Hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar boravio je u Ateni na 6. ministarskom sastanku Partnerstva za transatlantsku energetsku suradnju (P-TEC), gdje je vodio ključne pregovore s američkim dužnosnicima o jačanju energetske povezanosti u regiji. Fokus razgovora bio je na Južnoj plinskoj interkonekciji, koja bi trebala otvoriti novi pravac opskrbe prirodnim plinom za Bosnu i Hercegovinu (BiH), te na suradnji u području LNG-a, nuklearne energije i čistih tehnologija. Ovi pregovori predstavljaju važan korak u diversifikaciji energetskih izvora i smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima, kako za Hrvatsku tako i za susjedne zemlje.

Šušnjar je u Ateni održao bilateralni sastanak s američkim ministrom energetike Chrisom Wrightom, gdje su razgovarali o protoku LNG-a preko terminala na Krku, Južnoj plinskoj interkonekciji te suradnji na nuklearnim tehnologijama (uključujući male modularne reaktore – SMR), geotermalnoj energiji i vodiku. "Sljedeći koraci uključuju ubrzavanje prioritetnih projekata interkonekcije i produbljivanje suradnje s Vladom RH na LNG-u i čistim tehnologijama. Pružili smo jamstva da smo pouzdan partner", objavio je Šušnjar na svojem X profilu, ističući ulogu Hrvatske kao pouzdanog čvorišta za regionalnu opskrbu plinom i naftom, od LNG terminala na Krku do cjevovodnog sustava JANAF. "Hrvatska ostaje pouzdano čvorište za osiguranje regionalne opskrbe plinom i naftom, od LNG terminala na Krku do cjevovodnog sustava JANAF", dodao je. Hrvatska je, prema njegovim riječima, dosljedna u napuštanju ruskih fosilnih goriva i nudi alternative susjednim zemljama. "Upoznali smo ih s našom dosljednošću o napuštanju ruskih fosilnih goriva, ali isto tako i prezentirali mogućnosti koje RH nudi i okolnim zemljama, te da nema više razloga da budu korisnici ruskih fosilnih goriva", izjavio je Šušnjar.

Posebno važan bio je trilateralni sastanak s Wrightom i Vedranom Lakićem, ministrom energije, rudarstva i industrije Federacije BiH. Na ovom sastanku dogovoreno je da je Južna plinska interkonekcija ključna za osiguranje diversificirane opskrbe plinom i podršku dekarbonizaciji. "Sigurnost opskrbe i bolje korištenje prirodnog plina ključni su za energetsku neovisnost Bosne i Hercegovine. Hrvatska će osigurati da novi izvori plina, uključujući LNG, dođu do BiH, ali nadamo se napretku s druge strane granice za brzu provedbu projekta", naglasio je Šušnjar. "SAD, Hrvatska i BiH zajedno su se složili da je Južna plinska interkonekcija ključna za osiguranje diversificirane opskrbe plinom i podršku dekarbonizaciji", dodao je u objavi na X-u. Projekt Južne plinske interkonekcije, vrijedan 169 milijuna eura, uključuje hrvatski dio duljine 74 km, koji ima sve potrebne dozvole i spreman je za početak radova. Ovo će otvoriti novi pravac opskrbe za BiH, povećavajući regionalnu otpornost energetskog sustava.

Na marginama sastanka, Šušnjar se sastao i s Dougom Burgumom, američkim ministrom unutarnjih poslova i predsjednikom Vijeća za nacionalnu energetsku dominaciju. Razgovori su obuhvatili protok LNG-a preko Krka, dugoročno financiranje i inovacije, ulogu nuklearne energije i prirodnog plina u tranziciji, te jačanje otpornosti zaštitom kritične infrastrukture i lanaca opskrbe. "Nastavit ćemo ove razgovore na Samitu Inicijative triju mora u Dubrovniku, uz kontinuiranu suradnju u okviru P-TEC-a, kako bismo ojačali transatlantsku energetsku sigurnost", poručio je Šušnjar. "Razgovarali smo o protoku LNG-a preko terminala na Krku, dugoročnom financiranju i inovacijama, ulozi nuklearne energije i prirodnog plina u tranziciji, te jačanju otpornosti zaštitom kritične infrastrukture i lanaca opskrbe", objasnio je u objavi.

Američka veleposlanica u Hrvatskoj, Nicole McGraw, također je sudjelovala u pregovorima i istaknula važnost napretka na Južnoj interkonekciji. "Energetska sigurnost je nacionalna sigurnost! Ponosna sam što radim s Hrvatskom na izgradnji pristupačnih, pouzdanih regionalnih mreža koje stvaraju prilike i mir", objavila je na X-u, uz fotografije sa sastanka.

U svom nastupu na poslovnom forumu u okviru P-TEC-a, Šušnjar je predstavio Inicijativu triju mora (3SI), naglašavajući hrvatsko predsjedanje i fokus na ulaganjima, prekograničnim vezama te otpornosti energetskog sustava. "P-TEC povezuje europske i američke partnere oko zajedničkih ciljeva energetske sigurnosti, otpornosti i ulaganja. Hrvatska u tom okviru doprinosi konkretnim projektima, od povećanja kapaciteta LNG terminala na Krku do jačanja prekograničnih interkonekcija, čime gradimo pouzdan i održiv energetski sustav za naše građane i gospodarstvo", izjavio je Šušnjar. Posebno je istaknuo LNG terminal na Krku, koji je od 2021. primio 127 pošiljki iz 12 zemalja, s više od 65% iz SAD-a. "Posebnu ulogu u tome imaju LNG terminal na Krku i Južna plinska interkonekcija kao projekti koji zajedničke ciljeve pretvaraju u opipljive rezultate", dodao je. Kapacitet terminala povećan je na 6,1 milijardu kubičnih metara godišnje, a plovilo FSRU LNG Croatia vraćeno je na lokaciju 19. listopada 2025., s planiranim finalnim testovima i nadogradnjama cjevovodne mreže do 2026.

Planirane plinske interkonekcije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Pregovori u Ateni naglašavaju širi kontekst energetske suradnje između Hrvatske i BiH, gdje su ključni projekti plinskih interkonekcija usmjereni na diversifikaciju opskrbe i smanjenje ovisnosti o ruskom plinu. Hrvatska, kao članica EU-a i vlasnica LNG terminala na Krku, pozicionirana je kao ključni partner za BiH, koja trenutno uvozi plin isključivo iz Rusije preko postojeće istočne rute iz Srbije. Evo pregleda glavnih planiranih interkonekcija:

Južna plinska interkonekcija (Southern Gas Interconnection): Ovaj projekt predstavlja prvi plinski interkonektor između dvije zemlje, s planiranom duljinom od 236 km (74 km u Hrvatskoj i 162 km u BiH). Ruta kreće od Zagvozda u Hrvatskoj, preko Imotskog, Posušja i Tomislavgrada, do Novog Travnika i Travnika u BiH, s dodatnim ogrankom od 46 km do Mostara. Kapacitet je 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje, što je šest puta više od trenutne potrošnje plina u BiH. Projekt je vrijedan oko 169 milijuna eura, a hrvatski dio je spreman za izgradnju s svim dozvolama. Cilj je osigurati pristup LNG-u s Krka i podržati dekarbonizaciju, ali provedba ovisi o napretku u BiH. Ova interkonekcija je ključna za smanjenje ovisnosti o ruskom plinu, koji trenutno dolazi preko Turkish Streama iz Srbije.

Sjeverna plinska interkonekcija (Northern Interconnection): Planirana ruta povezuje Slobodnicu u Hrvatskoj s Bosanskim Brodom i Zenicom u BiH. Ovaj projekt ima za cilj integraciju plinskih transportnih sustava dviju zemalja, omogućujući bolju regionalnu povezanost i pristup alternativnim izvorima plina. Detalji o kapacitetu i vremenskom okviru još su u razvoju, ali se očekuje da će doprinijeti sigurnosti opskrbe u sjevernim dijelovima BiH. Ova interkonekcija je dio šireg plana za jačanje infrastrukture u regiji.

Zapadna plinska interkonekcija (Western Gas Interconnection): Ruta započinje u Ličkoj Jesenici u Hrvatskoj, prolazi kroz Rakovicu i Tržač, te stiže do Bosanske Krupe u Unsko-sanskom kantonu BiH. Ovaj projekt podržava diversifikaciju opskrbe plinom omogućujući pristup LNG terminalu na Krku. Federacija BiH je u travnju 2025. potpisala sporazume za suradnju na ovom projektu, što ukazuje na napredak u provedbi. Kapacitet i točni troškovi još nisu finalizirani, ali se očekuje da će poboljšati energetsku sigurnost u zapadnim dijelovima BiH.

Pored ovih planiranih interkonekcija s Hrvatskom, postoji i istočna ruta koja dolazi iz Srbije, a kojom se trenutno dobavlja isključivo ruski plin. Ova postojeća interkonekcija osigurava 100% plinske opskrbe BiH od 2021. godine, preko TurkStream cjevovoda i Srbije, gdje Gazprom dominira kao dobavljač. Iako se planira nova istočna interkonekcija (Eastern Interconnection) između Srbije i BiH, koja bi trebala dovesti plin do gradova u Republici Srpskoj, ona je kontroverzna jer bi mogla produbiti ovisnost o ruskim izvorima. Konstrukcija je planirana do 2026., ali pregovori uključuju mogućnosti za plin iz Azerbajdžana, iako trenutno dominira ruski plin. Ova ruta predstavlja sigurnosni rizik u kontekstu geopolitičkih napetosti, zbog čega se naglasak stavlja na alternative poput onih s Hrvatskom.

Ovi pregovori u Ateni potvrđuju hrvatsku ulogu u transatlantskom partnerstvu, s naglaskom na konkretne projekte koji jačaju energetsku neovisnost regije. Kroz suradnju s SAD-om, Hrvatska ne samo da osigurava vlastitu opskrbu, već i podržava susjede poput BiH u tranziciji prema održivim i diversificiranim energetskim rješenjima. Sljedeći koraci uključuju ubrzanu provedbu interkonekcija i daljnje razgovore na predstojećim summitima.

Hrvatska kao energetsko čvorište za susjedne zemlje

Hrvatska se sve više profilira kao ključno energetsko čvorište u jugoistočnoj Europi, nudeći susjednim zemljama poput Bosne i Hercegovine, Slovenije i drugih alternativne rute opskrbe energentima, posebno kroz LNG terminal na Krku i planirane plinske interkonekcije. Ova uloga ne samo da jača regionalnu stabilnost i smanjuje ovisnost o nestabilnim izvorima poput ruskog plina, već i pozicionira Hrvatsku kao strateškog partnera u europskim i transatlantskim inicijativama. S naftnim kapacitetima JANAF-a i nadogradnjom plinske infrastrukture PLINACRO-a, Hrvatska može postati energetski most prema tranziciji i odmaku od ruskih fosilnih goriva, potičući gospodarski rast i energetsku sigurnost za cijelu regiju.

Tijekom susretu u Bijeloj kući, američki predsjednik Donald Trump i mađarski premijer Viktor Orbán dogovorili su jednogodišnje izuzeće Mađarske od američkih sankcija na uvoz ruske nafte i plina, što predstavlja značajan ustupak Budimpešti usred napetosti oko rata u Ukrajini. Ovaj potez dolazi nakon što je Trump prošlog mjeseca uveo sankcije na ruske naftne kompanije Lukoil i Rosneft, prijetivši daljnjim kaznama za zemlje koje nastave kupovati njihovu naftu.

Prvi bilateralni susret otkako je Trump ponovno preuzeo dužnost, fokusirao se na energetsku suradnju, ruski rat protiv Ukrajine te širu ekonomsku saradnju između SAD-a i Mađarske. Orbán, dugogodišnji Trumpov saveznik, naglasio je vitalnu važnost ruskog energenta za mađarsko gospodarstvo, upozorivši na posljedice za mađarski narod i ekonomiju ako bi se prekinule isporuke iz Rusije. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), Mađarska je 2024. godine ovisila o Rusiji za 74% svog plina i 86% nafte, a naglo prekidanje tih isporuka moglo bi uzrokovati gubitak više od 4% BDP-a.

Trump je pokazao razumijevanje za mađarsku situaciju, ističući geografske izazove: "Za njih je vrlo teško nabaviti naftu i plin iz drugih područja. Kao što znate, oni nemaju more. To je velika zemlja, ali nemaju more ni luke." Dodao je da mnoge europske zemlje i dalje kupuju ruske energente, upitavši se zašto?" U znak reciprociteta, Mađarska se obvezala na kupnju američkog ukapljenog prirodnog plina (LNG) u vrijednosti od oko 600 milijuna dolara. Međutim, kritičari na društvenim mrežama ističu da je dogovor nepovoljan za Mađarsku, jer će ukupno platiti oko 1,4 milijarde dolara za američki LNG, nuklearno gorivo i oružje, dok je izuzeće ograničeno na samo jednu godinu, što bi moglo bankrotirati zemlju radi Orbanove osobne koristi.

Razgovori o ratu u Ukrajini

Dvojica lidera također su razgovarali o ruskoj invaziji na Ukrajinu. Trump je ponovio svoju namjeru da se sastane s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Budimpešti, ali je rekao da je susret odgođen jer Rusija "jednostavno ne želi prestati boriti se". Upitao je Orbána misli li da Ukrajina može pobijediti, na što je mađarski premijer odgovorio: "Čudo se može dogoditi." Trump je izrazio uvjerenje da će rat uskoro završiti, naglašavajući potrebu za pritiskom na Moskvu.

Mađarska je od početka sukoba 2022. godine zadržala ovisnost o ruskoj energiji, što je izazvalo kritike unutar Europske unije i NATO-a. Orbán se suprotstavlja planovima Europske komisije za potpuno ukidanje uvoza ruskog plina i LNG-a do kraja 2027., što produbljuje jaz s Bruxellesom. Na društvenim mrežama, poput X-a, korisnici predlažu da Ukrajina uništi cjevovode Družba i TurkStream kako bi prisilila Mađarsku na diversifikaciju.

Zlatno doba bilateralnih odnosa?

Ekonomska suradnja bila je još jedna ključna tema. Orbán je predvidio "zlatno doba" između dviju zemalja, kritizirajući prethodnu administraciju Joea Bidena što je potez koji je sigurno zadovoljio Trumpa. Trump je pohvalio Orbánove imigracijske politike, rekavši: "Nije napravio nijednu grešku na imigraciji. Zato ga svi poštuju, a neki vole... Ja ga volim i poštujem, dvostruko." Podržao je Orbána pred mađarskim izborima 2026. godine, ističući da Mađarska "biva vođena ispravno".

Ovaj susret dolazi nakon što je SAD prošlog mjeseca u potpunosti vratio Mađarskoj status u programu bezviznog putovanja, signalizirajući poboljšanje odnosa pod Trumpovom administracijom. Međutim, Mađarska se suočava s kaznama Europskog suda pravde zbog svoje migracijske politike, uključujući kaznu od 200 milijuna eura i dnevne globe od milijun eura. Orbán je spomenuo te sporove, ali je rekao da će ih Mađarska riješiti unutar EU-a.

Agencija za ocjene S&P upozorila je da je mađarsko gospodarstvo jedno od najenergetski intenzivnijih u Europi, a njegove rafinerije prilagođene ruskoj sirovoj nafti Urals. Iako alternative poput plina iz Azerbajdžana i Katara postoje, fiskalni i vanjski računi Mađarske ostaju ranjivi na energetske šokove. Ovaj dogovor mogao bi imati šire implikacije za europsku energetsku politiku i odnose unutar NATO-a, dok Trump nastavlja pritiskati Europu da smanji ovisnost o Rusiji.

Odnosi Mađarske i Hrvatske u kontekstu nafte i plina

Energetski odnosi između Mađarske i Hrvatske igraju ključnu ulogu u mađarskim naporima za diversifikaciju opskrbe, posebno preko hrvatskog naftovoda JANAF (Jadranski naftovod) i operatora plinovoda PLINACRO. JANAF, koji transportira naftu iz luke Omišalj na otoku Krku do Mađarske i Slovačke, predstavlja vitalnu alternativu ruskim isporukama, s kapacitetom do 15 milijuna tona godišnje. Međutim, odnosi su napeti: mađarska tvrtka MOL optužuje JANAF za visoke cijene transporta i smanjenje isporuka neruske nafte, što je dovelo do sporova i optužbi za "ratno profiterstvo" s hrvatske strane. Hrvatski premijer Andrej Plenković odbacio je te optužbe, ističući da JANAF ima dovoljno kapaciteta i da su cijene fer, te je odbacio mađarski prijedlog za kupnju udjela u JANAF-u. Pregovori između JANAF-a i MOL-a započeli su u listopadu 2025., s ciljem produljenja ugovora o transportu, ali sporovi oko cijena i kapaciteta ostaju neriješeni, što bi moglo utjecati na mađarsku sposobnost da brzo pređe na neruske izvore.

Što se tiče plina, PLINACRO upravlja hrvatskom plinskom mrežom, koja je povezana s Mađarskom i omogućuje reverzibilni tok plina. Hrvatska gradi nove plinovode, poput Zlobin-Bosiljevo (dovršenog u ožujku 2025.) i Zabok-Lučko, s investicijama od preko pola milijarde eura, kako bi ojačala svoj položaj kao energetski hub u regiji. Širenje LNG terminala na Krku, u suradnji sa SAD-om, nudi Mađarskoj mogućnosti za uvoz američkog LNG-a preko Hrvatske, ali bilateralna energetska suradnja ostaje "najslabija karika" u odnosima, prema mađarskim dužnosnicima. Ovi projekti mogu poboljšati sigurnost opskrbe za obje zemlje, ali napetosti oko cijena i političkih razlika (kao što je mađarski stav prema Rusiji) mogu usporiti napredak. Prema izjavama mađarske rafinerije MOL, JANAF može osigurati oko 80% mađarske nafte iz neruskih izvora, ali Orbán tvrdi da je hrvatski cjevovod samo dopunski i da su potrebne velike investicije za njegovo proširenje. Kritičari ističu da je Mađarska imala 44 mjeseca da se pripremi, s ponudama alternativa iz Hrvatske, Ukrajine i Češke, ali nije poduzela ništa.

Buduće implikacije nakon isteka jednogodišnjeg izuzeća

Jednogodišnje izuzeće od američkih sankcija pruža Mađarskoj privremeni predah, ali postavlja pitanje što će se dogoditi nakon njegovog isteka krajem 2026. godine. Analitičari upozoravaju da bi neproduženje izuzeća moglo dovesti do značajnih ekonomskih izazova za Budimpeštu, s obzirom na visoku ovisnost o ruskim energentima jer 86% nafte i 74% plina dolazi iz Rusije. Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, naglo prekidanje ovih isporuka moglo bi uzrokovati gubitak više od 4% mađarskog BDP-a, povećanje inflacije i poremećaje u opskrbi energijom, što bi posebno pogodilo energetski intenzivno gospodarstvo zemlje.

Mađarska je najavila planove za djelomičnu diverzifikaciju energije, ciljajući smanjenje ovisnosti o uvozu na 80% za prirodni plin i 85% za naftu do 2030. godine. To uključuje jačanje suradnje sa SAD-om, poput kupnje američkog nuklearnog goriva od Westinghousea i tehnologije za male modularne reaktore, kao i ugovore o uvozu LNG-a u vrijednosti od oko 600 milijuna dolara. Alternativni izvori, poput plina iz Azerbajdžana i Katara, već su identificirani, ali njihova implementacija zahtijeva investicije u infrastrukturu, uključujući prilagodbu rafinerija koje su trenutno optimizirane za rusku sirovu naftu Urals.

Međutim, Orbánova vlada nastavlja kritizirati europsku energetsku politiku, suprotstavljajući se planu Europske komisije za potpuno ukidanje uvoza ruskog plina i LNG-a do kraja 2027. Ako američko izuzeće istekne bez produženja, Mađarska bi se mogla suočiti s pritiscima iz Washingtona i Bruxellesa, što bi moglo dovesti do diplomatskih tenzija unutar NATO-a i EU-a. SAD, pod Trumpovom administracijom, očekuje da Mađarska, Slovačka i Turska isplaniraju izlazak iz ruske naftne i plinske ovisnosti, ali ovo izuzeće već izaziva pitanja o dosljednosti američkih sankcija.

Detaljna analiza raznih scenarija pokazuje nekoliko mogućih putova:

Produženje izuzeća i nastavak statusa quo:
Ako se održe dobri odnosi između Trumpa i Orbána, izuzeće bi moglo biti produženo na još jednu godinu ili više, posebno ako rat u Ukrajini ne eskalira. To bi omogućilo Mađarskoj da se polako diversificira bez hitnih šokova, koristeći JANAF za povećane isporuke neruske nafte i PLINACRO za LNG iz Hrvatske. Međutim, to bi moglo izazvati kritike iz EU-a, jer bi Mađarska nastavila financirati ruski ratni stroj, potencijalno dovodeći do blokada EU fondova za Budimpeštu.

Neproduženje i brza diversifikacija:
U slučaju da Trump pooštri sankcije, Mađarska bi morala ubrzati prijelaz na alternative, poput povećanog uvoza preko JANAF-a iz Hrvatske. To bi moglo dovesti do eskalacije sporova sa Zagrebom oko cijena transporta, s mogućim sudskim tužbama ili prekidima isporuka, kao što se dogodilo u listopadu 2025. sa Slovnaftom. Pozitivno, to bi potaknulo investicije u infrastrukturu, poput širenja LNG terminala na Krku, i jačanje suradnje s Azerbajdžanom i Katarom, smanjujući dugoročnu ranjivost.

Eskalacija geopolitičkih tenzija:
Ako rat u Ukrajini potraje ili se pogorša, SAD i EU bi mogle pooštriti sankcije, prisiljavajući Mađarsku na potpuni prekid s Rusijom. To bi moglo dovesti do ekonomskog pada u Mađarskoj, s inflacijom i nestašicama, te političkih nemira pred izborima 2026. Orbán bi mogao koristiti to za jačanje anti-EU retorike, blokirajući odluke u Bruxellesu i tražeći ustupke, što bi produbilo jaz unutar EU-a.

Optimistični scenarij s regionalnom suradnjom:
U najboljem slučaju, izuzeće bi potaknulo Mađarsku da uloži u regionalne projekte, poput reverzibilnih plinskih tokova preko PLINACRO-a i JANAF-a, poboljšavajući odnose s Hrvatskom. Analitičari iz Atlantskog vijeća ističu da Mađarska ima alternative, ali bira zadržati ovisnost o Rusiji iz političkih razloga, što bi moglo dovesti do dugoročne ranjivosti ako geopolitičke napetosti eskaliraju. U konačnici, ishod će ovisiti o razvoju rata u Ukrajini, globalnim cijenama energije, Trumpovoj volji da održi sankcije protiv Rusije te sposobnosti Mađarske da pregovara s susjedima poput Hrvatske.

