Totalna pomrčina Sunca stress-test za TSO-eProizvodnja

solarne energije smanjit će se sa 17.5 GWh na 6.2 GWh.Totalna pomrčina Sunca, najveća u Europi od 1999., blokirat će više od 90% sunčeve svjetlosti iznad nekih dijelova Europe, a dogodit će se 20. ožujka i trajat će oko dva sata, s vrhuncem nešto manjim od tri minute. Totalna pomrčina, rezultat mjesečeva prolaska između Zemlje i Sunca, mogla bi prouzročiti probleme u solarnom napajanju, piše Huffington Post. Stručnjaci europske mreže operatera sustava za prijenos električne energije, stacionirane u Belgiji, već se mjesecima pripremaju za pomrčinu, što uključuje i koordinaciju akcija u slučaju da se pojave veći problemi. "Proizvodnja energije iz Sunca smanjit će se sa 17.5 GWh na 6.2, GWh a potom će se ponovno povećati na 24.6 GWh, što znači da će se sistem u samo pola sata morati prilagođavati novonastalim uvjetima", objašnjava Patrick Graichen, izvršni direktor berlinske stanice za obnovljivu energiju, Agora Energiewende za Financial Times. Ukratko, stručnjaci pomrčinu nazivaju svojevrsnim "stres-testom" za energetsko napajanje, odnosno balansiranje sustava, no, većina njih slaže se u tome da ne bi trebalo biti većih problema. "U većini slučajeva, solarne stanice koriste dodatni izvor napajanja tako da je njihova pouzdanost na vrlo visokoj razini, stoga ne bi trebalo biti većih problema", objasnio je londonski stručnjak za solarnu energiju John Meyer.
www.energetika-net.com

Pomrčinu Sunca europski operatori prijenosnih sustava uspješno odradili

Tijekom pomrčine Sunca 20. ožujka, od 10:30 do 12:00 sati prema srednjoeuropskom vremenu, operatori prijenosnih sustava su uspješno održali sigurnost europskog elektroenergetskog sustava i u kratko vrijeme pokrili gubitak od 17 GW iz fotonaponskih izvora zahvaljujući zajedničkoj suradnji i pripremama svih europskih operatora prijenosnih sustava.Brze promjene u sunčevom zračenju je teško predvidjeti, ali zahvaljujući kvalitetnim pripremama operatora prijenosnih sustava Europljani nisu imali prekid u opskrbi električnom energijom, premda se u elektroenergetskom sustavu odvijao tehnički vrlo složeni sustav upravljanja i održavanja stalne ravnoteže između proizvodnje i potrošnje električne energije. Operatori prijenosnih sustava su uspjeli s punom preciznošću predvidjeti učinak pomrčine čak i „najgori mogući scenarij“ da će se pomrčina dogoditi tijekom sunčanog dana, kao što je doista bio jutros u Njemačkoj i sjevernoj Italiji, gdje je najveća koncentracija fotonaponskih sustava unutar ENTSO-E sustava. Najkritičniji trenutak bio je u razdoblju od 10.45 do 11.15 sati, kada su se solarni sustavi ponovo počeli uključivati u sustav. U Njemačkoj je proizvodnja električne energije iz solarnih sustava danas premašila normalnu sezonsku razinu što je bila posljedica sunčanog vremena. Unatoč tom izazovu njemački operatori prijenosnih sustava su uspjeli namiriti proizvodnju solarnih izvora pomoću nacionalne i regionalne suradnje. Stabilnost europskog elektroenergetskog sustava vraćena je u normalu u 12.00 sati, nakon što je završila pomrčina sunca. Sljedeća pomrčina sunca koja će se dogoditi 2026. godine u tehničko smislu biti će jednostavnija za provedbu jer se do tada očekuje jača integracije tržišta električne energije i propisa koji su od strane ENTSO-E dostavljeni regulatorima i Europskoj Komisiji na usvajanje.
www.hops.hr

Napravljena prva solarna biciklistička staza na svijetu

Nizozemska ima reputaciju kao bike-friendly nacija s više od 35 tisuća kilometara biciklističkih staza, a najnovija staza proizvodi energiju dovoljnu za opskrbu tri kućanstva. Osim po tulipanima i liberalnoj politici prema lakšim drogama i ljudskim slobodama, Nizozemci su poznati i kao jedan od ekološki osvješćenijih naroda pa su bicikli tamo gotovo nacionalni simbol. U sklopu zelene infrastrukture, Nizozemci već imaju lebdeće biciklističke staze i pametne autoceste čije trake svijetle u mraku, a sada postavljaju prvu solarnu stazu za bicikliste na svijetu. Početnih 70 metara staze je već stavljeno u pogon. Investicija je koštala oko 22 milijuna kuna, a postavljene ploče proizvode dovoljno energije za opskrbu tri kućanstva. Ploče su izdržljive i sigurne za vožnju, a jedini nedostatak im je cijena. Do kraja 2016. postavit će se još sto metara staze, a u budućnosti se planira solarnim panelima zamijeniti 20% nizozemskih prometnica. U tom bi slučaju prometnice proizvodile dovoljno energije za prometnu signalizaciju, punjenje električnih automobila i slično. Tako bi investicija sama sebe otplatila nakon nekog vremena. Projekt „SolaRoad“ razvija se od 2009. godine, a sama ideja nastala je u Nizozemskom istraživačkom institutu TNO. Za mnoge od nas koji živimo u gradovima gdje biciklističke staze nerijetko završavaju nasred ceste, solarne prometnice zvuče kao znanstvena fantastika, ali svakako se radi o ekološki isplativom projektu. Primjerice, kad bi se sve prometnice u SAD-u zamijenile ovakvim panelima, oni bi prozvodili tri puta više energije od sadašnjih potreba, a emisije štetnih plnova bi se smanjile za 75%.
studentski.hr

Zašto Rusija obnavlja program osvajanja Mjeseca?

