "Osjećam da će se u slijedećih deset ili dvadeset godina u fizičkoj teoriji uvesti nešto slično hipotezama Kozirjeva. Njihova primjena biti će revolucionarna. Prije nego skok bude ostvaren u području znanstvenog znanja, zahtijevati će se rad cijelog pokoljenja." Što se tiče desetak godina, dr Wilson je pogriješio, jer tek sada, na početku XXI vijeka, možemo konačno složiti zajedno sve djelove mozaika. Da bi sačuvali konzistentnost terminologije za opisivanje otkrića Kozirjevog spiralnog protoka vremena mogu se koristiti opšte prihvaćene znanstvene termine "torziona polja" i / ili "torzione valove". (Riječ "torzija" znači uvrtanje ili uvijanje)

Mnogi zapadni znanstvenici koji su proučavali ove teme, a najpoznatiji od njih, potpukovnik Tom Bearden zove ih "skalarnim valovima". Ali, mi vjerujemo da je lakše da se koristi termin "torzioni valovi", pošto oni stalno podsjećaju na njihovu spiralnu prirodu. U svim slučajevima imamo posla sa impulsom ili momentom, koji se kreće u eterskoj sredini / ENT / fizičkom vakuumu i ne posjeduje elektromagnetne kvalitete. Čak i prije nego što je Kozirjev počeo da provodi svoje eksperimente, već je postojala solidna osnova za objašnjenje rezultata.
www.bebamur.com/blog/dejvid-vilkok-bozanstveni-kosmos-i-dio

Najednostavniji, najkraći i najprecizniji opis Nikole Tesle bi bio: čovjek koji je izumio današnjicu i trasirao put prema budućnosti. Možemo iskoristiti bezbroj riječi, potrošiti puno prostora, pa ipak ne bi uspijeli opisati genijalnost ovog čovjeka, kao i značenje njegovih istraživanja za današnjicu, pa čak i značenje tih istraživanja za budućnost.

 

Gdje god se okrenemo vidimo spomenike njegovog rada: radio, stupovi za prijenos električne energije, elektrane koje proizvode tu istu energiju, električne aparate svih vrsta, i mnoge druge stvari bez kojih ne bi mogli zamisliti život kakav danas živimo, kao ni tehnološku civilizaciju u cjelini.

 

Ovaj tekst se neće baviti njegovim istraživanjima jer bi tema bila preširoka, već će posebnu pozornost posvetiti samo jednom od njegovih projekata, koji kad bi postao dostupan za široku primjenu riješio bi mnoge energetske probleme koji nas muče danas, kao i projekt koji ima potencijal da iz temelja promijeni raspodjelu moći i geopolitičku kartu svijeta kakvog ga mi danas poznajemo.

 

Bežični prijenos električne energije u svijetu je još uvijek nerealiziran san. No, to ne bi bilo tako ako bi se pitao Nikola Tesla. Kako bi dokazao da taj koncept nije samo utopija, Tesla je započeo izgradnju tzv. Wardenclyff tornja.

 

Ovaj toranj je trebao prezentirati svijetu novi koncept koji bi odnio planet u budućnosti, bez zagađenja, bez energetske ovisnosti i bez ratova za resurse.

 

Izgradnja tornja započeta je 1901. godine uz financijsku potporu tada poznatog biznismena James S. Wardena, kako bi se unapredile transatlantske telefonske i sve druge vrste bežičnih komunikacija. Zbog svega toga, projekat je bio vrlo popularan među industrijalcima. Ono što im Tesla nije rekao je da u isto vrijeme, kula je trebala poslužiti i za istraživanja koncepta za bežični prijenos električne energije.

 

Pokušajmo ukratko objasniti.

Teoretski, Tesla je već dokazao da kroz elektromagnetsko polje između dvije metalne ploče postoji tok energije koji počinje na jednoj ploči i završava na drugom kraju, na drugoj ploči. Inicijalni dizajn ovog projekta se u suštini razlikuje od načela na koja su konstruirane današnje radio postaje.

 

Danas, naglasak je na maksimiziranju izlazne snage odašiljača antene, dok je Tesla konfigurirao odašiljače skroz obratno – nastojao je minimizirati izlaznu snagu. Kako bi kanalizirao tijek energije, u samoj bazi tornja konstruirao je i smjestio radijalnu strukturu, izrađenu od metalnih cijevi. Prema njegovom istraživanju pri preklapanja niskofrekventnog signala sa signalom na višu frekvenciju, dolazi do stvaranja električnog naboja, kojeg bi nakon toga usmjeravao i oslobađao kroz tu radijalnu strukturu.

 

Drugim riječima, bilo koja količina energije emitirana u prostor sa startnom točkom u jednom odašiljaču, može je detektirati i primiti odgovarajući prijemnik postavljen na istoj frekvenciji, bez korištenja kabla (koncept radija). Kako bi omogućio stvaranje tog komunikacijskog kanala, Tesla je oba odašiljača postavio u zemlju na određenu udaljenost. Namjeravao je kroz više tornjeva raspoređenih na raznim mjestima diljem planete omogućiti umrežavanje cijeloga svijeta.

 

Ključno pitanje:

Tko ili što će biti nositelj te energije kroz gore navedeni komunikacijski kanal?

Odgovor je skalarni valovi.

 

Ima naznaka da je Tesla nekako uspio integrirati visoko frekventno elektromagnetsko i gravitacijsko polje. Uspio je i djelomično eksperimentalno dokazati sve ovo, tako što je generirao usmjereni skalarni val, koji u suštini nije ništa drugo nego složeni longitudinalno – transverzalni nehercijanski bran, koji posjeduje, u najmanju ruku, čudesna svojstva.

 

Skalarni valovi su potpuno novi entitet hiperdimenzionalne fizike, koji uveliko premašuje ograničena i usudio bi se reći, ultra ortodoksna uvjerenja prisutna u klasičnoj fizici.

 

Moram naglasiti da ti skalarni valovi nisu ništa mistično i neprirodno, naprotiv, oni su samo još jedan prirodni fenomen, ali s malo drugačijim karakteristikama i značajkama od onoga na što smo do sada navikli.

 

Sad logično pitanje je što je razlika između hercijanskih i skalarnih valova? Hercijanski valovi u električnom i magnetskom polju vibriraju transverzalno u smjeru širenja vala, a dok kod skalarnoga vala električno polje vibrira longitudinalno, a magnetsko polje vibrira transverzalno u odnosu na smjer širenja vala.

 

Po načinu prostiranja, skalarni valovi se bitno razlikuju od hercijanskih i gravitacijskih valova, koji se karakteriziraju prilično visokim stupnjem disipacije. Da su skalarni valovi još odavno pronašli svoju primjenu (gdje ako ne u vojnom kompleksu), dokaz je i dogovor o ograničenju naoružanja (SALT) postignutog između tadašnjeg SSSR-a i SAD-a u 1975. godini, u kojem se jasno i nedvosmisleno kaže da treba ograničiti daljnji razvoj oružja čija je razorna moć veća od svega onoga što čovjek može zamisliti. Na marginama sastanaka na kojima su se dogovorali detalji ugovora, dosta često su se moglo čuti izrazi poput Teslin štit, skalarni val itd.

 

Sada, možemo pitati jedno od važnih pitanja.

Gdje bi se pronašle te ogromne količine energije kako bi se zadovoljile potrebe cijelog svijeta?

 

Da je Tesla živ danas, odgovorio bi: – ionosfera. Objasnio bi svoj koncept na sljedeći način : Zamislite električni motor. Sastoji se od pokretnog dijela ili rotora i statičnog dijela ili statora. Ovaj koncept samo treba preslikati na veći model. Mi znamo da se Zemlja okreće oko svoje osi vrlo velikom brzinom, i ona u našem slučaju predstavlja rotor, dok ionosfera ostaje statična u odnosu na Zemlju, i zato je u našem slučaju stator. Prema njegovim izračunima, kao rezultat interakcije planete i ionosfere javlja se velika razlika u električnom potencijalu od oko dvije milijarde volti. Da, dobro ste pročitali, dvije milijarde volti električnog potencijal stvara se svake sekunde. To znači da je izvor neiscrpan, jer sve dok se Zemlja okreće, i dok je ionosfera tu, postojati će razlika u potencijalu koji će generirati ogromne količine energije.

 

U zadnje vrijeme na Internetu možete vidjeti inicijativu dvaju ruskih fizičara Sergeja Plekhanova Leonida Plekhanova o prikupljanju sredstava za izgradnju Teslinog tornja, kako bi oživjeli projekt genija za bežični prijenos električne energije. Prema posljednjim informacijama, sredstva su prikupljena i uskoro će početi gradnja tornja.

 

Uzimajući u obzir današnju političku i ekonomsku mapu svijeta, moram izraziti puno skepticizma, ne o tome da li su ova dva znanstvenika u mogućnosti ostvariti takav grandiozan projekt kao što je ovaj, već da li će im to biti dozvoljeno od strane određenih korporativnih krugova i energetskih lobi grupa.

 

Idemo napraviti kratku analizu. Tko bi imao interes da ovaj projekat uspije, a tko da isti propadne i zašto?

S ekonomskog stajališta, interes da ovaj projekat propadne, sigurno će imati tvrtke koje se bave proizvodnjom električnih provodnika kao što su razne vrste kablova i stupova za prenos el. energije, proizvođači izolatora i transformatora će isto tako biti izbačeni iz igre, jer će potreba od transformatora biti svedena na minimum ili je uopće neće biti, jer za razliku od hercijanskih, skalarni valovi, koji su u ovom slučaju nositelji, ne gube intenzitet i jačinu s povećanjem udaljenosti. Tu je još cijela jedna plejada proizvođača elektro opreme koja bi ostala bez posla.

 

Iz geopolitičkog stajališta, kao jedna od najvećih prepreka za ovaj projekt, ako ne i najveća, svakako je sprega između vladajućih struktura i šefova multinacionalnih korporacija u najmoćnijih svjetskih zemalja poput SAD-a, Rusije, Kine, Njemačke i tvrtkama kao što su General Electric, Siemens, AEG, ruska državna tvrtka za transport plina i nafte, Shell Oil, Standard Oil, British Petroleum i druge.

 

Ovo je brak od interesa između vlada i korporacija. Vladama, kojima je u interesu postizanje političke nadmoći, uvelike koriste metodu dostupnosti ili nedostupnosti energije kao alat za ucjenjivanje 'neposlušnih' vlada, političara, pa čak i cijelih nacija. S obzirom na važnost energije za modernog načina života, ova činjenica se koristi kao način za držanje pod kontrolom cijelih zemalja i naroda. Korporacije se uglavnom vode motivom i prilikom za maksimiziranje dobiti.

 

U novije vrijeme, kao rezultat isprepletanja ovih interesa, sve više članova vladajućih elita u tim zemljama dolazi iz redova viših korporativnih krugova, pa je pitanje je li svjetski politički i gospodarski trendovi diktiraju vlade ili korporacije.

Realizacija ove ideje, više nego sigurno će izazvati totalni kolaps sustava I dovesti će do stvaranja novog poretka po mjeri čovjeka.

 

Da malo analiziramo ovu temu iz tehnološkog aspekta.

Imajući u vidu ogromnu energetsku ovisnost današnjeg svijeta, postizanje funkcionalnog bežičnog prijenosa energije u skladu s načelima Tesle, imalo bi ogroman pozitivan impakt za čovječanstvo, mogu slobodno reći, veći od onog koji je imao otkriće kotača.

 

Zamislite, svaki će stambeni objekt imati malu antenu preko koje će primati energiju, a zatim ta ista energija će se distribuirati kroz instalaciju kroz cijelu kuću, automobile na električni pogon, ogromna industrijska postrojenja koja će kao glavni energent koristiti ovu energiju, onečišćenja izazvana sagorijevanjem fosilnih goriva će postati prošlost i jedna grda uspomena. Ovo samo po sebi znači čisti zrak i zdravo okruženje za sve.

 

Siromaštvo i glad će biti iskorijenjene, jer će biti dovoljno energije za proizvodnju hrane i uzgoj usjeva na bilo kojoj točki na svijetu, opasnost od nuklearnog holokausta neće postojati, jer neće biti potrebe za postojanjem nuklearnih elektrana. Što se tiče telekomunikacija, pomoću ove tehnologije doživjeti će, blago rečeno, kvantni skok. Zamislite, da u jednu jedinu zraku energije dobivate struju, Internet, televiziju, radio. Antena bi prihvatila zrak i sprovela ga do uređaja sličnom današnjem multiplekseru koji će demodulirati tu istu zraku i razbiti je na više signala.

 

Energija skalarnih valova je proporcionalna udaljenosti, što znači da skalarni valovi nisu podložni disipaciji.

Da malo ekstrapoliramo. Ovi su valovi takozvani veliki transporter energije u prirodi, a odlikuju se stalnim ubrzanjem, što znači da imaju neograničenu brzinu, ako se ne sudare sa prirodnom ili umjetnom preprekom koja bi mogla zaustaviti ili usporiti njihovo kretanje. U ovoj njihovoj značajki ogleda se i njihov veliki značaj kada su u pitanju svemirska putovanja kao dio prirode, oni su posvuda, čak i u svemiru.

 

Nazivaju se još i stojnim valovima. Pod pravim uvjetima i uz odgovarajuće tehnologije, može se inducirati njihovo generiranje, dakle, letjelica na skalarni pogon bi trebala imati instalirani neki tip induktora skalarnih valova. Ova letelica bi u teoriji, na ovaj način mogla biti pogonjena beskonačno i nikad ne bi ostala bez goriva. Baze na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima i planetama mogle bi postati stvarnost, jer bi na isti način, bez ikakvih problema, bilo moguće slanje energije.

Postoje mnogi entiteti u prirodi koji mogu detektirati postojanje ovih valova. Prema Tesli, jedan od tih entiteta je i čovjek. Da, dobro ste pročitali, čovjek. Naime Tesla je izjavio kako je čovjekov mozak prirodni primopredavatelj ovih valova. Da li tu možemo tražiti ključ fenomena kako što su teleportacija, telekineza, vidovitost....?

 

U skladu s prethodnim, možemo izvući zaključak da skalarna tehnologija može itekako fizički i duhovno unaprijediti čovjekovo postojanje i dovesti ga u potpunu harmoniju sa prirodom. Tko zna koja će se sve nepoznata prostranstva otvoriti čovjeku kada dostigne ovo stanje: svijet bez vojske, gladi i bolesti, svijet bez segregacije na nacionalnoj i rasnoj osnovi, stanje uma koje će nam omogućiti saznanja o našem mjestu u prirodi, našem mjestu u svemiru i našem mjestu između sve te civilizacije koji bez sumnje, tamo negdje postoje.

 

U ime uredničkog tima MW, kao i u ime svih čitatelja poručujem takvim znanstvenicima da izdrže u svojoj nakani, u svim dobronamjernim genijalnim umovima da se pridruže i daju svoj doprinos u ostvarivanju ovoga cilja, jer samo tako je čovjekova budućnost sigurna i zagarantirana.

 

Završimo s riječima Nikole Tesle:

Sadašnjost pripada njima, ali budućnost za koju tako naporno radim pripada meni. Ja bih rekao da sadašnjost pripada njima, ali treba da se svi zajedno potrudimo da budućnost pripadne svima nama, slobodoumnim ljudima.

matrixworldhr.com

 

„Drago mi je da su se mnogi gradovi probudili i počeli s uvođenjem primarne selekcije. U posljednjih 10 mjeseci, od stupanja na snagu Zakona o održivom gospodarenju otpadom, 223 grada i općine pokrenuli su projekte primarne selekcije vrijedne 337 milijuna kuna. U istom periodu godinu dana ranije radilo se o samo 47 gradova i općina i projektima gotovo 10 puta manje vrijednosti. To je jasan pokazatelj da su jedinice lokalne samouprave shvatile ozbiljno svoje obaveze. I to su, moramo biti iskreni, tektonski pomaci ako pogledamo desetljeće iza nas u kojem naši prethodnici nažalost nisu napravili gotovo ništa." – rekao je ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović na konferenciji za novinare o uvođenju primarne selekcije. Do kraja 2018. godine Hrvatska treba uspostaviti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom. Ciljevi koji su zacrtani u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom i preuzeti iz pristupnih pregovora s Europskom unijom su smanjenje odlaganja i povećanje recikliranja, a za što je preduvjet uvođenje primarne selekcije, zatim sanacija postojećih odlagališta otpadom i izgradnja centara za gospodarenje otpadom. Cilj o smanjenju odlaganja ostvarit ćemo tako da gradovi i općine od 24. srpnja 2014, sukladno odredbama u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom moraju građanima omogućiti razvrstavanja sljedećih 7 iskoristivih komponenti otpada: papir, metal, staklo, plastika, tekstil, problematični otpad i glomazni otpad. Ostvarenje cilja prati se kroz količine otpada odloženog na odlagališta a propisano je po godinama u tonama. Cilj o povećanju recikliranja na minimalno 50% do 2020. godine za komponente papir, staklo, plastika i metal ostvarit ćemo odvojenim skupljanjem, ponovnom uporabom i recikliranjem. Odvojeno skupljanje gradovi i općine dužni su osigurati kroz zelene otoke, reciklažna dvorišta i, najvažnije, omogućujući građanima odvajanje na kućnom pragu. Pored navedenih, jedna od obaveza koje je Republika Hrvatska preuzela je da do 1. siječnja 2015. godine uvede odvojeno sakupljanje posebnih kategorija otpada: papira, metala, plastike, stakla, tekstila i obuće, električnog i elektroničkog otpada (EE), baterija i akumulatora, otpadnih vozila, guma, otpadnih ulja i medicinskog otpada. Putem Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurana su im stručna pomoć i sredstva za nabavu spremnika, komunalne opreme, vozila, uređenje reciklažnih dvorišta. Da se misli ozbiljno i da više neće biti prolongiranja rokova, pokazalo se i akcijom pojačanog nadzora Velika čistka. U posljednjih 10 mjeseci 223 grada i općine pokrenule su projekte primarne selekcije ukupne vrijednosti 337 milijuna kuna. U istom periodu godinu dana ranije radilo se o samo 47 gradova i općina i projektima vrijednima tek 37,2 milijuna kuna. Do prošle godine samo je 29 gradova i općina imalo reciklažna dvorišta, a trenutno je u Fondu u pripremi 76 projekata u 69 gradova i općina. „U proteklih 10 godina vrijedne sirovine bacale su se na odlagališta. Na taj način je u zemlju zakopano 5 milijardi kuna vrijednih sirovina. Zato je recikliranje toliko važno, jer moramo razmišljati o resursima koje koristimo. Uvođenjem održivog sustava gospodarenja otpadom u narednih par godina otvara se mogućnost udvostručenja broja radnih mjesta u tom sektoru sa sadašnjih 6.000 na 12.000. Osigurava se čisti okoliš i veća kvaliteta života građanima." – istaknuo je ministar Zmajlović. Iako cjeloviti sustav gospodarenja otpadom još uvijek nije uspostavljen, zahvaljujući naporima na uvođenju primarne selekcije i izgradnji potrebne infrastrukture, već sada su pomaci vidljivi. Ako gledamo samo komunalni otpad, prema službenim podacima EUROSTAT-a 2011. godine smo na odlagališta bez obrade odlagali čak 92% komunalnog otpada. Zadnji službeni podaci, za 2012. godinu, pokazuju da odlažemo 85%. Europski prosjek je 34%. Pomak sa 92% na 85% je dobar i pokazuje da su se svi u sustavu probudili jer je količina recikliranja komunalnog otpada udvostručena i to sa 8% u 2011. na 16% u 2012. godini. No ne smijemo stati. Kako bi se ostvarili zacrtani ciljevi i ispunile preuzete obaveze, uz uvođenje primarne selekcije, intenzivno se radi i na sanacijama odlagališta i izgradnji centara za gospodarenje otpadom. Od 301 odlagališta otpadom do sada je sanirano120 odlagališta, a na njih 77 su sanacije u tijeku. Ove godine s radom će započeti i prva dva centra za gospodarenje otpadom, Marišćina i Kaštijun, a više ih je u visokoj fazi pripremljenosti. Samo vrijednost izgradnje svih centara za gospodarenje otpadom procjenjuje se na oko 4,8 milijarde kuna, a za njihovu realizaciju oko 65% iznosa osigurat će se u EU fondovima. Ministar je naglasio da više nema prolongiranja rokova jer je više od 10 godina nepovratno izgubljeno na takozvane prijelazne periode, te se primarna selekcija mora uvesti u rokovima koji su zacrtani. To zahtjeva dosljedno provođenje propisanog, stalni nadzor i financijsku i stručnu pomoć gradovima i općinama. „Nećemo se SVI probuditi 24. srpnja i pred vratima zateći 4 kante - nažalost. Ali moramo krenuti. Zato od srpnja pojačavamo nadzore nad primarnom selekcijom s ciljem ubrzanja svih aktivnosti vezanih uz uspostavu sustava. Svaki građanin mora dobiti mogućnost da na svome kućnom pragu donese odluku što je smeće, a što otpad - korisna sirovina koja se može reciklirati. I njihovi gradonačelnici i načelnici dužni su im to osigurati." – zaključio je ministar Zmajlović.