Je li Mađarska dobro ili loše prošla u ovom dogovoru?

Ocjena da li je Mađarska dobro ili loše prošla u ovom dogovoru ovisi o perspektivi te kratkoročnoj ekonomskoj stabilnosti nasuprot dugoročnim rizicima i političkim implikacijama. S jedne strane, Mađarska je ostvarila značajne kratkoročne prednosti: jednogodišnje izuzeće od sankcija omogućuje nastavak uvoza jeftine ruske nafte i plina, što sprječava nagli porast cijena energije i potencijalni gubitak BDP-a od preko 4%, prema IMF-u. Ovo je posebno važno za Orbána, koji može prikazati susret kao politički uspjeh pred izborima 2026., jačajući svoj imidž saveznika s Trumpom i osiguravajući energetsku sigurnost za građane. Dodatno, dogovori o suradnji u nuklearnoj tehnologiji i kupnji američkog LNG-a otvaraju vrata diversifikaciji, potencijalno poboljšavajući bilateralne odnose sa SAD-om i pružajući alternative za budućnost.

S druge strane, kritičari i analitičari ističu da je dogovor loš za Mađarsku na dulji rok. Privremena priroda izuzeća (samo jedna godina) ostavlja zemlju ranjivom na buduće sankcije, a obveza plaćanja oko 1,4 milijarde dolara za američke energente, nuklearno gorivo i oružje smatra se pretjeranom cijenom za kratkoročni predah, potencijalno opterećujući budžet i povećavajući dug. Orbánova kontinuirana ovisnost o Rusiji produbljuje izolaciju unutar EU-a i NATO-a, gdje se Mađarska optužuje za podršku ruskom ratu kroz kupnju energenata, što dovodi do kritika i mogućih blokada fondova iz Bruxellesa. Hrvatski mediji i komentatori ističu da Mađarska nije iskoristila 44 mjeseca od početka rata da se diversificira, umjesto toga oslanja se na sporove s JANAF-om i PLINACRO-om, što ukazuje na politički izbor umjesto ekonomske nužnosti. Ukrajinski komentatori čak predlažu radikalne mjere poput uništenja cjevovoda Družba i TurkStream kako bi prisilili Budimpeštu na promjenu, naglašavajući geopolitičke rizike.

Sveukupno, Mađarska je kratkoročno "dobro prošla" u smislu izbjegavanja trenutnih ekonomskih šokova i političkog pojačanja za Orbána, ali dugoročno bi dogovor mogao biti "loš" jer održava ovisnost o Rusiji, povećava troškove i rizike budućih sankcija, te produbljuje napetosti s EU-om i susjedima. Konačni ishod ovisit će o razvoju rata u Ukrajini i Trumpovoj politici, ali trenutni dogovor više izgleda kao privremeni flaster nego strateški napredak.

U kontekstu globalnih izazova energetske tranzicije, Hrvatska je nedavno osnovala Vijeće za energetiku, tijelo koje ima ključnu ulogu u koordinaciji energetske politike i provedbi Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP). Ovo vijeće, predvođeno ministrom gospodarstva Antom Šušnjarom, fokusirano je na ubrzavanje prijelaza na održive izvore energije, uz osiguranje sigurne, pravedne i priuštive opskrbe energijom za građane i gospodarstvo.

Vijeće za energetiku osnovano je 3. rujna 2025. godine na inicijativu ministra Šušnjara. Cilj osnivanja bio je stvaranje platforme za koordinaciju provedbe NECP-a i usmjeravanje energetske politike. Vijeće okuplja predstavnike ključnih institucija iz javnog sektora, uključujući Hrvatski operator tržišta energije (HROTE), Hrvatsku energetsku regulatornu agenciju (HERA), Hrvatsku elektroprivredu (HEP), Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS), HEP Operator distribucijskog sustava (HEP-ODS), Jadranski naftovod (JANAF), Plinacro, Agenciju za ugljikovodike, kao i predstavnike Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Ministarstva gospodarstva te Ureda predsjednika Vlade. Šušnjar je tada istaknuo važnost ovog koraka: "Osnovali smo Vijeće za energetiku, važan institucionalni iskorak za strateško upravljanje energetskom politikom i energetskom tranzicijom. Članovi Vijeća ključni su dionici energetskog sektora i na ovaj će način doprinijeti ostvarivanju ciljeva gospodarske politike." Dodao je da će Vijeće olakšati provedbu NECP-a i investicija potrebnih za energetsku tranziciju, naglašavajući važnost suradnje između različitih institucija.

Prva sjednica Vijeća održana je u Ministarstvu gospodarstva, a predvodio ju je ministar Šušnjar. Na sjednici su sudjelovali predstavnici navedenih energetskih institucija, regulatornih tijela i ministarstava. Glavni prioriteti raspravljani na sjednici uključivali su ubrzavanje energetske tranzicije, osiguranje sigurnosti opskrbe energijom te razvoj infrastrukture. Posebno se istaknulo formiranje radnih grupa za praćenje provedbe NECP-a i hrvatske energetske politike, modernizaciju mreže, uvođenje pametnih brojila, razvoj sustava za pohranu energije u baterijama te istraživanje mogućnosti nuklearne energije, uključujući male modularne reaktore za postizanje ugljične neutralnosti.

Tijekom sjednice, ministar Šušnjar je naglasio: "Prioritet nam je ubrzati energetsku tranziciju i osigurati sigurnu, pravednu i priuštivu energiju. Kroz koordinirani rad institucija, regulatornih tijela i državnih poduzeća energetskog sektora stvaramo predvidljiv okvir za poslovanje energetskih subjekata, te ulaganja i razvoj novih tehnologija." Ovo ističe predanost Vijeća stvaranju stabilnog okvira za investicije u obnovljive izvore energije i aktivno uključivanje potrošača u energetsko tržište. U širem kontekstu energetske tranzicije, Šušnjar je u ranijim izjavama na EU razini poručio: "Za uspješnu energetsku tranziciju potrebna su daljnja ulaganja u nacionalnu infrastrukturu." Dodao je i: "Hrvatski prioriteti usmjereni su na razvoj različitih tehnologija, uključujući nuklearnu energiju kao važan element tranzicije prema niskougljičnoj budućnosti." Također je istaknuo: "Ključno je omogućiti svakoj državi članici da sama oblikuje vlastiti energetski miks, što će pridonijeti zajedničkim ciljevima EU-a i istodobno osigurati sigurnu i pouzdanu opskrbu energijom."

Ubrzavanje prijelaza na održive izvore energije
Vijeće za energetiku posvetit će se ubrzanju prijelaza na održive izvore energije, fokusirajući se na povećanje udjela obnovljivih izvora energije (OIE) u ukupnoj potrošnji. Prema planovima, Hrvatska cilja na 31% udjela OIE do 2030. godine, što uključuje razvoj solarne, vjetro i hidroenergije. Ovo područje obuhvaća regulatorne promjene za brže priključenje novih elektrana na mrežu, poticanje investicija u obnovljive projekte i smanjenje ovisnosti o uvozu fosilnih goriva. Kroz koordinaciju s NECP-om, Vijeće će pratiti napredak u integraciji OIE, što će doprinijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova i povećanju energetske neovisnosti.

Osiguranje sigurne, pravedne i priuštive opskrbe energijom
Jedan od ključnih zadataka Vijeća je osiguranje sigurne, pravedne i priuštive opskrbe energijom. To uključuje razvoj infrastrukture poput transporta nafte, plinovoda i LNG terminala, te praćenje popunjenosti skladišta. Prioritet je stvaranje sustava koji će spriječiti prekide opskrbe, posebno u kontekstu geopolitičkih napetosti. Pravednost podrazumijeva zaštitu ranjivih kućanstava kroz subvencije i programe energetske učinkovitosti, dok će priuštivost biti osigurana kroz optimizaciju cijena i poticanje konkurencije na tržištu. Vijeće će formirati radne grupe za praćenje ovih aspekata, osiguravajući da energetska tranzicija ne poveća socijalne nejednakosti.

Energetska politika
Vijeće će se baviti oblikovanjem i koordinacijom energetske politike, uključujući praćenje provedbe NECP-a i kreiranje smjernica za budući energetski sustav. To obuhvaća strateško planiranje za smanjenje uvozne ovisnosti (Hrvatska trenutno proizvodi oko 50% svojih energetskih potreba), poticanje ulaganja i usklađivanje s EU ciljevima. Politika će naglasiti ravnotežu između ekonomskih, ekoloških i socijalnih aspekata, s fokusom na digitalizaciju i inovacije u sektoru.

Energetska tranzicija
Energetska tranzicija predstavlja okosnicu rada Vijeća, s ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine. To uključuje prelazak na niskougljične tehnologije, smanjenje emisija i integraciju OIE. Hrvatska vidi tranziciju kao priliku za gospodarski rast, stvaranje radnih mjesta i bolji okoliš. Vijeće će nadzirati napredak kroz radne skupine, rješavajući izazove poput usporavanja investicija zbog političkih promjena i osiguravajući da tranzicija bude inkluzivna za sve sektore društva.

Modernizacija mreže
Modernizacija elektroenergetske mreže ključna je za integraciju OIE i povećanje kapaciteta. Vijeće će podržati ulaganja od preko 33 milijarde eura do 2030. godine, uključujući rekonstrukciju dalekovoda (više od polovine je starije od 40 godina), zamjenu transformatora i digitalizaciju. Projekti poput HEP-ovih ulaganja u distribucijsku mrežu (286 milijuna eura) omogućit će brže priključenje novih elektrana i povećanu otpornost sustava na klimatske promjene.

Uvođenje pametnih brojila
Uvođenje pametnih brojila dio je digitalizacije energetskog sustava, s ciljem da do 2029. godine svi korisnici imaju daljinska očitanja. HEP je već instalirao preko milijun uređaja, što će eliminirati akontacije i omogućiti bolji uvid u potrošnju. Investicija od 86,5 milijuna eura omogućit će korisnicima optimizaciju troškova, dok će Vijeće nadzirati provedbu za povećanje učinkovitosti i aktivnog sudjelovanja potrošača na tržištu.

Razvoj sustava za pohranu energije u baterijama
Razvoj baterijskih sustava za pohranu energije ključan je za stabilizaciju mreže i integraciju OIE. Vijeće će podržati projekte sustava za rezervno napajanje i peak shaving, te integraciju litij-ionskih baterija za kućanstva i poduzeća. Ovo će omogućiti pohranu viška energije iz solarnih i vjetroelektrana, smanjujući gubitke i povećavajući otpornost sustava na fluktuacije.

Istraživanje mogućnosti nuklearne energije, uključujući male modularne reaktore
Vijeće će istraživati nuklearnu energiju kao stabilan niskougljični izvor, s fokusom na male modularne reaktore (SMR). Hrvatska planira gradnju najmanje tri SMR-a do 2035. godine, snage do 300 MW svaki, što će doprinijeti dekarbonizaciji. Radna skupina priprema zakonodavne okvire, razmatrajući lokacije poput Erduta, uz suradnju s EU partnerima za sigurnost i tehnološki napredak.

Vijeće za energetiku predstavlja važan korak u hrvatskoj energetskoj politici, posebno u svjetlu europskih ciljeva za smanjenje emisija i povećanje udjela obnovljivih izvora. Buduće aktivnosti Vijeća usmjerene su na praćenje provedbe mjera iz NECP-a, razvoj smjernica za budući energetski sustav te koordinaciju između različitih aktera u sektoru. Očekuje se da će ovo tijelo doprinijeti većoj energetskoj neovisnosti Hrvatske i boljoj prilagodbi klimatskim promjenama.

Uspoređujući s američkim National Energy Dominance Councilom, koji je osnovan 14. veljače 2025. godine Executive Orderom predsjednika Donalda Trumpa, primjećujemo ključne razlike u fokusima. Dok hrvatsko Vijeće naglašava ubrzavanje energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima, nuklearnoj energiji i pravednoj opskrbi, američko vijeće, predvođeno guvernerom Dougom Burgumom iz Sjeverne Dakote, usmjereno je na postizanje "energetske dominacije" kroz povećanu proizvodnju nafte, prirodnog plina i drugih fosilnih goriva, s ciljem jačanja izvoza i smanjenja regulatornih ograničenja.

Oba vijeća služe kao savjetodavna tijela za koordinaciju politike, ali hrvatsko je više usklađeno s EU-ovim zelenim ciljevima, dok američko prioritetizira gospodarsku dominaciju i "America First" pristup. Takva vijeća znače ključnu platformu za razmjenu ideja između dionika u energetskom sektoru, omogućujući suradnju između vlade, regulatora, industrije i stručnjaka, što potiče inovacije, dijeljenje najboljih praksi i bržu provedbu strategija za rješavanje globalnih izazova poput klimatskih promjena i energetske sigurnosti. Ovo rezultira boljom koordinacijom, smanjenjem negativnih efekata i stvaranjem predvidljivog okvira za investicije, što u konačnici koristi cijelom energetskom sektoru.

Nuklearni breed reaktori s potpunim iskorištenjem nuklearnog goriva razvijaju se od 1951. godine no do danas su zaživjeli u nekoliko aktivnih reaktora koji će se koristiti za razvoj nove nuklearne tehnologije. Priča o nuklearnim breed reaktorima počela je s 4 sijalice u Idahu, SAD i traje sve do danas kada je aktivan najveći breed reaktor snage 880 MW u Rusiji. Velika razlika ovih reaktora u odnosu na klasične nuklearne reaktore je u činjenici da breed reaktori mogu iskoristiti 99% nuklearnog goriva koje se ubaci u reaktor s minimalnim generiranjem nuklearnog otpada. Razvoj breed reaktora je zaustavljen jer se u njima od uranija generira u potpunosti plutonij koji se može koristiti za stvaranje nuklearnih plutonijskih bombi pa je strah od nekontroliranog stvaranja nuklearnih bombi ograničio civilizaciju na korištenje fosilnih goriva.

Zamislite pustinju Idaha u hladnoj zimi 1951. godine: mala grupa znanstvenika, okružena snježnim nanosima, stoji pred skromnim betonskim zdanjem, srca punih nade i straha. Unutra, Experimental Breeder Reactor-I (EBR-I) tiho zuji, a onda čudo se događa. Četiri obične 50 wattne sijalice zasjaju, napajane energijom iz nuklearne fisije. To nije bio samo tehnički trijumf već to je bio trenutak koji je obećavao budućnost u kojoj bi energija bila beskrajna, čista i sigurna, poput vječnog plamena koji se hrani sam sobom. Znanstvenici su se grlili, znajući da su otvorili vrata eri gdje bi čovječanstvo moglo pobijediti ovisnost o fosilnim gorivima, ali nisu znali da će ta vizija biti zakopana pod slojevima straha, birokracije i političkih odluka, poput blaga koje čeka hrabre istraživače i inženjere da ga iskopaju. Danas, 74 godine kasnije, dok svijet ulaže 2,8 trilijuna dolara godišnje u subvencije za obnovljive izvore poput vjetra i sunca, tri operativna i dva gotovo spremna breed reaktora demonstriraju tu viziju jer iz samo jednog kilograma uranija ili torija mogu izvući dovoljno energije da opskrbe stotinu kućanstava cijelu godinu dana, umjesto samo jednog dana kao u konvencionalnim reaktorima. Ova tehnologija nije samo obećanje budućnosti jer ona je već tu, a njezina povijest proteže se duboko u prošlost, puna inovacija, izazova i političkih preokreta, ali i nevjerojatne upornosti znanstvenika koji su vjerovali u njezin potencijal, čak i kad su vlade zatvarale programe, a javnost se bojala nepoznatog, poput moreplovaca koji plove kroz oluje prema obećanoj zemlji. U tom kontekstu, nuklearni otpad predstavlja jedan od najvećih izazova tradicionalne nuklearne energije: klasični lakovodni reaktori (LWR) iskorištavaju samo mali dio uranijevog goriva (oko 1%), ostavljajući većinu neiskorištenog uranija-238 kao visokoradioaktivni otpad koji se mora skladištiti tisućama godina, stvarajući ekološki i sigurnosni teret za buduće generacije. Međutim, breed reaktori nude rješenje jer oni mogu koristiti taj "otpad" kao gorivo, pretvarajući ga u energiju kroz zatvoreni ciklus, gdje se neiskorišteni uranij-238 transmutira u fisibilni plutonij-239, iskorištavajući do 99% potencijala i smanjujući volumen otpada za faktor 100, a radioaktivnost za 1.000 puta. Ovo nije samo teorija već postojeći otpad iz LWR-a mogao bi postati gorivo za stoljeća čiste energije, rješavajući problem nasljeđa otpada i pretvarajući ga u resurs, poput alhemičarskog procesa koji pretvara olovo u zlato.

Priča o breed reaktorima nije samo suhoparna kronologija datuma i brojki već je ona priča o ljudskoj domišljatosti koja je izazivala granice fizike, suočavala se s nesrećama poput Chernobyla i Fukushime, iako ti incidenti nisu bili vezani uz breedere, i nastavila gurati naprijed unatoč ekonomskim olujama i javnom strahu. Zamislite mlade inženjere u laboratorijima 1950-ih, koji su noćima bdjeli nad prvim prototipovima, sanjajući o svijetu bez dimnjaka i naftnih bušotina, samo da bi njihovi snovi bili ugušeni političkim odlukama. To je priča o reaktorima koji ne samo da proizvode energiju, već i stvaraju novo gorivo iz "nuklearnog otpada", pretvarajući ono što se smatralo nuklearnim problemom u rješenje za globalnu energetsku krizu, i o generacijama koje su čekale da ta vizija postane stvarnost, unatoč preprekama koje su ih usporavale, poput rijeke koja se probija kroz stijene prema moru.

POVIJEST RAZVOJA BREED NUKLEARNIH REAKTORA

Povijest razvoja ovih breed reaktora može se pratiti kroz niz ključnih događaja i prototipa, počevši od ranih 1940-ih godina, kada su teorijski koncepti postali stvarnost, poput sjemena koje klija u plodno tlo. Prvi koraci bili su uglavnom teorijski i eksperimentalni, a zatim su se razvili u praktične primjene koje su obećavale revoluciju, mijenjajući način na koji čovječanstvo gleda na energiju. Međutim, ova priča nije bez tama jer razvoj breed reaktora bio je zaustavljen u SAD-u i Europi iz složenih razloga, koji nisu bili isključivo ekonomski. U SAD-u, predsjednik Jimmy Carter 1977. godine donio je odluku o restrukturiranju programa, zabranivši komercijalno recikliranje plutonija i odgodivši razvoj Clinch River Breeder Reactor-a, uglavnom zbog straha od proliferacije nuklearnog oružja jer plutonij proizveden u breederima mogao bi se zloupotrijebiti za nuklearne bombe, što je bilo posebno osjetljivo usred Hladnog rata i nakon Indijskog nuklearnog testa 1974. godine, gdje je Indija koristila plutonij iz civilnog reaktora za izradu nuklearnog oružja. Ovaj strah bio je glavni motiv: breederi su viđeni kao "tvornice plutonija", materijala koji se može koristiti za nuklearne bombe, a američka administracija bojala se da bi tehnologija mogla pasti u ruke neprijateljskih država ili terorista, dovodeći do globalnog nuklearnog širenja i eskalacije oružane utrke. Ekonomski razlozi, poput visokih troškova (breederi su bili 25% skuplji od konvencionalnih reaktora) i pada cijene uranija, također su igrali ulogu, ali glavni strah bio je sigurnosni i geopolitički: bojazan da bi tehnologija mogla osloboditi "Pandorinu kutiju" nezaustavljivog oružja, unatoč njihovom potencijalu za čistu energiju, poput mača s dvije oštrice koji je previše opasan za korištenje. Ova odluka kritizirana je jer je favorizirala klasične reaktore koji stvaraju ogromne količine nuklearnog otpada odnosno neiskorištenog nuklearnog goriva koje se baca, dok bi breederi potpuno iskoristili gorivo, ostavljajući minimalni radioaktivni otpad. Umjesto da se ulaže u recikliranje i efikasnost, svijet se okrenuo tehnologijama koje su ostavljale nasljeđe otpada za buduće generacije, poput bacanja blaga u smeće zbog straha od lopova. U Europi, slični razlozi doveli su do zatvaranja projekata pa je Francuska zatvorila Superphénix 1997. zbog političkog pritiska ekoloških grupa i javnog otpora nakon Chernobyla, a Njemačka i UK su napustile nuklearne programe zbog kombinacije ekonomije, sigurnosnih incidenata i anti-nuklearnih pokreta, gdje je strah od plutonija bio katalizator za "zeleni" otpor. Nije bilo samo o novcu već je to bila era straha od "nuklearne apokalipse", gdje su breederi viđeni kao most prema oružju masovnog uništenja, umjesto prema održivoj energiji i napretku civilizacije.

Davne 1943. godine, mađarski fizičar Leo Szilard patentirao je koncept breed reaktora, predlažući kako bi se uranij-238 mogao pretvoriti u plutonij-239, stvarajući time lančanu reakciju koja proizvodi više goriva nego što ga troši. Taj idejni korak bio je poput sjemena koje će izrasti u cijelu eru nuklearne inovacije, nadahnuvši generacije znanstvenika da sanjaju o beskrajnom ciklusu nuklearne energije. Tri godine kasnije, 1946., u Los Alamosu u SAD-u pokrenut je Clementine, prvi operativni brzi reaktor na svijetu. Ovaj reaktor imao je snagu od samo 25 kW toplinske energije, koristio je živu (Hg) za hlađenje i plutonijsko gorivo, ali nije proizvodio električnu energiju. Jezgra mu je bila mala, promjera samo 15 cm, a Enrico Fermi, jedan od pionira, tada je rekao: "Clementine je bio naš prvi korak u brze neutrone." Bio je to skroman početak, ali je dokazao da brzi neutroni mogu održati reakciju bez moderacije, otvarajući put za efikasnije iskorištenje nuklearnog goriva, poput otvaranja skrivenog blaga u atomu.

Sljedeći veliki napredak dogodio se 1951. u Idahu s EBR-I, koji je dosegao 1,4 MW toplinske snage i proizveo 200 kW električne energije. Koristio je natrij-kalij za hlađenje i Mark-I gorivo na bazi uranija-235, s breeding omjerom (BR) od 1,01. Walter Zinn, direktor laboratorija Argonne, tada je izjavio: "Danas smo upalili svjetlo budućnosti." Taj trenutak nije bio samo tehnički već je bio simboličan, jer je pokazao da nuklearna energija može biti samoodrživa, poput vječnog plamena koji se hrani sam sobom, nadahnuvši svijet da pomisli na kraj ere ugljena i nafte. Samo dvije godine kasnije, 1953., isti EBR-I dokazao je breeding: za svaku fisiju uranija-235 proizveden je 1,01 atom plutonija-239, što je potvrdilo mogućnost stvaranja više goriva i otvorilo viziju beskrajnih energetskih resursa, poput pronalaska fontane mladosti u svijetu energije.