Nakon neuspjeha sa stanicom „Fobos - Grunt", koja je prema Marsu lansirana u studenom 2011., Crveni planet čini se nije više glavni predmet interesa ruskih međuplanetarnih istraživanja. Sada je na dnevnom redu ponovo Mjesec, na kojem se prema najavama planira izgradnja stalne baze za znanstveno-tehničke ciljeve. O kakvim se ciljevima zapravo radi?

Sredinom listopada povodom Dana svemirske znanosti u Moskvi direktor Instituta za svemirska istraživanja akademik Lav Zeljoni iznio je senzacionalnu najavu da Federalna kozmička agencija RF („Roskozmos") planira izgradnju stalne baze na Mjesecu. „Prvi zadatak u ostvarivanju tih planova je stvaranje svojevrsne ljudske podružnice na Mjesecu. Zbog toga je nedavno formirana radna skupina po nalogu načelnika 'Roskozmosa'", rekao je Zeljoni. Kako je objasnio, zadatak radne skupine bit će prikupljanje prijedloga vodećih svemirskih kompanija i institucija na temu osvajanja Mjeseca.

Zanimljivo je to da se Lav Zeljoni oduvijek vrlo kritički odnosio prema davanju prednosti programima s ljudskom posadom, s obzirom na to da je sam pristalica automatskih sustava. Drugim riječima, njegova nedavna izjava mogla bi se uzeti kao smjernica za to kako će se dalje razvijati ruska međuplanetarna istraživanja.

No glavno pitanje vezano za osvajanje Mjeseca i dalje ostaje otvoreno. Zašto planirati i provoditi tako financijski zahtjevne pothvate oko uređivanja i naseljavanja Mjeseca? Uostalom, jasno je da tako opsežan svemirski pothvat jedna zemlja sama danas ne može izvesti. S druge strane, Amerikanci su pokrenuli vrlo ambiciozan program „Constellation" koji predviđa sveobuhvatna istraživanja Mjeseca, dok Europa, Indija i Kina - zemlje sa značajnim svemirskim potencijalom, zasada ne razmišljaju ozbiljno o naseljavanju Zemljinog prirodnog satelita.

Ruski predstavnici svemirske industrije ipak ističu opravdanost takvog pothvata. „Mjesec je najzanimljiviji objekt za poduzimanje sljedećeg koraka - izgradnje planetarne stanice. Tamo postoji sve što je potrebno (ako se naravno pronađe voda) kako bi takvu stanicu opskrbili resursima nužnim za život, raketnim gorivom i građevinskim materijalom", ističe načelnik uprave za strateško planiranje i ciljne programe „Roskosmosa" Jurij Makarov.

No zašto nam je potrebna baza na površini Mjeseca? Kao jedini ozbiljan razlog za sada se navodi eksploatacija helija-3 s Mjeseca i njegova isporuka na Zemlju. Riječ je o jednom od izotopa helija koji je iznimno pogodan kao sirovina za nuklearno gorivo.

„Prema predviđanjima znanstvenika, zalihe nafte, plina i urana na Zemlji bit će dovoljne za još oko 100 godina, pa moramo već sada tražiti alternativne izvore energije", smatra član Biroa Vijeća za svemir Ruske akademije znanosti akademik Erik Galimov. Troškovi međuplanetarne isporuke bili bi znatno manji od troškova proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama. On smatra da bi eksploatacija helija-3 s Mjeseca „mogla biti ostvariva već za 30 godina ali bi rad na tome morao početi već sad".

Smatra se da će ogromne Mjesečeve rezerve helija omogućiti energetsku revoluciju i jednom zauvijek riješiti problem goriva u svijetu. Teoretski - to je moguće. No analiza tla kojeg su na Zemlju donijele sovjetske stanice iz serije „Luna" i američki brodovi iz programa „Apollo", pokazala je da po zemaljskim mjerilima na Mjesecu ima vrlo mnogo helija - 0,01 gram na tonu. No na Mjesecu ne postoje nikakva helijska jezera nego je element vrlo ravnomjerno raspoređen po cijeloj Mjesečevoj površini.

Uz pretpostavku da je nuklearna fuzija već postignuta, godišnje potrebe naše planete za helijem danas bi iznosile oko 100 tona. To nije puno - svega nekoliko letova space shuttleom, ali bi za to morale biti prerađene milijarde tona Mjesečevog tla. Osim toga, da bi se postigla kontrolirana termonuklearna reakcija, prema tvrdnjama znanstvenika uključenih u međunarodni program ITER , potrebni su deseci godina i milijarde dolara.

A u međuvremenu, Kina do kraja ove godine planira poslati na Mjesec svoju sondu. Proučavajući snimke indijske sonde „Chandrayaan", američki istraživači tijekom 2012. u magmatskim naslagama na vidljivoj strani Mjeseca otkrili su vodu. Japanski automatski orbiter „Kaguja", lansiran krajem 2007., prvi je put napravio visokokvalitetne snimke pomrčine Sunca, tj. pomrčinu kako izgleda s površine Mjeseca.

Ostaju samo nade da dugo odgađani program „Luna - Glob", koji predviđa spuštanje na Mjesec i prikupljanje uzoraka tla, neće biti žrtvovan zbog spektakularnih planova „pripitomljavanja" Mjeseca, koji su zasada daleko od ostvarenja.
hr.rbth.com


POČELA UTRKA U IMOVINSKO-PRAVNIM ODNOSIMA: Amerikanci odlučili prisvojiti Mjesec!