www.energetika-net.com

 

 

Nema odgode odluke o odvojenom prikupljanju otpada
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predomislio se u vezi prolongiranja odluke o odvojenom prikupljanju otpada do kraja godine. Nema odgode jasno je rekao danas u Muzeju suvremene umjetnosti gdje su postavljene kante za odvojeno prikupljanje otpada.  Nakon dječjih vrtića, osnovnih škola i domova, akcija podjele spremnika za odvojeno prikupljanje otpada u javne ustanove Grada Zagreba nastavlja se podjelom spremnika za papir, staklo i plastiku u 37 ustanova u kulturi. Prvi je u nizu MSU. Nataša Ivančević pomoćnica ravnateljice MSU-a. "Dakle Muzej suvremene umjetnosti je odabran kao kulturna institucija Grada Zagreba u kome će biti postavljeni spremnici za odvajanje, odnosno razvrstavanje otpada. U tom smislu će naši posjetitelji biti u mogućnosti razvrstavati otpad kako bi se onda mogli racionalno koristiti otpadi u daljnoj reciklaži." Zagreb ima najjaču strategiju gospodarenja otpadom, saniran je Jakuševac i bit će zatvoren do 2018., napravljen je pročistač otpadnih voda i centar za gospodarenje otpadom, a odvojeno prikupljanje otpada je temelj, napominje gradonačelnik. Od 1.7. svako kućanstvo trebalo bi početi odvojeno prikupljati otpad, a ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović najavio je kako će sufinanciranje kanti ovisiti prvenstveno o gradovima, općinama, županijama. "Vrećice će kupiti kao što se kupuju u Švicarskoj, a kante će kupiti Grad Zagreb. Znači mora biti dovoljno kanti, mora biti dovoljno vrećica. Pa kako vam nije jasno, stvarno ću ponoviti stoti put da problem neodgovornog ponašanja prema otpadu 50 godina, se ne može riješiti preko noći." Iako je prije nekoliko dana iz Gradske skupštine od predsjednika Darinka Kosora došao apel da se rok za odvojeno prikupljanje otpada prolongira do kraja godine, Bandić danas odlučno kaže: produljenja roka nema, ionako već kasnimo. "Nema odgađanja nikakvog, i pripremit ćemo to za Skupštinu koja slijedi, tako da svakome to bude razvidno i razumno." Računica je da ako se krene u odvojeno prikupljanje otpada, da će se samo jedna četvrtina otpada paliti, dok će ostale tri četvrtine upravo zbog dobrog razvrstavanja završiti u energani, za proizvodnju energije, što će na koncu rezultirati sa tri četvrtine manjim računima, zaključuje Bandić. [MEDIA SERVIS]
Portal croenergo.eu

 

 

Hrvatska: Obveza odvojenog prikupljanja otpada
S 24. srpnjem ove godine općine i gradovi su dužni krenuti u odvojeno prikupljanje papira, metala, stakla, plastike, tekstila te problematičnog i glomaznog otpada funkcioniranjem jednog ili više reciklažnih dvorišta, odnosno mobilne jedinice na svom području i postavljanjem odgovarajućeg broja i vrsta spremnika za odvojeno sakupljanje tih vrsta otpada na javnoj površini. Obaveza primarne selekcije – razdvajanja otpada i recikliranja – postoji od 2005. u Zakonu o otpadu. Budući da je ostala "mrtvo slovo na papiru", u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom koji je stupio na snagu 23. srpnja 2013. u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode dodatno su precizirali tu obavezu, jasnije definirali obaveze gradova i općina i znatno postrožili mogućnosti sankcija. Te odredbe stupaju na snagu godinu dana od dana donošenja Zakona, dakle, 24. srpnja ove godine. U Zakonu je jasno naznačeno da su gradovi i općine dužni započeti primjenu tih obaveza u navedenom roku. U Ministarstvu kažu kako je nemoguće u jednom danu "uvesti" primarnu selekciju jer nije dovoljno podijeliti kante građanima već treba osigurati vozila koja će tako prikupljeni razvrstani otpad odvojeno i prevesti do mjesta gdje se predaje u recikliranje. Za biootpad je potrebno osigurati kompostanu. Sve to grad ili općina dužan je precizno navesti u svom Planu gospodarenja otpadom i to na način da iz tog Plana jasno proizlazi kako će biti u mogućnosti dosegnuti ciljeve u predviđenim rokovima. U Ministarstvu ističu kako do 1. siječnja 2015. treba osigurati odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike i stakla, električnog i elektroničkog otpada, otpadnih baterija i akumulatora, otpadnih vozila, otpadnih guma, otpadnog ulja, otpadnog tekstila i obuće te medicinskog otpada. Nakon 31. prosinca 2017. zabranjeno je odlaganje otpada na neusklađenom odlagalištu, a postojeća neusklađena odlagališta za komunalni otpad zatvaraju se 12 mjeseci od dana puštanja u rad centra za gospodarenje otpadom. Svi centri moraju biti izgrađeni do 31. prosinca 2018., a do 1. siječnja 2020. treba osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje papira, metala, plastike i stakla iz kućanstva u minimalnom udjelu od 50 posto mase otpada. U 2012. godini u Hrvatskoj se recikliralo 16 posto otpada. Ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović istaknuo je kako su projekte primarne selekcije u posljednjih 10 mjeseci pokrenula 223 grada i općine, ukupne vrijednosti 337 milijuna kuna, a da se u istom razdoblju godinu dana ranije radilo o samo 47 gradova i općina i projektima vrijednima tek 37,2 milijuna kuna. "Drago mi je da su se mnogi gradovi probudili i počeli s uvođenjem primarne selekcije. To je jasan pokazatelj da su ozbiljno shvatili svoje obaveze. To su tektonski pomaci ako pogledamo desetljeće iza nas u kojem naši prethodnici nažalost nisu napravili gotovo ništa", rekao je. Istaknuo je kako do kraja 2018. u Hrvatskoj treba biti uspostavljen cjeloviti sustav gospodarenja otpadom jer ciljevi koji su zacrtani u Zakonu i preuzeti iz pristupnih pregovora s EU su smanjenje odlaganja otpada i povećanje recikliranja, a preduvjet za to je uvođenje primarne selekcije otpada, sanacija postojećih odlagališta i izgradnja centara za gospodarenje otpadom. "Cilj o smanjenju odlaganja otpada ostvarit ćemo tako da gradovi i općine od 24. srpnja ove godine moraju građanima omogućiti razvrstavanja sedam iskoristivih komponenti otpada (papir, metal, staklo, plastika, tekstil, problematični otpad i glomazni otpad). Ostvarenje cilja prati se kroz količine otpada odloženog na odlagališta, a propisano je po godinama u tonama", poručio je Zmajlović. Istaknuo je kako će se cilj o povećanju recikliranja na minimalno 50 posto do 2020. za papir, staklo, plastiku i metal ostvariti odvojenim skupljanjem, ponovnom uporabom i recikliranjem. Rekao je da su odvojeno skupljanje otpada gradovi i općine dužni osigurati kroz "zelene otoke", reciklažna dvorišta i što je najvažnije, omogućavanjem građanima odvajanje otpada na kućnom pragu. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost gradovima i općinama osigurava stručnu pomoć i sredstva za nabavu spremnika, komunalne opreme, vozila, uređenje reciklažnih dvorišta. Ministar je rekao da je do prošle godine samo 29 gradova i općina imalo reciklažna dvorišta, a trenutno je u Fondu u pripremi 76 projekata u 69 gradova i općina. "U proteklih 10 godina vrijedne sirovine bacale su se na odlagališta otpada te je u zemlju zakopano 5 milijardi kuna vrijednih sirovina. Zato je recikliranje toliko važno, jer moramo razmišljati o resursima koje koristimo. Uvođenjem održivog sustava gospodarenja otpadom u sljedećih par godina otvara se mogućnost udvostručenja broja radnih mjesta u tom sektoru, sa sadašnjih 6.000 na 12.000. Osigurava se čisti okoliš i veća kvaliteta života građanima", poručio je Zmajlović. Iako cjeloviti sustav gospodarenja otpadom još uvijek nije uspostavljen, zahvaljujući naporima na uvođenju primarne selekcije i izgradnji potrebne infrastrukture, već sada su vidljivi pomaci, kaže ministar i navodi da se 2011. na odlagališta bez obrade odlagalo čak 92 posto komunalnog otpada, a 2012. 85 posto, dok je europski prosjek 34 posto. Zmajlović smatra da je taj pomak dobar i pokazuje da su se svi u sustavu probudili jer je količina recikliranja komunalnog otpada udvostručena i to sa 8 posto u 2011. na 16 posto u 2012., no da se ne smije stati. Kaže kako se intenzivno radi i na sanacijama odlagališta otpada i izgradnji centara za gospodarenje otpadom. Od 301 odlagališta do sada je sanirano 120, a na njih 77 su sanacije u tijeku. Ove godine s radom će započeti i prva dva centra za gospodarenje otpadom - Marišćina i Kaštijun, a više ih je u visokoj fazi pripremljenosti. Vrijednost izgradnje svih centara procjenjuje se na oko 4,8 milijarde kuna, a za njihovu realizaciju oko 65 posto iznosa osigurat će se u EU fondovima. Zmajlović je gradovima i općinama poručio kako više nema prolongiranja rokova jer je više od 10 godina nepovratno izgubljeno na takozvane prijelazne periode, te se primarna selekcija mora uvesti u rokovima koji su zacrtani, a to zahtjeva dosljedno provođenje propisanog, stalni nadzor i financijsku i stručnu pomoć gradovima i općinama. "Nećemo se svi probuditi 24. srpnja i pred vratima zateći četiri kante - nažalost. Ali moramo krenuti. Zato od srpnja pojačavamo nadzore nad primarnom selekcijom s ciljem ubrzanja svih aktivnosti vezanih uz uspostavu sustava. Svaki građanin mora dobiti mogućnost da na svome kućnom pragu donese odluku što je smeće, a što otpad - korisna sirovina koja se može reciklirati. Njihovi gradonačelnici i načelnici dužni su im to osigurati", poručuje Zmajlović i ističe kako svaki građanin mora za to što odvaja otpad biti i ekonomski motiviran jer će mu i račun biti manji s obzirom da cijena sakupljanja otpada mora biti formirana na način da prevladavajući kriterij bude količina, odnosno volumen otpada. Predsjednik najveće hrvatske udruge za zaštitu okoliša Zelene akcije Bernard Ivčić za Hinu je izjavio kako unatoč preuzetim obavezama vezanima uz gospodarenje otpadom, pomaci u sustavu su vrlo spori i gotovo neprimjetni. "Do 2016. količinu biorazgradivog otpada na odlagalištima moramo smanjiti za 50 posto u odnosu na 1997. godinu, a taj postotak se do 2020. povećava na čak 65 posto. Također, do 2020. moramo odvajati minimalno 50 posto komunalnog otpada i čak 70 posto građevinskog, a postoji mogućnost da će se navedeni postoci još i povisiti", rekao je Ivčić. Istaknuo je kako u posljednjih godinu dana sve nadležne institucije puno pričaju o potrebi odvajanja otpada, ali stvarnih rezultata nema. Tek poneki gradovi i općine, poput otoka Krka i grada Čakovca, uspjeli su uspostaviti kvalitetan sustav gospodarenja otpadom tako da odvajaju gotovo 40 posto otpada. Ali, najveći broj gradova i općina nema nikakvu viziju rješenja tog problema. Naveo je primjer Zagreba. Rekao je da je Gradska skupština još u prosincu prošle godine usvojila Odluku o naplati otpada po količini te o odvojenom prikupljanju papira, plastike, stakla, tekstila, metala i biootpada. Odluka ima manjkavosti i nedostataka, ali je, kaže Ivčić, barem neki prvi korak prema rješenju problema. Međutim, šest mjeseci nakon donošenja te Odluke, u Zagrebu ne postoji sustav kojim bi se mjere iz Odluke mogle realizirati. "Zagreb nema adekvatnu kompostanu s anaerobnom digestijom, nema automatsku sortirnicu za uklanjanje nečistoća iz biootpada, te zbog toga nije niti moguće pristupiti odvojenom prikupljanju biootpada. Nažalost, ne vidim odlučnost da se ovaj problem riješi. Grad primarno zagovara veliku spalionicu otpada, koja je potpuno nepotrebna", kaže Ivčić. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio je da će se Odluka Gradske skupštine o odvojenom prikupljanju otpada, koja bi trebala početi s primjenom 1. srpnja ove godine, prolongirati koliko god bude trebalo jer se taj problem ne može riješiti preko noći. Bandić je to rekao nakon što je predsjednik Gradske skupštine Darinko Kosor (HSLS) istaknuo da će mu uputiti dopis da se primjena te Odluke prolongira na 1. siječnja iduće godine. Kosor je rekao kako Ministarstvo zaštite okoliša i prirode još uvijek nije donijelo Uredbu o gospodarenju otpadom, a krajnji rok za njezino donošenje je 23. srpnja ove godine. Priznao je da i Grad Zagreb nije do kraja spreman za provedbu te Odluke jer nema Plan gospodarenja otpadom za koji očekuje da će najkasnije u rujnu doći na sjednicu Gradske skupštine. Kosor kaže da se u primjenu Odluke ne može ići niti bez određivanja lokacije za centar za mehaničko-biološku obradu otpada (MBO). Potpredsjednik zagrebačke Gradske skupštine Davor Bernardić (SDP) ustvrdio je da sve europske metropole imaju riješeno pitanje otpada osim Zagreba. "Nažalost, da se danas počne riješavati pitanje otpada, donese Plan gospodarenja otpadom, izmijeni prostorni plan i krene u realizaciju projekta uz pomoć EU, taj projekt se ne može završiti do 2019.", kaže Bernardić za kojega je potpuno neprihvatljiva odgoda primarne selekcije otpada. Istaknuo je kako Zagreb već 10 godina može uvesti primarnu selekciju otpada te ne zna što je gradska izvršna vlast čekala, osim što se sada troše novci građana na kampanju "Stavi pravu stvar na pravo mjesto". "Koje mjesto, jer nismo vidjeli dodatne kontejnere koji se postavljaju po gradu za reciklažu otpada - za papir, za plastiku, za metal. Građani Zagreba ne smiju još dodatno plaćati penale zbog toga što Grad nije u stanju i nije sposoban uvesti primarnu selekciju otpada", kaže Bernardić. "Odgoda rješavanja problema otpada u Zagrebu znači da će grad biti zatrpan smećem. To je nešto što se odgađa od 2004. Žao mi je što gradske vlasti nisu riješile jedan od najvećih problema u Zagrebu, a to je sasvim sigurno pitanje otpada. Mi nemamo ni Plan gospodarenja otpadom, nemamo lokaciju centra za gospodarenje otpadom, nemamo projekt izrade tog centra, nemamo plan sanacije odlagališta - praktički nemamo ništa, kada je otpad u pitanju", smatra Bernardić. Istaknuo je kako je Grad Zagreb sve svoje strateške projekte odgodio, pa tako nisu riješena pitanja Dinamovog stadiona, kanalizacije i vodovoda u svaki dom, Sljemenske žičare, novog tehnološkog parka, projekta Terma Zagreb, mnogih mostova preko Save, lakošinske željeznice za što se mogu uzeti sredstva EU. [H]
Portal croenergo.eu

 

 

Gospodarenje otpadom - generator gospodarskog rasta
Hrvatska do kraja 2018. mora uspostaviti moderan i efikasan sustav gospodarenja otpadom. Jedna je to od najzahtjevnijih obveza koju smo preuzeli ulaskom u Europsku uniju koja bi nam se međutim mogla višestruko isplatiti, i to ne samo s ekološkog, već i s ekonomskog aspekta. Brojke su neumoljive, dok na razini EU 40 posto otpada završava na deponiju, u Hrvatskoj se ta brojka penje na čak 92 posto. Vrijeme je da se to promijeni, ističe ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović. "Kada pogledamo neiskorištene sirovine koje su u zadnjih deset godina zakopane na odlagalištima bez izdvajanja govorimo o vrijednosti od 5 milijardi kuna, pa zamislite smo koliko bi svaka ta milijarda mogla otvoriti novih radnih mjesta. Upravo je to čisti dokaz da je učinkovito gospodarenje otpad čisti potencijal koji bi, uspostavimo li efikasniji sustav, u narednim godinama u sektoru gospodarenja otpadom trebao generirati 6.000 novih radnih mjesta". No, da bi se to ostvarilo moramo početi kvalitetno gospodariti otpadom. To znači da se sa sadašnjeg sustava uzmi-napravi-baci treba prijeći na cirkularan sustav koji se temelji na tomu da otpad jedne industrije postane sirovina druge. Prvi je korak uspostava primarne selekcije otpada na kućnom pragu što bi trebalo zaživjeti do 1.srpnja. Svjestan je ministar da to neće biti lako. "Bit će problema kod uvođenja, bit će problema kod višestambenih objekata i načina na koji će se stanari dogovarati o razvrstavanju otpada i njegovoj kontroli. No, zbog negativnih primjera ne možemo rušiti model i stajati na mjestu" Da bi se smanjila količina otpada koji odlažemo, a samim time i zatvorila brojna odlagališta do 2018. planira se izgradnja desetak velikih centara za gospodarenje otpadom. Posla bi trebalo biti za domaće tvrtke, što znači gospodarski rast te nova radna mjesta. Težak je to zadatak, poručuje bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy. "Može se napraviti jer su to pokazale i mnoge druge zemlje u Europi. Danas je otpad veliki biznis, a to najbolje svjedoči podatak daje u velikom broju država u taj sustav ušla mafija koja ne ulazi tamo gdje nema novca" U Hrvatskoj bi mogla biti prepreka to što se ljudi protive novinama, smatra Renato Šarc s austrijskog instituta za tehniku gospodarenjem otpadom. "Ako u Hrvatskoj netko misli da možemo uspostaviti sustav bez spalionice otpada ili bez mehaničke obrade otpada ili bez sortirnice korisnog otpada onda se gadno vara"Vrijeme je da otpad počnemo doživljavati kao ekonomski resurs, ističe direktor tvrtke koja se bavi proizvodnjom postrojenja za obradu otpada Đuro Horvat. [MEDIA SERVIS]
Portal croenergo.eu

 

 