Do 1963. godine, SAD je lansirao EBR-II, također u Idahu, sa 62 MW toplinske snage i 20 MW električne. Ovaj natrijev reaktor koristio je gorivo U-10Zr i radio je bez ijedne nesreće punih 30 godina, postavši simbol pouzdanosti usred hladnog rata. Charles Till iz Argonne laboratorija kasnije je rekao: "EBR-II je dokazao da breederi mogu raditi sigurno desetljećima." Godinu dana kasnije, 1964., pokrenut je Enrico Fermi-1 u Michiganu, s 200 MW toplinske i 61 MW električne snage. Koristio je natrij za hlađenje, ali je doživio djelomično taljenje jezgre 5. listopada 1966., gdje je oštećeno trećina goriva. Ipak, reaktor je oporavljen 1970., a NRC izvješće iz 1968. navodi: "Nesreća Fermi-1 nas je naučila pasivnoj sigurnosti." Ova nesreća nije zaustavila napredak; naprotiv, dovela je do poboljšanja dizajna, poput boljih sustava za detekciju i hlađenje, pokazujući kako se iz grešaka rađaju jači sistemi, poput feniksa koji se diže iz pepela.

Sedamdesetih godina, Sovjetski Savez je preuzeo vodstvo s BN-350 u Aktauu, Kazahstan, koji je imao 1000 MW toplinske snage i proizvodio je 150 MW električne energije plus 120.000 kubnih metara desalinizirane vode dnevno. Koristio je MOX gorivo i radio je do 1999. godine, pokazujući multifunkcionalnost breed tehnologije u pustinjskim uvjetima gdje je voda jednako vrijedna kao i struja. Rosatomova arhiva iz 1973. bilježi: "BN-350 je bio naša prva komercijalna pobjeda." Istodobno, Francuska je 1973. pokrenula Phénix u Marcouleu, s 563 MW toplinske i 250 MW električne snage, natrijem hlađen i BR-om od 1,16. Ovaj reaktor radio je 35 godina, s preko 100.000 sati rada, a CEA je 2009. izjavila: "Phénix je pokazao da možemo reciklirati gorivo beskonačno." Bio je to dokaz da breederi nisu samo laboratorijski eksperimenti, već praktični izvori energije koji mogu hraniti gradove, poput srca koje kuca u ritmu budućnosti.

Osamdesete godine donijele su Superphénix u Francuskoj, započet 1980., s nevjerojatnih 3000 MW toplinske i 1240 MW električne snage što je najveći breeder ikad. Koristio je MOX i UO₂ gorivo s BR-om od 1,2, ali je zatvoren zbog političkih razloga usred ekoloških prosvjeda. EDF je 1997. rekao: "Superphénix je bio tehnički uspjeh, politički neuspjeh." Međutim, 1986. godine dogodio se Chernobyl koji nije bio breed reaktor no ta nesreća zaustavila je globalni entuzijazam za nuklearnom energijom stvarajući val straha koji je usporio programe. Snovi o beskrajnoj energiji zasjenjeni su noćnim morama mogućih nuklearnih nesreća. Postoje špekulacije, kroz tezu da su Chernobyl i kasnija Fukushima 2011. bile ciljano kreirane "false flag" operacije da se zaustavi razvoj nuklearne energije, poput sabotaže koja štiti interese moćnih lobija. Ako pratimo princip "follow the money", svi putovi vode prema naftnoj industriji, kojoj bi bilo najviše u interesu da se zaustavi nuklearni napredak jer bi jeftina, čista nuklearna energija uništila njihove profite od fosilnih goriva. Teorije zavjere sugeriraju da su nesreće, sa svojim savršenim tajmingom nakon ulaganja u nuklear, bile orkestrirane da stvore javni strah, poput holivudskog scenarija gdje se heroji bore protiv skrivenih neprijatelja. Iako nema dokaza, ove teze ističu kako su nesreće Chernobyl s njegovim dizajnerskim greškama i ljudskim faktorom, i Fukushima s tsunamijem poslužile kao katalizatori za anti-nuklearne pokrete, usporavajući tehnologiju koja bi mogla riješiti klimatske probleme, poput udara munje koji gasi baklju nade.

Devedesete su vidjele Monju u Japanu, kritičan 1994., sa 714 MW toplinske i 280 MW električne snage. Doživio je curenje natrija 1995. (300 kg) i zaustavljen je 2010. JAEA je 2018. rekla: "Monju je bio žrtva politike, ne tehnologije." U novom tisućljeću, Kina je 2010. pokrenula CEFR u Beijing, sa 65 MW toplinske i 20 MW električne snage, MOX gorivom i BR-om od 1,05. CIAE je 2011. izjavila: "CEFR je naš EBR-II."

Današnji vrhunac je BN-800 u Rusiji, komercijalan od 2016., sa 2100 MW toplinske i 880 MW električne snage. Koristi MOX gorivo (17–26% plutonija), ima 223 gorivne sastavnice i proizveo je preko 50 TWh do 2025. Rosatom je izjavio: "BN-800 je dokaz da breederi rade komercijalno." U Indiji, PFBR u Kalpakkamu, s 1250 MW toplinske i 500 MW električne snage, očekuje kritičnost u prvom kvartalu 2026. DAE je 2025. rekao: "PFBR će Indiji dati energetsku neovisnost."

Kina je 2023. pokrenula TMSR-LF1 u Wuweiu, prvi operativni torijski MSR s 2 MW toplinske snage, a 2024. Natrium u SAD-u, sa 840 MW toplinske i 345 MW električne snage plus 500 MWh skladištenja, uz početak gradnje 2026. Bill Gates iz TerraPowera kaže: "Natrium će raditi s vjetrom i suncem 24/7." Ovi reaktori nisu samo brojke već su oni živi dokaz da se vizija iz 1951. ostvaruje, pretvarajući nuklearnu energiju u alat za borbu protiv klimatskih promjena noseći nadu prema svjetlijoj budućnosti.

BREEDERI U RAZVOJU: RUSKI BN-1200, AMERIČKI NATRIUM I KINESKI CFR-600

Dok operativni breederi poput BN-800 dokazuju tehnologiju, tri velika projekta u razvoju ruski BN-1200, američki Natrium i kineski CFR-600 predstavljaju sljedeći korak u razvoju nuklearne tehnologije i to svaki sa svojim jedinstvenim izazovima i inovacijama, poput trojice pionira koji istražuju nepoznate teritorije, gurajući granice civilizacije prema globalnoj energetskoj revoluciji.

Ruski BN-1200, nasljednik BN-800, razvija se u Beloyarsku NPP pod Rosatomom, s ciljem da postane industrijski standard Gen-IV reaktora. Projektna dokumentacija bit će podnesena za pregled 2025., konstrukcija počinje 2027., a cilj je operativnost 2034. Snaga je impresivna: 2900 MW toplinske i 1220 MW električne, koristeći MOX, UN ili PuN gorivo s BR-om >1, omogućujući recikliranje otpada iz LWR-a. Jezgra je natrij hlađena, s fokusom na pasivnu sigurnost i ekonomiju jer troškovi su optimizirani za 20% niže od prethodnika. Zamislite ga kao evoluciju: BN-1200 će "požderati" postojeći nuklearni otpad, proizvodeći energiju za stoljeća, ali izazovi uključuju koroziju natrija dok je rješenje primjenom novih legura poput oklopa koji štiti reaktor.

Američki Natrium, razvijan od TerraPowera (podržan Billom Gatesom), je modularni reaktor hlađen tekućim solima vrste brzog reaktora, a razvija se u Kemmereru, Wyoming. Status 2025.: NRC izdao EIS u oktobru, finalna sigurnosna evaluacija u prosincu, početak gradnje 2026., cilj je 2030. za pokretanje reaktora. Snaga: 345 MWe bazno + 500 MWh spremište rastaljene soli, koristeći HALEU metalno gorivo (U-Pu-Zr), s BR-om ~1,1. Ovo je hibridni reaktor jer integrira skladištenje energije za obnovljive, omogućujući vršnu snagu do 500 MWe. Poput pametnog sustava, koristi pasivno hlađenje gravitacijom, bez pumpi, smanjujući rizik taljenja. Izazovi su geopolitički jer reaktor koristi rusko HALEU nuklearno gorivo, ali Natrium obećava revoluciju u elektroenergetskoj mreži, poput mosta između nukleara i zelenih izvora, spajajući prošlost i budućnost.

Kineski CFR-600 je brzi breeder reaktor u Xiapuu, Fujian. Reaktor je duo jedinica pri čemu je prvi reaktor operativan od 2023. dok je drugi reaktor u izgradnji. Krajnji cilj pokretanja je 2026. za potpunu operativonst sustava. Snaga: 1500 MWth / 600 MWe, 41% efikasnosti, MOX gorivo s 100 GWd/t, reaktor je hlađen natrijem. Dio Gen-IV, CFR-600 reciklira nuklearni otpad smanjujući volumen za 100x, ali kontroverzan je zbog plutonija (moguća proliferacija, iako Kina tvrdi civilnu upotrebu). Reaktor omogućuje 100 puta više energije iz istog goriva s testovima tehnologije koja štiti od taljenja reaktora. Izazovi se vrte oko sigurnosti i ekonomije, ali Kina vidi reaktor kao ključ za neovisnost simbolizirajući moć Azije u energetskoj utrci.

SIGURNOST BREED REAKTORA – OD NESREĆA DO PASIVNE ZAŠTITE

Sigurnost je uvijek bila srž nuklearne energije, a breed reaktori su se razvijali upravo s fokusom na poboljšanju tih aspekata, poput gradnje neprobojnog štita oko plamena koji gori unutar jezgre, gdje svaki dizajn uči iz prošlih grešaka kako bi spriječio buduće katastrofe. Za razliku od starijih dizajna, moderni breed reaktori poput BN-800 ili Natriuma koriste pasivne sigurnosne značajke koje ne ovise o ljudskoj intervenciji ili električnoj energiji, već na samoj fizici materijala. Na primjer, u natrij-hlađenim reaktorima, niski tlak (manje od 1 atmosfere) smanjuje rizik od eksplozije, a metalno gorivo se širi pri visokim temperaturama, automatski usporavajući reakciju i sprječavajući taljenje jezgre, poput prirodnog mehanizma koji gasi vatru prije nego što se razbukta. Ovo je ključna razlika u usporedbi s klasičnim nuklearnim reaktorima koji se hlade vodom pod tlakom (PWR – Pressurized Water Reactors), gdje voda cirkulira pod ekstremnim tlakom od oko 150 atmosfera, što je poput držanja pare u loncu pod pritiskom koji može eksplodirati ako se izgubi kontrola. U slučaju nesreće, poput Fukushime ili Chernobyla, tlak u PWR-ima može dovesti do eksplozije pare, oslobađajući radioaktivne materijale u okolinu, jer se voda pod tlakom može pretvoriti u paru eksplozivno ako dođe do curenja ili gubitka hlađenja. Nasuprot tome, breederi rade na atmosferskom tlaku (1 atm), gdje nema tog rizika od "tlaka eksplozije" jer rashladno sredstvo (natrij ili sol) ostaje stabilno čak i pri visokim temperaturama, a pasivni sustavi poput gravitacijskog hlađenja omogućuju da se toplina prirodno rasprši bez pumpi ili struje, čineći ih inherentno sigurnijima. Prema IAEA, ovi dizajni smanjuju vjerojatnost teških nesreća za faktor 10 u odnosu na PWR, jer nema potrebe za aktivnim sustavima koji se mogu pokvariti. Ovo je poput usporedbe automobila sa zračnim jastucima koji se aktiviraju sami, nasuprot starijim modelima koji ovise o vozaču. Tehnologija se razvija na iteracijama gdje se svaki novi reaktor gradi na prethodnima, poboljšavajući sigurnost kroz testove i podatke, ali političke odluke usporile su broj ovih iteracija nuklearne tehnologije zbog malog broja razvijenih nuklearnih breed reaktora, ostavljajući nas sa samo nekoliko operativnih jedinica umjesto stotina, poput sporog hoda umjesto trka, gdje su izgubljene prilike za brži napredak.

Rekordi pokazuju da su breed reaktori izuzetno sigurni. EBR-II radio je 30 godina bez nesreća, a BN-800 ima višestruke neovisne sustave za isključenje reaktora, uključujući gravitacijsko hlađenje i automatske senzore koji reagiraju brže od ljudskog oka. PFBR u Indiji ima dva neovisna sustava za brzo gašenje, s diverzifikacijom logike i mehanizama, što osigurava da čak i u slučaju kvara jednog, drugi preuzme, poput rezervnog padobrana u skoku. U povijesti, nesreće poput Fermi-1 bile su ograničene i dovele su do poboljšanja, a nema velikih incidenata poput Chernobyla u breeder reaktorima. Zapravo, SFR (natrij-hlađeni) imaju dugi termalni odziv do sat vremena za reakciju na problem te veliku marginu do ključanja rashladnog sredstva, čineći ih poput stabilnog broda u oluji.

Naravno, izazovi postoje: natrij može reagirati s vodom, ali moderni dizajni poput Natriuma koriste sustave bez vode i napredne legure za koroziju, poput zaštitnog sloja koji čuva jezgru od vanjskih utjecaja. Ukupno, sigurnosni rekord breed reaktora pokazuje da su oni ne samo efikasni, već i pouzdani, s manjim rizikom od tradicionalnih nuklearnih ili fosilnih izvora, gdje su eksplozije plina ili požari svakodnevna prijetnja.

TORIJSKI REAKTORI I TEHNOLOGIJA TEKUĆIH SOLI

Torijski reaktori predstavljaju poseban ogranak breed tehnologije, koristeći torij-232 koji je obilniji od uranija i to do tri - četiri puta obilniji u Zemljinoj kori. Torijski reaktori proizvode manje nuklearnog otpada čineći ih idealnim za dugoročnu održivost poput prirodnog resursa koji se obnavlja sam od sebe. U torijskim reaktorima se koristi postojeći "nuklearni otpad" iz klasičnih LWR reaktora jer oni koriste samo mali dio nuklearnog goriva (oko 1%). Ostatak neiskorištenog uranija se baca kao nuklearni otpad no može se potpuno iskoristiti u SMR breed tehnologiji, pretvarajući milijune tona nuklearnog otpada u gorivo za iduća stoljeća. Zamislite torij kao skriveni dragulj jer on nije fisibilan sam po sebi, ali brzi neutroni ga pretvaraju u uranij-233, fisibilni izotop koji oslobađa energiju u lančanoj reakciji. Ovo omogućuje breeding omjer veći od 1, gdje se proizvodi više goriva nego što se troši, a nuklearni otpad je uglavnom kratkoživući, raspadajući se za stotine godina umjesto milijuna. Torijski ciklus je poput savršenog kruga: Th-232 apsorbira neutron, postaje Th-233, zatim Pa-233 (koji se može ekstrahirati online), i konačno U-233, koji fisira i oslobađa energiju. Ovo minimizira proliferaciju jer U-233 često dolazi kontaminiran s U-232, koji emitira jake gama zrake, čineći ga nepraktičnim za nuklearno oružje.

Molten salt reaktori (MSR) su srž torijske tehnologije, gdje se gorivo rastvara u tekućoj soli umjesto da bude u čvrstim štapovima, omogućujući kontinuirani rad bez zaustavljanja. Zamislite MSR kao rijeku koja teče gdje sol (poput LiF-BeF₂) služi i kao rashladno sredstvo i kao nositelj goriva, cirkulirajući kroz jezgru na temperaturama od 600–700 °C, što povećava efikasnost turbine na preko 45 posto. Niski tlak (oko 1 atmosfere) eliminira rizik od eksplozije, a sol se može "zamrznuti" na 450 °C u slučaju kvara, automatski zaustavljajući reakciju poput sigurnosnog ventila koji se aktivira sam. Online refueling je revolucionaran jer gorivo se dodaje i otpad se uklanja bez gašenja reaktora, poput zamjene guma na autu koji vozi autocestom. Korozija otopljenih soli je izazov, ali napredne legure poput Hastelloy-N rješavaju to, čineći MSR-ove dugovječnima.

TMSR-LF1 u Kini, lociran u pustinji Gobi u Wuweiu, je prvi operativni torijski reaktor s molten salt tehnologijom, poput pionira koji korača nepoznatim terenom. Ima snagu od 2 MW toplinske energije, koristi gorivo na bazi ThF₄ i UF₄ u mješavini LiF-BeF₂-ZrF₄ soli (u omjeru 66-20-13-1 mol%), s volumenom jezgre od 1,68 kubnih metara i protokom soli od 50 kg po sekundi. Temperature su visoke: ulazna 630 °C, izlazna 650 °C, što omogućuje efikasnost turbine veću od 45 posto. Posebno je zanimljivo što reaktor podržava online refueling bez gašenja. prvi takav postupak izvršen je u travnju 2025., gdje je dodano 5 kg torija, dokazujući da MSR može raditi mjesecima bez prekida. Sigurnost je inherentna: sol se smrzne na 450 °C, što automatski zaustavlja reakciju, i nema rizika od vodikove eksplozije jer nema vode u sustavu. Performanse uključuju konverzijski odnos od 0,1 koji će se povećati na 1,05, a Dr. Jiang Mianheng, direktor SINAP-a, rekao je 2025.: "TMSR-LF1 je dokaz da torij može raditi bez plutonija i bez oružja."

Sljedeći u nizu je TMSR-LF2, s 10 MW toplinske snage, trenutno u izgradnji u Gobi pustinji, fokusiran na puni Th-U233 ciklus, gdje će se torij pretvarati u uranij-233 u kontinuiranom procesu, testirajući skalabilnost za veće jedinice. Zatim slijedi TMSR Demo, s 100 MW toplinske i 60 MW električne snage, čiji početak izgradnje je planiran za 2025., kao komercijalni prototip koji će testirati integraciju s električnom mrežom i obnovljivim izvorima. U Indiji, AHWR-300 je u fazi dizajna u BARC-u, s 300 MW električne snage, vodenim hlađenjem i BR-om od 0,9 ili više, kombinirajući torij s tradicionalnim uranijem za tranziciju, ali s elementima sustava od tekućih soli u hibridnom dizajnu, poput mosta između starog i novog.

Prednosti torijskih MSR-ova su ogromne jer omogućuje 99,9 posto iskorištenje goriva zahvaljujući online ekstrakciji protaktinija-233. Reaktor proizvodi samo 1/1000 radioaktivnosti u usporedbi s lakovodnim reaktorima, a proliferacija je minimalna jer je uranij-233 kontaminiran uranijem-232, koji emitira jake gama zrake i čini ga neupotrebljivim za nuklearno oružje. Ovi reaktori nisu samo tehnički napredak već su oni priča o prelasku na čistiju,sigurniju nuklearnu eru gdje se obilje torija koristi za napajanje svijeta bez emisija. Reaktori osiguravaju da se postojeći "nuklearni otpad" iz LWR-a potpuno reciklira u SMR breederima. Postojeći LWR reaktori koriste samo mali dio goriva dok se ostatak neiskorištenog uranijskog goriva baca.

ZAŠTO JE TREBALO 74 GODINE? – MIŠLJENJA STRUČNJAKA

Razlozi za spor napredak nuklearne tehnologije su višestruki, ali oni pripovijedaju priču o sukobu između inovacije i straha, gdje su političari i javnost često kočili ono što su znanstvenici gurali naprijed, poput broda koji plovi protiv vjetra.

Dr. Jessica Lovering iz Breakthrough Institutea kaže: "Nuklearna industrija je žrtva vlastitog uspjeha jer bila je previše sigurna, pa je postala preskupa."

Alexey Likhachov, direktor Rosatoma, dodaje: "Svaki put kad zatvorimo breeder program, mi bacamo 99 % energije u smeće."

Mike Laufer, CEO Okloa, kritizira: "Regulativa je ubila inovaciju. NRC traži 10.000 stranica za svaki vijak."

Sam Altman iz OpenAI-a predviđa: "AI data centri će tražiti 100 GW firm powera do 2030. – breederi su jedini odgovor."

Ovi glasovi ističu da je usporavanje bilo više političko i ekonomsko nego tehničko, s nesrećama poput Three Mile Islanda 1979. i Fukushime 2011. koje su stvorile javni otpor, unatoč činjenici da su breed reaktori dizajnirani da izbjegnu takve scenarije, poput broda koji plovi kroz oluju bez potonuća.

Analiza cijene izgradnje nuklearnih elektrana otkriva duboki problem: tradicionalne velike elektrane, poput Vogtle u SAD-u, koštaju 10–15 milijardi dolara po GW, s troškovima izgradnje od 5000–7000 dolara po kW, zbog jednokratnih dizajna i regulatornih kašnjenja. Problem leži u maloj serijskoj proizvodnji: svaka elektrana je "custom" projekt, opterećen visokim troškovima razvoja (npr. beton za nuklearke je 50% skuplji od običnog), što diže cijenu za mali broj jedinica. Rješenje je visokoserijska proizvodnja velikog broja SMR malih reaktora, gdje troškovi padaju na 3000–5000 dolara po kW, s LCOE od 60–80 dolara po MWh, jer se moduli proizvode u tvornicama poput aviona, smanjujući kašnjenja i rizike. Ovo bi omogućilo skalabilnost, poput prelaska s ručne izrade na linijsku proizvodnju, čineći nuklearnu energiju konkurentnom fosilnim gorivima. Postojeći SMR, poput NuScale, imaju troškove izgradnje 3,000-6,000 $/kW, ali projekcije pokazuju pad na <£70/MWh LCOE za Rolls-Royce SMR do 2030. Budućnost SMR industrije je svijetla jer će tržište porasti na $5.17B do 2035. s CAGR od 42.31%, generirajući tisuće radnih mjesta dok jedan SMR može stvoriti 7.000 poslova i $1B prodaje. S pretpostavkom da će se dio radnih mjesta zatvoriti u naftnoj industriji (milijuni globalno), prekvalifikacija će omogućiti prelazak u nuklearni sektor, gdje će se otvoriti nova radna mjesta u proizvodnji, održavanju i sigurnosti, poput vala migracije prema novim rudnicima zlata, gdje će 10.000 radnika u fosilnim gorivima postati 15.000 u nuklearoj industriji kroz obuku.