U SAD-u je predložen prijedlog zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Njime bi Amerika prisvojila pravo na iskorištavanje mjesečevih resursa, posebno na eksploataciju helija-3, visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore

Gledajući u noćno nebo, možemo se diviti ljepoti punog Mjeseca kao dijelu univerzalne slike Božjeg stvaranja. Ali, hoćemo li uskoro gledajući Mjesec istodobno gledati i dio američkog teritorija? Uz aktualne geopolitičke bitke na Zemlji, čini se kako se nova podjela svijeta sve snažnije projicira i na svemirska prostranstva. Gospodstvo nad svemirom nije važno isključivo s pozicije vojno-strateške, elektroničke ili komunikacijske dominacije nad ovozemaljskim procesima, već i u smislu ovladavanja bogatstvima još neistraženih svjetova.

Naime, U SAD-u je ovih dana predložen projekt zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Na taj bi način Amerika željela prisvojiti pravo na iskorištavanje resursa koji bi se dobivali na Mjesecu. Poseban interes predstavlja eksploatacija helija-3, kao visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore. Zakon kojeg predlaže američka Komisija za vrijednosnice i burze, morao bi urediti temeljne pozicije glede korištenja svemirskih resursa. Njihova posljedica zadirat će u samu bit rješavanja možebitnih sudskih sporova.

Američki fizičar Gerald Kulcinski s Wisconsin Energy Institutea misli kako se s površine Mjeseca može dobiti oko milijun tona helija-3. Svega 40 tona toga rijetkog plina dostatno je za osiguranje energije SAD-u za jednu godinu.

Direktor njemačkog Instituta za zračno i svemirsko pravo Kölnskog univerziteta, prof. Stephan Hobe, izjavio je kako suglasno međunarodnom dogovoru, Mjesec pripada cijelom čovječanstvu, a ne bilo kojoj pojedinoj državi. Također i eksploatacija resursa s Mjeseca mora imati dozvolu u skladu s današnjim međunarodnim pravom.

Jedna od prvih američkih tvrtki koja je uloge stavila na poslove s asteroidima je Planetary Resources, a među njenim investitorima su i osnivač tražilice Google, Larry Page i filmski redatelj James Cameron.

Kako su Rusija i Kina upravo ove godine objavile planove o zajedničkom letu na Mjesec koje pripremaju njihove svemirske agencije s ciljem omogućavanja korištenja mjesečevih resursa za ljudske potrebe, postalo je razvidno da je započela bitka za jedini Zemljin prirodni satelit i eksploataciju njegovih bogatstava. Službene ruske i kineske reakcije na inicijativu američkog predlagatelja zakona, još uvijek nema. Međutim, svatko si može predočiti kakvu bi buru u svijetu izazvao taj potez, da su ga slučajno inicirale Rusija ili Kina, želeći za sebe prisvojiti mjesečeva prirodna bogatstva.

Čini se kako u bliskoj budućnosti i na Mjesecu može postati vrlo vruće, čak i na njegovoj strani koja je uvijek „leđima“ okrenuta sunčevu izvoru topline.

Hladni rat i svemirska utrka

U vrijeme Hladnog rata, SSSR i SAD vodili su i tzv. svemirsku utrku, u kojoj su u određenim trenucima postizali zapanjujuće rezultate. Običnoj javnosti najupečatljiviji dosezi te utrke i danas su, svakako, prvi čovjekov let u svemir (Jurij Gagarin) i prvo čovjekovo slijetanje na Mjesec (Neil Armstrong). SSSR je u trenucima svoje najveće snage u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća, razvio i projekt stacionarne svemirske postaje „Mir“ o kojem se nije puno govorilo. On je istodobno predstavljao i predmet zabrinutosti i predmet interesa SAD-a jer je, za razliku od NASA-inog programa Space Shuttle, omogućavao permanentan boravak astronauta u Zemljinoj nižoj orbiti i sustavno obavljanje eksperimenata. NASA je početkom 80-ih godina planirala izgradnju modularne postaje „Freedom“ kao odgovor na ruske projekte, ali nije zaživjela zbog financijskih i konstrukcijskih problema. Rusi su za 1990. planirali realizaciju i novog projekta „Mir-2“ ali zbog raspada SSSR-a i nedostatka sredstava do njega nije došlo.

Propašću SSSR-a i gospodarskog kraha njegove nasljednice Rusije, projekt „Mir-2“ je otkazan, a Amerikancima je pošlo za rukom taj projekt, uz suglasnost ruskog državnog vrha iz 1992., pretvoriti u međunarodni, te on danas nosi naziv – Međunarodna svemirska postaja (ISS). U novom projektu, u koji je u međuvremenu ubrizgana ogromna količina novca, sudjeluju Ruska svemirska agencija RKA (Roskosmos), Američka svemirska agencija NASA, japanska YAXA, kanadska CSA i europska ESA. Nakon završetka planiranih zadaća u konstrukciji postaje, ona će se sastojati od šesnaest modula koji uključuju laboratorije, zračne komore, čvorišta i životni prostor. Gotovo svi moduli (njih 15) su već dostavljeni bilo ruskim raketama Proton ili Sojuz, bilo američkim Space Shuttleima, koji su u međuvremenu – ukinuti. Vlasništvo i uporaba ISS-a regulirani su međunarodnim ugovorima prema kojima je Rusiji omogućeno zadržavanje punog vlasništva nad svojim modulima, a ostatak postaje se dijeli između ostalih sudionika u projektu.