U Zagrebu počeo pilot projekt odvojenog prikupljanja otpada
U Zagrebu je danas počeo dvomjesečni pilot projekt odvojenog prikupljanja otpada u koji je uključeno 7000 građana te predstavlja pripremu za 1. srpnja, kada će za sve Zagrepčane početi odvojeno prikupljanje miješanog komunalnog otpada i biootpada na kućnom pragu te naplata otpada po volumenu, a ne više po kvadraturi stambenog ili poslovnog prostora. Pilot projekt je u Zapruđu predstavio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odvajajući razne vrste otpada u za to predviđene spremnike. Bandić je izjavio da 15 godina, manje ili više sustavno, probavaju riješiti problem otpada u Zagrebu, od sanacije odlagališta otpada Jakuševec preko pročistaća do centra za gospodarenje otpadom i termičke obrade. Rekao je da do kraja 2018. treba zatvoriti Jakuševec te u funkciju staviti centar za gospodarenje otpadom s mehaničko-biološkom obradom i reciklažom te termičku obradu otpada. "Time ćemo poboljšati život naših sugrađana, sačuvati ekologiju i što je najbitnije koju kunu iz naših lisnica. Manje ćemo davati za račune", istaknuo je Bandić te pozvao sugrađane da odvajaju otpad i sačuvaju okolinu i novac. Poručio im je da su oni od danas glavni i odgovorni te da od 1. srpnja više nema pravo na popravni, jer tada će se u svim dijelovima Zagreba odvojeno prikupljati otpad, a što Zagrepčani budu discipliraniji i više odvajali otpad imat će osjetno manje račune. Rekao je da su prije četiri do pet godina na Jukuševec dnevno vozili skoro tisuću tona komunalnog otpada, a sada voze oko 650 tona, a kada naprave centar za gospodarenje otpadom i mehaničko biološku obradu otpada samo 25 posto smeća će se termički obrađivati, što znači da će 75 posto biti korisnog otpada. Pilot projekt provodi Zagrebački holding - podružnica Čistoća, a u njemu sudjeluju građani s područja Horvatovca i Voćarske ulice, dijela Dubrave i Sesveta, Zapruđa, područja omeđenog Zvonimirovom, Bauerovom, Dukljaninovom i Lopašićevom ulicom kao i područja omeđenog ulicama Donje Vrapče, Zvonimira Furtingera, Ivane Brlić Mažuranić i Ante Topića Mimare. Tijekom dva mjeseca građani će u posebne vrećice i spremnike ispred zgrada i kuća moći odlagati biorazgradivi i miješani komunalni otpad, dok će papir, staklo, tekstil, plastiku i metal odvajati u za to predviđene spremnike na tzv "zelenim otocima". Spremnici su označeni posebnom bojom - plavom za papir, zelenom za staklo, narančastom i sivom za plastiku i metal, ljubičastom za tekstil, smeđom za biootpad i crnom za miješani komunalni otpad. Na svakom spremniku je najljepnica s uputama koji se otpad smije, a koji ne smije odložiti u njega. Prikupljeni biootpad odvozit će se jednom tjedno, miješani komunalni dva puta tjedno, a papir, staklo, plastika, metal i tekstil prema potrebi. Krupni otpad odvozit će se na temelju posebnog zahtjeva građana. Čistoća je osigurala 200.000 vrećica za miješani komunalni otpad i 100.000 za biorazgradivi otpad.
Portal croenergo.eu

 

 

Zmajlović: Gospodarenjem otpadom do uštede resursa
"Prva dva centra za gospodarenje otpadom, Marišćina i Kaštijun, profunkcionirat će ove godine. To su projekti vrijedni preko 70 milijuna eura, a koji su sa preko 70% iznosa sufinancirani europskim sredstvima. Za 4 do 6 projekata gradnje centara za gospodarenje otpadom ove ćemo godine osigurati financiranje. Njihova je vrijednost, ovisno o veličini, od 17 do 100 milijuna eura. Ovih 7 centara koji su najviše odmaknuli osiguravat će poslova, tehnologija, građevinskih radova u vrijednosti od 2 milijarde kuna", rekao je danas ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović. Ministar je naglasio da je gospodarenje otpadom prvoklasno gospodarsko pitanje za ovu vladu, ali i za Europu. Politike Europske unije o kojima se upravo raspravlja govore o pojačanim naporima Europe za jačanjem zelenog gospodarstva. Europska komisija navodi da su upravo industrije iz sektora gospodarenja otpadom među najotpornijim sektorima i u krizi, i to s velikom perspektivom rasta. Hrvatska do kraja 2018. godine mora uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom što znači uvođenje primarne selekcije, sanaciju i usklađenje svih postojećih odlagališta otpada i zatvaranje neusklađenih te izgradnju centara za gospodarenje otpadom. Kako bi te ciljeve ostvarili, Hrvatska će samo za projekte gospodarenja otpadom iz strukturnih fondova EU-a u razdoblju do 2020. godine imati 4,5 milijardi kuna. "Svaki od centara za gospodarenje otpadom, kad profunkcionira, imat će 20 do 40 zaposlenih. I što je najvažnije, svaka tona otpada koja prođe kroz centar i ne završi na odlagalištu otvarat će nova radna mjesta u reciklažnom sektoru. Time otvaramo mogućnost da se broj radnih mjesta direktno zaposlenih u sektoru gospodarenja otpadom u sljedećih par godina udvostruči sa sadašnjih 6.000 na 12.000" – istaknuo je ministar Zmajlović. Tradicionalni linearni sustav gospodarenja otpadom kakav sada imamo počiva na principu uzmi-napravi-baci: sirovine iskopavamo ili uvozimo, proizvode proizvedemo, iskoristimo i bacimo. Prema podacima Europske komisije čak 80 % proizvoda koristimo samo jednom i bacimo. Za razliku od toga, cjeloviti sustav gospodarenja otpadom je cirkularan. Temelji se na tomu da otpad jedne industrije postane sirovina druge, da se proizvodi ponovno koriste ili recikliraju, čime se potiču gospodarske aktivnosti i štede resursi. Europa je kontinent najsiromašniji sirovinama, a uz predviđeni rast populacije od 3% i gospodarski rast od 15,5% do 2050. trošili bismo pet puta više resursa nego danas. Zato Europa vraća postulate cirkularne ekonomije koja na otpad jedne industrije gleda kao na sirovinu druge i počiva na načelima racionalnog gospodarenja sirovinama. Prema studiji Europske komisije iz 2012. godine, kada bi se u potpunosti primjenjivali zakoni i propisi vezani uz otpad, ostvarile bi se godišnje uštede od 72 milijarde eura, prihodi sektora za upravljanje otpadom i recikliranje porasli bi za 42 milijarde eura i do 2020. godine stvorilo bi se 400.000 novih radnih mjesta. "Ovo jasno pokazuje koliki je potencijal u Hrvatskoj koja trenutno reciklira svega 8% u odnosu na europskih 50%. Zato inzistiramo da propisi ne budu tek mrtvo slovo na papiru. To nije pokazivanje mišića nego aktivnost sa jasnim ekonomskim i ekološkim ciljem. To su razvoj gospodarstva, investicije i otvaranje novih radnih mjesta, te osiguravanje čistog okoliša i podizanje kvalitete života građana.", zaključio je ministar Mihael Zmajlović.
Portal croenergo.eu

 

 

Do srpnja obveza uvođenja primarne selekcije otpada
Ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović izjavio je kako su do srpnja sve jedinice lokalne samouprave dužne uvesti primarnu selekciju otpada na kućnom pragu, a da se do 2018. godine moraju uskladiti i sanirati odlagališta i sva neusklađena zatvoriti. "Danas recikliramo osam posto, a 2020. godine želimo reciklirati 50 posto otpada", poručio je ministar Zmajlović u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) na okruglom stolu "Cjelovit sustav gospodarenja otpadom". "Do 2018. zatvaramo odlagališta otpada i trebaju biti izgrađeni centri za gospodarenje otpadom. Paralelno s time treba otvarati mogućnost da postojeća energetska postrojenja - cementna industrija, pojedine termoelektrane uz prilagodbu tehnologije i poštivanja najviših ekoloških standarda - mogu energetski uporabiti otpad. Na tim stupovima se temelji naš sustav gospodarenja otpadom. Za to je potrebno vrijeme i novac, ali na tome se radi i imamo relativno kratke rokove", istaknuo je Zmajlović. "Želimo prestati zakopavati vrijedne sirovine na odlagališta, želimo u sljedećih par godina udvostručiti broj radnih mjesta direktno zaposlenih u gospodarenju otpadom sa 6.000 na 12.000, tvrtkama koje posluju sa sirovinama i otpadom želimo omogućiti da investiraju, želimo osigurati čist, siguran okoliš. Želimo uspostaviti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom koji je alternativa tradicionalnom linearnom sustavu u kojem izrabljujemo resurse", rekao je. Kazao je kako je glavni cilj Zakona o održivom gospodarenju otpadom pridonijeti promjeni politike zbrinjavanja otpadom, zaustaviti bacanje dragocjenih sekundarnih sirovina i pobrinuti se da se ponovno koriste, recikliraju i ponovno uvedu u gospodarstvo. "Kao društvo moramo se premjestiti u dinamično cirkularno gospodarstvo koje poštuje ograničenja prirode, na najbolji način iskorištava prirodne resurse, stvara radna mjesta i uvjete za dugotrajno blagostanje i kvalitetu života", istaknuo je Zmajlović. Ministar je novinarima pojasnio da kada se gledaju podaci o tome koliko se otpada odlaže u Hrvatskoj, onda zaostajemo desetljećima u odnosu na prosjek Europe. "Činjenica da dvije trećine otpada odlažemo na odlagališta a europski prosjek je da se tek jedna trećina otpada odlaže na odlagališta, a ostalo završava u nekom obliku oporabe, govori o tome da Hrvatska još puno treba učiniti", rekao je. "Naravno da to ne ide preko noći jer da biste mogli i materijalno i energetski oporabiti otpad trebate izgraditi infrastrukturu i postrojenja i zato pripremamo projekte koje ćemo financirati iz sredstava EU", poručio je Zmajlović. Predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić novinarima je izjavio kako je činjenica da smo u Hrvatskoj u zbrinjavanju otpadom "zaostali". "Nismo sustavno radili na tome, trošili smo ogromne novce za sanaciju postojećih odlagališta i nismo bili spremni organizirati sustav koji traži velike promjene i u mentalitetu ljudi, o političkoj vlasti, organizaciji. Poznati smo kao društvo da nismo organizirani, nemamo kontinuiteta i možda je ovakav skup važan jer je tu potrebna sinergija svih u društvu", ocijenio je. Akademik Kusić ustvrdio je da predviđeni modeli zapravo slijede europske modele, dakle razvijenih zemalja te vjeruje da će se ubrzanim tempom to uspjeti implementirati u Hrvatskoj. Dodao je kako misli da je novi zakon dobar, te da je kod nas problem da se kao društvo "slabo pridržavamo propisa i sve se to malo raspline, onda to košta".
Portal croenergo.eu

U pasivnim kućama potrošnja energije za grijanje prostora ne prelazi 15 kWh po četvornom metru godišnje, što je samo četvrtina potrebne energije u odnosu na obične nove građevine te u mnogočemu pojednostavljuje cijeli sustav građevine. No, koncept se ne odnosi samo na niskoenergetsku kuću. Jedna od glavnih karakteristika pasivne kuće je visoka razina udobnosti u stanovanju. A sve se to može postići na vrlo ekonomičan način. Ulaganja se sigurno vraćaju, budući da je potrošnja energije potrebne za grijanje prostora smanjenja za oko 80 posto.

Da li je ova definicija jednaka za sve zemlje EU?
Definicija se temelji na fizici, a fizika je svugdje ista. Naravno, neke aspekte treba poštivati ovisno o lokaciji gradnje; u tropskim predjelima će pasivna kuća izgledati nešto drugačije od pasivne kuće u Skandinaviji. No, standard, pravi standard za pasivnu kuću je svugdje isti, i pritom ne mislim samo na Europu, već na cijeli svijet.

Zašto bi trebali graditi pasivne kuće?
Više od jedne trećine ukupno potrošene energije u industrijaliziranim zemljama koristi se u zgradarstvu i to najviše za grijanje. Stoga građevinski sektor mora biti glavni fokus ne samo pri raspravama o klimatskim promjenama i povezanim rizicima. Gledano na nacionalnoj razini, smanjenje potrošnje energije znači smanjenje potrošnje ovisnosti; od uvoza nafte do naglih promjena cijena. Istovremeno, bolji standardi učinkovitosti stvaraju dodatnu nacionalnu vrijednost. Izgradnjom ovih kuća milijuni ili čak milijarde neće biti potrošeni na uvoz energije iz fosilnih goriva, već na proizvode lokalnih obrtnika i visokokvalitetne proizvode kao što su prozori sa troslojnom izolacijom.

Kako pasivna kuća utječe na komfor u interijeru?
Visoka razina komfora i odlična kvaliteta klime u interijeru srž su onoga što pasivna kuća predstavlja. Način na koji je izgrađena osigurava zadržavanje željene topline u kući, čak i za najhladnijih zimskih mjeseci. Temperature unutarnjih površina, na primjer na prozorima ili podu, variraju vrlo malo od opće temperature unutarnjeg zraka. Sustav ventilacije osigurava stalni dotok svježeg zraka, pružajući vrhunsku kvalitetu zraka bez neugodnog propuha. S druge strane, u ljetnim mjesecima, nepoželjna toplina ostaje vani.

Da li je gradnja pasivne kuće skuplja od gradnje obične kuće?
Kada gradite kuću, dodatno ulaganje u energetsku učinkovitost je vjerojatno jedno od najsigurnijih i najatraktivnijih ulaganja koje možete napraviti. Istina je da postoje dodatni troškovi koje treba platiti unaprijed za energetski visokoučinkovite proizvode poput prozora ili ventilacijskih sustava, kao i za kvalificiranu radnu snagu na gradilištu. U usporedbi sa običnom kućom ti troškovi mogu biti šest do sedam posto viši. No, dugoročno štedite mnogo, čak i sa trenutnim cijenama energenata. Koliki je točan rok otplate ovisi o mnogo parametara. U prosjeku se on kreće oko desetak godina. No, ovaj podatak može znatno varirati. S druge strane, iskusni projektant pasivne kuće može smanjiti troškove dodatne investicije gotovo na nulu. Dostupnost komponenti za izgradnju pasivne kuće može također biti odlučujući cjenovni faktor.
Autor: © Portal croenergo.eu

 

Wobau Report: Koliko pasivnih kuća ima u Njemačkoj i kako će se razvijati trend prema pasivnoj kući?
Feist: Ne znamo sasvim točan broj pasivnih kuća, jer nema službene statistike, a već dugo ne brojimo sve novoizgrađene projekte. Nije sigurno niti da znamo za svaki projekt, jer svaki investitor i svaki arhitekt može izgraditi pasivnu kuću. Svi projektni dokumenti su javno objavljeni, a za to potrebna pomagala su dostupna. Sigurno je da trenutno ima nekoliko tisuća pasivnih kuća, a trend je i dalje u porastu.

Wobau Report: Koliko je jedna pasivna kuća skuplja u usporedbi sa novogradnjom koja za grijanje troši 7 litara/m2?
Feist: Na to se ne može paušalno odgovoriti nekom brojkom ili postotkom, jer to ovisi o tipu, veličini i obliku zgrade. U prosjeku je investicija (čisti troškovi gradnje) kod projekata koje smo mi procijenili bila otprilike osam posto viša nego kod konvencionalne gradnje. Što je veće iskustvo arhitekata sa standardom za pasivne kuće, to niža ispadne dodatna investicija. Jedan dio investicije se ulaže za prozračivanje odnosno ventilaciju stana, a to znači bolju kvalitetu zgrade.

Wobau Report: Što su komponente pasivne kuće?
Feist: Pasivnim kućama je potrebna tek jedna četvrtina energije za grijane potrebne u standardnim novogradnjama. To se postiže posebno dobrom toplinskom izolacijom, odličnim prozorima i visokim stupnjem dobitka na toplini. Veliko poboljšanje učinkovitosti te vrste funkcionira uspješno samo onda ako korištene komponente u svim aspektima imaju kvalitetu potrebnu za pasivnu kuću – primjerice omotač zgrade u kojemu ne postoje toplinski mostovi kad se radi o povezanom sustavu za toplinsku izolaciju. Komponente koje prolaze stroga ispitivanja tih svojstava pa stoga omogućuju uspješnu gradnju pasivnih kuća u praksi, mogu od Za- voda za pasivne kuće dobiti oznaku kao "Komponente prikladne za pasivne kuće". Zbog ovako visoke razine zahtjevnosti u Srednjoj Europi trenutno postoje prozori, kućna vrata, izo-sustavi i uređaji za obnavljanje topline koji su energetski najučinkovitiji u svijetu.

Wobau Report: Mogu li se i stare građevine modernizirati u pasivne kuće? Koliko to stoji? Koliko je to ekonomično?
Feist: Već postoje primjeri starih građevina moderniziranih u pasivne kuće. Što se tiče modernizacije, naša je preporuka da se tim povodom stare građevine opreme najboljim mogućim komponentama (na primjer s komponentama za pasivne kuće). Pritom na kraju ne mora uvijek iz toga proizaći pasivna kuća. Time se postiže velika ušteda na energiji i osjetno bolja ugodnost stanovanja. Ostvariva ušteda je većinom oko faktora 10 u odnosu na prvobitno stanje. Troškovi još više nego kod novogradnje ovise o dotičnoj zgradi i njenom stanju u smislu gradnje. Zgrada koja je svježe modernizirana neće odmah ići u rekonstrukciju. Stoga je naš savjet: ako je potrebno saniranje, uvijek staviti dobru toplinsku izolaciju. To je uistinu ekonomično, kao što smo već dokazali u jednoj novoj studiji. To važi i za izoliranje kod izgradnje krova, za nove prozore i nove uređaje za grijanje. "Kad se već radi, onda kako treba" je deviza. Mnogi se ljute uz ovakav rast cijena energije što takvu priliku nisku iskoristili za uštedu na troškovima.

Wobau Report: Koji standard za štednju energije ima smisla ekonomski i ekološki kod moderniziranih starih građevina?
Feist: Najviše smisla tim povodom ima ostvarenje optimuma u poboljšanju učinkovitosti. Kad se već ugrađuju novi prozori, onda su danas ekonomski optimalna troslojna stakla za toplinsku zaštitu, a najekološkije rješenje su trostruka stakla već od prije. Kad se već fasada sanira ili obnavlja, onda se ne bi trebalo štedjeti na debljini izo-materijala. Toplinska zaštita bi danas trebala biti na U vrijednostima između 0,14 i 0,18 W/m2 K. Udobno i djelotvorno prozračivanje stana bi isto tako trebalo biti sastavnim dijelom buduće modernizacije. Time dolazimo na to da svaku pojedinu komponentu treba optimalno poboljšati, a to, ovisno o starosnom razredu i tipu zgrade, dovodi do različitih standarda koji se odnose na potrošnju energije. Čak i kad vanjsko izoliranje kod zgrada sa dragocjenim ili zaštićenim fasadama ne bi bilo moguće, točnim analizama i primjerima smo ipak pokazali da se gotovo uvijek može ostvariti "kuća od 5 litara" (još uvijek faktor 4 u odnosu na današnji prosjek kod starih građevina). Najveći dio zgrade se ipak može puno bolje modernizirati – primjeri o kojima smo mi vodili brigu su svi u rasponu od 1,5 do 2,5 litre po kvadratnom metru stambene površine; to je skoro faktor 10 u odnosu na staro stanje. Da to funkcionira u praksi i da smo to višestruko dokazali djeluje jako umirujuće u pogledu razvoja događaja na tržištima energije širom svijeta.

Wobau Report: Je li kuća sa uštedom na energiji model budućnosti?
Feist: Najveća efikasnost u korištenju energije i dobivanju energije iz obnovljivih izvora, ukoliko je to ekonomski prihvatljivo – to je moto za budućnost. Ponovo se tu, ovisno o tipu kuće (i orijentaciji) individualno dolazi do različitih standarda; pojedine kuće s energetskim dobitkom će pritom imati energetsku bilancu nula, ali će biti i kuća s 1 do 3 litre. Odlučujuće je da se u nekoj regiji s energijom postupa onoliko učinkovito koliko je to prihvatljivo da se pritom stvara pristojna količina obnovljive energije - to se uostalom ne mora bezuvjetno događati na ili u zgradama; poljoprivreda i šumarstvo mogu dati svoj prilog sa bio-gorivima. Poboljšanje energetske učinkovitosti je pritom gospodarski naročito privlačan doprinos. Posebno zanimljivo kod energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije je da oboje prije svega počivaju na stvaranju regionalne vrijednosti. Pored osiguranja opskrbe energijom, ove tehnologije daju doprinos i rastu gospodarstva i tržišta rada.