USPOREDBA GUSTOĆE ENERGIJE UZ 99 % ISKORIŠTENJA GORIVA 

Jedan od najfascinantnijih aspekata breed reaktora je njihova nevjerojatna energijska gustoća jer količina energije koju se može izvući iz samo jednog kilograma nuklearnog goriva je poput koncentriranog eliksira. U klasičnim lakovodnim reaktorima (LWR), koji koriste otvoreni ciklus, iskorištenje goriva je samo 4–5 posto, što znači da iz jednog kilograma uranija dobijete oko 25.000 kWh energije, a otpad po teravat-satu iznosi 250 kg s radioaktivnošću koja traje 10.000 godina. To je impresivno u usporedbi s fosilnim gorivima, ali breederi idu korak dalje dok sa zatvorenim ciklusom korisnost doseže 95–99 posto i pri tome dajući nevjerojatnih 2,5 milijuna kWh iz istog kilograma uranija, a otpad se svodi na samo 2,5 kg po teravat-satu, s radioaktivnošću koja opada nakon 300–500 godina. Postojeći nuklearni "otpad" u svijetu tako postaje resurs za 500–1000 godina globalne energije, pretvarajući nuklearni problem u blago. Postojeći LWR nuklearni reaktori koriste samo mali dio nuklearnog goriva, a ostatak neiskorištenog uranija se baca kao otpad, dok SMR breeder tehnologija može iskoristiti kompletan otpad, reciklirajući ga u korisnu toplinsku i elekričnu energiju.

U usporedbi s fosilnim elektranama, razlika je astronomska. Iz jednog kilograma ugljena možete dobiti samo oko 8 kWh toplinske energije, dok jedan kilogram mineralnog ulja daje približno 12 kWh. To znači da bi vam trebalo tisuće kilograma fosilnih goriva da postignete ono što jedan kilogram nuklearnog goriva u breederu postiže, a uz to fosilni izvori emitiraju ogromne količine CO2 i zagađuju zrak, dok nuklearni ne. Na primjer, 100 grama uranija u breederu može proizvesti jednaku energiju kao 1500 kg ugljena, čineći nuklearnu opciju milijun puta efikasnijom po masi koja se unosi u elektranu.

Što se tiče obnovljivih izvora energije, usporedba je još zanimljivija jer oni nemaju "gorivo" u sebi jer energija dolazi iz sunca, vjetra ili vode. Međutim, ako gledamo energijsku gustoću po korištenim materijalima ili površini, breed reaktori nadmašuju sve. Solarni paneli, na primjer, zahtijevaju ogromne površine zemlje da proizvedu ekvivalentnu energiju. Jedna nuklearna elektrana može opskrbiti milijune ljudi na malom prostoru, dok solarne farme trebaju stotine kvadratnih kilometara za sličan izlaz energije. Vjetar je sličan uz turbine koje su efikasne, ali njihova energijska gustoća po kg metala ili betona je niska, jer energija ovisi o vremenskim uvjetima, a ne o koncentriranom gorivu. Za stabilnu mrežu, potrebno je 20–30% bazne energije (nuklear ili fosil) da podrži varijabilne obnovljive, jer solar i vjetar fluktuiraju cijelo vrijeme, zahtijevajući 1–2 nuklearne elektrane po GW obnovljivih za balansiranje sustava. Nasuprot tome, kombinacija solara i baterija je skupa: za 100% obnovljivu mrežu, potrebno je 3–5 puta više instalirane snage plus baterije za 4–8 sati skladištenja, s troškovima od 100–200 dolara po MWh, dok nuklear osigurava stabilnost 24/7 bez emisija za 60–80 dolara po MWh. Studije poput NREL-ove pokazuju da visoki udio obnovljivih (80%+) povećava stabilnost ako se kombinira s energijom skladištenja, ali bez bazne energije, rizik od nestanaka raste, poput kuće od karata u vjetru. U konačnici, breed reaktori nude 60 puta veću efikasnost od klasičnih nuklearnih elektrana LWR-a i milijune puta veću efikasnost od fosilnih elektrana, dok obnovljivi, iako čisti, zahtijevaju masivnu infrastrukturu da nadoknade varijabilnost, čineći nuklearnu opciju idealnim partnerom za stabilan rad mreže 24/7.

U usporedbi s fuzijskim reaktorima, koji su još u eksperimentalnoj fazi, breed reaktori su praktičniji, ali fuzija obećava još veću gustoću izlazne energije. Fuzija deuterij-tricij (D-T) oslobađa oko 3,4 × 10^14 J/kg, četiri puta više od fisije uranija-235 (2,1 × 10^12 J/kg), jer spaja atome umjesto da ih cijepa, proizvodeći helij bez dugovječnog otpada. Međutim, breederi, koristeći U-238 ili Th-232, postižu efektivnu gustoću od ~80 milijuna MJ/kg teoretski (u praksi 0,8 milijuna MJ/kg zbog nuklearnog otpada), ali su spremni sada, dok fuzija (poput ITER-a) čeka 2030-e za demo rad, s izazovima poput tricija (167 kg/god za 3 GW). Fuzija je "sveti gral", ali breeder nuklearna tehnologija je već razvijena i operativna, poput automobila koji vozi dok je fuzija još u garaži. Privatne tvrtkama ciljaju na 2030. za pokretanje fuzijskih pilot projekte te komercijalnih projekata 2040.–2050., dok su breed nuklearni reaktori već spremni za masovnu primjenu danas.

STANJE U EUROPI PO PITANJU NAPREDNIH NUKLEARNIH SMR BREED REAKTORA

Europa se nalazi na raskršću u razvoju naprednih nuklearnih tehnologija, posebno SMR breed reaktora, gdje se kombinira modularnost, efikasnost i sigurnost kako bi se odgovorilo na klimatske ciljeve i energetsku neovisnost. Europska industrijska alijansa za SMR, osnovana je 2023. pod pokroviteljstvom Europske komisije i predstavlja ključni korak u razvoju SMR reaktora. U rujnu 2025. alijansa je objavila ambiciozan akcijski plan na pet godina s deset ključnih akcija za rješavanje izazova kao što su potražnja na tržištu, standardizacija, licenciranje i lanac opskrbe, ciljajući na prvi SMR u EU do ranih 2030-ih. Plan uključuje usklađivanje s Europskom grupom nuklearnih regulatora (ENSREG) za harmonizaciju pravila i podršku EU fondovima, poput Euratoma, za financiranje. Međutim, fokus je više na općim SMR-ovima nego specifično na breederima, iako se spominju napredni dizajni poput olovo-hlađenih brzih reaktora.

Planovi zemalja variraju dok Francuska vodi s ulaganjem od 1 milijarde eura u SMR do 2030., pozicionirajući se kao ključni igrač u "nuklearnoj renesansi" Europe, s projektima poput NUWARD (EDF-ov SMR). Poljska gradi prvi SMR s američkom tehnologijom (Orlen surađuje s GE-Hitachi), s ciljem operativnosti do 2030. Bugarska i Litva potpisale su sporazume sa SAD-om za procjenu SMR opcija, fokusirajući se na američke tehnologije poput NuScale ili Westinghouse. Srednja i istočna Europa (npr. Češka, Slovačka) vide SMR kao put prema dekarbonizaciji, s planovima za izgradnju do 2035., dok Njemačka ostaje skeptična zbog faze izlaska iz nuklearne energije. Nedavno su u Njemačkoj srušeni rashladni tornjevi jedne nuklearne elektrane.

Želje za implementacijom SMR postoje, ali geopolitika diktira budućnost Europe. Zbog sankcija protiv Rusije i Kine Europa mora isključiti suradnju s njima fokusirajući se na uvoz tehnologije iz SAD-a kroz inicijativu za implementaciju SMR tehnologije u Europi iz 2025., koja promiče američki dizajn. UK-US partnerstvo iz 2025. ubrzava licenciranje, omogućujući brži izvoz američkih SMR nuklearnih reaktora u Europi.

Da ubrza razvoj vlastite SMR breeder tehnologije i proizvodnje nuklearnog goriva, Europa treba:

1) Povećati financiranje kroz EU fondove (npr. Horizon Europe) za R&D, ciljajući na 1 milijardu eura godišnje;

2) Harmonizirati regulacije kroz ENSREG za brže licenciranje;

3) Razviti lanac opskrbe, uključujući obogaćivanje uranija (trenutno ovisno o Rusiji), s projektima poput u Francuskoj i Nizozemskoj;

4) Poticati javno-privatna partnerstva, poput SMR Alliance, za serijsku proizvodnju;

5) Ulagati u obrazovanje i prekvalifikaciju radne snage za nuklearni sektor.

Ovo bi smanjilo ovisnost i ubrzalo izgradnju elektrana, poput nuklearne renesanse koja budi usnuli europski kontinent.

STANJE NUKLEARNE ENERGIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

U Republici Hrvatskoj, nuklearna energija postaje sve važniji dio energetske strategije, posebno u kontekstu energetske sigurnosti, dekarbonizacije i prelaska na čiste izvore energije, ali i uz izazove nasljeđene iz prošlosti. Hrvatska trenutno nema vlastitu nuklearnu elektranu, ali je suvlasnik Nuklearne elektrane Krško u Sloveniji (50%), koja osigurava oko 15–20% hrvatske električne energije, ali čiji se rad približava kraju (planirano zatvaranje 2043.). Vlada je u 2025. godini pokazala jasnu namjeru za uvođenjem nuklearne energije: osnovana je radna grupa za razvoj zakonodavstva o nuklearnoj energiji, koja će služiti kao osnova za uspostavu Agencije za nuklearnu energiju zadužene za regulaciju i nadzor razvoja SMR nuklearnih reaktora. Novi zakon o nuklearnoj energiji u pripremi je, s ciljem stvaranja pravnog okvira za sigurno uvođenje nuklearnih tehnologija, u skladu s EU standardima (EURATOM) i IAEA preporukama.

Po pitanju izgradnje, Hrvatska razmatra najmanje tri SMR nuklearne elektrane i jednu veću nuklearnu elektranu, kako bi pojačala energetsku neovisnost i uskladila se s EU zelenim ciljevima. Ministarstvo gospodarstva pokrenulo je studiju potencijalnih lokacija za nove kapacitete, fokusirajući se na SMR nuklearne reaktore zbog njihove velike modularnosti, nižih troškova i brže implementacije. Ovi planovi dio su Nacionalne energetske i klimatske strategije, gdje se nuklearna energija vidi kao ključ za smanjenje ovisnosti o uvozu energije (Hrvatska uvozi 80% energije) i postizanja net-zero bilance do 2050. Međutim, geopolitika igra ulogu: suradnja s Rusijom i Kinom isključena je zbog sankcija i sigurnosnih razloga, pa se Hrvatska okreće SAD-u za tehnologiju, poput partnerstava s GE-Hitachi ili Westinghouse, sličnih onima u Poljskoj.

Na obrazovnom planu, inženjerski smjerovi za nuklearne inženjere ugašeni su 1990-ih zbog anti-nuklearnih politika nakon Chernobyla i raspada Jugoslavije, ostavljajući deficit nuklearnih stručnjaka. Međutim, Ministarstvo je 2025. pokrenulo inicijativu za obnovu nuklearnih studijskih programa na fakultetima (npr. FER u Zagrebu), s ciljem obuke nuklearnih specijalista za buduće projekte. Ovo uključuje suradnju s EU institucijama za prekvalifikaciju i stipendije, kako bi se obnovila stručnost izgubljena u proteklim desetljećima.

Ukupno, Hrvatska je u fazi pripreme, s fokusom na sigurnost, EU usklađenost i međunarodna partnerstva, ali izazovi uključuju javni otpor i regulatorne prepreke. Ako se planovi ostvare, nuklearna energija bi mogla postati stup energetske budućnosti, poput mosta prema zelenoj neovisnosti.

ZAKLJUČAK – PREMA BUDUĆNOSTI

Sljedeći koraci u budućnosti uključuju kritičnost nuklearnog reaktora PFBR-a 2026., puštanje SMR nuklearnog reaktora Natriuma u rad 2028., prvi komercijalni torijski MSR nuklearni reaktor u Kini 2030. i serijsku proizvodnju SMR breeder modula 2035. Svijet je čekao 74 godine, ali sada se čeka samo politička volja za veću primjenu nuklearne energije. Vrijeme je da nuklearna energija prestane biti prošlost i postane budućnost, noseći nas prema svijetu bez emisija CO2, s energijom koja je sigurna, efikasna i beskrajna.

Politička odluka djeluje na implementaciju SMR breed tehnologije poput ključa koji otvara vrata. U SAD-u i EU podrška kroz zakone poput IRA (Inflation Reduction Act) i EURATOM omogućuje subvencije i brže odobrenja, ali bez političke volje, projekti kasne poput Natriuma koji je čekao NRC dozvole godinama, jer vlade moraju reformirati regulative za serijsku proizvodnju nuklearnih reaktora i smanjiti birokraciju. SMR su sigurniji od klasičnih nuklearnih reaktora jer su manji (do 300 MW), koriste pasivnu sigurnost (nema aktivnih pumpi), i dizajnirani su za tvorničku proizvodnju, smanjujući greške na gradilištu. IAEA ističe da SMR imaju inherentnu sigurnost, s rizikom nesreće 10–100 puta nižim od PWR-a, jer nema tlaka ili vode koja može eksplodirati. Ovo čini njihovo uvođenje lakšim, poput prelaska s velikih brodova na male, agilne čamce, gdje se nesreće ograničavaju na modul, a ne na cijeli sustav nuklearne elektrane.

Kada se breeder reaktori masovno uvedu, industrija fosilnih goriva suočit će se s uništenjem kakvo nismo vidjeli od nestanka parnih lokomotiva. Zamislite: beskrajna, čista energija iz postojećeg "nuklearnog otpada", bez emisija CO2, bez zagađenja zraka, s troškovima koji padaju kako se nuklearna tehnologija skalira dok će to učiniti ugljen, naftu i prirodni plin zastarjelim reliktima industrijske ere. Rudnici ugljena će se zatvoriti, naftne platforme će zahrđati, a plinske elektrane će postati muzeji prošlih vremena, jer će breederi pružiti energiju po cijeni nižoj od 20 dolara po MWh dugoročno, u usporedbi s trenutnim 50–100 dolara za fosilne elektrane. Ovo nije samo nuklearna tranzicija već je riječ o potpunom uništenju fosilne industrije jer će milijuni radnih mjesta u fosilnoj industriji nestati, ali će se otvoriti nova radna mjesta u nuklearnoj i obnovljivoj energiji vodeći nas u eru bez klimatskih kriza dok će planeta disati slobodno. Za naftnu industriju, izlazni plan je ključan: diversifikacija u nuklearnu energiju i/ili u OIE, poput ulaganja u SMR projekte (npr. Exxon ulaže u nuklearne startupe) ili baterije za obnovljive, kako bi se iskoristila ekspertiza u energiji. Izlazna strategija: prodati fosilne aktive, uložiti u obuku radnika za nuklearnu energiju (sigurnost, održavanje) i/ili u OIE, i partnerirati s tvrtkama poput TerraPowera za hibridne nuklearne sustave, poput naftnih kompanija koje postaju "energetski giganti" u svijetu bez ugljika, pretvarajući neprijatelja u saveznika.

Velika količina nove dostupne električne energije donijet će transformaciju: napajanje AI sustava omogućit će eksponencijalni rast umjetne inteligencije, rješavajući probleme od medicine do klime, jer AI troši energiju poput grada, ali sa velikom količinom energije AI će postati motor inovacija. Nova energija će pokrenuti svemirske brodove i kolonizaciju sunčevog sustava dok će istovremeno jeftina energija u beskonačnim količinama kWh omogućiti napajanje svemirskih raketa, stanica na Marsu i rudarenje asteroida. Nalazimo se ispred novog doba otkrića gdje energija postaje ključ za kolonizaciju zvijezda i planetarnih sustava, oslobađajući čovječanstvo od Zemljinih ograničenja, i otvarajući vrata prema zvijezdama gdje će se svemirske kolonije napajati nuklearnim srcem, šireći ljudsku civilizaciju kroz kozmos.

I da istaknemo bitno: Ovo nije samo nuklearna tranzicija već je riječ o potpunom uništenju klasične fosilne industrije.

Nesreće u nuklearnim elektranama Chernobyl i Fukushima predstavljaju dva najtragičnija događaja u povijesti nuklearne energije, s dugoročnim posljedicama na globalnu energijsku politiku, javno mišljenje i ekonomiju. Chernobylska katastrofa 1986. godine u Ukrajini (tada dio Sovjetskog Saveza) i Fukushimska nesreća 2011. godine u Japanu dovele su do masovnih evakuacija, zdravstvenih problema i milijarda troškova sanacije. Nakon obje nesreće došlo je do opadanja interesa za nuklearnom energijom. Iza službenih objašnjenja koja nesreće pripisuju ljudskim greškama, dizajnerskim manama i prirodnim silama postoji niz "teorija zavjere" koje sugeriraju da su ovi incidenti bili dio "false flag" operacija. Ova spekulativna teza istražuje mogućnost da su nesreće namjerno izazvane ili preuveličane s ciljem potkopavanja investicija u nuklearnu energiju, favorizirajući fosilna goriva i geopolitičke interese određenih globalnih aktera. Iako ove tvrdnje nemaju empirijske dokaze i služe propagandi, one odražavaju duboke napetosti u energetskom sektoru i međunarodnim odnosima. Analizirat ćemo gubitke Rusije u svjetskoj dominaciji ako bi mnoge zemlje prešle na nuklearnu energiju, te teorije o neutrinskoj tehnologiji iz emisije Shawn Ryan Show koja bi navodno mogla izazvati potrese poput onog u Fukushimi. Dodatno, razrađujemo tezu s idejom da elite održavaju civilizaciju na izvorima energije niske gustoće u odnosu na nuklearnu, kako bi kontrolirali i usporili daljnji napredak ljudske civilizacije. Posebno ćemo se fokusirati na Kardashevu skalu, koja mjeri napredak civilizacija po iskorištavanju ukupne energije, te na HAARP program koji je predmet mnogih teorija zavjere o induciranju potresa i sabotaži nuklearnih programa. Pa nastavimo s razradom teze o namjernom uništenju nuklearnih elektrana Chernobyl i Fukushima.

Povijesni i geopolitički kontekst nuklearnih nesreća

Da bismo razumjeli tezu nuklearnog "false flaga", potrebno je vratiti se u kontekst vremena prije nekoliko desetljeća. Chernobyl se dogodio usred "hladnog rata", kada je nuklearna energija bila simbol tehnološkog napretka i moći zemalja. Sovjetski Savez je koristio nuklearnu tehnologiju za demonstraciju svoje superiornosti, ali nesreća je otkrila sistemske slabosti sustava ubrzavajući daljnji kolaps SSSR-a 1991. godine. Fukushima je pak došla u eri globalne energetske tranzicije, kada je nuklearna energija bila konkurent fosilnim gorivima i obnovljivim izvorima energije. Potres magnitude 9.0 i tsunami uzrokovali su taljenje nuklearne jezgre nuklearne elektrane Fukushima, ali teorije sugeriraju da je događaj iskorišten za širenje straha od nuklearne tehnologije.

Chernobylska nesreća dogodila se tijekom sigurnosnog testa reaktora br. 4 u Ukrajini (tadašnjem dijelu SSSR-a), što je dovelo do eksplozije i oslobađanja oko 5% radioaktivnog materijala (14 EBq). Službeni izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pripisuju nesreću dizajnerskim manama reaktora RBMK, neadekvatnoj obuci osoblja i kršenju procedura. Nesreća je uzrokovala evakuaciju 350.000 ljudi, kontaminaciju 29.400 km² i dugoročne zdravstvene efekte, uključujući oko 5.000 slučajeva raka štitnjače (s 15 smrtnih slučajeva). Fukushimska nesreća bila je posljedica potresa magnitude 9.0 i tsunamija, koji su onesposobili rezervne generatore, dovodeći do taljenja jezgre u tri reaktora, bez izravnih smrtnih slučajeva od radijacije, ali sa sekundarnim žrtvama od evakuacije.

Obje nesreće dovele su do dramatičnog pada investicija u nuklearnu energiju. Nakon Chernobyla, broj novih reaktora opao je za preko 50% u 1990-ima, a Fukushima je potaknula fazna ukidanja nuklearne energije u Njemačkoj, Švicarskoj i Japanu. Ovo je koristilo fosilnoj industriji, koja je održala dominaciju, povećavajući globalne emisije CO2. Spekulativno, ako su nesreće bile "false flag", cilj je bio očuvati status quo u globalnoj energetici, gdje nafta i plin donose trilijune dolara godišnje. Danas, s klimatskim promjenama, nuklearna energija ponovno doživljava preporod, ali teorije zavjere i dalje hrane sumnje u prethodne nuklearne nesreće.

Dodatna teza sugerira da elite odnosno moćne globalne grupe poput korporativnih lobija, vlada i financijskih institucija namjerno održavaju civilizaciju na izvorima energije niske gustoće. Energijska gustoća mjeri koliko energije se može ekstrahirati iz datog volumena ili mase goriva. Nuklearna energija ima izuzetno visoku gustoću pa 1 kg uranija (s današnjom nuklearnom tehnologijom) može proizvesti energiju ekvivalentnu 1,5 toni ugljena ili 2,5 tone nafte, dok solar ili vjetar zahtijevaju velike površine za usporedive izlaze energije. Prema ovoj tezi, globalne elite i vladari planete koriste nisku gustoću energije da ograniče napredak ljudske civilizacije: visoka gustoća energije omogućuje brži tehnološki razvoj, jeftinu energiju i veću neovisnost društva, što bi moglo ugroziti njihove elitističke strukture moći. Ovo se povezuje s Kardashevom skalom, gdje civilizacije napreduju kroz bolje iskorištavanje energije, a nuklearna energija bi pomogla prelasku na Tip I civilizaciju, ali elite i vladajuće kaste sprječavaju to kroz regulacije, propagandu i nesreće u nuklearnom energetskom sektoru.

Teorije zavjere oko Chernobyla kao "false flag"

Chernobyl je plodno tlo za zavjere zbog sovjetske tajnosti. Jedna popularna teza je da se CIA infiltrirala u postrojenje i da je izazvala eksploziju s ciljem da oslabi SSSR. Ruski mediji, poput TV serije iz 2019., prikazuju nuklearnu nesreću kao američku sabotažu protiv sovjetske moći, gdje su američki agenti postavili bombe ili manipulirali nuklearnim testom. Interes SAD-a bio bi geopolitički: oslabiti ruskog rivala u Hladnom ratu, favorizirajući zapadne fosilne interese i sprečavajući širenje sovjetske nuklearne tehnologije.