ISS je smješten u orbiti između 278 i 460 kilometara iznad površine Zemlje, a giba se prosječnom brzinom od gotovo 28.000 km/h. Kao takav, ISS ima veliki značaj za testiranje pojedinih komponenti svemirskih brodova koji će se koristiti za ljudske misije na Mjesec i Mars. Međutim, zemaljska politička realnost i povratak u „hladni rat 2“ donose i možebitni prekid suradnje Amerikanaca i Rusa u već započetim projektima svemirskih istraživanja. I to bez obzira što se tome oštro protive astronauti obiju zemalja i profesionalci iz struke – matičnih svemirskih agencija.

Kongres zabranio uvoz ruskih motora

Bolji poznavatelji astronautike sigurno znaju kako američki raketoplani za svoje izvanorbitalne letove koriste i snažne ruske raketne motore. Ali da i Pentagon u značajnoj mjeri koristi ruske motore u proizvodnji vojnih raketa, ipak je puno manje poznato. Upravo je ovih dana New York Times pisao u svezi odluke američkog Kongresa da se zbog sankcija Rusiji zabrani uvoz njihovih raketnih motora. Na taj način američki zakonodavac je u neudobnu situaciju doveo i sam Pentagon. Pristalice zabrane ne žele da novac iz američkog proračuna ide u rusku blagajnu. Međutim, piše NYT, u Americi još uvijek ne postoji alternativa ruskom raketnom motoru RD-180 za američku raketu „Atlas-5“, a korištenje drugih raketa suočava se s čitavim nizom ekonomskih poteškoća.

Naime, nakon ruskog prisvajanja Krima, Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje Ministarstvu obrane kupovina ruskih raketnih motora koje je američka vojska koristila u vojne i obavještajne svrhe od 2000. godine. Nakon svega pet mjeseci od stupanja zakona na snagu, Pentagon je počeo vršiti pritisak na Kongres s ciljem relaksiranja tog zakona. Međutim, to se ne sviđa mnogim kongresnicima, na čelu sa senatorom Johnom McCainom iz grupacije tzv. jastrebova iz Republikanske stranke. Neki njihovi članovi rukovode se jednostavnim načelom: Možete li vi zamisliti utrku u osvajanju svemira s korištenjem ruskih raketa? Zbog suprotstavljenih stavova, sljedećih mjeseci u Kongresu po toj temi predstoje žestoke rasprave.

U grupaciji pristalica omekšavanja zabrane je i vrlo utjecajna tvrtka United Launch Alliance koja se bavi lansiranjem raketa, a također i američki ministar obrane Ashton Carter, kao i direktor krovne Nacionalne obavještajne službe (NSA) James Clapper, koji je izjavio kako odustajanje od ruskih motora „predstavlja velike teškoće“ za ispunjenje programa obrane i obavještajnih aktivnosti. Vlasti još traže kompromis, a incident predstavlja „seizmički pomak“ u odnosima SAD-a i Rusije, poglavito u kontekstu dogovora s Rusijom postignutog poslije završetka Hladnog rata o korištenju ruskih raketnih motora.

Dobrodošla ruska pomoć

Novonastalo stanje dovelo je do suglasnosti Pentagona i United Launch Alliancea o potrebi vlastite proizvodnje raketnih motora. Međutim, zapovjednica Zrakoplovnih snaga SAD-a, Deborah Lee James, izjavila je kako će nedostupnost ruskih RD-180 ostaviti američke „Atlase“ prizemljene do 2018. godine. Osim toga, stručnjaci kažu da izgraditi alternativu ruskim motorima nije tako jednostavno, imajući u vidu manjak financija i razvojne vizije, kao i problem birokracije.

Međutim, sve ide na ruku drugoj konkurentskoj američkoj tvrtci SpaceX, koja koristi vlastite motore Falcon-9 i ne ovisi o Rusima. Međutim, oni su znatno skuplji od ruskih, a po kvaliteti nisu superiorni. Upravo se tom činjenicom i rukovodio Pentagon koji je želio izbjeći monopolističku poziciju SpaceX, te omogućiti zdravu konkurenciju između tvrtki koje se bave lansiranjem raketa.

Prošlotjedna eksplozija rakete Falcon-9 pri njezinom pokušaju dostave opreme i namirnica za posadu ISS-a, još je više produbila nesuglasja i unijela dodatni nemir glede budućnosti američkog svemirskog programa kao unilateralnog projekta. Nakon svega nekoliko dana od eksplozije, u pomoć je uskočila ruska raketa Sojuz, koja je istu opremu uspješno dostavila posadi ISS-a koju trenutačno čine američki i dvojica ruskih astronauta.
www.novi-svjetski-poredak.com


Rusi planiraju rudnik na Mjesecu

Proteklog je petka direktor Ruske “Energia space corporation” Nikolai Sevastyanov, izjavio kako će Rusija najkasnije do 2020. godine na Mjesecu instalirati stalnu bazu i uspostaviti redovnu transportnu liniju Mjesec-Zemlja. Mi planiramo započeti sa izgradnjom stalne baze na Mjesecu negdje oko 2015. godine a već oko 2020. godine započeti sa komercijalnim rudarenjem Helija-3 na Mjesecu i transportom dragocjenog tereta na Zemlju”, izjavio je dodavši kako će novi Ruski svemirski brod “Kliper” tu odigrati važnu logističku ulogu kao i bespilotni transportni brod “Parom” a potporu će pružiti i Međunarodna svemirska stanica (ISS) u Zemljinoj orbiti. Helij-3 iznimno je rijedak na Zemlji, ali ga na Mjesecu ima u izobilju, a radi se o izuzetno snažnom gorivu za pogon u fuzijskim nuklearnim elektranama koje nije radioaktivno i na kraju eksploatacije zapravo i nema štetnih ostataka te ne dolazi do onečišćenja okoliša! Moguća mjesta rudarenja Helijuma-3 na Mjesecu, žuta i zelena polja označavaju visoku koncentraciju ovog radio-izotopa pogodna za komercijalnu eksploataciju. Ova je kratka vijest prošla gotovo nezapaženo u svjetskim medijima a radi se o informaciji koja daje jedan sasvim drugi pogled na svjetsku energetsku “krizu” do koje neće doći. Za očekivati je i skorašnja gradnja novih, potpuno ekološki podobnih, nuklearnih elektrana na bazi Helija-3!
bswireless.hr


Amerikanci odlučili prisvojiti Mjesec!