Wobau Report: Kako brzo se amortiziraju izdaci za komponente za pasivne kuće kod neke stare zgrade?
Feist: Ne amortiziraju se "brzo" – "brzo" može lakovjernog investitora učiniti siromašnim ako padne na pretjerana obećanja kod ulaganja. Ima stvari koje se amortiziraju u roku od dvije godine ("brzo"), ali propadnu ili se pokvare već nakon jedne godine ("još brže"). Molim da mi oprostite za ovu polemiku, ali takva varljiva nada u brzi dobitak, to je jedno od glavnih zala sadašnjosti. S komponentama energetske učinkovitosti je to posve drukčije. Ovdje se ne može raditi o brzim dobicima, već se radi o dugotrajnoj povoljnoj opskrbi povezanoj s ugodnim stanovanjem. To se može odvijati na dva načina: ili, tako da se korisnik izloži hirovima tržišta energentima i dalje plaća rastuće troškove grijanja iz godine u godinu, tako da u ruke uzme nešto novca kako bi zgradu energetski poboljšao. Čak i tada postoje godišnji troškovi, oni za kamate i otplatu. Ipak, ti troškovi kapitala su većinom već od početka, a u najmanju ruku po trajanju, niži od troškova koji se inače izdvajaju za gorivo. U tim okolnostima se računa mjera energetske učinkovitosti. Danas je to, uz niske kamate i brojne posebno povoljne ponude, slučaj baš kod financiranja modernizacije uz dobro planirani proces.
Autor: © Portal croenergo.eu

 

 

W. Feist: Do 2020. milijun pasivnih kuća i stanova
Tvorac koncepta pasivne kuće, njemački fizičar Wolfgang Feist, koji je u okviru 5. zagrebačkog energetskog tjedna boravio u Hrvatskoj, ustvrdio je kako će sasvim izvjesno do 2020. u svijetu biti sagrađeno milijun pasivnih kuća i stanova, energetskog standarda A plus te naglasio da i Hrvatska tu može dati svoj doprinos. Podsjetio je da je prva pasivna kuća sagrađena 1990. u Darmstadtu. "Grupa mojih susjeda u Darmstadtu poželjela je živjeti u energetski učinkovitoj zgradi pa smo 1990. napravili nekoliko obiteljskih kuća u nizu u pasivnom standardu", kazao je dr. Wolfgang Feist za Hinu, rekavši kako sve obitelji još uvijek ondje stanuju i zadovoljne su jer mjerenja tijekom više od dva desetljeća pokazuju da je potrošnja energije izuzetno niska. Riječ je o kući u kojoj potrošnja energije za grijanje ne prelazi 15 kilovatsati po četvornom metru godišnje, vrlo je udobna za stanovanje, a ulaganja se sigurno vraćaju budući da je potrošnja energije za grijanje smanjenja oko 80 posto. U Njemačkoj je dosad izgrađeno 20.000 pasivnih kuća, no najvažnije je, kaže Feist, da u regiji postoje svi proizvodi za izgradnju takvih kuća poput izuzetno kvalitetnih prozora, ventilacijskog sustava, dizalica topline i slično i da je izgradnja kvalitetna, za što je potrebno dobro obrazovanje svih sudionika, od projektanata do zidara. "Na kraju, to je također vrlo zanimljiv posao jer svi sudionici znaju da time daju i svoj doprinos zaštiti okoliša, udobnosti stanovanja i manjoj potrošnji energije, što donosi manje stresa i pri plaćanju računa", ističe Feist. Za Hrvatsku je, kaže, bitno da postoje ogledni primjeri pasivnih kuća kako bi se ljudi uvjerili da "stvar funkcionira", a sljedeći korak je kvalitetno obrazovanje svih sudionika u procesu. Feist naglašava da izgraditi pasivnu kuću nije puno skuplje od gradnje obične kuće te da bi Zagreb i Hrvatska kroz smanjenje poreznih davanja mogli poticati energetski učinkovitu gradnju. "U Zapadnoj Europi izgradnja pasivne kuće je od 10 do 15 posto skuplja, dok je u Hrvatskoj taj postotak nešto viši jer je subvencioniranje takve vrste gradnje u nas još u povojima", rekao je u subotu na Regionalnom forumu gradnje po standardu pasivne kuće Dubravko Martinić, vlasnik nedavno sagrađene pasivne obiteljske kuće u Gornjem Stupniku koja je ušla u hrvatski izvještaj za EU direktivu o energetskim svojstvima zgrada (EPBD). Voditelj novoosnovanog konzorcija Pasivna kuća Hrvatska Ljubomir Miščević kazao je da je od prve pasivne kuće u Hrvatskoj 2005. do danas sagrađeno 20 pasivnih kuća naglasivši važnost izgradnje, a posebice energetske obnove zgrada do A plus energetskog standarda. U EU, navodi, više nitko i ne postavlja pitanje opravdanosti takve vrste gradnje i obnove. "Više se i ne govori isključivo o pasivnim i niskoegergetskim kućama, nego i o niskoenergetskim kvartovima, gradovima, pa i regijama", dodao je. Napomenuo je da u Hrvatskoj nekoliko gradova daje olakšice za energetski učinkovitu gradnju prvenstveno smanjenjem komunalne naknade, a da je u Koprivnici ta naknada za graditelje pasivne kuće sasvim ukinuta. Grad Zagreb je kroz projekt PassREg uključen u poticanje niskoenergetske gradnje u čemu su mu uzori Hannover, Bruxelles i Tirol, a ide i u niskoenergetsku obnovu 87 zgrada javne namjene - vrtića, škola, domova umirovljenika. Za to bi se, rečeno je, mogao iskoristiti hrvatski proizvod "eco-sandwich" to jest zidni panel od betona s recikliranim agregatom. To je važno zna li se da Hrvatska danas reciklira svega sedam posto građevinskog otpada, a EU pravila nalažu da se do 2020. treba reciklirati 70 posto takvog otpada. [H]
Portal croenergo.eu

U sklopu projekta Europske unije pod nazivom SOLAR-JET, iz sunčeve svjetlosti, vode i ugljikovog dioksida dobiven je obnovljivi kerozin koji bi, smatraju znanstvenici, mogao revolucionarizirati budućnost zrakoplovstva. Ovim se procesom također mogu dobiti i druge vrste goriva poput diesela, benzina ili čistog vodika na održivi način. Nekoliko tvrtki – ETH Zurich, Bauhaus Luftfahrt, Deutsches Zentrum fur Luft – und Raumfahrt (DLR), ARTTIC i Shell Global Solutions pronašli su termokemijski način koji se temelji na koncentriranoj solarnoj energiji. Nova tehnologija solarnog reaktora iskorištena je za proizvodnju tekućeg ugljikovodičnog goriva koje može omogućiti održivi transport. Zbog problema s ekologijom i sigurnosti opskrbljivanja gorivom, zrakoplovni je sektor prisiljen tražiti alternativna goriva koja bi se mogla kombinirati s onim koji se danas koristi. S ovakvim prototipom solarnog kerozina, projekt SOLAR-JET otvorio je put održivim gorivima s neograničenim sirovinama u budućnosti. Projektom SOLAR-JET demonstrirana je inovativna tehnologija kojom se pomoću koncentrirane sunčeve svjetlosti ugljikov dioksid i voda pretvaraju u sintetski plin (syngas). Ovo je postignuto pomoću redoks reakcija s materijalima od metalnih oksida na visokim temperaturama. Syngas, mješavina vodika i ugljikovog monoksida pretvara se zatim u kerozin pomoću Fischer-Tropsch tehnologije. „Tehnologija solarnog reaktora podrazumijeva poboljšani prijenos topline zračenjem i brze reakcije koje su važne za potpuno iskorištavanje sunčeve svjetlosti", rekao je Aldo Steinfeld iz ETH Zurich. Iako je ovaj način dobivanja kerozina iz sunčeve svjetlosti još u ranoj fazi razvoja, već je odobren za komercijalno zrakoplovstvo, a proces pretvaranja syngasa u kerozin već su usvojile neke tvrtke poput Shella. Projekt SOLAR-JET pokrenut je u lipnju 2011. godine, a financira ga Europska unija. Prva faza projekta pokazala je da je moguće dobiti solarni kerozin, a sljedeći potez bit će optimiziranje solarnog reaktora i procjena tehnološko-ekonomskog potencijala ove metode. Rezultati SOLAR-JET-a stavit će Europu na prvo mjesto u istraživanju i inovacijama na području održivih goriva dobivenih iz koncentrirane solarne energije.
Izvor: ScienceDaily

 

 

Prvo solarno gorivo za mlazne motore
U okviru europskog istraživačkog projekta SOLAR-JET proizvedeno je prvo solarno gorivo za mlazne motore na svijetu, priopćila je Europska komisija. Istraživači su prvi put uspješno prikazali čitav proizvodni lanac obnovljivog kerozina koristeći koncentrirano svjetlo kao visokotemperaturni izvor energije. Projekt je još uvijek u eksperimentalnoj fazi te je proizvedena tek mala količina mlaznog goriva u laboratorijskim uvjetima, koristeći simuliranu sunčevu svjetlost. Međutim, na temelju rezultata postoji nada da će se u budućnosti sva tekuća ugljikovodična goriva moći proizvesti od sunčeve svjetlosti, CO2 i vode, navodi Komisija. "Ova tehnologija znači da bi jednog dana mogli proizvoditi čišće i obilne zalihe goriva za zrakoplove, automobile i druge oblike prijevoza. Ovime bi se uvelike mogla povećati energetska sigurnost, dok bi se jedan od glavnih stakleničkih plinova koji uzrokuje globalno zatopljenje mogao pretvoriti u koristan resurs", izjavila je europska povjerenica za istraživanje, inovacije i znanost Maire Geoghegan-Quinn. EU financira projekt SOLAR-JET s 2,2 milijarde eura. Započet je u lipnju 2011. u sklopu Sedmog okvirnog programa za istraživanja i tehnološki razvoj (FP7). Projekt SOLAR-JET okuplja istraživačke organizacije među sveučilištima i iz područja industrije (ETH Zuerich, Bauhaus Luftfahrt, Deutsches Zentrum fuer Luft- und Raumfahrt (DLR), Shell Global Solutions and management partner ARTTIC). U sljedećoj fazi projekta, partneri planiraju poboljšati solarni reaktor i procijeniti hoće li se postojećom tehnologijom moći proizvoditi veće količine po konkurentnoj cijeni.
Autor: © Portal croenergo.eu

O ljudskom EM polju – auri se jako puno pisalo i raspravljalo, od romantičnih i bajkovitih predstava New Agera do religijskih poluistina koje su s vremenom postale toliko iskrivljene da je znanstvena zajednica gotovo puno stoljeće uvelike odbijala napraviti ozbiljniji napredak u shvaćanju energetskog bio polja. Na našu sreću sve je više iskrenih nesponzoriranih znanstvenika koji znaju kako je potpuno neprihvatljivo stigmatizirati i odbijati istraživanja o auri zbog grešaka i sustavnoj cenzuri iz prošlosti. Ovaj tekst posvećujemo velikanima poput Kirlianovih, Korotkova, Poppa, Garjarjeva i brojnih drugih tragača za istinom koja se u OPS svijetu uporno pokušava prikriti.

Sve je energija
Napretkom u istraživanjima unutar kvantne fizike i mehanike svakom znanstveniku je postalo jasno kako naša percepcija „tvrde," „nepromjenjive" i „solidne" materije nije ništa više doli ograničavajuće viđenje svijeta u kojem trenutačno obitavamo. Ta solidna materija koju mi percipiramo sa slabašnim osjetilima unutar trećeg denziteta je sačinjena od čiste energije koja vibrira na specifičnoj frekvenciji koja pak daje određene odlike svemu što vidimo, dotičemo i čujemo u našem svijetu. Ti solidni oblici koje percipiramo, poput knjiga, kompjutora, olovaka, drva, kamenja, metala ili stanica i molekula u našem tijelu su zapravo sačinjeni od vibracijske energije čestica poput elektrona, protona, neutrona i brojnih drugih subatomskih čestica koje je jako teško nabrojati jer se svakim danom otkrivaju novi i sve manji strukturni dijelovi naše stvarnosti.

Kada subatomske čestice vibriraju unutar atoma stvaraju se majušni električni impulsi, ista stvar se događa i u našem tijelu, a gdje god se stvori električno polje stvara se automatski i magnetsko polje oko tog tijela. U našem slučaju riječ je o AURI – elektromagnetskom polju koje obavija naša tijela jednako kao i misterija koja se splela oko ove često osporavane činjenice.

U Wikipediji stoji sljedeće:
„Prilikom grijanja nekog atoma, recimo uz pomoć nuspojava normalnih životnih procesa u ljudskom ili životinjskom tijelu se stvara titranje atoma točnije dolazi do titranja električnih naboja. U točkama prostora oko električnog naboja uvijek postoji električno polje, a ako se električni naboj giba, tada se stvara i elektromagnetsko polje. Drugim riječima titrajući električni naboj predstavlja izvor EM polja. Za razliku od većine valova, za širenje EM valova nije potreban medij (zrak, voda ili valovod), na putu kojem se EM valovi šire ne trebaju titrati čestice nekog medija nego pri širenju EM vala titraju električna i magnetska polja. EM valove stvaraju električni naboji koji se gibaju akcelerirano. Ako električni naboj titra, on emitira kontinuirani elektromagnetski val, a ako ima samo kratkotrajnu akceleraciju, tada emitira pulsni elektromagnetski val."

Ljudska bića mogu percipirati samo 2% EM zračenja, to je vidljivi dio spektra, što uvelike govori o našim ograničenjima, a znanost se do sada bazirala samo na materijalnim nalascima, iako postoje brojna tehnička pomagala koja nam otkrivaju svijet potpuno van naših osjetilnih mogućnosti.

Za vrijeme XIX. vijeka znanstvenici su bili privrženi otkrivanju Ujedinjene teorije polja, smatrajući kako jedino njenim otkrivanjem i poznavanjem možemo napredovati kako duhovno tako i u poznavanju univerzuma. Zahvaljujući Einsteinovoj teoriji relativnosti ostali smo zacementirani u trećem denzitetu, odbijajući mogućnost postojanja etera i „astralnih" nama nevidljivih denziteta postojanja koji vibriraju na višoj energetskoj frekvenciji od ove koju mi možemo percipirati, te smo se isključivo okrenuli ka materiji i materijalnom.

Znanost ne može pomoći u duhovnoj evoluciji čovječanstva ako uporno negira postojanje etera i ako se „kao pijan plota" drži samo jedne polovice jednadžbe, točnije njena materijalna dijela. Slična stvar se dogodila i s istraživanjima ljudske aure, ona su se sustavno ismijavala i ignorirala bez obzira na njihovu nevjerojatnu važnost. Sigurno se pitate, zašto se to dogodilo, dijelom odgovor možete potražiti u patokraciji – vladavini psihopata, a dijelom kontroliranju znanosti, a ponajviše fizike, medicine i genetike.

Kako smo prevareni da znamo manje!
Einstein je tijekom 1920. održao predavanja o eteru pod naslovom: „Ether and Theory of Relativity" na Sveučilištu Leiden u kojem je zaključio sljedeće:

„Eter postoji, on je neizbježan medij za transfer svjetlosti jer svjetlost ima i valna svojstva."

Nedugo nakon toga je sasvim promijenio priču, tvrdeći da eter ne postoji, no napomenuo da je njegova teorija relativiteta u potpunosti u krivu ako eter postoji:

„Ako se svjetlost može kretati kao čestica, tada ne bi trebala medij za protok (na primjer eter)."

Znanost je dugo vremena svjetlosti pripisivala samo čestična svojstva, no fotoni se u određenim slučajevima ponašaju potpuno drugačije od onoga kako se ponašaju normalne „dobro odgojene" čestice.

Sve čestice se ponekad ponašaju čudno za konzervativnu Einsteinovsku fiziku, fotoni dodatno kompliciraju stvar jer interferiraju jedni s drugima kada se više njih nalazi u istom kvantnom stanju s jednakom količinom energije i to na istom mjestu. Stoga znanstvenici smatraju kako se fotoni ponašaju kao bozoni – nositelji sila.

Fotoni su po Einsteinovoj teoriji najbrže i najlakše čestice, a kod njih je dualizam materije i energije najočigledniji zbog čega su se desetljećima lomila „znanstvena koplja" o tome ima li svjetlost valna ili čestična svojstva.

Kvantna fizika je konačno riješila stvar, jer je dokazala kako svjetlost ima i jedna i druga svojstva. Svima onima koji se malo više bave fizikom bi trebalo postati jasno kako ova činjenica uvelike počinje sugerirati da nešto smrdi u Einstenovoj teoriji relativnosti, no još boljim poznavateljima Einstenovog rada postaje jasno kako je Albert postao nobelovac zahvaljujući „otkrivanju" svoje vizije fotoelektričnog efekta s čim je dodatno onemogućen napredak u otkrivanju nama nevidljivih svjetova vrtnjom u materijalnom krugu unutar tri denziteta postojanja.

Sigurno se pitate kakve veze ima svjetlost i Einstein s našim tekstom o auri – bioenergetskom polju oko ljudi, no mi zapravo pokušavamo objasniti kako nam znanost u mnogo čemu ometa razvoj znanja i saznanja zahvaljujući nevjerojatnim malverzacijama zbog kojih su neki ljudi dobili prestižne nagrade, a sve s očiglednom namjerom da nas onemoguće da saznamo stvarnu istinu koja bi nas na neki način mogla osloboditi od ograničenja u koje smo uvjereni.

Tesla je smatrao kako pogrešna Einsteinova teorija vodi ljudsku populaciju daleko od opasnog puta koji je on slijedio, iako se o sukobu Einsteina i Tesle malo zna, najveći znanstveni um ovih prostora je sasvim jasno rekao što misli o Einsteinu i njegovom radu:

„Teorija relativnosti tvrdi da velika tijela zakrivljuju prostor, no smatram kako je sve to daleko od istine, svemir se ne može zakrivljavati na način na koji to tvrdi teorija relativnosti. Jedino polja sila mogu svinuti svjetlost oko velikih tijela, gravitaciju ne možemo shvatiti ako ne uzmemo u obzir eter i elektromagnetizam."

Tesla je svoj konačni sud o Einsteinovoj teoriji relativnosti prezentirao na sljedeći način:

„Ta teorija je sakupila sve te pogreške i neistine, ona ih je zaogrnula u predivan matematički omot koji promatrača fascinira, zamamljuje, na takav su način promatrači postali sasvim slijepi na ono što je u teoriji pogrešno. Teorija relativnosti je kao prosjak zaogrnut u grimizno carsko ruho, zbog kojeg ga neupućeni ljudi smatraju okrunjenom glavom."

Dokaz da nas je Einsten zbog nečega počeo lagati nakon 20-tih godina XX. vijeka nalazimo u knjizi Georgyja Antonovicha Gamova pod nazivom „Thirty Years That Shook Physics" u kojoj otac moderne kvantne fizike tvrdi kako su još tijekom 20-tih i 30-tih godina XX. vijeka Goudsmit i Uhlenbeck otkrili da se elektroni kreću brzinom 1,37 puta većom od navodne brzine svjetlosti koju je postulirao Albert Einstein. Gamov navodi da to otkriće nije pobilo niti jedan jedini zakon fizike ali je u potpunosti POBILO Einstenove principe koji tvrde, da se ništa NE MOŽE KRETATI BRZINOM VEĆOM OD SVJETLOSTI.

Dodatni problemi
Radijaciju ne osjećamo i ne vidimo, osim na indirektan način uz pomoć mjernih instrumenata poput Gajgerovog mjerača ili pak kada ona upropasti našu DNK i kada se zbog utjecaja iste razbolimo. Bez obzira što je radijacija van mogućnosti „hvatanja" naših čula, ona je stvarna i uništava sve živo na planeti zahvaljujući ludilu testiranja atomskih i hidrogenski eksplozija i brojnih havarija nuklearnih elektrana.

Slična stvar je i s našim EM bio poljem, iako ga mi ne možemo vidjeti ono je stvarno i može se vrlo jasno snimiti.

Univerzum je sačinjen od energije, htjeli mi to ili ne, sva što postoji ima auru oko sebe, a na nama je da objavimo informacije iz najinteresantnijih znanstvenih studija koje se bave ovom temom.