Druga varijanta i teza je da je ruski KGB orkestrirao nesreću kao "blef" da preuveliča opasnosti od nuklearne energije i zaštiti izvoz ruskog plina i nafte. SSSR je bio glavni dobavljač plina Europi, a nuklearna energija bi smanjila potražnju za fosilnim gorivima. Ova teza o vlastitoj ruskoj sabotaži je kontradiktorna, jer je nesreća koštala milijarde i ubrzala je kolaps SSSR-a, ali spekulativno, mogla je biti kratkoročni plan za očuvanje ekonomske ruske dominacije u sektoru izvoza nafte i plina.

U Ukrajini, teorije zavjere povezuju nesreću s moskovskim planovima da unište ukrajinsku regiju, optužujući ultra-nacionaliste ili "Bandera" pokret za nesreću. Nedavni događaji, poput dronskog napada 2025., gdje Ukrajina optužuje Rusiju za false flag, pokazuju kako se tema koristi u propagandi. U svakom slučaju sasvim slučajno je odabrana nuklearna elektrana Chernobyl koja nije na ruskom već na ukrajinskom teritoriju da se izvrši "false flag" operacija protiv uporabe nuklearnih elektrana.

Kako god se pogleda eksplozija reaktora Chernobyl je itekako pogodovala smanjivanju potražnje za nuklearnim elektranama i mnogi nuklearni programi su trajno zaustavljeni nakon uništenja elektrane Chernobyl. Treba se držati koncepta "follow the money" da bismo pretpostavili kome je najviše bilo u interesu da zaustavi daljnji razvoj nuklearne energije. Globalni interesi naftnih lobija hrane idejama teoretičare zavjere koji razvijaju teze da eksplozija reaktora nuklearne elektrane Chernobyl nije slučajnost već da postoje grupe koje su namjerno uzrokovale ovu nesreću.

Analiza gubitaka Rusije u svjetskoj energetskoj dominaciji

Spekulirajmo da je Chernobyl bio ruski "false flag" s ciljem da se zaustavi nuklearni razvoj. Ključno je analizirati koliko bi Rusija izgubila da su zemlje kupci fosilnih goriva prešle na nuklearnu energiju. Rusija je danas ekstremno ovisna o fosilnim gorivima: nafta i plin čine oko 30-50% ruskog budžeta, financirajući rat u Ukrajini i geopolitički utjecaj. Prema podacima iz 2025., ruski fosilni izvozi pali su zbog sankcija, ali i dalje donose stotine milijardi dolara godišnje ruskom proračunu.

Europa, glavni kupac, ovisila je o ruskom plinu do 75% prije 2022. Ako bi Europa prešla na nuklearnu energiju Rusija bi izgubila desetke milijardi. Na primjer, EU planovi za odustajanje od ruskog energenta (kao REPowerEU iz 2025.) već su smanjili ruske prihode za 50% od 2021., dovodeći do recesije u Rusiji. Prelazak na nuklearnu energiju bi dodatno oslabio Rusiju: nuklearna energija može zamijeniti 20-30% fosilnih goriva u elektroenergetici, smanjujući potražnju za plinom za 10-15%. To bi značilo ruski gubitak 50-100 milijardi dolara godišnje, pogoršavajući ekonomsku krizu i ograničavajući financiranje ruske vojske.

Geopolitički, Rusija koristi energiju kao oružje jer "jeftini" plin osigurava lojalnost saveznika kao što su Srbija i Bjelorusija te marionetskih država kao što su Mađarska i Slovačka dok prekidi isporuke fosilnim energentima manipuliraju Europom. Bez fosilnih izvoza, ruski utjecaj bi se smanjio, moguće dovodeći do ranijih reformi u Istočnoj Europi zbog smanjenja ruskog utjecaja. Danas, sa sankcijama, Rusija gubi 200-400 milijardi godišnje, a nuklearni prelazak bi to pojačao, oslabivši "resursno prokletstvo" i rusku geopolitičku moć.

Teorije zavjere oko Fukushime kao "false flag"

Fukushima je manje povezana s direktnom sabotažom, ali teorije zavjere ističu preuveličavanje rizika ili "umjetno induciranje" potresa. Jedna ekstremna teza, koju promiče Jim Stone, tvrdi da je potres induciran izraelskim nuklearnim bombama u oceanu, a bombe u reaktorima su postavljene pod krinkom sigurnosnih kamera. Motivi: Kazna Japanu za suradnju s Iranom na razvoju nuklearnog oružja, osiguravajući da nuklearni program Irana ostane u lancima.

Druge teorije optužuju anti-nuklearne grupe da su izazvale paniku nepotrebnim evakuacijama, uzrokujući više žrtava od straha nego radijacije. Interes: Promocija fosilnih goriva dok se usporava nuklearni razvoj u Japanu. Kina se optužuje za dezinformacije o zagađenju Pacifika, možda da oslabi Japan ekonomski.

Teorije o HAARP-u ili nuklearnim bombama osporene su jer seizmološki podaci pokazuju prirodni potres, a ne eksplozivne valove. Međutim, spekulativno, ako je potres bio false flag, korist od uništenja Fukushime bi mogli imati rivali Japana poput Kine ili fosilnih lobija.

Teza o HAARP u kontekstu nuklearne energije i spekulacija

HAARP (High-Frequency Active Auroral Research Program) je istraživački program na Aljasci, financiran od strane američke vojske i sveučilišta, namijenjen je proučavanju ionosfere kroz visokofrekventne radio valove. Službeno, HAARP se koristi za istraživanje komunikacija, navigacije i atmosferskih fenomena, ali teorije zavjere ga prikazuju kao oružje za kontrolu vremena, induciranje potresa i sabotažu nuklearnih programa. U kontekstu Fukushime, neke teorije sugeriraju da je HAARP inducirao potres magnitude 9,0 grijanjem ionosfere, što je dovelo do seizmičkih efekata, navodno da se potkopa razvoj japanske nuklearne energije te da se održi globalna ovisnost o fosilnim gorivima.

Spekulacije o HAARP-u potječu iz njegove sposobnosti da šalje energiju u ionosferu, što bi, prema teoretičarima zavjere, moglo uzrokovati lančane reakcije u Zemljinoj kori. Na primjer, teorije kažu da se HAARP koristio za induciranje potresa u Turskoj 2023. ili Haitiju 2010., ali seizmolozi ističu da HAARP nema dovoljnu snagu jer je njegova maksimalna snaga 3,6 MW i nedovoljna je za tektonske pomake koji zahtijevaju energiju ekvivalentnu milijardama tona TNT-a. U kontekstu nuklearne energije, teza kaže da je HAARP pod kontrolom elita koje ograničavaju napredak civilizacije inducirajući nesreće poput Fukushime, sprječavaju prelazak na visoko gustu nuklearnu energiju, održavajući kontrolu ljudske civilizacije preko fosilnih goriva.

Kontroverze oko HAARP-a uključuju optužbe za klimatske manipulacije ili mentalnu kontrolu populacije, ali program je zatvoren 2014. i prenesen je na Sveučilište Aljaska za civilna istraživanja. Teorije zavjere ostaju popularne na društvenim mrežama, gdje botovi šire dezinformacije, povezujući HAARP s vanzemaljcima ili vladinim eksperimentima. Po spekulativnim teorijama HAARP bi mogao biti oružje za sabotiranje nuklearnih elektrana, ali bez dokaza ovo sve ostaje fikcija koja hrani novim idejama teoretičare zavjera.

Teza o neutrinskoj tehnologiji Erica Heckera

U kontekstu Fukushime, zanimljiva je teza i teorija zavjere o neutrinskoj tehnologiji koja može izazvati potrese, iznesena u emisiji Shawn Ryan Show (epizoda #66 iz 2023., s Ericom Heckerom, bivšim ugovarateljem Raytheona na Antarktiku). Hecker tvrdi da IceCube Neutrino Detector na Južnom polu koji je službeno namijenjen detekciji kozmičkih neutrina zapravo služi kao najveće globalno usmjereno energetsko oružje (DEW). On opisuje IceCube kao mrežu od 1 km³ leda s digitalnim optičkim modulima (DOM-ovima) koji prenose energiju na 2.047 volta, omogućujući induciranje seizmičkih efekata. Hecker ovu instalaciju na Antarktiku povezuje s potresom u Christchurchu, Novi Zeland 2011., tvrdeći da je riječ o "slučajnom ispaljivanju" DEW uređaja tijekom testiranja sustava, na osnovu razgovora s kolegama i specifikacija Sveučilišta Wisconsin.

Prema Heckeru, IceCube koristi neutrino interakcije za prijenos energije kroz Zemlju, inducirajući potrese ili druge efekte na planeti. On spominje Čerenkovljevo zračenje od muona, kvantnu isprepletenost za komunikaciju bržu od svjetlosti, ELF antene za prodiranje kroz planetu i V2K (voice-to-skull) za mentalnu manipulaciju ljudima. Teorija sugerira da bi slična tehnologija mogla inducirati potres u Fukushimi, možda kao false flag da zaustavi japanski nuklearni program.

Međutim, fact-checkovi osporavaju ovo: IceCube je pasivni instrument koji detektira neutrino interakcije pomoću fotomultiplikatora (PMT-ova) koji hvataju svjetlost od Čerenkovljevog zračenja, ali sustav ne prenosi energiju. Neutrini imaju minimalnu interakciju s materijom, pa induciranje potresa neutrino snopovima ili DOM impulsima zahtijeva energiju koju IceCube nema. Potres u Christchurchu pripisan je prirodnim tektonskim silama, bez dokaza za umjetno induciranje. Kvantna isprepletenost omogućuje korelirana mjerenja, ali ne brži od svjetlosti prijenos informacija (teorem no-signaling), što je korisno u kvantnom računanju, ali ne za komunikaciju kako je opisano. V2K temelji se na mikrotalasnom slušnom efektu (Frey efekt) pa  je teoretski moguć, ali ne za masovnu kontrolu uma. Simptomi Havana sindroma su kontroverzni, možda uzrokovani stresom ili okolišnim faktorima. ELF valovi prodiru duboko, ali zahtijevaju ogromnu snagu za efekte, a Južni pol ELF nije potvrđen kao oružje. Aero laseri su vjerojatno za atmosferska istraživanja, ne za oružja.

Kardasheva skala u kontekstu nuklearne energije i spekulacija

Kardasheva skala, koju je predložio sovjetski astronom Nikolai Kardashev 1964., mjeri napredak civilizacija po sposobnosti civilizacije u kontekstu iskorištavanja energije. Skala ima tri glavna tipa: Tip I koristi svu energiju dostupnu na planeti (oko 10^16 W), Tip II koristi energiju zvijezde (10^26 W), Tip III koristi energiju galaksije (10^36 W). Zemlja je trenutno na oko 0.7 na skali, koristeći fosilna goriva i obnovljive izvore niske gustoće. Nuklearna energija, s visokom gustoćom energije, mogla bi ubrzati prelazak civilizacije na Tip I, omogućujući iskorištavanje planetarnih resursa za napredak u svemiru, medicini i ekonomiji.

Spekulativno, globalne elite i vladari planete ograničavaju nuklearnu energiju da spriječe napredak na energetskoj skali: visoka nuklearna energijska gustoća bi omogućila jeftinu energiju, veću neovisnost i brži razvoj ljudske civilizacije, ugrožavajući njihove elitističke strukture moći. Na primjer, Tip I civilizacija bi mogla riješiti glad, siromaštvo i klimatske promjene, ali to bi smanjilo ovisnost o fosilnim gorivima koje elite kontroliraju. Teorije povezuju to s Olduvai teorijom, gdje civilizacije propadaju zbog energetske krize, ali nuklearna energija bi to spriječila.

Procjene kažu da bi puni prelazak na nuklearnu energiju omogućio energiju civilizaciji za tisuće godina, koristeći uranij iz mora (4,5 milijardi tona), dovodeći civilizaciju do Tip I kroz stoljeća. Međutim, ograničenja poput proliferacije i regulacija usporavaju to, što spekulacije vide kao namjernu sabotažu od strane globalnih elita koje služe vladarima planete.

Analiza gustoće energije iz nuklearnog goriva i zaustavljanje razvoja naprednih nuklearnih reaktora

Energijska gustoća nuklearnog goriva je ključna za tezu o ograničavanju razvoja civilizacije. U konvencionalnim lakovodnim reaktorima (LWR), koji dominiraju tržištem, iskorištava se samo oko 0.5-1% uranija (U-235), dok 99% (U-238) ostaje neiskorišteno ili postaje nuklearni otpad. To rezultira iskorištenjem ispod 10% ukupnog goriva, zahtijevajući stalno obogaćivanje i proizvodnju nuklearnog otpada. Napredni reaktori, poput brzih uzgojnih reaktora (breeder reactors), koriste brze neutrone da pretvore U-238 u plutonij-239, iskorištavajući do 99% uranija i multiplicirajući energetski izlaz 60-100 puta.

Zašto je nuklearni razvoj zaustavljen? Povijesno, breeder reaktori su razvijeni u 1950-ima (npr. EBR-I u SAD-u 1951.), ali programi su otkazani zbog proliferacije (proizvodnja plutonija za oružje), ekonomije (jeftin uranij 1970-ih) i politike (anti-nuklearni pokreti nakon Three Mile Islanda 1979.). U SAD-u, Clinton je otkazao Integral Fast Reactor 1994., navodno zbog troškova, ali spekulacije kažu da je to bilo da ograniči napredak. Rusija i Kina nastavljaju s razvojom nuklearnih reaktora modeli BN-800 i CFR-600) dok globalno LWR reaktori dominiraju zbog sigurnosti i postojećih regulacija.

U kontekstu obrađene teze najmernog uništenja reaktora Chernobyl i Fukushima ovo ograničavanje nuklearnih goriva održava nisku učinkovitost proizvodnje globalne energije povećavajući ovisnost o fosilnim gorivima i sprječavajući daljnji napredak civilizacije. Napredni nuklearni reaktori bi osigurali energiju za tisuće godina, smanjujući otpad i troškove, ali elite navodno favoriziraju fosilna goriva da održe kontrolu nad resursima i spriječe civilizacijski skok.

Poveznice između nesreća i mogući krivci

Neke teorije povezuju obje nesreće s fosilnim lobijima koji financiraju anti-nuklearne kampanje da zaštite tržište fosilnih goriva. Nakon Chernobyla, emisije CO2 bile bi niže da se nuklearna energija nije usporila, a Fukushima je pojačala klimatske debate i vratila je civilizaciju nekoliko desetljeća nazad. Ekstremne teze kažu da su ove opisane nesreće dio "tamnog novca" iz naftne industrije no u svakom slučaju ove dvije nuklearne nesreće hrane raznim idejama teoretičare zavjere.

Spekulirajući, fosilna industrija odnosno naftne kompanije imala bi najveći interes jer nuklearna energija bi smanjila potražnju za fosilnim gorivima ugrožavajući trilijune dolara njihovih prihoda. Za Chernobyl, SSSR bi mogao zaštititi izvoze svog plina i nafte, dok bi SAD oslabio rivala odnosno Rusiju. Za Fukushimu, Izrael bi spriječio suradnju Japana s Iranom dok bi Kina bi oslabila Japan. Kod obje nesreće pronalaze se razni motivi koji mogu opravdati "namjerno" izazivanje nuklearnih nesreća što hrani dalje idejama teoretičare zavjere.

Nova dimenzija nuklearne teze je da globalne elite i vladari planete održavaju nisku energijsku gustoću da kontroliraju napredak civilizacije. Ovo se povezuje s "free energy suppression" teorijama, gdje se inovacije poput nuklearne ili besplatne energije navodno potiskuju da se održi ovisnost o fosilnim gorivima, koji su lako kontrolirani i profitabilni. Elite, prema ovoj spekulaciji, sprječavaju prelazak na visoko guste izvore nuklearne energije da bi spriječile brzi napredak civilizacije, jer bi nuklearna energija omogućila jeftinu energiju, veću neovisnost i brži razvoj tehnologije, ugrožavajući njihove strukture moći i kontrolu. Ovo se vidi u povijesnim slučajevima poput otpora nuklearnoj energiji nakon nesreća, gdje strah i regulacije usporavaju napredak. Ova teza pogotovo hrani dalje idejama teoretičare zavjere.

Ovisnost o fosilnim gorivima, prelazak na nuklearnu energiju i konsenzus velikih sila

Globalna ovisnost o fosilnim gorivima (oko 80% ukupne energije) podržava geopolitičke napetosti, jer izvoznici poput Rusije koriste fosilnu energiju kao ekonomsko oružje. Prelazak na nuklearnu energiju bi smanjio emisije CO2 i ovisnost o vanjskim dobavljačima energija, ali zahtijeva velika ulaganja i nosi rizike poput geopolitičkih promjena, s potencijalnim gubicima za fosilne ekonomije. Istraživanja pokazuju da bi nuklearna energija mogla osigurati sigurnost, ali tranzicija na mix s nuklearnom energijom bi bila sporija zbog troškova i kontroverzi.

Što se tiče konsenzusa velikih sila, velike svjetske sile poput SAD-a, Rusije i Kine imaju značajan utjecaj na globalne energetske politike kroz sankcije, sporazume i tehnološki napredak, ali ne određuju potpuno smjer civilizacije jer energetski prijelaz ovisi o tržištima, klimatskim ciljevima i međunarodnim organizacijama. Ako bi se SAD i Rusija dogovorili o nuklearnoj energiji to bi moglo ubrzati globalni prijelaz, ali realnost pokazuje da su njihovi sporazumi ograničeni na nuklearno razoružanje (npr. New START) i suradnju u civilnoj nuklearnoj tehnologiji (npr. sporazumi o mirnodopskoj upotrebi), ne na potpunu dominaciju nad globalnim izvorima energije. Globalna energetska tranzicija je kompleksna, s utjecajem superpotencija, ali i regionalnih faktora, poput IRENA-inih preporuka za obnovljive izvore energije ili EU zelenog dogovora. Konsenzus bi mogao definirati trendove, ali tržišni i okolišni faktori ograničavaju njihovu moć.

U konačnici, ova spekulativna teza ističe kako nuklearne nesreće mogu biti iskorištene za geopolitičke ciljeve, ali bez dokaza ostaju fikcijom. U eri klimatskih promjena, nuklearna energija ostaje ključna, a teorije zavjere samo pojačavaju nepovjerenje u globalne elite i vladare planete. Dovoljna je politička odluka da se cjieli energetski sustav transformira na korištenja nuklearne energije kao dio energetskog miksa s ostalih dostupnim obnovljivim izvorima energije.

Zaključna razmatranja

Globalna ovisnost o fosilnim gorivima (oko 80% potrošnje energije) podržava geopolitičke napetosti, jer izvoznici poput Rusije koriste fosilnu energiju kao oružje te za kontrolu marionetskih država kao što su Srbija, Mađarska i Slovačka. Prelazak na nuklearnu energiju bi smanjio emisije CO2 i ovisnost zemalja, ali zahtijeva ulaganja i nosi rizike poput geopolitičkih promjena, s potencijalnim gubicima za fosilne ekonomije. Istraživanja pokazuju da bi nuklearna energija mogla osigurati sigurnost, ali tranzicija bi bila sporija zbog troškova i kontroverzi.

Spekulativna teza kaže da globalne elite favoriziraju izvore energije niske energijske gustoće (fosilna goriva, obnovljivi izvori energije) da ograniče civilizacijski napredak, jer nuklearna energija bi omogućila brži razvoj i neovisnost civilizacije. Sve navedeno se povezuje s "free energy suppression" teorijama korištenja energije nulte točke, ali ostaje nepodržano dokazima.

Analize sugeriraju da teorije zavjere o "false flag" operacijama u Chernobylu (1986.) i Fukushimi (2011.) uglavnom nemaju empirijske dokaze i temelje se na spekulacijama, ali one često ističu geopolitičke motive, poput oslabljivanja rivala ili zaštite ekonomskih interesa dobavljača fosilnih goriva. Službeni izvještaji pripisuju nesreće ljudskim greškama, dizajnerskim manama i prirodnim katastrofama. No unatoč službenim izjavama o razlozima nesreće razne teze hrane novim idejama teoretičare zavjere.

Poveznice između Chernobyla i Fukushime su poput mračne mreže: obje nesreće su usporile nuklearni preporod ljudske civilizacije, favorizirajući fosilne demone koji hrane klimatski kaos. Spekulativno, fosilna industrija te naftni titani poput Exxona ili Gazproma imaju najveći interes jer nuklearna energija bi ih uništila, smanjujući potražnju za fosilnim gorivima i ugrožavajući trilijune prihoda. Za Chernobyl, SSSR bi zaštitio izvoz svoje nafte i plina dok bi SAD oslabio ruskog rivala. Za Fukushimu, Izrael bi kaznio Japan za dilanje nuklearne tehnologije Iranu dok bi Kina oslabila konkurenta odnosno Japan.

Globalna ovisnost o fosilnim gorivima je poput okova civilizacije jer 80% ukupne energije dolazi od fosilnih goriva, hraneći geopolitičke ratove i klimatski kaos. Zemlje poput Rusije, Saudijske Arabije i Venezuele ovisne su o prihodima koji su posljedica izvoza fosilnih goriva, koristeći energiju kao oružje za vlastitu dominaciju nad zemljama koje kupuju njihova fosilna goriva. Prelazak na nuklearnu energiju bi bila revolucija jer bi se smanjile emisije CO2 za milijarde tona, osiguravajući sigurnost i neovisnost dok bi fosilni titani izgubili trilijune, dovodeći do ekonomskih kriza i geopolitičkih potresa u zemljama izvoznicama nafte i plina. Europa bi se oslobodila ruskog stiska te ovisnosti o dobavljačima energije, ali tranzicija bi zahtijevala milijarde ulaganja kao i dodatne kontroverze oko nuklearnog otpada i energetske sigurnosti. U ovoj drami, nuklearna energija je spas, ali fosilni demoni neće predati svoje prijestolje bez borbe.

U listopadu 2025. godine, američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa uvela je oštre sankcije protiv dva najveća ruska naftna diva, tvrtki Rosneft i Lukoil, u pokušaju da prisili Rusiju na prekid vatre u Ukrajini. Ove mjere predstavljaju značajan zaokret u Trumpovoj politici prema Rusiji i najveći udarac na ruski energetski sektor otkako je Trump ponovno preuzeo dužnost u siječnju 2025. godine. Prema podacima Ministarstva financija SAD-a, sankcije ciljaju na kompanije koje financiraju "rusku ratnu mašineriju", a porezi iz naftne i plinske industrije čine oko četvrtinu ruskog federalnog proračuna.