U SAD-u je predložen prijedlog zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Njime bi Amerika prisvojila pravo na iskorištavanje mjesečevih resursa, posebno na eksploataciju helija-3, visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore.

Gledajući u noćno nebo, možemo se diviti ljepoti punog Mjeseca kao dijelu univerzalne slike Božjeg stvaranja. Ali, hoćemo li uskoro gledajući Mjesec istodobno gledati i dio američkog teritorija? Uz aktualne geopolitičke bitke na Zemlji, čini se kako se nova podjela svijeta sve snažnije projicira i na svemirska prostranstva. Gospodstvo nad svemirom nije važno isključivo s pozicije vojno-strateške, elektroničke ili komunikacijske dominacije nad ovozemaljskim procesima, već i u smislu ovladavanja bogatstvima još neistraženih svjetova.

Naime, U SAD-u je ovih dana predložen projekt zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Na taj bi način Amerika željela prisvojiti pravo na iskorištavanje resursa koji bi se dobivali na Mjesecu. Poseban interes predstavlja eksploatacija helija-3, kao visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore. Zakon kojeg predlaže američka Komisija za vrijednosnice i burze, morao bi urediti temeljne pozicije glede korištenja svemirskih resursa. Njihova posljedica zadirat će u samu bit rješavanja možebitnih sudskih sporova.

Američki fizičar Gerald Kulcinski s Wisconsin Energy Institutea misli kako se s površine Mjeseca može dobiti oko milijun tona helija-3. Svega 40 tona toga rijetkog plina dostatno je za osiguranje energije SAD-u za jednu godinu.

Direktor njemačkog Instituta za zračno i svemirsko pravo Kölnskog univerziteta, prof. Stephan Hobe, izjavio je kako suglasno međunarodnom dogovoru, Mjesec pripada cijelom čovječanstvu, a ne bilo kojoj pojedinoj državi. Također i eksploatacija resursa s Mjeseca mora imati dozvolu u skladu s današnjim međunarodnim pravom.

Jedna od prvih američkih tvrtki koja je uloge stavila na poslove s asteroidima je Planetary Resources, a među njenim investitorima su i osnivač tražilice Google, Larry Page i filmski redatelj James Cameron.

Kako su Rusija i Kina upravo ove godine objavile planove o zajedničkom letu na Mjesec koje pripremaju njihove svemirske agencije s ciljem omogućavanja korištenja mjesečevih resursa za ljudske potrebe, postalo je razvidno da je započela bitka za jedini Zemljin prirodni satelit i eksploataciju njegovih bogatstava. Službene ruske i kineske reakcije na inicijativu američkog predlagatelja zakona, još uvijek nema. Međutim, svatko si može predočiti kakvu bi buru u svijetu izazvao taj potez, da su ga slučajno inicirale Rusija ili Kina, želeći za sebe prisvojiti mjesečeva prirodna bogatstva.

Čini se kako u bliskoj budućnosti i na Mjesecu može postati vrlo vruće, čak i na njegovoj strani koja je uvijek „leđima“ okrenuta sunčevu izvoru topline.

Hladni rat i svemirska utrka

U vrijeme Hladnog rata, SSSR i SAD vodili su i tzv. svemirsku utrku, u kojoj su u određenim trenucima postizali zapanjujuće rezultate. Običnoj javnosti najupečatljiviji dosezi te utrke i danas su, svakako, prvi čovjekov let u svemir (Jurij Gagarin) i prvo čovjekovo slijetanje na Mjesec (Neil Armstrong). SSSR je u trenucima svoje najveće snage u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća, razvio i projekt stacionarne svemirske postaje „Mir“ o kojem se nije puno govorilo. On je istodobno predstavljao i predmet zabrinutosti i predmet interesa SAD-a jer je, za razliku od NASA-inog programa Space Shuttle, omogućavao permanentan boravak astronauta u Zemljinoj nižoj orbiti i sustavno obavljanje eksperimenata. NASA je početkom 80-ih godina planirala izgradnju modularne postaje „Freedom“ kao odgovor na ruske projekte, ali nije zaživjela zbog financijskih i konstrukcijskih problema. Rusi su za 1990. planirali realizaciju i novog projekta „Mir-2“ ali zbog raspada SSSR-a i nedostatka sredstava do njega nije došlo.

Propašću SSSR-a i gospodarskog kraha njegove nasljednice Rusije, projekt „Mir-2“ je otkazan, a Amerikancima je pošlo za rukom taj projekt, uz suglasnost ruskog državnog vrha iz 1992., pretvoriti u međunarodni, te on danas nosi naziv – Međunarodna svemirska postaja (ISS). U novom projektu, u koji je u međuvremenu ubrizgana ogromna količina novca, sudjeluju Ruska svemirska agencija RKA (Roskosmos), Američka svemirska agencija NASA, japanska YAXA, kanadska CSA i europska ESA. Nakon završetka planiranih zadaća u konstrukciji postaje, ona će se sastojati od šesnaest modula koji uključuju laboratorije, zračne komore, čvorišta i životni prostor. Gotovo svi moduli (njih 15) su već dostavljeni bilo ruskim raketama Proton ili Sojuz, bilo američkim Space Shuttleima, koji su u međuvremenu – ukinuti. Vlasništvo i uporaba ISS-a regulirani su međunarodnim ugovorima prema kojima je Rusiji omogućeno zadržavanje punog vlasništva nad svojim modulima, a ostatak postaje se dijeli između ostalih sudionika u projektu.