Kada nevidljivo postane vidljivo, kad se laž istjera na čistac
Sigurni smo da nikada niste čuli za dr. Pjotra Garjarjeva no on je uspio presresti komunikaciju između molekula DNK uz pomoć fotona ultra-violetnog (UV) ili ultraljubičastog svjetla. Ovo otkriće se dogodilo prije punih 30 godina, jer je svjetlosne poruke iz DNK jednog organizma prenio u organizam s drugačijom DNK. Garjarjev je laserskom zrakom poruku DNK žabe prenio u embrij daždevnjaka, nakon čega se embrij razvio u žabu.

Garjarjev i njegov tim su nakon brojnih dodatnih istraživanja otkrili kako je DNK prirodni svjetlosni Internet, te da se komunikacija između stanica zasniva na biofotonici točnije uz pomoć svjetlosti, zahvaljujući svemu tome, stanice znaju kako se razvijati, znaju kada trebaju „izliječiti" rane, kada trebaju umrijeti ili pak kada se trebaju dijeliti ili u slučaju matičnih stanica, gdje trebaju ići i kakvu ulogu trebaju preuzeti u tijelu.

Ovaj ruski znanstvenik je također otkrio da organizmi koji nemaju govorni jezik, poput nas ljudi, koriste svjetlosnu komunikaciju, što objašnjava ESP i telepatiju. Valna genetika razvijena od strane Garjarjeva je na sebe navukla bijes sponzoriranih i cenzuriranih znanstvenih organizacija iako su Rusi s vremenom uspjeli razviti brojne neobične gadgete koji su uništavali tumorne stanice ili detektirali bolesti čitanjem biofotonike ili jednostavno rečeno aure oko stanice i tijela pacijenata.

Rusi su dodatno uvrijedili zapadnjačku znanost jer su dokazali kako je „junk DNA" ili otpadna DNK ključ komunikacije u i oko stanica, a tek nedavno se dokazalo koliko su bili u pravu jer priroda ne stvara smeće ili otpad, a unutar baš ove DNK se kriju toliko složene funkcije koje naši zapadnjački umovi tek počinju izučavati.

Svjetlosna bića
Teoretski fizičar Fritz-Albert Popp sa Sveučilišta Magdenburg je tijekom 70-tih godina XX. vijeka izučavao elektromagnetska zračenja i njihov utjecaj na biološke sustave. Popp je poput Garjarjeva bio nekoliko desetljeća ispred ondašnje znanosti, te su ga mnogi učenjaci smatrali šarlatanom, a sve zbog dogmatičnih stavova i zbog toga što je njegov rad nalikovao na znanstvenu fantastiku iz Star Treka.

On je ispitivao dvije gotovo istovjetne molekule: benzo(a)piren, policiklički ugljikovodik koji je jedan od najsmrtonosnijih kancerogenih spojeva za ljude i njegovog dvojnika (osim malene razlike na u molekularnoj šminci) benzo(e)piren. Popp je obje molekule osvijetlio s ultra-violetnom svjetlošću (UV) u pokušaju da otkrije što ove dvije gotovo identične molekule čini tako različitima.

Popp je odlučio raditi s UV svjetlom zbog eksperimenata ruskog biologa Alexandera Gurwitscha koji je radio s biljkama običnog luka, on je otkrio da se rast lukovice može stimulirati ako ih se posadi u lonac napravljen od kristala kvarca, dok je dobivao suprotne rezultate ako je luk sadio u silikonskim loncima.

Ta razlika se događala zbog toga jer silikon filtrirao UV svijetlo dok ga je kvarc prenosio. Gurwitsch je čak otkrio da će lukovice rasti čak i ako je samo jedna od biljaka luka posađena u kvarcni lonac dok druge mogu biti u običnim loncima raspoređenim oko biljke posađene u kvarcnu posudu. Gurwitsch je teoritizirao da biljke mogu komunicirati uz pomoć UV svjetla.

Zahvaljujući ovim otkrićima Popp je stvorio svoje pokuse i uz pomoć vlastitih eksperimenata i studija saznao je da benzo(a)piren (molekula koja stvara rak) apsorbira UV svjetlo, i tada ga emitira na potpuno drugačijoj frekvenciji – benzo(a)piren je neka vrsta premetača i kodera svjetlosnih poruka, dok benzo(e)piren dopušta da UV svjetlo kroz njega prolazi nepromijenjeno.

Popp je bio iznimno zbunjen ovom razlikom, i nastavio je eksperimentiranje s UV svjetlom i drugim spojevima, napravio je testiranja i eksperimente na 37 različitih kemikalija; kancerogenima i nekancerogenima. Nakon nekog vremena Popp je bio u stanju predvidjeti je li neki spoj kancerogen ili nije, jer su svi kancerogeni spojevi apsorbirali UV svjetlo, mijenjali njegovu frekvenciju i nakon toga tako primijenjeno UV svjetlo ponovno emitirali iz sebe.

Također je otkrio još jednu nevjerojatnu stvar, svi kancerogeni spojevi su reagirali na specifične frekvencije, točnije na 380 nanometara u UV spektru. Pop se nastavio pitati zašto su kancerogene tvari koderi i premetači svjetla, i nakon toga je otkrio fenomen koji se naziva: „photorepair" foto-popravak.

CISN je nedavno objavio tekst o tome kako benzo(a)piren, osim što je kancerogen i toksičan, mutageno djeluje na DNK jer je potpuno obavija i nakon toga je kemijski mijenja, na gornjoj slici vidite model DNK obavijenu molekulama benzo(a)pirena. Studija koja je ovo otkrila je nastala 30 godina nakon Poppovih eksperimenata i stvorena je uz korištenje klasičnih pregleda DNK. Garjarjev i Popp su bili – i još uvijek jesu – ispred najmodernijih saznanja današnje znanosti.

U zvaničnoj znanosti je jako dobro poznato da se jakim impulsom UV svjetla uništava 99% stanice uključujući i DNK, no sve se to može gotovo u potpunosti popraviti uz pomoć osvjetljavanja iste stanice sa svjetlošću iste valne duljine no s puno manjim intenzitetom, što je još bilo poznato i Wilhelmu Reichu koji je svojim delikatnim strojem koji emitira svjetlo na različitim frekvencijama liječio rak sve do trenutka dok ga patokracija nije gotovo u potpunosti izludila, izolirala i upropastila.

U svakom slučaju fenomen photorepaira je i dan danas znanstvena nepoznanica na koju zvanični akademski mozgovi nemaju odgovora.

Poppu je bilo poznato da pacijenti s bolešću koja se naziva Xeroderma pigmentosum na koncu umru od raka kože jer je njihov sustav popravka tkiva od upada solarne svjetlosti u stanice uopće ne radi, točnije nemaju sustav photorepaira tj. foto-popravka. On je bio osupnut podatkom da photorepair najefikasnije radi na 380 nm, u stvari na istoj frekvenciji na kojoj kancerogene tvari reagiraju i stvaraju kodiranje svjetlosti.

Tada je Poppu sinula ideja; ako kancerogene tvari reagiraju jedino na tu frekvenciju tada je ona nekako povezana s photorepairom, što bi pak značilo da u tijelu postoji nekakvo svjetlo koje je odgovorno za photorepair. Kancerogene tvari i kemikalije uzrokuju tumore i rak jer blokiraju tu svjetlost ili je kodira i mijenja, tako da photorepair ne može djelovati.

Koliko god ovo zvučalo ludo i nevjerojatno, znanstvenici sa Sveučilišta Kyoto i Tehničkog instituta Tohoku su otkrili da ljudsko tijelo svijetli jer emitira vidljivu svjetlost u ekstremno malim količinama koje se povećavaju i smanjuju s različitima fazama dana i noći, s najmanjom emisijom svjetla u 10 sati ujutro i najvećom emisijom svjetla u 16 sati.

Biofotonika i aura – naše EM polje
U mnogim spiritualnim zajednicama aurola oko glava gurua, božanstva ili svetih ljudi je stvar iskazivanja spiritualnog razvoja, drugi pak smatraju da je to samo krivo interpretirano bioenergetsko polje, koje su uspješno snimili velikani poput: Konstantina Korotkova, Harryja Oldfilda i Semyona Davidovicha Kirliana no vrlo je vjerojatno istina drugačije prirode.

Uz superviziju i pomoć Poppa eksperimentalni fizičar Bernhard Ruth je dizajnirao i stvorio napravu pod imenom fotomultiplikator – detektor i brojač fotona – koja je dan danas jedna od najboljih naprava na tom polju, Popp je smatrao da im je takva mašinerija potrebna ako žele snimiti iznimno malene emisije svjetla iz biljaka i njihovih sjemenki.

1976. godine počeli su s prvim testom sa sjemenkama krastavaca, fotomultiplikator je otkrio iznimno jaku emisiju svjetla iz malenih sjemenki, no smatrali su da je razlog emisije svjetla u fotosintezi pa su napravili isti pokus s krumpirima snimajući ih u potpunom mraku, ovaj put svjetlost je bila još intenzivnija. Svjetlo je bilo još jače u živim biljkama bez obzira na vrstu i veličinu.

Popp je počeo razmišljati korak dalje, ako pojedemo određenu namirnicu, recimo prokulice, tada naše tijelo osim hranjivih tvari apsorbira i pohranjuje svjetlost biljaka točnije njihove fotone, tada mi energiju ovih fotona distribuiramo kroz cijeli spektar elektromagnetskih frekvencija od najnižih do najviših.

Ta energija je pokretačka sila za sve molekule u našem tijelu, prije nego li nastane bilo koja bio-kemijska reakcija, barem jedan elektron mora biti aktiviran fotonom na određenoj valnoj duljini s dovoljnom količinom energije u sebi.

Dobitnik Nobelove nagrade za biokemiju Albert L. Lehninger je zapisao u svojim bilješkama:

„Neke reakcije unutar živućih stanica se događaju puno brže nego li to odgovara tjelesnoj temperaturi od 37 stupnjeva Celzijeve ljestvice. Izgleda da naše tijelo namjerno upravlja kemijskim reakcijama kroz EM vibracije to jest bio-fotone."

Bića od svjetlosti!
Fotoni (čestice svjetla) pale i gase procese unutar živih organizama, na različitim frekvencijama upravljaju različitim funkcijama. Popp je otkrio da molekule u stanicama odgovaraju na određene frekvencije te da različite vibracije fotona uzrokuju brojne frekvencije u molekulama živih organizama.

Reakcije fotona unutar tijela je Popp nazvao biofotonska emisija, za njega to predstavlja idealni komunikacijski sustav s kojim se prebacuju brojne informacije unutar stanica i organizma. No ostalo je još jedno pitanje što je izvor tog svjetla?

Popp je napravi nove eksperimente, uz pomoć aplikacije etidij bromida na DNK odmotavali su njihove duple spirale, što su dodavali više etidij bromida to se DNK više odmotavala no emitirala je i intenzivnije svjetlo i obratno.

Zahvaljujući ovom eksperimentu saznali su da DNK može emitirati široki spektar frekvencija od kojih su neke uspješno povezali s određenim funkcijama. DNK pohranjuje svjetlo no isto tako to svjetlo i emitira, DNK je biološki svjetionik u svakom živom biću, a jedan od nuspojava biofotonike je i naše EM polje – naša AURA.

Mali korak naprijed
Naše EM polje odražava stanje i kretanje svih mogućih energija unutar našeg tijela, vibracije aure su toliko fine i stalno promjenjive (za razliku od vjerovanja New Agera kako se rađamo u jednoj od boja duge i nju uglavnom zadržavamo tijekom cijelog života) jer se mijenjaju naša emocionalna, fizička i duhovna stanja.

U nedavnoj studiji objavljenoj u žurnalu Consciousness and Cognition pod nazivom „Auras in mysticism and synaesthesia: A comparsion" je dobro objašnjen fenomen aure kroz energetsko polje i nama nevidljivo svjetlosno zračenje koje okružuje ljudsko tijelo. Znanstvenici su ovom studijom posebno uzeli u obzir ljude sa sinestezijom koji imaju više sinaptičkih poveznica u mozgu nego li obični ljudi, i koji su javnosti poznati kao osobe koje mogu vidjeti muziku, „okusiti" riječi ili pak čuti boje.

Prof. Gomez Milan, voditelj ove studije je izjavio sljedeće:

„Zapravo ljudi sa sinestezijom imaju povezane moždane centre koji u običnom ljudskom mozgu nisu povezani, te veze im pomažu u percipiranju stvari koje nama ostaju van osjetilne i taktilne sposobnosti, jedna od takvih stvari je viđenje aure. Mnoge ESP osobe tvrde da vide ili osjećaju ljudsku auru, zapravo ima neki oblik sinestezije."

Na žalost ova studija nije pokušala ići dublje u objašnjenje aure i njenog nastanka.

Prvotne snimke aure
Davne 1889. Čeh B. Navratil je stvorio tehniku snimanja EM polja koju je nazvao „elektrografija." 1896 francuski istraživač H. Baravuc je uspješno stvorio elektrografske snimke ljudskih dlanova i lišća.

1889. ruski inženjer Yakov Narkevich-Idoko je demonstrirao elektrografiju brojnim uzvanicima na smotri Ruske tehničke udruge.

1939., dva Čeha, S. Pratt i J. Schlemmer su objavili uradak s fotografijama u kojima se vidi jasan sjaj oko lišća. Iste godine je bračni par Kirlian sa svojom tehnologijom napravio snimke koje su još jasnije i u boji pokazivali EM polje oko živih i neživih objekata.

Moderne snimke aure i Kirlianov efekt
Semyon i Valentina Kirlian su slučajno 1939. godine otkrili kako objekti stvaraju neobičnu sliku kada se foto-ploča poveže na visokovoltažni izvor električne struje. Kirlianovi su zapravo po prvi put snimili fenomen koji se u fizici naziva električno koronarno pražnjenje, a fotografija je pokazivala sloj aure koji se nalazi najbliže tijelu, takvu „auru" imaju živi i neživi objekti.

Ova tehnika se kasnije dodatno razvijala te su različiti znanstvenici uz pomoć jedinstvenih tehnoloških pomagala svaki prema svojem istraživanju nazivali snimke aure na različite načine, poput: „elektrografija," CDP – „corona discharge photography," „bioelektrografija," GDV – gas discharge visualization, „electrophotonic imaging ili EPI, dok je u ruskoj literaturi ovaj efekt najviše poznat pod nazivom „Kirlianografija."

Bračni par Kirlian je patentirao brojne izume kako bi uspio stvoriti prvotne snimke aure, nakon desetak snimaka ljudskih aura, naročito aura oko dlanova primijetili su kako se one razlikuju od osobe do sobe, no također su primijetili i razlike u aurama jedne te iste osobe u zavisnosti od mnogih faktora, vremena kada je osoba snimana, njenih stanja, osjećaja, raspoloženja, zdravlja, i tako dalje. Na koncu su zaključili kako snimaju životnu snagu nekog bića, no intrigiralo ih je kako je moguće da auru imaju i neživi objekti.

Nakon nekoliko godina eksperimentiranja, postalo im je jasno da na osnovu snimaka mogu dijagnosticirati bolesti ili zdravstveno stanje ljudi i životinja koje su snimali. 1958. Kirlianovi su počeli obznanjivati rezultate svojih istraživanja, a tek su 1961 godine objavili znanstvenu studiju u ruskom žurnalu Znanstvene i primijenjene fotografije u kojem su objasnili većinu svojih otkrića.

Kirlianovi su ustanovili da je aura veća i sjajnija što je netko zdraviji, mentalno i emocionalno ustaljeniji, no također su otkrili nešto o čemu su istraživači „aure" uglavnom šutjeli. Osobe s velikim životnim iskustvom i znanjem, te s balansiranim fizičkim, emocionalnim i psihičkim značajkama su imale najveću auru sa žarkim bojama.

Nedostatak aure ili rupa u auri je označavala bolest na određenom dijelu tijela pa čak i davno zacijeljenu ranu koja je na nositelju ostavila emocionalni trag i traumu.

Na bazi intenzivnosti aure, Kirlianovi su uspjeli odrediti kompletni nivo aktivnosti tijela, efikasnost određenih medicinskih tretmana ili njihovu neefikasnost, no također sveopće stanje duha i tijela te su bili u stanju davati detaljne analize koje su začuđivale učesnike eksperimenta, liječnike, psihologe i znanstvenike.

1970 godine Lynn Schroeder i Sheila Ostrander objavljuju knjigu pod nazivom „Psychic Discoveries Behind the Iron Curtai" koja je zapadnjacima pokazala koliko su rusi napredovali u istraživanjima na rubu znanosti, iako je ova knjiga bila popularna u javnosti, znanstvena zajednica van SSSR-a ju je potpuno ignorirala.

1970 Thelma Moss i Kendall Johnson s medicinskog odjela Sveučilišta Kalifornije u Los Angelesu, su zahvaljujući knjizi dvijca Schroeder i Ostrander započeli samostalna istraživanja Kirlianovog efekta te su napravili brojne znanstvene radove do 1979., na žalost UCLA im je ukinula donacije i ovlasti vođenja vlastitog odjela iako su polučili nevjerojatne rezultate u medicinskoj i psihijatrijskoj evaluaciji bolesti samo uz pomoć Kirlijanove fotografije.

1972 Ruska akademija znanosti je konačno odlučila podržati znanstvena istraživanja vezana za Kirlianovu fotografiju na konferenciji za medije održanoj u prostoru Državnog Sveučilišta Kazahstana.

Kirlianova fotografija se sve više koristila u zemljama Varšavskog pakta, a vrhunac se dostigao tijekom 70-tih godina kada je čak i nerazvijena Rumunija imala preko 14.000 znanstvenika koji su se bavili istraživanjem i demonstriranjem ove tehnologije.

Rad Victora Adamenka
1975., godine bjeloruski znanstvenik Victor Adamenko je napisao doktorsku dizertaciju pod nazivom „Research oft he structure od High frequency electric discharge (Kirlian effect) images" s kojim je rad Kirlianovih proširio i na neživu materiju jer je otkrio kako se svojstva i sadržaj snimanih neživih objekata mogu precizno objasniti s ovom tehnikom. Njegov rad je naknadno proširio Victor Inyshin koji je bio začetnik ideje prezentacije o dostignučima na polju Kirlianove fotografije unutar odaja Kazahstanskog Sveučilišta.

Rad Konstantina Korotkova
GDV (Vizualizacija pražnjenja plina) koju je usavršio Konstantin Korotkov je ništa drugo nego li napredni vid Kirlianove fotografije s kojom je rusko istraživanje aure otišlo još jedan korak dalje u snimanju i detekciji „svjetlosne" emisije koja nastaje u elektromagnetskom polju visoke voltaže. On je shvatio da Kirlianov efekt nastaje ionizacijom plinova i isparenjima iz kože. Dodatnim istraživanjima Korotkov i njegov tim je uspio stvoriti PPI ili Electrophotonic Imaging verziju GDV bioelektrografije te su svoja saznanja aplicirali na polju medicine i psihologije od 2000 do 2012.

Cijeli znanstvenih studija i različitih vrsta eksperimenata je Korotkov sažeo u knjizi pod nazivom „Electrophotonic Analysis in Medicine GDV Bioelectrograpgy Research," a najveći dio objavljenih zananstvenih radova se bavi potencijalom analiziranja ljudskog energetskog polja –aure kako u zdravstvene svrhe tako u monitoringu i zabilježbama reakcija tijela i psihe ljudi na različite utjecaje i tretmane.

GDV se snima u stvarnom vremenu te omogućava uvid u trenutačni izgled i stanje aure, a čini se da elektro-fotonski snimak sjaja ljudskih prstiju obije ruke, otkriva kompletno psihosomatsko stanje ispitanika.

Korotkov je snimio i kako izgleda kada jedna osoba šalje misli pune ljubavi drugoj osobi koja je na to spremna i kojoj to odgovara. Neobično je kako je takav snimak pokazao ljubičastu, a ne crvenu boju kako se ljubav obično percipira za vrijeme Valentinova ili nekog drugog praznika „ljubavi."

Izabela Ciesieska sa Instituta za arhitekturu i tekstil u Poljskoj je iskoristila Korotkovu GDV kameru kako bi izučavala utjecaj različitih vrsta tekstila na biološke faktore ljudi, na žalost znanstvena zajednica u Poljskoj je smatrala kako su njena istraživanja nepotpuna i gotovo nepotrebna, te da ih niti ne treba obavljati. Na žalost više je istraživanja koja su prekinuta ili je njihovo obznanjivanje zabranjeno u domeni detekcije i očitanja ljudske aure, nego li slučajeva koji su izašli u javnost.