Pozadina i detalji sankcija
Sankcije su uvedene 22. listopada 2025., a uključuju zamrzavanje imovine, zabranu transakcija i isključenje iz međunarodnih financijskih sustava za Rosneft i Lukoil, koji zajedno čine više od 5% globalne proizvodnje nafte. Ove kompanije su ključni izvoznici ruske nafte, a njihovi prihodi izravno podržavaju ruski ratni napor u Ukrajini. Trump je ove sankcije opisao kao "ogromne" i naglasio da će one prisiliti Putina na "razumne" pregovore. Prema riječima američkog ministra financija Scotta Bessenta, sankcije su usmjerene na ograničavanje ruskih prihoda bez potpunog poremećaja globalnog tržišta nafte, ali analitičari upozoravaju da bi one mogle dovesti do nestašice i daljnjeg rasta cijena.

Ovo je prvi put da Trump izravno sankcionira ruske naftne kompanije otkako je ponovno izabran, iako je u kolovozu 2025. uveo manje mjere. Sankcije dolaze u trenutku kada Europska unija uvodi svoj 19. paket sankcija protiv Rusije, što dodatno pojačava pritisak. Mehanizam djelovanja je jasan: banke i tvrtke koje posluju s Rosneftom ili Lukoilom riskiraju sekundarne sankcije, jer bi mogle "naprosto prestati postojati" u međunarodnom kontekstu.

Reakcije iz Rusije
Ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je sankcije kao "ozbiljne", ali je naglasio da one neće prisiliti Rusiju na prestanak rata u Ukrajini. "Nijedna samopoštujuća država neće odlučivati pod pritiskom", izjavio je Putin, dodajući da će Rusija pretrpjeti neke gubitke, ali neće popustiti. Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev otišao je korak dalje, nazvavši sankcije "činom rata" i optuživši Trumpa da se pridružio "poludjeloj Europi". Putin je ponovio: "Nema popuštanja", ističući da Rusija neće mijenjati svoju politiku zbog vanjskog pritiska.

Utjecaj na Kinu i Indiju
Sankcije su brzo utjecale na glavne kupce ruske nafte. Kina, najveći uvoznik ruske nafte, prestala je kupovati veliki dio ruske nafte zbog straha od sekundarnih sankcija. Kineske državne naftne kompanije obustavile su kupnju nafte iz Rosnefta i Lukoila, što predstavlja "munjevit učinak" Trumpovih mjera. Slično, Indija, koja je postala najveći kupac diskontirane ruske nafte nakon invazije na Ukrajinu 2022., najavila je smanjenje uvoza. Indijske rafinerije poput Reliancea i Nayare, koje su potpisale dugoročne ugovore s Rosneftom, sada preispituju svoje narudžbe. Trump je uveo 25-postotne carine na indijske proizvode kao odmazdu za kupnju ruske nafte, a premijer Narendra Modi navodno je obećao Trumpu da će Indija smanjiti uvoz.

Europske reakcije i iznimke
U Europi, njemački kandidat za kancelara Friedrich Merz izrazio je nadu da će njemačko poslovanje Rosnefta biti izuzeto od sankcija. "Razgovarat ću s Amerikancima. Nadam se da će Rosneftu biti odobreno izuzeće", rekao je Merz, naglašavajući zabrinutost za ekonomske veze između Njemačke i Rusije. Ovo odražava šire europske strahove od poremećaja u opskrbi energijom.

Gospodarske posljedice
Sankcije su odmah dovele do rasta cijena nafte za 6-7% na globalnim tržištima, jer se očekuje smanjenje ruske ponude. Analitičari iz Atlantic Councila procjenjuju da će ovo biti najefikasniji korak Trumpove administracije za pritisak na Rusiju, ali možda ne dovoljan da zaustavi rat u Ukrajini. Za Rusiju, gubitak prihoda od nafte mogao bi biti značajan, ali Putin tvrdi da utjecaj neće biti presudan. Globalno, ovo bi moglo dovesti do viših cijena goriva, inflacije i poremećaja u lancima opskrbe, posebno u zemljama poput Indije i Kine koje su ovisile o jeftinoj ruskoj nafti.

Ove sankcije označavaju eskalaciju ekonomske borbe između SAD-a i Rusije, s neizvjesnim ishodom. Dok Trump tvrdi da će one prisiliti Putina na pregovore, ruski lider ostaje nepokolebljiv. Situacija će se vjerojatno razvijati u nadolazećim mjesecima, s mogućim daljnjim eskalacijama ako pregovori o prekidu vatre ne napreduju.

POSLOVANJE RUSKIH NAFTNIH KOMPANIJA U EUROPI

U kontekstu američkih sankcija uvedenih 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova Rosnefta i Lukoila, koje ciljaju na smanjenje ruskih prihoda od energije i pritisak na Moskvu zbog rata u Ukrajini, poslovanje ovih kompanija u Europi postaje sve izazovnije. Ove sankcije zamrzavaju imovinu u SAD-u, zabranjuju transakcije i prijete sekundarnim sankcijama stranim subjektima koji posluju s ruskim naftnim tvrtkama, što može dovesti do rasta cijena nafte za 5-7% i poremećaja u opskrbi. Europske zemlje pokazuju različite stupnjeve ovisnosti o ruskoj energiji, što otkriva šire probleme energetske sigurnosti, političkog utjecaja Rusije i ekonomske ranjivosti. U nastavku analiziramo ključne primjere zemalja fokusirajući se na operacije ruskih kompanija, utjecaj sankcija i kritičke implikacije. Analiza ističe kako neke zemlje nastoje očuvati veze s Rusijom zbog ekonomske koristi, dok druge uspješno diverzificiraju naftne dobavne pravce, ali uz rizike inflacije i geopolitičkog pritiska.

NJEMAČKA: Ovisnost pod trusteeshipom i pokušaji izuzeća
Rosneft ima značajne operacije u Njemačkoj, uključujući vlasništvo nad tri rafinerije (npr. PCK Schwedt) koje su ključne za opskrbu energijom u istočnoj Njemačkoj. Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., njemačka vlada stavila je Rosneftove njemačke podružnice pod trusteeship (državni nadzor), koji je produžen do ožujka 2026., kako bi osigurala kontinuitet opskrbe bez izravnog ruskog utjecaja. Unatoč tome, Rosneft ostaje formalni vlasnik, a Njemačka sada lobira za izuzeće od novih američkih sankcija, jer bi one mogle prekinuti opskrbu i dovesti do nestašice naftnih derivata. Friedrich Merz izrazio je nadu da će SAD odobriti izuzeće, ističući da je Rosneftova njemačka jedinica "odvojena" od matične kompanije.

Ovo pokazuje dvoličnost njemačke energetske politike jer dok Berlin podržava EU sankcije protiv Rusije, nastavlja štititi ruske interese kako bi izbjegao ekonomske gubitke u Njemačkoj. To podiže pitanja energetske sigurnosti: Njemačka je smanjila ovisnost o ruskoj nafti, ali zadržavanje Rosneftovih vlasničkih udjela omogućuje indirektni ruski utjecaj, potencijalno slabeći EU jedinstvo. Pozitivno, trusteeship je spriječio kolaps opskrbe, ali dugoročno to može ohrabriti Rusiju da koristi energiju kao oružje, posebno ako sankcije dovedu do rasta cijena goriva i inflacije u Njemačkoj.

SRBIJA: Balkanski centar Lukoilovih operacija
Lukoil je prisutan u Srbiji preko podružnice Lukoil Srbija, koja upravlja mrežom od 112 benzinskih postaja i bavi se maloprodajom i veleprodajom naftnih derivata. Beograd je postao centar Lukoilovih balkanskih operacija, koordinirajući aktivnosti u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, gdje kompanija obilježava 20 godina poslovanja. Unatoč sankcijama, Lukoil Srbija tvrdi da radi normalno, a u Crnoj Gori prodaje gorivo iz Grčke, izbjegavajući direktne veze s Rusijom. Lukoil je većinski vlasnik (99,8%) i koristi Srbiju kao bazu za regionalno širenje.

Kao nečlanica EU, Srbija ima veću fleksibilnost u odnosima s Rusijom, što omogućuje Lukoilu da koristi zemlju kao "most" za Balkan, potencijalno izbjegavajući sankcije kroz lokalne lance opskrbe. Ovo pojačava ruski ekonomski utjecaj u regiji, gdje Srbija prima rusku naftu i plin, što može usporiti njezin EU integracijski proces. Negativno, sankcije bi mogle povećati cijene goriva i smanjiti prihode, ali pozitivno, Lukoilove investicije stvaraju radna mjesta. Ukupno, ovo ističe rizik da Srbija postane "ruski trojanski konj" u Europi, slabeći regionalnu energetsku diverzifikaciju.

MAĐARSKA: Politička ovisnost i pokušaji zaobilaženja sankcija
Ruske kompanije poput Lukoila i Rosnefta opskrbljuju Mađarsku naftom preko Druzhba cjevovoda, s MOL-ovim rafinerijama (npr. Százhalombatta) koje su 87% ovisne o ruskoj sirovoj nafti. Mađarska će 2025. primiti oko 5 milijuna tona ruske nafte, a nedavne eksplozije u rafinerijama povezane su s ruskim vezama, izazivajući sumnje u sabotažu. Premijer Viktor Orban aktivno traži načine da zaobiđe američke sankcije, ističući da one ugrožavaju mađarsku energetsku sigurnost.

Mađarska predstavlja ekstremni primjer politički motivirane ovisnosti, gdje Orban odbija diverzifikaciju unatoč alternativama, koristeći rusku energiju za jačanje veza s Moskvom i blokiranje EU sankcija. Ovo slabi EU jedinstvo, jer Mađarska prima milijarde eura iz ruskih poreza na naftu, indirektno financirajući rat u Ukrajini. Pozitivno, jeftina ruska nafta stabilizira domaće cijene, ali dugoročno povećava ranjivost na poremećaje (npr. ukrajinske napade na cjevovode). Kritički, ovo je kratkoročna strategija koja izolira Mađarsku u EU-u i povećava geopolitičke rizike.

SLOVAČKA: Rafinerijska ovisnost i prijetnje blokadom
Slično Mađarskoj, Slovačka se oslanja na rusku naftu preko Druzhba, s MOL-ovom rafinerijom u Bratislavi koja obrađuje do 100% ruske sirove nafte. U 2025., Slovačka je drugi najveći uvoznik ruske nafte u EU-u (276 milijuna eura mjesečno), a prijeti blokadom 19. paketa EU sankcija zbog rastućih energetskih troškova. Sankcije su već dovele do poremećaja, poput prekida opskrbe nakon ukrajinskih napada.

Slovačka igra na vrijeme, tražeći produženje izuzeća do 2027., što pokazuje ekonomsku ranjivost ali i nedostatak volje za diverzifikacijom. Ovo omogućuje Rusiji da zadrži utjecaj u središnjoj Europi, financirajući rat kroz izvoz ruske nafte. Negativno, sankcije bi mogle uzrokovati inflaciju i nestašice, ali pozitivno, prisiljavaju na tranziciju. Ukupno, ovo ističe kako male EU zemlje poput Slovačke postaju žrtve ruske energetske diplomacije, slabeći kolektivnu europsku sigurnost.

ČEŠKA: Uspješna diverzifikacija kao model
Češka je do 2025. potpuno prekinula ovisnost o ruskoj nafti, zahvaljujući nadogradnji Trans-Alpine (TAL) cjevovoda koji omogućuje uvoz iz Italije, Austrije i Njemačke. ORLEN, vlasnik rafinerija, prestao je s ruskim ugovorima u lipnju 2025., čime je Češka postala neovisna po prvi put u povijesti. Ruske kompanije poput Rosnefta više nemaju značajne operacije, a zemlja podržava nove EU sankcije.

Češka predstavlja pozitivan primjer, gdje ulaganja u infrastrukturu (npr. TAL) smanjuju ruski utjecaj i povećavaju otpornost na sankcije. Ovo pokazuje da diverzifikacija nije nemoguća, ali zahtijeva političku volju za razliku od Mađarske ili Slovačke. Negativno, tranzicija je dovela do viših troškova goriva, ali dugoročno jača ekonomsku neovisnost i EU solidarnost. Kritički, ovo bi mogao biti model za druge, ali zahtijeva EU podršku kako bi se izbjegle nejednakosti.

BUGARSKA: Rafinerijska dominacija i porezni pritisci
Lukoil je prisutan u Bugarskoj preko Lukoil Neftohim Burgas, najveće rafinerije na Balkanu (kapacitet 7,5 milijuna tona godišnje), koju je stekao 1999. godine. Kompanija upravlja petrokemijskim postrojenjima, solarnim parkom (1,3 MW) i maloprodajnom mrežom benzinskih postaja, dok je do 2023. kontrolirala Rosenets port terminal (koncesija prekinuta bez naknade). Rafinerija je ključna za bugarsku opskrbu, ali je pod pritiskom sankcija: Bugarska je 2023. uvela 60% porez na profit kako bi istjerala ruske kompanije, zabranila izvoz rafinirane ruske nafte od siječnja 2024. i uvoz sirove nafte od ožujka 2024. Unatoč tome, rafinerija nastavlja raditi uz plaćanje poreza u Bugarskoj, a protumonopolski organ je izrekao kazne od preko 130 milijuna eura za zloupotrebu dominacije.

Bugarska predstavlja primjer djelomične otpornosti na sankcije, gdje ekonomska ovisnost (rafinerija čini značajan dio energetskog sektora) sprječava potpuno izbacivanje Lukoila, ali porezne mjere i kazne pokazuju politički pritisak. Ovo omogućuje Rusiji da zadrži utjecaj u jugoistočnoj Europi, financirajući rat kroz indirektne prihode, ali dovodi do gubitaka za Lukoil (107 milijuna eura u 2025.). Pozitivno, ovo prisiljava na diverzifikaciju, ali kratkoročno povećava rizik nestašica i inflacije, naglašavajući kako tranzicijske zemlje poput Bugarske postaju žrtve ruske energetske diplomacije.

RUMUNJSKA: Ne-ruska prerada i vlasničke borbe
Lukoil djeluje u Rumunjskoj preko Petrotel Lukoil rafinerije (kapacitet 2,4 milijuna tona godišnje, stečena 1998.), koja ne prerađuje rusku sirovu naftu. Kompanija upravlja solarnim parkom (9 MW), vjetroelektranom (84 MW) i maloprodajnom mrežom benzinskih postaja. Sankcije su utjecale: U listopadu 2023., Rumunjska je poništila licencu za veleprodaju Lukoilovoj švicarskoj podružnici Litasco zbog poreznih sporova i nedostatka transparentnosti o izvorima nafte. Rafinerija nastavlja raditi samo ako prerađuje ne-rusku naftu, a američke sankcije 2025. mogle bi dodatno ugroziti opskrbu.

Rumunjska pokazuje proaktivan pristup, ograničavajući ruski utjecaj kroz mjere izdavanja licenca na poslovanje i zabranu korištenja ruske nafte, što jača energetsku sigurnost. Međutim, zadržavanje rafinerije omogućuje Lukoilu indirektni pristup EU tržištu, slabeći kolektivne sankcije. Pozitivno, obnovljivi projekti doprinose zelenoj tranziciji, ali sankcije riskiraju povećane troškove i poremećaje, ističući potrebu za bržom diverzifikacijom u istočnoj Europi.

NIZOZEMSKA: Zajednička rafinerija i stabilne operacije
Lukoil posjeduje 45% udjela u Zeeland Refinery (kapacitet 7,9 milijuna tona godišnje, stečeno 2009.), uz maloprodajnu mrežu benzinskih postaja. Ova rafinerija je ključna za nizozemsku opskrbu, ali nema značajnih promjena od sankcija do 2025., iako EU mjere (19. paket) utječu na ruske energente općenito. Nizozemska je diverzificirala, ali Lukoilov udio omogućuje kontinuirani ruski utjecaj.

Kao razvijena EU zemlja, Nizozemska tolerira ruske investicije zbog ekonomske koristi, ali to kontrira EU ciljevima smanjenja ovisnosti o Rusiji. Ovo pokazuje hipokriziju: dok Amsterdam podržava sankcije, zadržavanje udjela u rafineriji podržava ruske prihode. Pozitivno, stabilnost sprječava poremećaje, ali dugoročno povećava ranjivost na sekundarne sankcije, naglašavajući potrebu za potpunim otkupom ruskih udjela.

BELGIJA: Maloprodajna mreža i dijeljeni servisi
Lukoil djeluje preko Lukoil-Belgium N.V., upravljajući mrežom benzinskih postaja (prethodno pod Jet brandom, rebrendirano 2008.). Dijeli usluge s centrom u Češkoj za računovodstvo (osnovan 2012.). Nema značajnih promjena od sankcija 2025., ali EU zabrane na ruski LNG od 2027. mogle bi utjecati indirektno.

Belgija predstavlja manji, ali uporan ruski otisak kroz maloprodaju, što omogućuje Lukoilu pristup zapadnoeuropskom tržištu bez velikih poremećaja. Ovo slabi EU solidarnost, jer male operacije financiraju ruski rat, ali ne privlače dovoljno pažnje za akciju. Pozitivno, dijeljeni servisi poboljšavaju efikasnost, ali sankcije riskiraju rast cijena goriva, ističući kako zapadne zemlje moraju riješiti i male veze s Rusijom.

FINSKA: Teboil mreža i stabilnost
Lukoil upravlja maloprodajnom mrežom pod Teboil brandom, fokusirajući se na prodaju goriva. Nema značajnih promjena od sankcija 2025., iako Finska podržava EU mjere.

Finska, kao nordijska zemlja s poviješću ruskih veza, zadržava Lukoil zbog tržišne prisutnosti, ali to kontrira njezinoj podršci Ukrajini. Ovo pokazuje kako maloprodaja omogućuje ruski utjecaj bez velikih investicija, slabeći sankcije. Pozitivno, stabilnost sprječava šokove, ali dugoročno zahtijeva diverzifikaciju.

ITALIJA: Prodana rafinerija i povlačenje
Lukoil je upravljao ISAB rafinerijom u Siracusi do prodaje 2023. zbog sankcija i financijskih problema. Rafinerija je bila pod talijanskim trusteeshipom prije prodaje.

Italija je uspješno eliminirala ruski utjecaj prodajom, pokazujući model za druge. Ovo jača EU otpornost, ali tranzicija je bila kaotična, naglašavajući rizike ovisnosti.

HRVATSKA: Lukoil maloprodajna mreža benzinskih postaja
U kontekstu američkih sankcija od 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova poput Rosnefta i Lukoila, Hrvatska predstavlja primjer zemlje koja je uspješno diverzificirala svoje energetske izvore, smanjujući ovisnost o ruskoj energiji. Dok Rosneft nema značajne operacije u Hrvatskoj, Lukoil djeluje preko podružnice Lukoil Croatia, koja se bavi maloprodajom goriva i upravlja benzinskim postajama, ali ne koristi rusku naftu. Sankcije su indirektno utjecale na Hrvatsku kroz JANAF cjevovod, koji je prestao isporučivati naftu ruskoj tvrtki NIS u Srbiji, ističući Hrvatsku ulogu u regionalnoj energetskoj sigurnosti. Ova analiza istražuje operacije, utjecaj sankcija i kritičke implikacije, naglašavajući kako Hrvatska koristi svoj položaj za jačanje EU jedinstva, ali i suočava se s geopolitičkim napetostima sa susjedima poput Mađarske i Srbije.

Prisutnost ruskih naftnih kompanija u Hrvatskoj
Lukoil je prisutan u Hrvatskoj preko Lukoil Croatia d.o.o., koja upravlja mrežom benzinskih postaja i bavi se maloprodajom i veleprodajom naftnih derivata. Većina goriva dolazi iz Grčke, a podružnica nema izravne poslovne veze s Rusijom, što joj omogućuje normalno poslovanje unatoč sankcijama. Lukoil je 2023. godine sponzorirao nogometni klub Hajduk Split, što je izazvalo kontroverze zbog ruske agresije na Ukrajinu, ali tvrtka ističe da je "multinacionalna" i ne podliježe direktnim sankcijama u Hrvatskoj. Rosneft, s druge strane, nema značajne operacije u Hrvatskoj; raniji planovi za istraživanje nafte 2014. godine bili su spriječeni EU sankcijama.

Hrvatska je uložila u infrastrukturu poput LNG terminala na Krku, čiji je kapacitet proširen s 2,9 na 6,1 milijardi kubnih metara godišnje, omogućujući diverzifikaciju izvora energije. JANAF cjevovod, ključan za transport nafte u regiju, ima kapacitet za opskrbu Mađarske, Slovačke i Srbije, a Hrvatska je potvrdila njegovu spremnost kroz testove s MOL-om. Ovo pozicionira Hrvatsku kao energetski hub u srednjoj Europi, bez ovisnosti o ruskoj nafti.

Utjecaj američkih sankcija iz 2025.
Sankcije su se primarno odrazile na regionalne veze: JANAF je 9. listopada 2025. obustavio isporuke nafte NIS-u u Srbiji, koji je većinski u vlasništvu Gazproma (51%), zbog američkih sankcija koje su stupile na snagu nakon osam odgoda. NIS je blokiran u primanju 1 milijuna barela sirove nafte iz Hrvatske, što je izazvalo strahove od nestašice goriva u Srbiji do prosinca 2025. Hrvatska vlada je ponudila preuzimanje udjela u NIS-u kako bi osigurala kontinuitet opskrbe, ističući da sankcije nisu "anti-srpske" već dio šireg pritiska na Rusiju. U Hrvatskoj, Lukoil Croatia nastavlja raditi normalno jer ne koristi ruske izvore, ali sankcije na Rosneft i Lukoil globalno povećavaju cijene nafte za 5-7%, što može utjecati na domaće cijene goriva.

Hrvatska podržava EU poziciju o postupnom ukidanju uvoza ruskog plina prema REPowerEU, naglašavajući da ne kupuje rusku naftu iz političkih, ekonomskih i moralnih razloga. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar pozvao je kolege iz Mađarske i drugih zemalja na testiranje JANAF-ovog kapaciteta, ističući regionalnu suradnju. Sankcije su također pojačale napetosti s Mađarskom, koja optužuje Hrvatsku za "energetski rat", dok Hrvatska odbija optužbe da profitira od rata, naglašavajući mađarsku ovisnost o ruskom plinu i nafti.

Hrvatska predstavlja uspješan model diverzifikacije, gdje ulaganja u LNG terminal i JANAF smanjuju ruski utjecaj i jačaju energetsku sigurnost EU-a. Za razliku od Mađarske ili Srbije, Hrvatska nije ovisna o ruskoj energiji (više od 90% srpskog plina i značajan dio nafte dolazi iz Rusije), što joj omogućuje aktivnu podršku američkim sankcijama bez velikih ekonomskih gubitaka. Pozitivno, ovo jača hrvatski položaj kao europskog regionalnog huba, omogućujući pomoć susjedima i smanjenje financiranja ruskog rata u Ukrajini. Međutim, zadržavanje Lukoilovih operacija, iako bez ruske nafte, može se kritizirati kao indirektna podrška ruskim interesima, posebno nakon kontroverznog sponzorstva Hajduka 2023.