ISS je smješten u orbiti između 278 i 460 kilometara iznad površine Zemlje, a giba se prosječnom brzinom od gotovo 28.000 km/h. Kao takav, ISS ima veliki značaj za testiranje pojedinih komponenti svemirskih brodova koji će se koristiti za ljudske misije na Mjesec i Mars. Međutim, zemaljska politička realnost i povratak u „hladni rat 2“ donose i možebitni prekid suradnje Amerikanaca i Rusa u već započetim projektima svemirskih istraživanja. I to bez obzira što se tome oštro protive astronauti obiju zemalja i profesionalci iz struke – matičnih svemirskih agencija.

Kongres zabranio uvoz ruskih motora

Bolji poznavatelji astronautike sigurno znaju kako američki raketoplani za svoje izvanorbitalne letove koriste i snažne ruske raketne motore. Ali da i Pentagon u značajnoj mjeri koristi ruske motore u proizvodnji vojnih raketa, ipak je puno manje poznato. Upravo je ovih dana New York Times pisao u svezi odluke američkog Kongresa da se zbog sankcija Rusiji zabrani uvoz njihovih raketnih motora. Na taj način američki zakonodavac je u neudobnu situaciju doveo i sam Pentagon. Pristalice zabrane ne žele da novac iz američkog proračuna ide u rusku blagajnu. Međutim, piše NYT, u Americi još uvijek ne postoji alternativa ruskom raketnom motoru RD-180 za američku raketu „Atlas-5“, a korištenje drugih raketa suočava se s čitavim nizom ekonomskih poteškoća.

Naime, nakon ruskog prisvajanja Krima, Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje Ministarstvu obrane kupovina ruskih raketnih motora koje je američka vojska koristila u vojne i obavještajne svrhe od 2000. godine. Nakon svega pet mjeseci od stupanja zakona na snagu, Pentagon je počeo vršiti pritisak na Kongres s ciljem relaksiranja tog zakona. Međutim, to se ne sviđa mnogim kongresnicima, na čelu sa senatorom Johnom McCainom iz grupacije tzv. jastrebova iz Republikanske stranke. Neki njihovi članovi rukovode se jednostavnim načelom: Možete li vi zamisliti utrku u osvajanju svemira s korištenjem ruskih raketa? Zbog suprotstavljenih stavova, sljedećih mjeseci u Kongresu po toj temi predstoje žestoke rasprave.

U grupaciji pristalica omekšavanja zabrane je i vrlo utjecajna tvrtka United Launch Alliance koja se bavi lansiranjem raketa, a također i američki ministar obrane Ashton Carter, kao i direktor krovne Nacionalne obavještajne službe (NSA) James Clapper, koji je izjavio kako odustajanje od ruskih motora „predstavlja velike teškoće“ za ispunjenje programa obrane i obavještajnih aktivnosti. Vlasti još traže kompromis, a incident predstavlja „seizmički pomak“ u odnosima SAD-a i Rusije, poglavito u kontekstu dogovora s Rusijom postignutog poslije završetka Hladnog rata o korištenju ruskih raketnih motora.

Dobrodošla ruska pomoć

Novonastalo stanje dovelo je do suglasnosti Pentagona i United Launch Alliancea o potrebi vlastite proizvodnje raketnih motora. Međutim, zapovjednica Zrakoplovnih snaga SAD-a, Deborah Lee James, izjavila je kako će nedostupnost ruskih RD-180 ostaviti američke „Atlase“ prizemljene do 2018. godine. Osim toga, stručnjaci kažu da izgraditi alternativu ruskim motorima nije tako jednostavno, imajući u vidu manjak financija i razvojne vizije, kao i problem birokracije.

Međutim, sve ide na ruku drugoj konkurentskoj američkoj tvrtci SpaceX, koja koristi vlastite motore Falcon-9 i ne ovisi o Rusima. Međutim, oni su znatno skuplji od ruskih, a po kvaliteti nisu superiorni. Upravo se tom činjenicom i rukovodio Pentagon koji je želio izbjeći monopolističku poziciju SpaceX, te omogućiti zdravu konkurenciju između tvrtki koje se bave lansiranjem raketa.

Prošlotjedna eksplozija rakete Falcon-9 pri njezinom pokušaju dostave opreme i namirnica za posadu ISS-a, još je više produbila nesuglasja i unijela dodatni nemir glede budućnosti američkog svemirskog programa kao unilateralnog projekta. Nakon svega nekoliko dana od eksplozije, u pomoć je uskočila ruska raketa Sojuz, koja je istu opremu uspješno dostavila posadi ISS-a koju trenutačno čine američki i dvojica ruskih astronauta.
www.dnevno.hr