Rad Harryja Oldfielda
Oldfield je na svoj osebujan način unaprijedio Kirlianovu fotografiju krajem 80-tih godina XX vijeka, kada je izumio tehnologiju pod nazivom PIP – Polycontrast Interference Photography s kojom snima uzorke interferencije fotona, točnije PIP predočava kako svjetlo djeluje na suptilna i iznimno osjetljiva energetska polja oko nas. Oldfield smatra da njegova tehnologija snima prave boje aure, te da registrira sve poremećaje u istoj, ponajviše rupe, te nepravilan protok EM silnica.

Jedna od najupečatljivijih snimaka Harryja Olfielda je ona u kojoj majka šalje svome djetetu ljubav, iako se o polikontrastnoj interferencijskoj fotografiji puno pisalo, znanstvena zajednica je gotovo u potpunosti odlučila zanemariti rad ovog biologa. Oldfiled je stvorio nekoliko desetaka patenata uključujući i tehnologiju koju je nazvao Electro Crystal Therapy koju koristi u dijagnosticiranju i liječenju bolesti i poremećaja koja je pokazala zavidne rezultate, pa ipak i ova je tehnologija je čini se previše konzervativnim znanstvenicima koji se, čini se, ne žele maknuti iz Einsteinovskog „srednjeg vijeka."

Podaci koji nas tjeraju na razmišljanje
Tijekom zadnjih 70-tak godina istraživanja „aure" otkriveno je kako neživi objekti imaju gotovo stalnu i nepromjenjivu auru, s oscilacijama od majušnih 2%. Takve oscilacije se dogode kada predmeti dolaze u doticaj s ljudima, biljkama ili pak životinjama.

Živi ljudi, biljke i životinje mijenjaju auru brzo i dramatično, znanstvenici koji su istraživali EM biopolje oko ljudi su shvatili kolike su prednosti detekcije i snimanja ovog polja, jer su bioelektrografija pruža uvide u stvari koje su nam inače skrivene. Ruska istraživanja pod vodstvom prof. Bunzena su pokazala kako snimka aure s Kirlianovim aparatom nastaje prije nego li se stvore električni procesi u mozgu, na primjer osobe koje bi dobivale dramatične vijesti ili podražaje koji nisu ugodni bi skladno tome promijenili auru prije samog dobivanja vijesti ili primanja podražaja, ista stvar je bila i s pozitivnim podražajima i informacijama naravno ono što su učesnici percipirali kao pozitivno bi povećavalo snimku aure.

Ovaj podatak ima veze sa radom Pjotra Garjarjeva i biofotonici, shodno ovim radovima dalo bi se zaključiti sa naši najdublji oblici svijesti i svjesnosti funkcioniraju na biofotoničkim principima te da se čak mogu uzeti u obzir kvantna stanja koja na iznimno jedinstven način objašnjavaju našu „kvantnu" dušu.

Sredinom 50-tih godina XX vijaka Kirlianovi su snimili neke fotografije koje su uvelike promijenile naše poimanje o svijetu u kojem živimo, lišće je pokazivalo cijelu formu aure iako im je neki dio bio otkinut, povrće i voće je pokazivalo veću auru ako je bilo organski uzgojeno, a manju ako je bilo industrijski uzgojeno.

Njihov rad su nastavili znanstvenici koji se nisu pokolebali ismijavanju kolega, pa ipak bojimo se da nam naše EM polje može otkriti puno više od onoga što nam je danas poznato.

Izvor: http://matrixworldhr.wordpress.com/

Što mislite što bi se dogodilo s profitima koje farmako biznis gomila prodajući kemijske otrove, kada bi se javno priznalo da se većina bolesti može najlakše i najučinkovitije spriječiti uzimanjem visokih doza vitamina D3? Prenosim kompletan tekst dr. Jeff T. Bowlesa koji je mnoge godine proveo u strastvenom holističkom istraživanju zdravstvenih pitanja. Napisao je elektronsku knjigu The Miraculous Results of Extremely High Dosses of Vitamin D3. Nakon što je patent nad vitaminom D 1943. godine poništen, farmaceutske tvrtke morale su nekako vitamin D uzeti pod svoje okrilje. Kampanja s tim ciljem počinje 1944. godine u New Yorku kada je državni odvjetnik Nathaniel Goldstein donio odluku da su vitamini ustvari lijekovi, pa ih kao takve smiju prodavati samo farmaceuti i ovlaštene ljekarne. Ta je odluka ubrzo osporena i sudski odbačena, no velike farmaceutske tvrtke nisu samo tako odustale.

Godine 1952. FDA je pokušavala zabraniti uvođenje bilo čega "novoga" na polju hrane i potrošne robe dok ona sama to unaprijed ne odobri. Takvo zauzimanje pozicija je na sudovima odbijeno. Godine 1957. FDA je krenula s tužbama protiv trgovaca "poboljšivača prehrane" ( vitamina ) i počela je upotrebljavati pojam "nadriliječništvo" . Nešto kasnije , 1960. FDA je pokušala ograničiti količini folne kiseline u vitaminima na 0,4 mg, iako se godinama kasnije otkrilo kako je ta količina premalena, pa su trudnicama radi sprječavanja defekta neuralne cijevi kod novorođončadi preporučavane veće količine. Godine 1966. FDA je ponovo pokušala ograničiti pristup prehrambene industije vitaminima prijedlogom novog načina nadzora nad obogačivanjem namirnica vitaminom D.

Sedam godina kasnije, 1973. FDA je zabranila prodaju pilila s višim dozama vitamina A i vitamna D. Ovu je zabranu kao pravni savjetnik suda osporio dr.Linus Pauling, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju.

Godine 1974. američki je kongres presudio kako je FDA prekoračila svoja ovlaštenje I naložio da se vitamini pravno gledaju kao namirnice, a ne kao lijekovi.

Godine 1976. kongres je izglasao zakon kojimse zaustavljaju napori FDA i industrije lijekova za zabranu prodaje vitamina u visokim dozama. No 1979. FDA je opet pokušala ishoditi klasifikaciju nekih vitamina u lijekove, ovaj puta za one kojima treba recept.

Godine 1992. FDA je zajedno s teksaškim zdravstvenim inspektorima provela racije u prodavaonicama vitamina i zdrave hrane cijele države. Plijenila je robu, a poslodavce zatvarala pod optužbom da promiču lažne tvrdnje o zdravstvenim koristima vitamina.

Godine 1993. FDA je ponovo planirala pravno regulirati prodaju I upotrebu vitamina kao i isticanje tvrdnji o njihovu učinku.

No, 1994. američkom je narodu prekipjelo, pa su prisilili kongres na usvajanje američkog zakona o zdravstvenoj ispravnosti i edukaciji o dodacima prehrani ( Us Dietary Supplement Health and Education Act – DSHEA ) koji je u stvarnosti zakon o "ZDRAVSTVENOJ SLOBODI".

DSHEA definira dodatke prehrani kao prehrambene namirnice I prebacuje na FDA odgovornost dokazivanja donosi li koji dodatak hrani rizik ili pomoć u poboljšanju zdravlja.

Godine 2011. korumpirani, potplaćeni i kupljeni američki državni političari pokušali su opet na mala vrata nadzor na vitaminima i dodacima prehrani vratiti u ruke FDA, ovog puta pomoću zakona o označavanju dodataka prehrani iz 2011. godine. Namjera je bila poništiti učinak zakona DSHEA iz 1994.

Željeli su jednostavan postupak obilježavanja pretvoriti u skup postupak izdavanja odobrenja.

Na sreću američkog naroda ni ovaj postupak preotimanja nadzora nije uspio.

Upravo sada se dešava još jedan pokušaj preotimanja pozicija moći koju provodi povjerenstvo za prehrambeni kodeks ( Codex Alimentarius ).

Ovo je Povjrenstvo tijelo organizacije Ujedinjenih naroda za hranu I poljoprivredu ( UN FAO ) i Svjetske zdravstvene organizacije ( WHO ), a svrha mu je izraditi niz međunarodnih standarda koji bi upravljali sve većom svjetskom industrijom hrane I štitili zdravlje njihovih potrošača. Njemačka je pokušala izmanipulirai Povjerenstvo kodeksa za prehranu i hranu s posebnom namjenom kako bi zaštitila interese njemačke farmako industrije povisujući regulatorne standarde na način koji bi uvjetovao opstanak samo najvećih farmako tvrtki poput Bayera, boehringer Ingelheima, Evonika, Freseniusa, Merka i Sandoza. Evo nacrta smjernica koje je predložilo ovo povjerenstvo.:

dodaci prehrani ne smiju se prodavati za preventivne ili terapijske svrhe..to znači zbogom vitaminu D

dodaci prehrani ne smiju prekoračiti doze jakosti koje je propisalo ovo Povjerenstvo???

Standard kodekasa za dodatke prehrani postaju obvezujući ( vlada : građani 1:0 )

Svi novi dodaci prehrani automatski se zabranjuju osim onih koji udovolajvaju Kodeksu

Hoćemo li mi to trpjeti, što misle oni, tko su oni? Ukoliko SAD podpiše kodeks FDA će moći zatvoriti trgovine zdravom hranom I zabraniti prodaju vitamina izuzev na liječnički recept I to samo u ovlaštenim ljekarnama.

Želite li vidjeti kako to izgleda probajte kupiti vitamine u Njemačkoj. U Njemačkoj na policama do kojih možete doprijeti nema više poznatih brandova. Možete samo kupiti preskupe vitamine niskih doza u posebnim sterilnim trgovinama koje se nazivaju apoteke I pune su farmaceuta i bez recepta nema vitamina...

 

MOJA PRIČA S VITAMINOM D
Nakon što smo razmotrili povijest vitamina D, dopustite mi da vam izložim pojedinosti moje osobne priče s vitaminom D. Ja nisam nikada lako prihvaćao pa čak niti razmišljao o teorijama zavjere, čak suprotno, nikada ih nisam želio prihvatiti. No nedavno sam se ipak upitao jesam li možda upravo počeo odkrivati takvu jedni zavjeru. Ova bi zavjera uključivala liječnike koji nam godinama daju upravu kriminalne savjete: klonite se sunca, upotrebljavajte sredstvo za zaštitu od sunca I nemojte nikako uzimati previše vitamina D jer je on opasan....!

Od 1980-tih kada su nas liječnici počeli upozoravati da izbjegavamo sunce I da koristimo sredstva za zaštitu od sunca stope pretilosti, autizma, astme I drugih bolesti vinule su se vrtoglavo uvis. Prva dama SAD-a Michelle Obama pokušava se boriti s pretilošću kod djece tako što potiče na više tjelovježbe I potrošnju kvalitetnije hrane. No što ako njihove probleme uzrokuje nešta drugo, nešto poput manjka vitamina D3 zbog nedostatka izlaganja suncu.?

Kao dijete patio sam od nekih zdravstvenih problema poput astme, poremećaja pozornosti, s hiperaktivnošću I još dosta poremećaja. Nakon 28.godine starosti počele su mi se dešavato ozljede I problemi koje mi liječnici nisu uspjeli sanirati, primjerice žuta gljivica na nožnim noktima, potkožna cista na licu, škljocanje kuka, kalcifikati na laktu, sinovijks acista zglavka te artritičko škljocanje ramena I leđa.

Poslije godina I godina istraživanja starenja I bolesti prije nekih osam godina naišao sam na članak koji govori da 80% ljudi s bolovima patio d manjka vitamina D3. Čim sam to pročitao počeo sam uzimati vitamin D3 4000 IU dnevno, deset puta više od preporučene doze koja je iznosila 400 IU. U roku od mjesec dana nestali su gotovo svi moji simptomi artritisa. No škljocanje kuka, žuti nokti na nogama, sinovijska cista I potkožna cista tvrdokorno su bile tu. Moj otac koji je uzimao 2000 IU dnevno već godinama ( pet puta veća doza od propisane ) otišao je na pretragu krvi na vitamin D3. Rezultati su pokazali 29 nanograma po mililtru što je 1,0 ng niže od najniže referentne razine, što znači da je već trebao biti mrtav!

 

I to me je tada prosvjetlilo! Povisio sam si dozu na 20.000 IU dnevno, kasnije I na 50.000 dnevno pa čak i n a100.000 dnevno. Unutar mjesec dana počeo sam se osječati punim energije, ali sam ponovo osjetio bolove u kostima i zglobovima koji mi se nisu nikada pravilno zaliječili. Nisam se uplašio jer sam čitao kako se na vitamin D gleda kao na hormon za preoblikovanje kostiju i zglobova. Također sam čitao kako su štakorima kojima su lomljenje noge I kojima je divan D3, one savršeno zarasle, dok se kontrolnoj skupini koja nije primala D3 ok mjesta srastanja stvarao koštani kalus. Unutar 5 mjeseci moji su se žuti nokti očistili, škljocanje u kuku je nestalo a stanje s ramenima se dodatno poboljšalo u odnosu na ranije kada sam uzimao 4000 IU. Nakon godinu dana kalcifikat na mom laktu je potpuno nestao, potkožna cista na licu isto, a sinovijska cista mesante tvorbe veličine polovice tenis loptice se zmanjila na veličinu zrna graška.

 

Pitao sam se zbog čega je evolucijom nastao hormon koji se aktivira sunčevom svjetlošću. To me je navelo pomisao o sidromu nepotpunog popravka u kojem evolucija misli da se nalazimo zimi, dobu godine kada su nam izvori hrane oskudni pa se naše tijelo regenerira samo onoliko koliko je nužno za preživljavanje. A zatim kada se u obliku vitamina D3 pojavi signal koji govori kako je stiglo Sunčevo svjetlo i ljeto u kojemu su izvori hrane obilni tijelo počinje provoditi popravke I obnovu organa i tkiva.

Tada sam otkrio da je kod medvjeda veliki pad razina vitamina D3 signal za pripremu zimskog sna, što uključuje nakupljanje masnog tkiva debljanjem za čak 70%. Dalja su mi istraživanja pokazala kako ozbiljno debele osobe imaju manjak vitamina D3. To me navelo na zaključak sindromu još višeg stupnja: hibernacijskom sindromu ljudi ( human hibernation syndrome...HHS )koji govori da ako neka osoba tijekom cijele godine I tijekom života izbjegava sunce I koristi sredstva za zaštitu od sunca, ta će se osoba na kraju ozbiljno udebljati jer se cijelo vrijeme priprema za hibernaciju tijekom očekivanje zimske gladi.

Niske razine vitamina D3 čine nas podložnim i inače bezopasnoj gripi. Potom sam pregledao oko 52000 članaka znanstvenih objavljenih od 1967. do današnjeg dana tražeći pojam "vitamin D" te sam otkrio kako su niske razine vitamina D povezane gotovo sa svim bolestima koje nisu uzrokovane ni starošću ni genetskim mutacijama. Navest će samo malo dio tih bolesti: autizam, astma, šećerna bolest, 20-tak vrsta raka, da ne navodim sada, gotovo sve bolesti koje vam padnu na pamet....

Prilično je jednostavno uočiti koje su bolesti povezane s niskim razinama vitamina D3. Dovoljno je pogledati zemljopisnu kartu i rasprostranjenost određenih bolesti. Ako su, kao većina njih, rjeđe oko ekvatora,a daleko češće na velilim zemljopisnim širinama jasno je da je s njihovom pojavom vezan vitamin D, manjak sunca koojeg na ekvatoru ima u izobilju. Sve to znači da se uzimanjem vitamina D3 u visokim dozama mogu obraniti od tih bolesti.

Što mislite što bi se dogodoilo s profitima koje farmako biznis gomila prodajući kemijske otrove, kada bi se javno priznalo da se većina bolesti može najlakše i najučinkovotije sprječiti uzimanjem visokih doza vitamina D3 jednosatvnim povisivanjem razina vitamina D3 u krvi s 30 nanograma po mililitru ( što je nisko, ali i uobičajeno ) na 80 – 100 ng/ml ili čak i više. Njihov bi profit i radna mjesta nestali...zbog te i takvih istina oni su u stanju i ubiti...što i rade diljem planete.

Probajte slikovito zamisliti nekog od izvršnih direktora velikih farmako tvrtki kako, raspolažući s ovim informacijama, razmišlja poput dr.Zla:"Vitamin D3 neprijatelj je naše egzistencije! Mormao pod svaku cijenu suzbiti i pomisao da bi ga se uzimalo u velikim dozama"! Zadatak utvrđivanja povezanosti bolesti i manjka vitamina D3 meni kao I mnogim drugim liječnicima , nije bio toliko tvrd orah. Ako smo mi to uspjeli otkriti, kako to onda nisu već prije mnogo godina učinile I velike farmako tvrtke sa svojim milijardama dolara I godinama istraživanja?

Jesu, normalno da jesu i shvatili da takav lijek ne mogu patentirati. Kako sunčevu svjetlost patentirati i prodati...ali nam zato prodaju kemiske otrove koje besramno nazivaju lijekovima, koji oponašaju učinke D vitamina, ali kao nuspojavu imaju trovanje organizma i novu potrebu za još novijim kemiskim otrovima i tako u krug.... Odgovor na sve to se krije u želji za profitom...

Ponekad se zapitam znaju li dosita neki od direktora velikih farmako tvrtki ovu istinu, a da su ipak odlučili D vitamin demonizirati, plašeći nas nuspojavama poput pretjerane kalcifikacije tkiva do čega može doći samo u dozama od nekoliko milijuna IU dnevno ili čak i nekoliko desetina milijuna dnevno i to opet samo ako se ne uzima vitamin K2.

Najgore je što su u glave svih studenata medicine usadili takve ideje. U svojim sam istraživanjima proučavao znanstvene članke s PubMeda koji su opisivali toksičnost vitamina D3, te sam otkrio kako su gotovo svi oni izvješća o pacijentma koji su kroz duže vrijeme uzimali relativno visoke doze vitamina D bez ikakvogštetnog učinka. Njihovi su liječnici bili zapanjeni jer je to proturiječilo svemu što su učili na fakultetima medicine. Ono štoje važno uz visoke doze D3 uzimati i vitamin K2.

Korumpirani znanstvenici i farmaceutske kuće govorile su kako svaka količina vitamina D veća od 400 IU može biti toksična. No, 1930-tih zbog velike ekonomske krize ove farmaceutske tvrtke nisu dobro poslovale pa su izbacile na tržište 3 nova čudotvorna lijeka ( da bi se spasili od ekonomskog propadanja ) koja su bila izuzetno učinkovita kod raka i svih ostalih bolesti – Dalsol, Deltalin i Drisdol – sva tri su bila samo obične pilule koje sadržavaju 50.000 IU vitamina D2 i punilo.

Usput su cijelo vrijeme u javnosti tvrdili kako je sve preko 400 IU vitamina D toksično i izuzetno štetno po zdravlje.....što je potpuno besmisleno ako imamo na umu da sunčanjem cijela tijela za 30 minuta u vlastitoj koži proizvedemo 10 000 – 20 000 IU D3 vitamina... .....niske razine vitamina D3 povezane su s gotovo svim bolestima poznatima ljudskoj vrsti kojima uzrok nisu ni starenje ni genetske mutacije.....

Nedovoljno izlaganje Sunčevom svjetlu i posljednično niske razine vitamina D3 povezane su s većinom bolesti, ali velike farmaceutske tvrtke i tijela nadležna za zdravstvo namjeravaju zabraniti velike doze ovoga vitamina u dodacima prehrani usprkos nedostatnim dokazima bilo kakve njihove štetnosti.....Veči dio svoje povijesti negativne smo učinke nedostatka ultraljubičastog svjetla ( UV ), koje smo osjećali tijekom zime, često pripisivali „bogovima" pa čak i „zlim duhovima". Tek smo 1650. godine počeli otkrivati što se iza toga uistinu krije. Tada smo zagrebali površinu cijele priče i znanosti o UV svjetlu i vitaminu D.