Negativno, sankcije izazivaju geopolitičke napetosti: Srbija optužuje Hrvatsku za "energetski pritisak", a Mađarska vidi JANAF kao nesigurnog partnera zbog "jednog dobavnog cjevovoda". Ovo ističe rizik da Hrvatska postane žrtva optužbi susjednih zemalja, unatoč odgovornom pristupu. Dugoročno, Hrvatska bi trebala poticati renacionalizaciju NIS-a ili smanjenje ruskog vlasništva ispod 50% kako bi se izbjegle regionalne krize, dok istovremeno Hrvatska ubrzava tranziciju na obnovljive izvore. Ukupno, hrvatska strategija pokazuje da je moguće uravnotežiti ekonomiju i etiku, ali zahtijeva jaču EU podršku za rješavanje podjela u regiji.

EUROPSKA ENERGETSKA SIGURNOST NA KOCKI

U kontekstu američkih sankcija uvedenih 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova Rosnefta i Lukoila, poslovanje ovih kompanija u Europi doživljava dramatičan zaokret. Ove sankcije zamrzavaju imovinu, zabranjuju transakcije i prijete sekundarnim mjerama stranim subjektima, predstavljaju najveći udarac ruskom energetskom sektoru otkako je Donald Trump ponovno preuzeo dužnost. Rosneft i Lukoil zajedno čine oko 5% globalne proizvodnje nafte, imaju duboke korijene u Europi kroz rafinerije, maloprodajne mreže i ugovore o opskrbi, ali sankcije ih prisiljavaju na povlačenje ili restrukturiranje iz Europe, otkrivajući duboku europsku ovisnost o ruskoj energiji. Ova analiza sintetizira prethodne preglede po zemljama, ističući kritičke probleme energetske sigurnosti, političkog utjecaja i ekonomske ranjivosti, dok pokazuje kako Europa ostaje zarobljena u ruskoj energetskoj mreži unatoč nastojanjima za diverzifikacijom.

Pregled poslovanja i ključni primjeri
Ruske naftne kompanije, predvođene Lukoilom (privatnim) i Rosneftom (državnim), tradicionalno su koristile Europu kao ključno tržište i bazu za operacije, s rafinerijama, cjevovodima i maloprodajnim lancima koji generiraju milijarde eura prihoda. Lukoil, na primjer, posjeduje ili ima udjele u rafinerijama u Bugarskoj (Neftohim Burgas), Rumunjskoj (Petrotel), Nizozemskoj (Zeeland) i Italiji (prije prodaje ISAB-a 2023.), dok Rosneft dominira u Njemačkoj preko rafinerija poput PCK Schwedt. Ove operacije su omogućile Rusiji da zadrži geopolitički utjecaj, financirajući rat u Ukrajini kroz poreze na naftu koji čine četvrtinu ruskog proračuna.

U središnjoj i istočnoj Europi, zemlje poput Mađarske, Slovačke i Češke pokazuju različite stupnjeve ovisnosti: Mađarska i Slovačka ostaju vezane za Druzhba cjevovod, s MOL-ovim rafinerijama koje su 87-100% ovisne o ruskoj nafti, dok se Češka uspješno diverzificira kroz TAL cjevovod. U Bugarskoj i Rumunjskoj, Lukoilove rafinerije suočavaju se s poreznim pritiscima i licenčnim ograničenjima, ali nastavljaju raditi koristeći ne-rusku naftu, što omogućuje indirektni ruski utjecaj. Zapadnoeuropske zemlje poput Nizozemske, Belgije i Finske imaju manje, ali uporne maloprodajne mreže Lukoila, dok Italija pokazuje model uspješnog izvlaštenja vlasništva. U Hrvatskoj, Lukoil djeluje bez ruske nafte, a JANAF cjevovod služi kao regionalni hub, ali sankcije izazivaju napetosti sa Srbijom i Mađarskom. Srbija, kao ne-EU članica, ostaje balkanski centar Lukoilovih operacija, koordinirajući aktivnosti u regiji unatoč sankcijama.

Kritički, ovo poslovanje otkriva duboke podjele u Europi: dok neke zemlje poput Češke i Italije uspijevaju u diverzifikaciji, druge se poput Mađarske i Slovačke aktivno opiru sankcijama, blokirajući EU jedinstvo i indirektno podržavajući ruski ratni napor. Njemačka, sa svojim trusteeshipom nad Rosneftovim naftnim pogonima, pokazuje dvoličnost jer podržava ruske sankcije, ali lobira za izuzeća kako bi se izbjegle nestašice. Ukupno, ruske kompanije su koristile Europu za zaobilaženje sankcija kroz lokalne lance opskrbe i posrednike, ali nove mjere bi mogle biti "katastrofalne" za Lukoilove operacije diljem Europskog kontinenta.

Kritički komentari na europsku ovisnost i implikacije
Kritički gledano, poslovanje ruskih naftnih kompanija u Europi ističe kroničnu ranjivost Europe prema ruskoj energetskoj diplomaciji. Unatoč REPowerEU planu i 19. paketu sankcija, Europa i dalje uvozi značajne količine ruske nafte (npr. Slovačka 276 milijuna eura mjesečno), što omogućuje Rusiji da koristi energiju kao oružje i slabi kolektivnu europsku sigurnost. Ovo je kratkoročna strategija: jeftina ruska nafta stabilizira cijene, ali povećava geopolitičke rizike, kao što su prekidi opskrbe zbog ukrajinskih napada na cjevovode ili eksplozije u rafinerijama. Pozitivno, sankcije prisiljavaju tranziciju na obnovljive izvore, ali nedostatak političke volje u zemljama poput Mađarske (koja prima milijarde od ruske nafte) slabi EU solidarnost i produžuje rat u Ukrajini.

Ekonomski, američke sankcije su dovele do rasta cijena nafte za 5-7%, s potencijalnim porastom do 80 dolara po barelu, što bi moglo uzrokovati inflaciju i nestašice goriva u Europi. Geopolitički, ovo naglašava kako ruske kompanije služe kao alat autoritarnih režima, dok europska nejednakost podržava podjele. Razvijene zemlje poput Nizozemske toleriraju ruske investicije zbog koristi, a tranzicijske poput Bugarske postaju žrtve ovih sankcija. Dugoročno, Europa mora ubrzati diverzifikaciju i investicije u obnovljivu infrastrukturu kako bi izbjegla ovu zamku rusko-američkog financijskog sukoba, inače će ovisnost nastaviti financirati agresiju.

Komentar o situaciji europskih zemalja na udaru između SAD-a i Rusije
Europske zemlje, posebno one manje poput Hrvatske, Slovačke ili Bugarske, nalaze se u nezavidnom položaju između dva globalna diva SAD-a i Rusije gdje njihovi međusobni sukobi i interesi direktno utječu na lokalne ekonomije i sigurnost. SAD, pod Trumpovom administracijom, koristi sankcije kao alat za pritisak na Rusiju zbog Ukrajine, ciljajući na smanjenje ruskih prihoda od energije i prisilu na pregovore, ali ovo dolazi na štetu Europe koja snosi troškove rasta cijena i poremećaja opskrbe naftnim derivatima. Putin, sa svoje strane, odbija sankcije kao "ozbiljne" ali ne presudne, upozoravajući na globalni rast cijena goriva i održavajući nepokolebljiv stav, što dodatno eskalira napetosti.

Kritički, male zemlje trpe najveće posljedice: one su žrtve "velike igre" gdje SAD nameće sekundarne sankcije na kupce ruske nafte (npr. Indija i Kina smanjuju uvoz, što indirektno utječe na europske lance opskrbe), dok Rusija koristi energiju za politički pritisak, poput prijetnji prekida opskrbe. Na primjer, Hrvatska mora balansirati EU obveze s regionalnim napetostima (npr. obustava isporuka nafte Srbiji preko JANAF-a), dok Mađarska i Slovačka riskiraju izolaciju u Europi zbog proruskih stavova. Ovo ističe asimetriju moći: velike sile poput SAD-a i Rusije vode ekonomski rat preko energetskih resursa, dok se male zemlje suočavaju s inflacijom, nestašicama goriva i geopolitičkim pritiscima bez stvarnog glasa u odlučivanju. EU mora ojačati jedinstvo i energetsku neovisnost kako bi izbjegla ulogu piona, inače će posljedice kao što su više cijene, ekonomska nestabilnost i produženi konflikti nastaviti opterećivati njihove građane.

Poslovanje ruskih naftnih kompanija u Europi otkriva duboke podjele: dok zemlje poput Njemačke i Srbije nastoje očuvati ekonomske veze, Mađarska i Slovačka aktivno se opiru sankcijama, a Češka pokazuje put diverzifikacije. Kritički, ovo naglašava kako ruska energija služi kao alat geopolitičkog utjecaja, slabeći EU jedinstvo i financirajući rat u Ukrajini. Američke sankcije bi mogle biti učinkovite u smanjenju ruskih prihoda, ali riskiraju globalnu inflaciju i poremećaje u opskrbi.

Osnovna preporuka je: Europa mora dugoročno ubrzati tranziciju na obnovljive izvore energije kako bi izbjegla ovu zamku energetske ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije jer inače će naftna ovisnost nastaviti podržavati autoritarne režime na štetu vlastite europske sigurnosti.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) privremeno je zatvorio javni poziv za sufinanciranje kupnje novih vozila na alternativna goriva (EnU-4/25) već 20. listopada u 14 sati, samo pet dana nakon otvaranja. Razlog je ogroman interes poduzeća i obrtnika, s ukupno 2.000 zaprimljenih prijava za sufinanciranje više od 2.800 vozila. Poziv je pokrenut 15. listopada u 9 sati s ciljem podrške modernizaciji voznog parka i smanjenja emisija stakleničkih plinova, a raspoloživa sredstva iznose 21,2 milijuna eura. Namijenjen je pravnim osobama i obrtnicima, osim onih registriranih za cestovni prijevoz robe ili taksi usluge, za koje se priprema poseban program vrijedan 45 milijuna eura iz Modernizacijskog fonda.

Prema detaljnim uvjetima natječaja, koji je financiran iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) u sklopu NextGenerationEU, cilj je povećati broj energetski učinkovitih vozila registriranih u Hrvatskoj za 0,1 %, s očekivanim sufinanciranjem najmanje 2.000 novih vozila. To bi trebalo rezultirati uštedom energije od 0,02798 PJ/godinu i smanjenjem emisija CO2 za 2.500 tona godišnje. Natječaj se temelji na Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu (NECP) za razdoblje 2021.-2030. godine, a Fond je dobio odluku o dodjeli sredstava 15. rujna 2025. godine.

Sufinanciranje po kategorijama vozila
Program omogućuje sufinanciranje električnih vozila i onih na vodik, uključujući teretna vozila i autobuse. Jedan prijavitelj može zatražiti sredstva za više vozila, ali maksimalan iznos sufinanciranja po prijavitelju ograničen je na 90.000 eura. Sredstva se dodjeljuju u obliku potpora, pomoći ili donacija, a primjenjuju se pravila o de minimis pomoći za klimu, zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije. Ukupni raspoloživi proračun iznosi točno 21.205.640,00 eura, a Fond nije obvezan dodijeliti sva sredstva.

Uvjeti prihvatljivosti i isključenja
Prijavitelji moraju biti fizičke osobe - obrtnici ili pravne osobe sa sjedištem u Hrvatskoj, osim udruga. Moraju uložiti vlastita sredstva, nemati nepodmirenih javnih davanja (potvrda Porezne uprave), blokiranih računa, neispunjenih obveza prema Fondu te ispunjavati uvjete za de minimis pomoć. Isključeni su oni čija glavna djelatnost obuhvaća prijevoz putnika vozilom na zahtjev (NKD 49.33), cestovni prijevoz robe (NKD 49.41) ili iznajmljivanje i leasing automobila i lakih motornih vozila (NKD 77.11). Partnerstva nisu dopuštena, a svaki prijavitelj može podnijeti samo jednu prijavu.

Prijavni postupak i rokovi
Prijave su se podnosile isključivo elektronički putem sustava eFZOEU, koristeći vjerodajnice NIAS sustava. Opunomoćenici su mogli podnositi zahtjeve u ime poduzeća uz ovjerenu punomoć kod javnog bilježnika. Poziv je bio otvoren do 31. prosinca 2025. ili do iscrpljenja sredstava.

Uplata predujma za vozila priznaje se od 1. siječnja 2025., dok sama kupnja mora biti realizirana nakon 8. kolovoza 2025., a dovršena do 31. svibnja 2026. Prihvatljivi troškovi uključuju samo nabavu vozila (vlasništvo ili financijski leasing), bez PDV-a, a za leasing prijavitelj mora uložiti barem iznos jednak potpori i dokazati prijenos vlasništva u roku od 3 godine. Zahtjev za isplatu sredstava mora se podnijeti do 31. svibnja 2026.

Korisnici su obvezni podnositi godišnja izvješća tijekom tri godine nakon isplate sredstava, potvrđujući vlasništvo i plaćanje leasinga ako postoji. Vozila moraju ostati u vlasništvu 3 godine, a obvezno je postavljanje vidljivih naljepnica Fonda i EU-a na vozilima. Neispunjavanje obveza može rezultirati povratom sredstava s kamatama.

Potrebna dokumentacija
Uz prijavu su bili potrebni dokumenti poput informativne ponude za vozilo (s cijenom u eurima i tehničkim specifikacijama), dokaza o registraciji tvrtke, obavijesti o NKD razvrstavanju, potvrde Porezne uprave o podmirenim obvezama te izjave o primljenim potporama (ne starije od 30 dana). Detaljnije, obvezni su: prijavni obrazac (Prilog 2, .xlsx), izvadak iz sudskog/obrtničkog registra, obavijest o NKD-u, potvrda o podmirenim davanjima, izjava prijavitelja (Prilog 3), izjava o primljenim pomoćima (Prilog 4), izjava o nepostojanju isključujućih kriterija (Prilog 5), informativna ponuda i punomoć ako je primjenjivo (Prilog 6). Svi dokumenti osim obrasca moraju biti u PDF formatu, na hrvatskom jeziku ili prevedeni i ovjereni.

Sljedeći koraci i značaj programa
Svi zaprimljeni zahtjevi bit će obrađeni sukladno proceduri, a ugovori o sufinanciranju sklopit će se s onima koji udovoljavaju uvjetima unutar raspoloživog budžeta. Rezultati obrade i informacije o odobrenim sredstvima objavit će se na web stranici Fonda.

Ovaj program, proveden u suradnji s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture te financiran iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, dio je šire strategije Vlade Republike Hrvatske prema održivoj mobilnosti. U proteklih pet godina Fond je sufinancirao nabavu oko 7.100 energetski učinkovitih vozila, doprinoseći smanjenju emisija i racionalizaciji troškova za poduzetnike.

Veliki odaziv pokazuje rastuću svijest o zelenoj tranziciji, a očekuje se da će slični programi nastaviti podržavati hrvatsko gospodarstvo u skladu s europskim klimatskim ciljevima. Za dodatne informacije, kontaktirajte Fond na telefon 01/6448-444 ili e-poštu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

Europska unija (EU) je u ponedjeljak, 20. listopada, postigla dogovor o postupnom ukidanju uvoza ruskog prirodnog plina, uključujući plin iz cjevovoda i ukapljeni prirodni plin (LNG), s punim stupanjem na snagu do 1. siječnja 2028. Ova odluka, dio REPowerEU plana za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima, dolazi u trenutku kada ruski plin još uvijek čini oko 13% uvoza EU, vrijedno više od 15 milijardi eura godišnje. Fazno ukidanje započinje 1. siječnja 2026., kada će se zabraniti sklapanje novih ugovora, dok će postojeći kratkoročni ugovori prestati do 2027., a dugoročni do 2028. Motivacija za ovu mjeru leži u geopolitičkim tenzijama nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., s ciljem potpunog prekida ovisnosti o ruskim isporukama.

Ova drastična mjera izazvala je burne reakcije u regiji, posebno u zemljama koje su još uvijek snažno ovisne o ruskom plinu. Mađarska, koja je jedna od rijetkih EU članica koja se protivi ovoj odluci, najavila je moguće pravne korake protiv Europske komisije. Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó upozorio je da bi ova zabrana mogla ugroziti energetsku sigurnost Mađarske, koja još uvijek dobiva značajan dio plina iz Rusije. "EU riskira da ugrozi opskrbu energijom za vlastite članice", izjavio je Szijjártó, dodajući da Mađarska neće prihvatiti mjere koje štete njezinim interesima. Slično, Slovačka se pridružila protivljenju, ističući da bi zabrana mogla dovesti do nestašica i viših cijena energenata.

U Srbiji, koja nije članica EU, ali je izravno pogođena zbog tranzita plina preko EU zemalja poput Bugarske, situacija je opisana kao "katastrofalna". Srpski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da su "došla baš teška vremena, bit će još teža", optužujući EU za "histeriju" koja vodi ekonomskom samoubojstvu. Vučić je naglasio da Srbija nema alternative ruskom plinu, rekavši: "Ne znam gdje drugdje nabaviti plin osim iz Rusije." Srpska ministrica rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović otišla je korak dalje, izjavivši da se Srbija nalazi "u veoma teškoj, gotovo bezizlaznoj situaciji" jer će Bugarska blokirati tranzit ruskog plina preko Balkan Stream cjevovoda od 1. siječnja 2026. "Ova odluka EU-a je katastrofalna za nas, i ne vidim izlaz iz ove situacije u energetskom sektoru", rekla je ministrica, upozoravajući na moguće nestašice plina koje bi mogle ugroziti grijanje i industriju.

Bosna i Hercegovina (BiH) suočava se s još većim rizicima, gdje prijeti potpuni energetski kolaps. Jedini plin koji BiH dobiva dolazi iz Rusije preko Srbije, a zabrana tranzita kroz EU mogla bi prekinuti opskrbu. Prema izvješćima, Republika Srpska planira novi cjevovod sa Srbijom za uvoz ruskog plina, ali ova inicijativa sada visi o koncu zbog EU mjera. Ako dođe do prekida, BiH bi mogla ostati bez plina za grijanje i industriju, što bi pogoršalo ionako krhku energetsku situaciju u zemlji.

Ova odluka EU-a dio je šireg nastojanja da se smanji ovisnost o ruskom plinu, koja je od 2022. već pala sa 45% na 19% uvoza. Europska komisija pozvala je Srbiju da se pridruži kolektivnoj nabavi plina EU-a kako bi diverzificirala izvore, uključujući izgradnju cjevovoda prema Sjevernoj Makedoniji i Rumunjskoj. Međutim, u regiji gdje su obnovljivi izvori još uvijek nedovoljno razvijeni, ova tranzicija mogla bi dovesti do viših cijena i nestašica, posebno u zimskim mjesecima.

Dok EU slavi ovu mjeru kao korak prema energetskoj neovisnosti, zemlje poput Mađarske, Srbije i BiH vide je kao prijetnju svojoj sigurnosti. Budućnost opskrbe plinom u jugoistočnoj Europi sada ovisi o brzini diverzifikacije i mogućim iznimkama za tranzitne zemlje.

KONTEKST UVOĐENJA ZABRANE UVOZA RUSKOG PLINA

Odluka europskih ministara energetike od 20. listopada 2025. godine o postupnom ukidanju uvoza ruskog prirodnog plina (uključujući plin iz cjevovoda i ukapljeni prirodni plin - LNG) do 1. siječnja 2028. predstavlja kulminaciju višegodišnjih napora EU-a za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima. Ova mjera, dogovorena u okviru REPowerEU plana, započinje fazno od 1. siječnja 2026., kada će se zabraniti sklapanje novih ugovora, a postojeći će prestati do 2027. (kratkoročni) odnosno 2028. (dugoročni). Trenutno, ruski plin čini oko 12-13% uvoza EU-a, vrijedno više od 15 milijardi eura godišnje, ali ova zabrana ima za cilj potpuno prekinuti financijsku podršku Rusiji kroz energetske prihode. U nastavku ćemo opisati ključni kontekst koji je doveo do ove odluke, uključujući geopolitičke, ekonomske i energetske faktore.

Geopolitičke tenzije i ruska invazija na Ukrajinu

Glavni pokretač ove odluke je ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. godine, koja je dramatično promijenila energetsku politiku EU-a. Prije invazije, EU je bio visoko ovisna o ruskom plinu jer je oko 40-45% uvoza dolazilo iz Rusije, uglavnom preko cjevovoda poput Nord Streama. Rusija je koristila energiju kao geopolitičko oružje, smanjujući isporuke plina EU-u tijekom 2022. godine, što je dovelo do energetske krize, visokih cijena i strahova od nestašica tijekom zime. Ovo je vidljivo u eksploziji Nord Stream cjevovoda u rujnu 2022., koja je dodatno otežala opskrbu i pojačala sumnje u ruske sabotaže.

Invazija je potaknula EU da uvede više paketa sankcija protiv Rusije, ali plin nije bio odmah potpuno zabranjen zbog straha od ekonomske štete za EU zemlje poput Njemačke i Italije, koje su bile najovisnije. Umjesto toga, EU je započela tranziciju, smanjujući ovisnost na 19% do 2024. godine kroz diverzifikaciju izvora (npr. LNG iz SAD-a i Norveške) i uštede energije. Do 2025. ova je ovisnost pala na 12-13%, što je omogućilo jače mjere.

REPowerEU plan i energetska sigurnost

U svibnju 2022., EU je pokrenula REPowerEU plan kao odgovor na krizu, s ciljem brze diversifikacije izvora energije, povećanja obnovljivih izvora i smanjenja potrošnje plina za 15%. Plan je predviđao potpuno ukidanje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima do 2027., ali je odluka iz 2025. produžila rok do 2028. kako bi se omogućila glatka tranzicija. Ključni elementi plana uključuju:
- Diverzifikaciju opskrbe: Povećan uvoz LNG-a iz alternativnih izvora, izgradnju novih terminala (poput onog u Hrvatskoj na Krku) i plinskih interkonektora.
- Uštede i obnovljivi izvori: Promocija solarne i vjetroenergije, što je dovelo do rekordnog rasta obnovljivih izvora u EU-u.
- Energetska sigurnost: EU je shvatila da uvoz ruskog plina financira ruski ratni stroj, pa je zabrana vidljiva kao način da se liši Kremlj prihoda.