Osnovan Konzorcij pasivna kuća Hrvatske

U Velikoj vijećnici Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u utorak 06.05.2014 g. održan je prvi radni i svečani sastanak "Konzorcija pasivna kuća Hrvatske". Tijekom 6. dana pasivne kuće u Hrvatskoj, u studenom prošle godine, nakon nekoliko godina promišljanja potvrđena je nužnost utemeljenja konzorcija PASIVNA KUĆA HRVATSKA kao mjerodavne informacijske, edukacijske i stručne adrese s web portalom i mjesečnim biltenom. Progresivan rast interesa investitora i potrebe educiranosti graditeljskih struka te interesno udruživanje proizvođača, zastupnika, upravnih državnih i lokalnih tijela zahtijevaju okupljanje na zajedničkoj platformi napredne energetski učinkovite i održive novogradnje i obnove. Ideja o osnivanju ovakvog konzorcija nastavlja se na prethodne uspješne projekte Pass-REG i Pass-NET. Skup kojem su nazočili predstavnici Ministarstva, lokalnih vlasti, proizvođača građevinskih proizvoda, izvođača i projektanata, otvorili su voditelj Konzorcija prof. Ljubomir Miščević, te dekan Arhitektonskog fakulteta prof.mr.sc. Boris Koružnjak. Svoja iskustva iz rada Konzorcija podijelile su i kolege iz susjedne Slovenije u kojoj Konzorcij pasivna hiša djeluje već niz godina promovirajući gradnju pasivnih i dobrih niskoenergetskih kuća. Ovaj Konzorcij koji djeluje pri Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani može se pohvaliti zavidnim rezultatom od preko 200 izvedenih pasivnih kuća u Sloveniji. Predstavnici Ministarstva prostornog uređenja i graditeljstva dr.sc Borka Bobovec, Davorin Oršanić i dr.sc. Lino Fučić svojom nazočnošću su ukazali na zainteresiranost državnih institucija za ovu temu. Ovaj skup poticaj je praktičnoj primjeni znanja u ostvarenju cilja 20-20-20, koji podrazumijeva do 2020. postići 20% smanjenja emisije stakleničkih plinova, 20% povećanja obnovljivih izvora energije u ukupnoj finalnoj potrošnji te povećanje energetske efikasnosti za 20%.
arhitekti-hka.hr


U Hrvatskoj izgrađena 21 pasivna kuća; u Europi ih je već 150.000

U Hrvatskoj je dosad izgrađena 21 pasivna kuća, u kojima stanari troše čak 80 posto manje energije za grijanje ili hlađenje nego u klasičnim kućama. U Hrvatskoj je dosad izgrađena 21 pasivna kuća, u kojima stanari troše čak 80 posto manje energije za grijanje ili hlađenje nego u klasičnim kućama, dok Europi već postoji 150.000 pasivnih stambenih i poslovnih zgrada, bolnica, dječjih vrtića, škola, autobusnih kolodvora, šoping centara, sportskih dvorana i crkava. U Hrvatskoj u pasivnoj i niskoenergetskoj gradnji prednjači Koprivnica, a tu su i Zadar, Osijek, Sveta Nedelja i drugi. Popis gradova s pasivnim kućama iz godine u godinu sve je veći, no još uvijek čekamo obnovu u niskoenergetskom standardu, kaže voditelj Konzorcija pasivna kuća Hrvatska Ljubomir Miščević. Dani pasivne kuće u Hrvatskoj sedmu godinu zaredom održani su početkom studenog na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje su sudionici educirani o prednostima pasivne gradnje i upotrebi materijala za takvu gradnju. Ove godine okupili su stručnjake iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Austrije, Njemačke, Turske i Grčke, a osim u Zagrebu, Dani pasivne kuće paralelno su prvi put održani u Koprivnici, Zadru, Osijeku i Žminju, što im je osiguralo regionalni karakter.

Koprivnica želi postati energetski neovisnim gradom

Koprivnica se, kaže Miščević, osobito ističe jer su tri "šparne hiže" napravljene u okviru POS-a, stambeno poticane stanogradnje, što je rijedak primjer, ne samo u Hrvatskoj, nego i u okolici. Stanari triju koprivničkih "šparnih hiža" tako su za manje od 1000 eura po četvornom metru dobili priliku živjeti u udobnim i prozračnim stanovima niskoenergetskog standarda A plus, što znači da troše manje energije za grijanje i hlađenje, a osim toplinske, imaju i vrlo dobru zvučnu izolaciju te poseban ventilacijski sustav. Osim toga, njihove zgrade emitiraju i manje ugljičnog dioksida u okoliš, pa su i po tom pitanju ekološki osviješteni. "Prema Akcijskom planu energetski održivog razvitka grada Koprivnice, nastavlja se izgradnja tzv. Zelenog kvarta na lokaciji Lenišće – istok. Ondje će biti izgrađeno ukupno sedam niskoenergetskih višestambenih zgrada, a planira se i 12 obiteljskih kuća, također u energetskom standardu A plus", pohvalila se gradonačelnica Koprivnice Vesna Želježnjak. Uskoro će, najavila je, početi graditi i školu u niskoenegetskom standardu. Iz Koprivnice poručuju da do 2025. godine namjeravaju postati energetski neovisnim gradom pa se intenzivno razvijaju u tom smjeru.

Dragocjeni primjeri privatne inicijative

Istra i Primorje također ne zaostaju u gradnji pasivnih kuća, ali ponajprije zahvaljujući privatnim investitorima. Gradovi i općine nastoje poreznim ili komunalnim olakšicama poticati pasivnu i niskoenergetsku gradnju, no graditelji su još uvijek većinom penalizirani za svaki centimetar termoizolacije, jer im je s većim bruto volumenom skuplja i građevinska dozvola, a slično je i s koncesijom za korištenje podzemnih voda, upozorava Miščević. Dobar primjer pasivne višestambene zgrade nalazi se u Salatićima na Krku. Vlasnik Radovan Karabaić objasnio je da zgrada kao primarni energent koristi sunčevu energiju za zagrijavanje prostorija i potrošnju vode, a u budućnosti i za proizvodnju električne energije uz pomoć fotonaponskih ćelija. "Kad sunca ne bude dovoljno, koristit ćemo toplinsku pumpu", najavljuje. Još je naprednija nedavno sagrađena stambeno-poslovna pasivna zgrada u Žminju s 802 četvorna metra i planiranim godišnjim troškom grijanja od svega 1.200 kuna.