U Engleskoj 17. stoljeća dim od obilne potrošnje ugljena, do koje je došlo zbog ubrzane urbavnizacije, zaklanjao je sunce i počeo je uzrokovati široko rasprostranjen nedostatak vitamina D kod majki i njihove novorođenčadi koje je većinu vremena provodilo u zatvorenom. Zbog svega toga tadašnji britanski liječnici ustanovili su novu bolest i nazvali je rahitis. Ovu su bolest karakterizirala mnoga koštana izobličenja kod djece stare šest mjeseci do dvije godine, a činilo se da se bolest povlačila čim bi se djeca nakon toga počela igrat na otovorenom.

Osim toga, u to je vrijeme jedan liječnik opisao probleme s porođajem kod majki čije su zdjelice bile zahvaćene rahitisom. Nekoliko stoljeća kasnije, 1824. godine, jedan njemački liječnik otkrio je kako se rahitis može liječiti uljem od jetre bakalara. I onda je napokon 1906. godine jedan engleski biokemičar otkrio vitamine i njihovu ulogu kao važne prehrambene sastojke nužne, za spriječavanje bolesti.

Sjetimo se dr.Linusa Paulinga, dvostrukog Nobelovca s polja biokemije koji je rekao:"Mi smo građeni od onoga što jedemo i pijemo, minerala, vitamina, aminokiselina...poremećaj u optimalnoj koncentraciji normalno prisutnih hranjivih tvari u našem tijelu dovodi do disfunkcije u radu naših organa i do pojave bolesti..kemija i kemijski lijekovi tu nemaju što da traže...želite li se izliječiti, morate vitamine i minerale vratiti u onaj omjer u tijelu koji vam garantuje zdravlje...."

U isto vrijeme kada so otkriveni vitamini, provodio se I jedan drugi niz istraživanja potaknut misterioznim zrakama koje su odašiljale živine žarulje patentirane 1901. godine. Ovo novo osvjetljenje davalo je neuglednu, zelenkastu svjetlost koja je bila vrlo bogata ultraljubičastim zrakama. Početkom 1920. godine znanstvenici u Engleskoj, a kasnije i u SAD-u otkrili su da rahitični štakori ozračeni tim misterioznim zrakama ozdravljauju. Londonske je znanstvenike doista iznenadilo otkriće da rahitični štakori ozdravljuju I nakon što se ovim zrakama zrače prazne staklenke iz kojih su štakori predhodno izvađeni. Zbog svega je u početku nastala prava pomama za ovim novim ljekovitim zrakama živinih žarulja, što je dovelo do nagla rasta industrije čudotovrnih žarulja.

Pogledamo li danas kakve su se sve nadriljekovite sprave prodavale u 1920-tima, otkrit ćemo kako je većina njih emitirala UV zrake. S današnjim znanjem shvaćamo kako to nisu bile nikakve prevare nego ozbiljne naprave koje sum ogle postići korisno djelovanje slično uzimanju vitamina D3 ili ulja jetre bakalara. Ove drevne naprave možemo I danas naći na prodaji na eBayu, kao uspomene na tadašnje "nadriliječništvo".

Pokušajte se staviti u kožu nekog od tih znanstvenika u trenutku spoznaje da te misteriozne UV zrake liječe rahitis kod štakora ne samo nakon ozračivanja štakora nego I nakon što se ozrače same prazne staklenke u kojima štakori inače borave.

Takvo je otkriće znanstvenike navelo na pomisao kako su ove zrake djelovale na neki ljekovit način na zrak u zatvorenim staklenkama. Ovu su postavku zatim provjerili tako što su ispuhivali zrak iz ozračenih staklenki prije no što će štakore staviti u njih. I gle čuda, štakori su ponovo oboljevali od rahitisa. Nekoliko su sljedećih godina smatrali kako UV zračenje na neki ljekovit način mijenja zrak, zbog čega su zaključili da ova bolest dolazi od " lošeg zraka ". Zato je pacijetnima oboljelim od tuberkuloze prepisivano liječnje sjedenjem u velikim drvenim komstrukcijama probušenim raznim otvorima kroz koje je oko pacijenta kružio dobar zrak. Takva su lječilišta bila smještena na vjetrovitim otvorenim prostorima ravnica američkog Zapada. Ironično, ispada da se danas primarnim uzrokom tuberkuloze smatraju upravo niske razine vitamina D3. Novo otkriće vezano za štakore i staklenke pojavilo se nakon što je uočeno da se prilikom ispuhivanja zraka iz staklenke izbacivala i piljevina na kojoj su štakori ležali.

Kasniji je pokus – u kojem se prilikom ispuhivanja zraka piljevina nije micala-pokazalo kako zračenje UV svjetlom praznih staklenki u kojima ostaje piljevina i sve što se u njoj nalazi ( izmet i loj štakora ) dovodi do izlječenja štakora!

Ovo je znanstvenike dovodilo do ludila. A sve su napokon povezali kada su staklenke stavili jedne iznad drugih.Tada su otkrili kako zračenje praznih staklenki liječi štakore koji su živjeli u ozračenim staklenkama i u onima koje su stajale ispod njih, ali ne i u onima iznad! Ovaj je podatak doveo do zaključka kako ljekovita tvar ima masu podložnu sili teži. Ovaj je dio povijesti otkrića vitamina D, načelno bio ignoriran.

Godine 1922. znanstvenici koji su proučavali pse koji žive u zatvorenim prostorima imali su na raspolaganju većinu ovih informacijakada su napokon otkrili da hranjivi sastojak iz ulja od jetre bakalara sprječava rahitis kod pasa koji se stalno drže u zatvorenim prostorima. Tu su tvar nazvali vitamin D jer su vitamini A, B i C već bili otkriveni. Znanstvenici koji su radili pokuse s psima otkrili su u ulju iz jetre bakalara ŽIVOTINJSKI oblik vitamina D, odnosno D3, a ne biljni oblik D2 koji je nešto drukčiji.

Iako su do izolacije vitamina D, na kraju doveli pokusi na psima, do komercijaliziranja vitamina D tijekom 1920-tih došlo je na temelju masovne proizvodnje biljnog oblika vitamina D2, koji nastaje kada se biljni proizvode zrače ultraljubičastim svjetlom.

ZRAČENJE UV SVJETLOM I PROIZVODNJA VITAMINA D
Godine 1923. američki biokemičar Harry Steenbock sa Sveučilišta u Wisconsinu dokazao je kako zračenje UV svjetlom povećava sadržaj vitamina D u hrani i u drugim organskim tvarima. Iako većina tadašnjih znanstvenika nije podnosila zahtjeve za zaštitu intelektualnog vlasništva nad otkrićima svojih sveučilišnih istraživanja, Steenbock je napravio iznimku pa je svoju tehniku kojom se sadržaj vitamina D2 u hrani povećava zračenjem patentirao I prava prenio na Znanstvenu Zakladu bivših studenata Sveučilišta u Wisconsinu ( Wisconsin Alumni research Foundation-WARF ) koja je godinama kasnije primala stotine miliuna dolara, zahvaljujući ćemu se WARF prometnula u značajnu istraživačku kuću među čijim je izumima I još uvijek popularan lijek protiv zgrušavanaj krvi Varfarin, što je svoje ime ponio u čast ove zaklade. No 1943. godine patent dobivanja D vitamina je poništen s obrazloženjem kako Steenbockov postupak nije izum nego samo otkriće ... Pokazalo se kako zračenje mnogih organskih tvari ultraljubičastim zrakama dovodi do stvaranja vitamina D. Prvi oblik biološki aktivnog vitamina D kod ljudi...biljni oblik vitamina D2..dolazio je od ozračenih gljiva pa je nazvan ergokalciferol ( ergo od riječi ergol što znači gljiva ). Međutim djelovanje vitamina D2 je 4-16 puta slabije od životinjskog oblika D3, odnosno kolekalciferola, koji je izoliran mnogo vremena nakon D2.

MOĆNI HORMONI
Aktivni oblici vitamina D2 i D3 uopće nisu vitamini, oni su u stvari vrlo MOĆNI hormoni. Vitamin d je pogrešno 1922. godine nazvan vitamin jer se smatralo da jedino dolazi iz prehrambenih namirnica. No vitamin D3 mogu proizvoditi životinje ( i ljudi ) kada na njihovu dlaku ili kožu pada UV svjetlo. Kod životinja UV svjetlo katalizira pretvaranje jednog oblika kolesterola ( 7-dehidrokolesterol) u vitamin D3. Kod ljudi se to događa u ili na koži, dok se kod ostalih životinja ovo događa na njihovu krznu, a one svoj vitamin D3 unose lizanjem krzna dok održavaju svoju „higijenu".

Vitamin D je hormon koji molekulama DNK svih stanica prenosi informacije i procjenjuje se da je najmanje 1000 gena pod njegovom upravom koje on uključuje ili isključuje. On to čini prihvačajući se na vrlo sitne receptore na genima unutar DNK.

Vitamin D3, osim što je važan za apsorpciju kalcija, on našoj DNK pruža razne informacije, on je molekularni oblik informacije, ne elektromagnetni, informacije vitalne za naš opstanak. On našoj DNK govori između ostaloga da sja Sunce.

LAŽNI MIT O OTROVNOSTI VITAMINA D
Nakon otkrića jednostavnog i jeftinog načina proizvodnje velikih količina vitamina D2 zračenjem organske tvari UV zrakama, Amerikanci su ga krajem 1920-tih počeli masovno uzimati. Na desetke raznih namirnica, uključujući pivo, hrenovke i tako dalje, s pomoću zračenja obogaćivano je vitaminom D. U novinama su se redali članci koji su veličali ovo čudo"Sunca u tableti" i ponavljali njegove mnogobrojne zdravstvene koristi. Ljudi su krajem 1920-tih i početkom 1930-tih uzimali prosječno 20 mg vitamina D2 dnevno, pa su se bolnice ispraznile, nitko nije oboljevao, bolnicama je pretio stečaj, jednako kao i liječnicima i proizvođačima lijekova. Tada medicinska klika i industrija lijekova se hvataju teze o otrovnosti vitamina D2 temeljem koje ga pokušavaju zabraniti. Prvo mjenjaju jedinice mjere iz miligrama u međunarodne jedinice ( IU ) koje se koriste i danas. I odjednom 20 mg postaje 1,0 milijuna IU, što svakako zvuči opasno. Tada je provedeno jedno ispitivanje u kojem je 7 studenata nagovoreno da uzimaju velike količine vitamina D koje bi ubilo i konja. I gle čuda, studentima je došlo do kratkotrajnog zdravstvenog poremećaja, poremećaj koji obično prati povratak organa u normalnu funkciju jer to dovodi do oslobađanja velike količine peroksid i hidroksid radikal i toksina, no studenti su se nakon nekoliko dana ubrzano počeli oporavljati od bolesti koje su imali, a pokus je brzo prekinut i drugi dio skriven od javnosti. No to je bilo dovoljno farmako biznisu da aktiviraju nadležna tijela i pritisnu proizvođača i trgovce da ga maknu s polica u trgovinama. Kao što se i očekivalo, javnost je glasno negodovala pa je 1928.godine američka vlada donijela odluku da naloži čikaškom Sveučilistu u Illionisu da pokrene sveobuhvatno istrazivanje moguće štetnosti vitamina D. Istraživanje je trajalo 9 godina, uključivalo stotine liječnika, a provedeno je na 773 ljudi i 63 pasa. Rezultat svega je da se nije pokazala štetnost vitamina D i sada je prebačeno na one koji se zalažu protiv uzimanja većih doza D vitamina da dokažu da je štetan. Udruženje American Medical Association i industrija lijekova ignorirali su ova istraživanja i nastavili tvrditi kako doze D vitamina više od 400 IU dnevno mogu biti štetne te je to ostala preporučena količina viatmina D koju treba uzimati, a ona je u suštini dovoljna samo da ne dobijemo rahitis. Normalnim osobama bi se ovo moglo učiniti kao zavjera protiv ljudskog zdravlja svjesno proglašavanje otrovnim nešto što je od vitalne pomoći za održavanje ljudskog zdravlja i što obećava toliko dobroga u liječenju svih bolesti. Dakle, korumpirani znanstvenici i farmaceutske kuće govorile su 1930-tih kako svaka količina vitamina D veća od 400 IU može biti toksična. No, 1930-tih zbog velike ekonomske krize ove farmaceutske tvrtke nisu dobro poslovale pa su izbacile na tržište 3 nova čudotvorna lijeka ( da bi se spasili od ekonomskog propadanja ) koja su bila izuzetno učinkovita kod raka i svih ostalih bolesti – Dalsol, Deltalin i Drisdol – sva tri su bila samo obične pilule koje sadržavaju 50.000 IU vitamina D2 i punilo. Usput su cijelo vrijeme u javnosti tvrdili kako je sve preko 400 IU vitamina D toksično i izuzetno štetno po zdravlje.....što je potpuno besmisleno ako imamo na umu da sunčanjem cijela tijela za 30 minuta u vlastitoj koži proizvedemo 10 000 – 20 000 IU D3 vitamina...

D VITAMIN
Postoji li sredstvo koje jača kosti, podiže imunitet i smanjuje podložnost šećernoj bolesti, visokom tlaku, srčanom udaru, raku i depresiji, a uz sve to još i besplatno? Zvuči fantastično, no zapravo je realno! To je vitamin D koji dobivamo tijekom izlaganja suncu. Unatoč njegovoj velikoj dostupnosti, polovica stanovništva nema ga dovoljno u organizmu. Vitamin D prisutan je u mnogim dijelovima tijela, gdje utječe na važne životne procese. Odavna se zna da je ovaj vitamin bitan za zdravlje i snagu kostiju te da zbog njegovog nedostatka dolazi do razvoja rahitisa i osteoporoze. Međutim, u novije je vrijeme uočena povezanost njegovog manjka s mnogim drugim bolestima poput dijabetesa, bolesti srca i krvnih žila, autoimunim bolestima, oslabljenim mentalnim funkcijama i nekim vrstama raka.

Dakle, koje dobrobiti za zdravlje donosi nam vitamin D?

1. Zdravlje kože
Ako primijetite da Vam je koža blijeda i bez sjaja, moguće je da imate nisku razinu vitamina D. Uzimanjem vitamina D uspješno se mogu smanjiti akne, povećati elastičnost kože, potaknuti proizvodnja kolagena i ublažiti tamne mrlje na koži. Unosom vitamina D moguće je smanjiti opasnost od razvoja melanoma, po život opasnog raka kože, otkrilo je Stanfordsko sveučilište u SAD-u.

2. Rak dojke
Visoke doze vitamina D povezane su i s nižim rizikom od raka dojke. Jedna je studija otkrila da spoj 1000 IU vitamina D i 1500 mg kalcija smanjuje stopu obolijevanja od ovog oblika karcinoma. Ovo je istraživanje pokazalo da povećane doze vitamina D smanjuju izgled za razvoj karcinoma za 75%. U pola slučajeva vitamin D je sprječio rast već nastalih tumora dojke.

3. Dijabetes
Djeca koja u prvoj godini života dobivaju vitamin D3 imaju u idućih 30 godina 80 % nižu stopu obolijevanja od dijabetesa tipa 1. Istraživanje je pokazalo da vitamin D smanjuje rizik i od dijabetesa tipa 2, osobito ako se uzima zajedno s kalcijem.

4. Kardiovaskularne bolesti
Irski su stručnjaci poručili da vitamin D povoljno djeluje na zdravlje srca i krvnih žila tako što regulira hormone koji utječu na krvni tlak i kontroliraju količinu kalcija u krvi. Istraživanje provedeno na Harvardskom Sveučilištu otkrilo je da žene s niskim razinama vitamina D imaju 67% veći rizik od razvoja hipertenzije.

5. Mišićna slabost
Slabost mišića obično je posljedica manjka ovog vitamina, jer bez njega mišići ne funkcioniraju ispravno. Vitamin D odgovoran je za apsorpciju kalcija i fosfora u mišiće, čime se poboljšava mišićna kontrakcija. Jedno je istraživanje pokazalo da se prehranom obogaćenom vitaminom D razvija veća mišićna masa.

6. Kronična bubrežna bolest
Dodavanje vitamina D potrebno je pacijentima s uznapredovalom bolesti bubrega. Organizam bolesnika s ozbiljnom kroničnom bubrežnom bolesti nije u stanju proizvesti aktivan oblik vitamina D.

7. Gripa i prehlada
Manjak vitamina D donosi veću podložnost bolestima dišnih putova. U studiji obavljenoj u Ujedinjenom Kraljevstvu otkriveno je da unos vitamina D uvelike smanjuje izglede za razvoj bolesti dišnog sustava kod djece.

8. Astma
Nedostatak vitamina D povezan je s povećanom osjetljivošću dišnih putova, slabijom funkcijom pluća te jačim napadima astme. Vitamin D može smanjiti težinu napada astme. Ovi su napadi mnogo blaži kod ljudi koji uzimaju 1200 IU vitamina D dnevno.

9. Psorijaza
Istraživanja pokazuju da je vitamin D koristan i protiv psorijaze. Vitamin D djeluje tako da usporava abnormalni rast stanica kože i smanjuje lokalne upale. Upotreba vitamina D povećava učinkovitost drugih tretmana protiv psorijaze.

10. Paradentoza
Kronična bolest desni izaziva oticanje i krvarenje, no vitamin D je može ublažiti. Veća količina vitamina D stvara spojeve koji sadrže antimikrobna svojstva i smanjuju upalne procese u ustima.

11. Demencija
Znanstvenici s europskih sveučilišta utvrdili su da je vitamin D povezan s našim mentalnim funkcijama. Studija na sveučilištu u Cambridgeu proučila je umne sposobnosti pacijenata prema nivou vitamina D u krvi. Otkrili su da osobe s najviše vitamina D imaju najbolje mentalne funkcije, dok najlošije su pokazale osobe s najvećim deficitom ovog vitamina.

12. Depresija
S nedostatkom vitamina D povezana je i depresija. Ljudi koji boluju od depresije obično su kućni tipovi, koji malo izlaze, ne vježbaju mnogo i ne hrane se dobro, što može dovesti do manjka ovog vitamina. Pacijenti se obično osjećaju bolje kad uzimaju D vitamin. Jedna je od njegovih funkcija povećavanje razine serotonina u mozgu, po srodnom principu po kojemu djeluju i antidepresivi.

Kako dobiti dovoljne količine vitamina D?
Razumno izlaganje sunčevoj svjetlosti je jednostavan i besplatan način da dobijete dovoljne količine vitamina D i poboljšate Vaše zdravlje. (To ne znači da se trebate sunčati na najjačoj vrućini, između 12 i 15 sati.) Izlaganje suncu je zaista jedna od najmoćnijih terapija, čiji efekt premašuje djelovanje mnogih modernih lijekova.