Uz samoventilirajuću fasadu i dizalicu topline koja koristi prirodnu toplinu, odnosno hladnoću zemlje za hlađenje ili zagrijavanje unutarnjeg prostora, kao i sustav za rekuperaciju zraka i pripremu tople vode solarnim kolektorima, zgrada već dobiva struju iz vlastite fotonaponske elektrane, a ima i sustav upravljanja za tzv. pametne kuće. U Zadru će uskoro raspisati natječaj za energetsku obnovu stambenih zgrada, a zahvaljujući projektu i-scope Zadarske županije i tvrtke Geofoto uskoro će "klikom miša" moći izračunati energetski potencijal krovova. Na zadarskim Danima pasivne kuće sudjelovao je direktor projekta Dalmatinske energetske kuće Paško Melvan koji je govorio o potencijalima primjene obnovljivih izvora energije i studiji koju sa svojim timom provodi na otoku Krapnju. "Paradoksalno je da ljudi na sjeveru europskog kontinenta, pa i Hrvatske, više razmišljaju i rade na korištenju sunčeve energije nego u Dalmaciji koja ima sunca na pretek. Želimo to promijeniti", kaže Melvan.

Branko Mihaljev iz Bestovja izgradio je prvu pasivnu kuću u Zagrebu prije 6 godina. Grije se iz obnovljivih izvora. Godišnje režije prostora 200 metara kvadratnih za svu potrošenu energiju košta ga oko 4000 kuna. U pasivnoj kući tijekom cijele godine vlada vrlo ugodna klima - i to bez konvencionalnog sustava grijanja ili klima uređaja. Photo: Goran Jakus/PIXSELL

Ima nade i za stanare u zgradama

Strizivojna, Begovo razdolje, Čazma, Buzet, Gornji Stupnik... tek su neki od gradova i općina gdje su izgrađene štedljive, prozračne i udobne, pasivne i niskoenergetske obiteljske kuće. No, ni stanari u višestambenim zgradama neće biti zakinuti uključe li se u energetsku obnovu. Postali smo vlasnici, a vlasništvo obvezuje - treba ga održavati. Zgradu treba obnoviti da bude uredna i lijepa, ali i da bismo uštedjeli na energiji. Nije lako podići pričuvu i zato je važna dobra informacija - koje su mogućnosti financiranja i pod kojim uvjetima, poručili su iz Hrvatske udruge stanara i suvlasnika zgrada. Oni u suradnji s Udrugom gradova pripremaju novu brošuru o energetskoj obnovi zgrada kako bi stanare educirali i potakli na ulaganje u obnovu, tim više što se za grijanje, hlađenje i pripremu tople vode u prosječnom kućanstvu koristi 70 posto energije. Pritom podsjećaju da energetsku učinkovitost mogu sufinancirati Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i lokalna samouprava. Ako nema zajedničkog dogovora većine stanara, vlasnik stana može posegnuti za unutarnjom obnovom svojeg stambenog prostora. Renoviranje stana prema standardu pasivne kuće objasnio je Robet Schild iz Beča rekavši kako sada umjesto stana od 77 četvornih metara ima na raspolaganju 70 "kvadrata", ali s većom udobnošću i 10 puta manjom potrošnjom energije. Posebno ga, kaže, veseli što se u stanu s termoizolacijom i prozorima s trostrukim ostakljenjem ne čuju zvukovi s ulice, pa ima osjećaj da je u "sound studiju".

Možemo li dostići sjeverne susjede

U Sloveniji je izgrađeno već 200 pasivnih kuća. Među dobrim primjerima je ECO Silver house u Ljubljani, stambeno-poslovna zgrada koja, uz toplinski dobro izoliranu fasadu i neprekidnu ventilaciju s rekuperacijom zraka, ima malu solarnu elektranu, spremnike kišnice za ispiranje vodokotlića, prozore s tri stakla i automatskim sjenjenjem, biometrijsko otvaranje vrata (otiskom prsta), mjerenje vremenskih podataka, zeleni krov i punionicu za električne automobile. Pasivni standard u Sloveniji vrijedi i za turističko-ugostiteljske objekte pa je Podčetrtek dobio tri drvene zgrade s po dva apartmana koje dokazuju da štedljiva arhitektura ujedno može biti i lijepa. "Sve konstrukcije su u pasivnom standardu, ali nije riječ o pasivnoj kući zbog puno staklenih površina na sjeveru. Željeli smo napraviti efekt špilje kako bi se posjetitelji osjećali zaštićeno, a da i nadalje ostanu u kontaktu s prirodom", objasnila je arhitektica Petra Ostanek, dobitnica nagrade "Zelena olovka" za inovativnu i održivu gradnju. U BiH trude se na najbolji način iskoristiti ono imaju pa tako promoviraju ovčju vunu kao dostupan i jeftin, efikasan izolacijski materijal u graditeljstvu koji se može kombinirati s naprednim i inovativnim tehnologijama gradnje. Među dobre prirodne izolatore pripadaju i slama, celuloza, lan i industrijska konoplja. Zna li se da potrošnja energije u zgradama odnosi 40 posto ukupne finalne potrošnje energije, svaka ušteda je dobrodošla. Sve to doprinosi zajedničkom cilju država Europske unije - 20 posto smanjiti emisiju stakleničkih plinova, 20 posto povećati udio obnovljivih izvora energije i 20 posto smanjiti potrošnju energije. Plan 20-20-20 trebao bi se ostvariti do 2020., a to je bliže nego što se čini - već za pet godina.
piše: Đurđa Beraković