 

2012-transformacijasvijesti.com

 

 

 

Proljeće nam donosi sunčanije dane, a sunce pomaže kod aktivacije vitamina D kroz kožu. Unosimo ga u tijelo namirnicama kao što su jaja, sir, maslac, masnije ribe poput lososa, tune, bakalara i sardina, suhomesnati proizvodi i gljive. Dakle, radi se većinom o namirnicama životinjskog porijekla. Nedostatak navedenog vitamina povezuje se s pušenjem, prekomjernom tjelesnom težinom i upalnim procesima u tijelu. Kako bi si osigurali snažan imunitet i pravilnu apsorpciju kalcija (što je vrlo važno za kosti i zube) njegova bi razina trebala biti optimalna. Posljednje istraživanje koje je predvodila Diana Van Heemst s nizozemskog Sveučilišta u Leidenu ukazuje na povezanost niske razine vitamina D u organizmu s dugovječnošću. Zapravo, prisutnost spomenutog vitamina u krvi dobar je pokazatelj općeg zdravlja čovjeka. Prijašnja istraživanja o vitaminu D također povezuju njegovu nisku razinu s većim smrtnim rizikom tj. s opasnim bolestima. To su srčane bolesti, dijabetes, karcinomi, mentalne bolesti i druga veća oboljenja. Ipak, nije sigurno je li niska razina ovog vitamina uzrok ili posljedica navedenih bolesti. Potrebno je utvrditi je li nedostatak vitamina D samo pokazatelj nezdravog načina života i loših navika ili je pak sam nedostatak uzrok bolesti. Skupina stručnjaka prikupila je podatke 380 obitelji u kojima je jedna osoba starija od 90 godina i ima najmanje dvoje braće. Istraživanje je provedeno i na braći, njihovim potomcima i partnerima njihovih potomaka. Mjerene su razine 25-hidroksi vitamina D, prehormona koji se proizvodi hidroksilacijom vitamina D, a razine u tijelu koje se mijenjaju i ovisno o dobu godine bilježene su tijekom nekoliko mjeseci. U obzir su uzeti spol, dob, indeks tjelesne mase, doba godine, načini opskrbe tijela vitaminima i funkcija bubrega tj. svi oni čimbenici koji mogu utjecati na razinu vitamina. U obzir je također uzet i utjecaj genetike, 3 gena koja se povezuju s navedenim vitaminom. Potvrđeno je da dugovječni pojedinci iz istraživanja imaju gen koji uvjetuje veću razinu vitamina D. Također je dokazano da su odrasli s nedovoljnom količinom vitamina D skloniji srčanim bolestima za čak 35%, a vjerojatnost da će oboljeti od raka, veće su za 14%. Ipak, uzimanje vitamina D2 nije pokazalo veće koristi za zdravlje, dok je za vitamin D3, prisutan u mliječnim proizvodima i ribi, bilo puno vidljivije da je od iznimne koristi za srednjovječne i starije. Ljudi ovih dobnih skupina koji ga ne unose u dovoljnim količinama skloniji su umiranju od bilo koje opasnije bolesti za 11%. Procijenjeno je da u SAD-u i Europi više od dvije trećine stanovništva ne unosi dovoljnu količinu vitamina D u tijelo. Dr. Franco, također jedan od znanstvenika koji istražuju važnost vitamina D, kaže da je otprilike 13% svih smrti u SADu i 9% svih smrti u Europi povezano upravo s nedostatkom vitamina D . Potrebno je provesti daljnja istraživanja i odrediti prednosti i mane unosa kroz tablete te optimalnu dozu. Uz to, valja naglasiti i opasnost od pretjeranog izlaganja suncu. Međutim, nije nužno provoditi istraživanja da bismo mogli sa sigurnošću reći da nam nos vitamina kroz prave namirnicei umjereno i pametno izlaganje suncu neće škoditi.
Izvor: SciNews

Planira se izgradnja fotonaponskih elektrana na krovovima poslovnih zgrada HEP-a na devet lokacija u Hrvatskoj, ukupne snage 207 kW i proizvodnog potencijala od približno 247 000 kW h godišnje, uz 567 000 kuna očekivanog godišnjeg prihoda od prodaje proizvedene električne energije, prema povlaštenoj cijeni tijekom 14 godina. Hrvatska elektroprivreda financira, a HEP ESCO provodi društveno odgovoran i održiv razvojni Projekt izgradnje fotonaponskih elektrana pojedinačne snage do 30 kW na krovovima poslovnih objekata u vlasništvu HEP-a, a status povlaštenog proizvođača električne energije omogućuje prodaju proizvedene električne energije Hrvatskom operatoru tržišta energije prema povlaštenoj cijeni. Ugovor o otkupu električne energije traje 14 godina. Analiza krovnih površina zgrada u vlasništvu HEP-a, koju je proveo HEP ESCO, pokazala je da postoji mogućnost izgradnje 40 - 50 FN elektrana snaga 10 i 30 kW te su izrađene preliminarne analize isplativosti njihove gradnje. Obavljeni su razgovori s korisnicima objekata, prikupljena je postojeća dokumentacija te je odabrano devet lokacija. Projekt ima tri faze i u svakoj su po tri elektrane, s time da je završetak prve faze bio predviđen do 14. veljače, druge do 11. ožujka, a treće do 22. ožujka ove godine. Devet lokacija odnose se na poslovne zgrade: u sjedištu HEP-a u Zagrebu te zgrade distribucijskih područja HEP Operatora distribucijskog sustava u Čakovcu, Šibeniku (TS Bilice), Splitu, Opatiji, Zadru, Dubrovniku i na dvije lokacije u Osijeku. Ukupni proizvodni potencijal FN elektrana na svih devet lokacija, ukupne snage 207 kW, iznosi približno 247 000 kW h godišnje, a očekivani godišnji prihod od prodaje proizvedene električne energije približno 567 000 kuna. Pripremni radovi postavljanja elektrana na krovovima poslovnih zgrada u Osijeku započeli su 13. siječnja, a 16. siječnja u Zagrebu i Čakovcu te potom i na ostalim lokacijama. Planirani rok završetka na svih devet lokacija je 22. ožujka ove godine.

Fotonaponske elektrane u pokusnom i trajnom radu
Na krovu zgrade sjedišta HEP-a, u Ulici grada Vukovara 37 u Zagrebu te na krovu dvorišnog objekta na lokaciji sjedišta Elektre Čakovec u Čakovcu, 31. siječnja ove godine puštene su u pokusni rad FN elektrane pojedinačne snage 29,6 kW. Svaka elektrana se sastoji od 120 FN modula pojedinačne snage 250 W, a njihov trajni pogon je započeo 14. veljače. Vrijednost investicije svake elektrane je približno 390 000 kuna, a očekivani povrat investicije je unutar šest godina. U Osijeku su predviđene dvije FN elektrane i to na krovu zgrade sjedišta Elektroslavonije, na Šetalištu kardinala Franje Šepera 1/A, koje su instalirane u prvoj fazi, te na zgradi Tehničke službe Elektroslavonije u Ulici Martina Divalta 199, koje je instalirana u drugoj fazi Projekta. Na svakom krovu spomenutih zgrada se također postavlja 120 FN panela pojedinačne snage 250 W, što svakoj elektrani daje ukupnu instaliranu snagu od 29,6 kW. Elektrana na zgradi sjedišta Elektroslavonije u trajni pogon je puštena 14. veljače, a elektrana na zgradi Tehničke službe u probni je pogon puštena 24. veljače ove godine. Vrijednost investicije svake elektrane je također približno 390 000 kn (bez poreza na dodanu vrijednost), dok se očekuje razdoblje povrata investicije tijekom približno šest godina. Tim Projektom, odnosno usmjerenjem i na proizvodnju električne energije na mjestu njezinog korištenja, u zgradama, HEP doprinosi smanjenju utjecaja na okoliš, što je u skladu sa strogim europskim direktivama i hrvatskim propisima iz područja energetske učinkovitosti u zgradarstvu.

 

Fotonaponska elektrana sastoji se od 120 komada FN panela pojedinačne snage 250 W. Krajem veljače u probni je rad puštena fotonaponska elektrana instalirana na krovu traforadionice Elektroslavonije na Zelenome polju u Osijeku. Kao i prva HEP-ova fotonaponska elektrana u Osijeku, smještena na krovu upravne zgrade Elektroslavonije, i ova elektrana ima priključnu snagu od 30 kW. Sastoji se od 120 komada FN panela pojedinačne snage 250 W. Očekivana godišnja proizvodnja iznosi 35.000 kWh. Obje su osječke elektrane dio projekta izgradnje fotonaponskih elektrana na zgradama u vlasništvu HEP-a na ukupno devet lokacija, kojeg izvodi HEP ESCO. Na temelju statusa povlaštenog proizvođača električne energije, proizvedena električna energija iz fotonaponskih elektrana prodavat će se HROTE-u po povlaštenoj cijeni. Ukupni proizvodni potencijal fotonaponskih elektrana na svih devet lokacija, ukupne snage 207 kW, iznosi približno 247 tisuća kWh godišnje, a očekivani godišnji prihod od prodaje proizvedene električne energije tijekom 14 godina iznosi približno 567 tisuća kuna, priopćeno je iz HEP-a.

 

HEP-ova upravna zgrada dobila fotonaponske paneleHEP planira fotonaponske elektrane ugraditi na devet lokacija
U probni su pogon puštene dvije fotonaponske elektrane postavljene na krov zgrade sjedišta HEP-a u Zagrebu i na krov dvorišnog objekta sjedišta Elektre Čakovec. Obje su fotonaponske elektrane snage 29,6 kW i sastoje se od 120 fotonaponskih modula, pojedinačne snage 250 W. Njihov se trajni pogon očekuje do 14. veljače, kažu u HEP-u. Vrijednost investicije svake elektrane je približno 410.000 kuna, a očekivani povrat investicije je unutar šest godina. Početak je to provedbe Projekta izgradnje fotonaponskih elektrana na zgradama HEP-a na devet lokacija, odabranih nakon što su stručnjaci HEP ESCO-a proveli analizu krovnih površina zgrada u vlasništvu HEP-a d.d. Riječ je o lokacijama poslovnih zgrada: u sjedištu HEP-a u Zagrebu te zgrada distribucijskih područja HEP Operatora distribucijskog sustava u Čakovcu, Šibeniku (TS Bilice), Splitu, Opatiji, Zadru, Dubrovniku i na dvije lokacije u Osijeku. Projekt ima tri faze i u svakoj su po tri elektrane. U prvoj fazi je, osim ovih fotonaponskih elektrana u Zagrebu i Čakovcu, i jedna na krovu zgrade sjedišta Elektroslavonije u Osijeku. U drugoj fazi Projekta u Osijeku će se postaviti još jedna fotonaponska elektrana na zgradi Tehničke službe Elektroslavonije. Završetak prve faze predviđen je do 14. veljače, druge do 11. ožujka, a treće do 22. ožujka ove godine. Ukupni proizvodni potencijal fotonaponskih elektrana na svih devet lokacija, ukupne snage 207 kW, iznosi približno 247 tisuća kWh godišnje, a očekivani godišnji prihod od prodaje proizvedene električne energije prema povlaštenoj cijeni tijekom 14 godina iznosi približno 567 tisuća kuna.
www.energetika-net.com

Fukushima Daiichi Genshiryoku Hatsudensho, broj jedan, je nuklearna elektrana čiji sustav hlađenja je zakazao nakon cunamija koji se stvorio zbog podmorskog potresa u blizini japanske obale 11.03.2011. godine. Vlasnik ove elektrane TEPCO (Tokyo Electric Power Company) je danima šutio o količini razaranja nuklearke, kao i o ogromnoj razini radijacije koja je slobodno curila u Pacifik. Nakon pritiska javnosti i internacionalne zajednice japanska vlada je morala prisiliti TEPCO u davanju infomacija o stanju unutar razorenih reaktora i načinu na koji planiraju sanirati štetu.

Iako je Japan proglasio izvanredno stanje zbog cunamija u Sendaiju, nakon curenja radijacije i brojnih eksplozija i požara u samoj Fukushimi jedan, evakuirani su svi građani u prostoru od 21 kilometar oko same nuklearke.Mjesecima je TEPCO pokušavao umanjiti ozbiljnost situacije tvrdeći da sve ima pod kontrolom, a pokušaji obmanjivanja javnosti su išli toliko daleko da je japanski doministar Yasuhiro Sonoda pio vodu iz radijacijom opustošene Fukushime kako bi uvjerio svjetske medije da je ista dekontaminirana.

Matrix World je o ovoj temi pisao u brojnim tekstovima, no činilo nam se da je javnost za njih malo ili nimalo zainteresirana jer Japan je zaista daleko, a kako nije bilo nuklearne eksplozije, smatralo se da je razina radijacije podnošljiva i ne toliko opasna. Na žalost istina je potpuno drugačija i graniči s našim najgorim noćnim morama.

Želite li znati istinu, evo je!

Radijacija iz Japana je upropastila ekološku ravnotežu Pacifika, nedavna istraživanja čije rezultate su objavili tijekom druge polovice 2012. National Geographic (NG) i Nacionalna akademija znanosti SAD-a (NAS) pokazuje da je 98% ispitanog pacifičkog dna prekriveno s mrtvim ribama i različitim drugim morskim organizmima. Nepunih 145 nautičkih milja od obale Kalifornije počinje mrtva zona Pacifika. Možda se nekima ova brojka ne čini strašna, no početkom 2012., na istom području Pacifika, mrtve ribe su prekrivale manje od 1% oceanskog dna.

Na žalost National Geographic i Nacionalna akademija znanosti SAD-a nisu objasnile kako je radijacija iz Fukushime kriva za pretvaranje Pacifika u ogromno groblje. NG je napisao da takve porazne rezultate nisu imali u 24 godine monitoringa Pacifika, NAC je objavila zaključak koji graniči s ludilom, točnije smatraju da su klimatske promjene krive za umiranje Pacifika te da su u pitanju dugoročne promjene o kojima znanstvenici još uvijek ne znaju puno.

U znanstvenom žurnalu NAC-a koji se naziva Procceedings oft he National Academy of Science objavljenog 11.11.2013. stoji napomena kako u periodu između 1990.-2007. nikada nisu imali cifru od 15% pacifičkog tla prekrivenog mrtvim morskim organizmima u stanju raspadanja, te da se stanje drastično promijenilo između ožujka 2012. do kolovoza 2012. kada su mrtvi morski organizmi i prekrili 98% pacifičkog dna.

Iako svjetski mediji šute kao (mrtve) ribe o zločinu koji nema presedana, američka vlada je nedavno uradila potez koji svakom malo obzirnijem analitičaru daje do znanja da je nervoza počela uzimati maha unutar Obamine administracije. Neposredno prije zatvaranja vladinih ureda pred novogodišnje praznike Ministarstvo zdravlja SAD-a naručilo je 14 milijuna doza kalijeva jodida koji je najpoznatije kemijsko sredstvo za zaštitu od radijacije. Isporuka se očekuje početkom veljače ove godine, a brojne vladine službe i uredi koji prate stanje radijacije na terenu su ponovno tiho podigle dozvoljenu količinu radijacije u zraku, vodi i prehrambenim artiklima, kako bi se zapadni dio SAD-a ponovno uljuljkao u stanje „sve je sasvim u redu, nemamo se čega bojati."

Nemojte misliti kako su svi znanstvenici zavedeni patokratskim načinom razmišljanja, David Suzuki je naveo kako je Fukushima samo korak daleko od potpunog devastiranja Japana, i gušenja planete u radioaktivnom oblaku, on je s visokom dozom zabrinutosti napomenuo da je taj korak zapravo sasvim izvjestan te da se radi o srednje jakom potresu koji će dokrajčiti i onako jadno stanje jezgra nuklearke.

Suzuki nije sam, no ovaj znanstvenik je jedan od malobrojnih ljudi koji su dobili koliku toliku pažnju medija, svi ostali koji pokazuju koliko je velika opasnost od takozvanog „Kineskog sindroma," točnije potpunog topljenja jezgre nuklearnog reaktora, su ignorirani, dok oni koji ukazuju na alarmantno stanje na terenu i katastrofične učinke radijacije diljem Japana, i svijeta, ostaju zakinuti za informiranje javnosti, jer se njihovi uradci cenzuriraju ili nikada ne vide svjetlo dana.

Informacije od iznimne važnosti

Edikt ruskog predsjednika s kojim informacije o Fukushimi dobivaju status „iznimne važnosti" su samo pokazale da se stanje na terenu pogoršalo nakon dvije podzemne eksplozije koje su se dogodile neposredno ispod reaktora krnjaste nuklearke Fukushima jedan.

31.12.2013. kada su mediji divljali s vijestima o tome tko je potrošio više pirotehnike na ispraćaj jedne od najbijednijih godina u modernoj povijesti, Rusko ministarstvo obrane (RMO) je zabilježilo da su eksplozije u Fukushimi bile povezane s dva plitka potresa, od kojih je prvi imao magnitudu od 5,1 s epicentrom 80 kilometara jugoistočno od Fukushime dok je drugi imao magnitudu od 3,6 s epicentrom u otprilike istom području, točnije sjeveroistočno od Takahagija. Pored izvješća Japanske meteorološke agencije, US Geological Survey je dodao da su oba potresa imala dubinu od 9,9 kilometara.

17.11.2011. dizajner nuklearnih reaktora u Fukushimi, Uehara Haruo je upozorio javnost kako je Kineski sindrom u reaktoru 3 sigurna stvar jer je atomsko gorivo otopilo zaštitni omotač nuklearnog reaktora te da se nuklearno gorivo sada slobodno kreće kroz tlo ispod same elektrane.

Po informacijama portala European Union Times, RMO veže podzemne eksplozije s misterioznom pojavom dima koji je sukljao iznad reaktora 3 koji se u više navrata pojavljivao od 19.12.2013 pa sve 31.12.2013. O tome je izvijestio i sam TEPCO dok su plaćeni znanstvenici svi uglas govorili kako je dim nastao zbog vaporizacije vode koja hladi reaktor i uslijed niskih zimskih temperatura.

Stara narodna poslovica kaže „gdje ima dima ima i vatre," a mi se bojimo da nas je „vatra" iz Fukushime već dobrano opekla samo mi toga nismo svjesni. Uzimajući u obzir sve češće infomacije o tome kako se broj oboljelih od tumora, raka i leukemije dijelom zapadnog i srednjeg područja SAD-a i Aljaske povećao za nekoliko puta u zadnjih par godina, te ako uzmemo u obzir da ptice, tuljani, foke i druge životinje na Aljasci pokazuju kronične boljke od radijacije, poput: otpadanja krzna, slabosti, neplodnosti i raspada imunološkog sustava, a broj masovnog umiranja ovih životinja je premašio sve moguće brojke. Zbog svega navedenoga nas nimalo ne čudi procjena da je Fukushima uzrokovala oslobađanje radijacije koja je 10 puta veća od radijacije akumulirane u svim nuklearnim testovima, eksplozijama i havarijama od 1943. do 2011.

Kako u svemu ovome ima istine, pokazuje i nedavno izvješće u kojemu se otkrilo kako je u snijegu palom na Teksas i Kolorado velika količina radijacije. Nuclear Emergency Tracking Centar je izvijestio da je na području cijele SAD padao snijeg s količinom radijacije veće od normalne, te da su najgore prošla područja oko Austina i Grand Junctiona.

ENE News je također pisala o opasnostima Fukushime i njenom globalnom značenju, zahvaljujući informacijama znanstvenika iz Rusije koji su objasnili da se radijacija iz Japana širi cijelom planetom te da je masovno umiranje morskih biljaka i životinja stvar koja nas mora upozoriti da je Pacifik postao nepovratno ozračen. Ruski znanstvenici su također objasnili da su ljudi također u opasnosti, ne samo od direktnog zračenja iz Fukushime, već i zbog činjenice da riba uzgajana i lovljena na području Pacifika još uvijek dospijeva do stolova potrošača diljem svijeta.

Sigurno se pitate, što u svemu tome radi japanska vlada i TEPCO?

Japanska vlada se do sada pokazala kao mutikaša koja navodno štiti interese naroda iako im je u interesu samo novac i zarada, naime Japanci su iskoristili sve diplomatske veze kako bi se njihova riba i morski plodovi nastavili prodavati na internacionalnim tržištima, bez obzira je li ta riba ulovljena tik ispred same Fukushime. Također su uspjeli sačuvati povlastice za internacionalnu prodaju povrća i voća proizvednog tik izvan evakuirane zone Fukushime.

TEPCO s druge strane, laže, obmanjuje i manipulira s javnošću na najgori mogući način, a kronični nedostatak radnika u Fukushimi, (nastao zbog činjenice kako svi koji su radili unutar zone NE imaju neke oblike raka i tumora i trovanja radijacijom), riješili su zapošljavanjem beskućnika koji nemaju drugog izbora već prihvatiti dobro plaćen ali opasan posao na čišćenju Fukushime. Koliko je ova rabota mutna i odvratna najbolje se vidi jer su beskućnici regrutirani uz pomoć japanske mafije (Yakuza).

Voljeli bismo reći kako naziremo kraj katastrofe u Fukushimi, da znamo da će ovaj problem netragom nestati, da će se priroda vratiti u toliko željenu ravnotežu, no efekt radijacije je akumulacijski, a na žalost mi niti ne možemo sagledati sve aspekte ove ekološke katastrofe.

Jedino što nam preostaje je otkrivati djeliće istine, makar o tome šutjeli veliki profesionalni mediji. Građansko novinarstvo ima jednu prednost nad sponzoriranim novinarstvom, jer nema cenzure, s druge strane ako javnost ne zna što se točno događa u Fukushimi (i ispod nje) ne može niti reagirati.

matrixworldhr.wordpress.com