Ova odluka dolazi nakon godina pregovora, gdje su zemlje poput Mađarske i Slovačke opirale brzoj tranziciji zbog svoje ovisnosti o ruskom plinu. Mađarska je čak najavila pravne korake protiv EU-a, ističući da bi zabrana mogla ugroziti njezinu plinsku opskrbu. Slično, ne-EU zemlje poput Srbije i Bosne i Hercegovine osjećaju posljedice, jer ovisu o tranzitu ruskog plina preko EU-a.

Širi ekonomski i globalni kontekst

Ekonomski, kriza iz 2022. dovela je do inflacije i visokih cijena energenata u EU-u, što je potaknulo hitne mjere poput zajedničke nabave plina. Globalno, ovo je dio šireg pomaka prema zelenoj tranziciji, gdje EU vidi priliku da ubrza prelazak na obnovljive izvore i smanji emisije CO2. Međutim, izazovi ostaju: moguće nestašice u tranzicijskom razdoblju i potreba za ulaganjima u infrastrukturu.

U konačnici, ova odluka nije samo energetska, već i politička poruka: EU više neće tolerirati ovisnost o "agresorima" poput Rusije, kako je to formulirano u izjavama EU dužnosnika. Ovo jača energetsku neovisnost EU-a, ali zahtijeva koordinaciju i prilagodbu u regiji.

KAKO JE EUROPA POSTALA OVISNA O RUSKOM PLINU?

Europa je postala ovisna o ruskom (ranije sovjetskom) prirodnom plinu kroz proces koji je trajao više od pola stoljeća, počevši od hladnog rata i intenzivirajući se nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ova ovisnost nije bila slučajna, već rezultat strateških odluka, izgradnje infrastrukture i geopolitičkih kalkulacija koje su prioritet dale jeftinom i dostupnom plinu iz Rusije, umjesto diverzifikaciji izvora. Do 2021. godine, Rusija je opskrbljivala oko 40% uvoza plina u EU, što je predstavljalo ozbiljan rizik za energetsku sigurnost. Proces je zahtijevao desetljeća ulaganja u cjevovode i dugoročne ugovore, a glavni "krivac" u Europi često se identificira kao Njemačka, posebno pod vodstvom Gerharda Schrödera i Angele Merkel, čije su politike duboko integrirale ruski plin u europski energetski sustav. U nastavku ćemo detaljno opisati povijest, trajanje procesa i odgovorne strane.

Povijest ovisnosti: Od hladnog rata do invazije na Ukrajinu

Ovisnost Europe o ruskom plinu ima korijene u sovjetsko doba, kada je plin služio kao alat za ekonomsku i političku integraciju Istočne Europe, a kasnije i Zapadne. Proces je započeo 1960-ih i 1970-ih godina, kada je Sovjetski Savez, bogat rezervama plina (Rusija danas drži oko 25% svjetskih rezervi), počeo graditi masivnu plinsku infrastrukturu za izvoz.

1960-e i 1970-e: Počeci izvoza i prvi cjevovodi
Prvi ugovori o isporuci plina potpisani su 1968. godine između Sovjetskog Saveza i Austrije, a ubrzo su uslijedili dogovori s Italijom i Zapadnom Njemačkom. Tijekom 1970-ih izgrađeni su ključni cjevovodi poput "Bratstvo" (Urengoy-Pomary-Uzhgorod), koji je povezao sibirska polja plina s Europom preko Ukrajine. Ova infrastruktura, dio Jedinstvenog sustava transporta plina (UGS) dugog preko 155.000 km, omogućila je jeftin izvoz plina u Istočnu Europu (Varšavski pakt) i Zapadnu Europu. Sovjetski plin je bio privlačan zbog niske cijene i pouzdanosti, a Europa je vidjela u njemu alternativu nafti nakon naftne krize 1973. Do 1991. godine, raspadom SSSR-a, Gazprom (nasljednik sovjetskog ministarstva za plin) naslijedio je većinu infrastrukture, ali je izgubio kontrolu nad nekim dijelovima u bivšim republikama.

1990-e: Privatizacija i početak rasta ovisnosti
Nakon raspada SSSR-a, Rusija je prošla kroz privatizaciju, ali je Gazprom brzo ponovno postao državni monopol. Europa je u ovom razdoblju povećala uvoz zbog iscrpljivanja vlastitih rezervi (npr. Sjeverno more). Do kraja 1990-ih, Rusija je opskrbljivala oko 25% europskog uvoza plina, uglavnom kroz dugoročne ugovore (do 25 godina) koji su vezali kupce za minimalne količine i cijene vezane za naftu. Zemlje poput Njemačke i Italije su se oslanjale na ruski plin za industriju i grijanje, dok su bivše socijalističke zemlje (npr. Mađarska, Poljska) bile gotovo 100% ovisne o ruskom plinu.

2000-e i 2010-e: Kulminacija ovisnosti kroz infrastrukturu
Pod Vladimirom Putinom (od 1999.), Rusija je ponovno nacionalizirala Gazprom (51% državnog vlasništva do 2005.) i koristila je plin kao geopolitičko oružje. Ključni događaji uključuju sporove s Ukrajinom (2006. i 2009.), kada je Rusija prekinula isporuke, utječući na Europu i pokazujući rizike tranzita ruskog plina. U ovom razdoblju izgrađeni su Nord Stream 1 (2011.) i Nord Stream 2 (dovršen 2021., ali nije pokrenut), koji su omogućili izravnu isporuku plina iz Rusije u Njemačku, zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku. Do 2019., Rusija je opskrbljivala 35% potrošnje plina u EU, a do 2021. oko 40% uvoza. EU-ov Kyoto protokol (1997.) i smanjenje upotrebe ugljena i nuklearne energije (npr. Njemačka fazno napuštanje nuklearne energije 2000.) dodatno su pojačali ovisnost o plinu.

2020-e: Kriza i smanjenje ovisnosti
Ruska invazija na Ukrajinu 2022. ubrzala je proces razdvajanja. Do 2024., ruski udio pao je na oko 11% za pipeline plin, a EU je uvela REPowerEU plan za potpuno ukidanje ovisnosti do 2027. Međutim, ova ovisnost je trajala desetljećima, s infrastrukturom koja je zahtijevala ulaganja od milijardi eura i dugoročne ugovore koji su zaključavali Europu u ruski plinski sustav.

Koliko dugo je trajao proces?
Proces izgradnje ovisnosti trajao je oko 50-60 godina, od prvih ugovora 1960-ih do vrhunca 2021. Ključna infrastruktura (cjevovodi poput Bratstvo, Yamal-Europe, Blue Stream, Nord Stream) gradila se desetljećima, s ulaganjima u plinsku mrežu od preko 155.000 km. Od 2004. do 2019., ruski udio u EU potrošnji porastao je sa 25% na 35%, pokazujući ubrzanje u posljednja dva desetljeća zbog političkih odluka i nedostatka diverzifikacije. Infrastruktura je bila gotovo isključivo oslonjena na Rusiju, jer je Gazprom kontrolirao izvoz i tranzit iz Srednje Azije, sprječavajući alternative poput Nabucco cjevovoda.

Tko je bio glavni krivac u Europi?
Glavni "krivac" za ovu lošu energetsku politiku smatra se Njemačka, koja je kao najveći uvoznik ruskog plina (do 55% svoje potrošnje 2021.) odigrala ključnu ulogu u jačanju ovisnosti cijele Europe. Njemačka je bila "kontinentalni hub" za distribuciju plina susjedima poput Austrije, Češke i Poljske, čime je širila rusku ovisnost.

Gerhard Schröder (kancelar 1998.-2005.):
Smatra se glavnim arhitektom ove plinske ovisnosti. Potpisao je ugovor za Nord Stream 1 2005., tik prije odlaska s dužnosti, a zatim je postao predsjednik odbora projekta i radio je za Gazprom (plaćen oko milijun dolara godišnje). Ova odluka zaobilazila je tranzitne zemlje i povećala je izravnu ovisnost, a Schröder je optužen za korupciju i izdaju europskih interesa.

Angela Merkel (kancelarica 2005.-2021.):
Nastavila je i pojačala ovu prorusku politiku, podržavajući Nord Stream 2 unatoč upozorenjima SAD-a, Ukrajine i istočne Europe. Njezina Energiewende politika (fazno napuštanje nuklearne energije do 2023.) povećala je potrebu za ruskim plinom, a Merkel je vidjela ruski plin kao ključan za njemačke energetske potrebe. Kritičari je optužuju za naivnost prema Rusiji, unatoč sporovima 2006. i 2009.

EU kao cjelina također nosi odgovornost zbog nedostatka jedinstvene energetske politike i prioriteta emisija (Kyoto protokol), ali Njemačka je bila glavni pokretač zbog svoje ekonomske moći i bilateralnih dogovora s Rusijom. Ova odluka se pokazala lošom nakon invazije 2022., kada je Rusija koristila plin kao oružje, dovodeći do energetske krize i potrebe za brzom diverzifikacijom (LNG iz SAD-a, Norveške, Katara).

ANALIZA IZLAZNE OPCIJE NAPUŠTANJA RUSKOG PLINA

U kontekstu da će prelazak na alternativne sustave poput vodika ili dizalica topline zahtijevati desetljeća zbog potrebnih ulaganja u infrastrukturu, tehnološkog razvoja i adaptacije postojećih sustava grijanja, industrije i proizvodnje električne energije Europa se suočava s izazovom brze dekarbonizacije i smanjenja ovisnosti o ruskom plinu. Prema trenutnim procjenama, potpuna zamjena fosilnih goriva obnovljivima i novim tehnologijama poput vodika mogla bi potrajati 20-30 godina, s obzirom na skalabilnost i troškove. Ova analiza, temeljena na REPowerEU planu EU-a i analizama Međunarodne agencije za energiju (IEA), kritički ispituje kratkoročne opcije (unutar 1-3 godine) za prestanak uvoza ruskog plina, koji je do 2022. činio oko 40% uvoza EU-a, a sada je smanjen na oko 13% do 2025. godine. Fokus je na izvedivosti, prednostima i rizicima, uzimajući u obzir geopolitičke, ekonomske i ekološke aspekte.

Diverzifikacija izvora opskrbe plinom: Povećan uvoz LNG-a iz alternativnih zemalja

Ova opcija predstavlja najbrži način za zamjenu ruskog plina, kako predlaže IEA-ov plan u 10 točaka iz 2022. i REPowerEU. Europa može u kratkom roku (do 2028.) povećati uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a, Norveške, Katra, Australije i drugih izvora.

Prednosti: EU je već povećala LNG uvoz za 64 bcm (60%) u 2022., što je efektivno zamijenilo ruske isporuke putem cjevovoda. Trenutni kapaciteti LNG terminala u EU-u (npr. u Nizozemskoj, Španjolskoj i Hrvatskoj) omogućuju brzu skalabilnost, a SAD-ovi novi kapaciteti (preko 50 bcm godišnje) više nego pokrivaju preostale ruske uvoze (oko 15-20 bcm godišnje). Ovo bi omogućilo potpunu zamjenu bez novih ruskih ugovora od 2026., kako je dogovoreno u REPowerEU.

Kritički rizici i mane: Diverzifikacija stvara novu ovisnost o SAD-u (koji su već glavni dobavljač), što može podići cijene plina zbog globalne konkurencije (npr. Azija). Ekološki, LNG ima veći ugljični otisak zbog transporta i metanskih emisija. Geopolitički, ovo može pojačati tenzije s Rusijom ili dovesti do nestašica ako dođe do poremećaja u lancu opskrbe (npr. vremenske nepogode ili političke krize u Bliskom istoku). IEA upozorava da bez ušteda, cijene bi mogle porasti za 20-30%.

Uštede energije i smanjenje potrošnje

REPowerEU naglašava kratkoročne mjere poput smanjenja potrošnje plina za 15-20% kroz efikasnost i energetsku učinkovitost, što je već postignuto u 2022.-2023. (smanjenje za 18% u EU-u). To uključuje optimizaciju grijanja, industrijske procese i poticanje korisnika na uštede.

Prednosti: Ovo je najjeftinija i najbrža opcija jer nema potrebe za novom plinskom infrastrukturom. IEA procjenjuje da bi dodatne uštede od 10-15 bcm godišnje mogle u potpunosti zamijeniti preostali ruski plin bez značajnih poremećaja. Primjeri: Termostati niži za 1°C u domovima mogu uštedjeti 10 bcm godišnje.

Kritički rizici i mane: Uštede su ograničene i mogu utjecati na kvalitetu života (npr. hladnije zime) ili industriju (npr. smanjenje proizvodnje u kemijskoj industriji). Ovo nije dugoročno rješenje, jer bi moglo usporiti ekonomski rast ako se pretjerano implementira. Socijalni otpor je velik u zemljama poput Mađarske ili Slovačke, gdje je plin ključan za grijanje.

Povećana domaća proizvodnja i upotreba obnovljivih izvora

Europa može brzo povećati domaću proizvodnju plina (npr. iz Sjevernog mora) i ubrzati instalaciju solarnih i vjetroelektrana, kako predlaže REPowerEU. Cilj je dodati 35 GW obnovljivih kapaciteta godišnje.

Prednosti: Norveška je već povećala proizvodnju za 8% u 2022., a EU može iskoristiti postojeća polja za dodatnih 10-15 bcm. Obnovljivi izvori (solar i vjetar) mogu brzo nadomjestiti plin u proizvodnji električne energije, smanjujući potražnju za 20 bcm godišnje. Ovo podržava zelenu tranziciju i smanjuje emisije.

Kritički rizici i mane: Domaća proizvodnja je ograničena (EU ima samo 5% svjetskih rezervi plina), a obnovljivi izvori su intermitentni, zahtijevajući rezervne sustave (npr. baterije ili plin). U kratkom roku, ovo ne može u potpunosti zamijeniti ruski plin, a brzina instalacije ovisi o birokraciji i lancima opskrbe (npr. kineski solarni paneli). Ekološki aktivisti kritiziraju produženu upotrebu fosilnih goriva.

Infrastrukturne nadogradnje i regionalna suradnja

Brza izgradnja interkonektora i LNG terminala (npr. proširenje u Hrvatskoj ili Njemačkoj) omogućuje redistribuciju plina unutar EU-a. REPowerEU predviđa ulaganja od 10 milijardi eura u infrastrukturu.

Prednosti: Ovo omogućuje tranzit plina iz južne Europe (npr. Azerbajdžan preko Turske) u sjevernu, smanjujući regionalne disparitete. Primjer: Kraj tranzita preko Ukrajine 2025. može se nadomjestiti s 140 TWh iz drugih izvora.

Kritički rizici i mane: Izgradnja traje 1-2 godine, ali može biti kašnjena (npr. Nord Stream 2 kontroverze). Ovo ne rješava osnovni problem fosilne ovisnosti, a može pojačati konflikte s ne-EU zemljama poput Srbije, koje gube tranzitne naknade.

Zaključak: Izvedivost i kritički pogled

Europa ima kratkoročne opcije za prestanak korištenja ruskog plina do 2028., prvenstveno kroz diverzifikaciju LNG-a i uštede, kako pokazuje IEA analiza i REPowerEU. Ove mjere su već smanjile ovisnost s 40% na 13%, ali kritički, one samo preusmjeravaju ovisnost na druge fosilne izvore, povećavajući cijene (do 30%) i ekološke rizike. Bez brzog prelaska na vodik ili dizalice topline, što zahtijeva desetljeća, Europa riskira privremene nestašice i ekonomsku nestabilnost. Dugoročno, ovo može ubrzati zelenu tranziciju, ali kratkoročno zahtijeva političku volju i socijalne mjere podrške.

Osnovna preporuka je: Prioritet dati uštedama energije i obnovljivim izvorima energije kako bi se izbjegla nova geopolitička plinska ovisnost Europe o bilo kojem svjetskom dobavljaču zemnog plina.

Plutajuća jedinica za prihvat, skladištenje i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina (FSRU - Floating Storage and Regasification Unit) odnosno brod pod nazivom LNG Croatia vratio se u Omišalj na otoku Krku 20. listopada 2025. godine, nakon 55 dana boravka u turskom brodogradilištu Kuzey Star. Tijekom tog razdoblja izvršeni su radovi na ugradnji dodatnog modula za uplinjavanje, što će omogućiti značajno povećanje kapaciteta terminala na 6,1 bcm (billion cubic meters = milijarda metara kubičnih).

Brod je isplovio iz Omišlja krajem kolovoza 2025. godine radi ove nadogradnje, a povratak označava završetak ključne faze u proširenju LNG terminala. S novim modulom, kapacitet terminala bit će udvostručen, te će puni prošireni kapacitet stupiti na snagu od 26. listopada 2025. godine. Ovo proširenje uključuje i izgradnju plinovodne infrastrukture, što će poboljšati energetsku sigurnost Hrvatske i regije. Prema dostupnim informacijama, ova nadogradnja predstavlja važan korak u razvoju regionalnog energetskog sektora, omogućujući veći protok zemnog plina i bolju integraciju u europsko plinsko energetsko tržište.

NOVI HRVATSKI LNG KAPACITET 6,1 bcm

LNG terminal na otoku Krku, poznat i kao FSRU LNG Croatia, nedavno je proširen kako bi dosegnuo maksimalni kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) prirodnog plina godišnje. Ovo proširenje, završeno u listopadu 2025. godine, uključuje ugradnju dodatnog modula za uplinjavanje i nadogradnju plinovodne infrastrukture, što predstavlja udvostručenje u odnosu na prethodnih 2,9 bcm. Ova analiza uspoređuje nove kapacitete s domaćim potrebama Hrvatske, procjenjuje viškove za izvoz te razmatra potrebe okolnih zemalja (Slovenija, Mađarska, Bosna i Hercegovina, Austrija) i mogućnosti dobave preko hrvatskog operatora plinskog sustava PLINACRO.

Potrebe Hrvatske za prirodnim plinom

Prema dostupnim podacima, potrošnja prirodnog plina u Hrvatskoj iznosi približno 2,5 bcm godišnje (na temelju 2023. i 2024. godine, s malim varijacijama zbog energetske tranzicije i vanjskih faktora). Ukupna energetska potrošnja u zemlji raste, ali plin čini oko 25-30% energetskog miksa, uglavnom u industriji, grijanju i proizvodnji električne energije. S novim kapacitetom od 6,1 bcm, terminal može u potpunosti pokriti domaće potrebe, ostavljajući značajan višak za izvoz. Procjena viška: 6,1 bcm - 2,5 bcm = 3,6 bcm godišnje. Ovi viškovi mogu se usmjeriti u okolne zemlje, posebno u kontekstu energetske sigurnosti Europe nakon smanjenja ovisnosti o ruskom plinu.

Okolne zemlje imaju različite razine potrošnje plina, s Mađarskom i Austrijom kao glavnim potrošačima. Ukupna potrošnja ovih zemalja iznosi preko 16 bcm godišnje, što znači da hrvatski viškovi od 3,6 bcm mogu pokriti dio njihovih potreba, posebno u Sloveniji i Bosni, gdje su potrebe manje. Mađarska i Austrija imaju veće potrebe, ali bi mogle koristiti hrvatski LNG kao diverzifikaciju izvora dobave.

Mogućnosti dobave preko PLINACRO-a

PLINACRO, hrvatski operator plinskog transportnog sustava, ključan je za izvoz plina iz LNG terminala. Nedavne nadogradnje plinovoda (vrijedne preko 500 milijuna eura) omogućuju povećane kapacitete prema susjedima. Ključni interkonektori i njihovi kapaciteti:
- Prema Sloveniji: Kapacitet do 1,5 bcm godišnje (preko plinovoda Zlobin-Bosiljevo i dalje prema Rogatcu). Ovo može u potpunosti pokriti slovenske potrebe od ~0,8 bcm.
- Prema Mađarskoj: Kapacitet do 3,4 bcm godišnje (preko interkonektora Donji Miholjac). Ovo omogućuje dobavu do ~40% mađarskih potreba, ali stvarna količina ovisi o ugovorima i tržištu.
- Prema Bosni i Hercegovini: Planirani kapacitet do 1,5 bcm godišnje (preko južnog interkonektora Zagvozd-Posusje-Travnik, s granom prema Mostaru). Trenutno u fazi izgradnje/projekta, može pokriti cijelu bosansku potrošnju od ~0,23 bcm.
- Prema Austriji: Indirektno preko Slovenije ili Mađarske, bez direktnog interkonektora iz Hrvatske. Kapacitet ovisi o slovenskom ili mađarskom sustavu, ali može se procjeniti na 1-2 bcm godišnje kroz lanac.

Ukupni izvozni kapacitet PLINACRO-a prema ovim zemljama iznosi oko 6-7 bcm godišnje, što je dovoljno za raspodjelu viška od 3,6 bcm. Međutim, stvarna dobava ovisi o ugovorima, cijenama na tržištu i geopolitičkim faktorima. Na primjer, Slovenija i Bosna mogu primiti 100% svojih potreba iz hrvatskog LNG-a, dok Mađarska i Austrija koriste dio za diverzifikaciju (trenutno ovisne o ruskom i drugim izvorima). Potrebe okolnih zemalja za zemnim plinom iznose:

Slovenija ~0,8 bcm/god
Mađarska ~8,2 bcm/god
Bosna i Hercegovina ~0,23 bcm/god
Austrija ~6,9 bcm/god

Novi kapacitet od 6,1 bcm pozicionira Hrvatsku kao regionalni energetski hub, s viškom od ~3,6 bcm koji može značajno pridonijeti energetskoj sigurnosti susjeda. Preko PLINACRO-a, moguće je dobaviti plin u količinama koje pokrivaju cijele potrebe Slovenije i Bosne, te značajan dio za Mađarsku i Austriju. Ovo proširenje ne samo da smanjuje ovisnost o ruskom plinu, već i potiče ekonomski razvoj kroz izvoz. Budući razvoj interkonektora (poput onog prema BiH) dodatno će ojačati ovu ulogu.

KONTEKST ZABRANE RUSKOG ZEMNOG PLINA

Nedavno proširenje LNG terminala na otoku Krku, koje je dosegnulo kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) prirodnog plina godišnje, dolazi u ključnom trenutku za europsku energetsku politiku. Europska unija (EU) je 20. listopada 2025. dogovorila postupno ukidanje uvoza ruskog plina, uključujući pipeline plin i ukapljeni prirodni plin (LNG), s punim stupanjem na snagu do 1. siječnja 2028. Ova odluka, dio REPowerEU plana, započinje fazom od 1. siječnja 2026., kada će se postupno ukidati novi ugovori, a postojeći kratkoročni ugovori prestati do 2027. Ruski plin još uvijek čini oko 13% uvoza EU u 2025., vrijedno preko 15 milijardi eura godišnje, ali ova zabrana ima za cilj potpuno prekinuti ovisnost o ruskim isporukama, motivirana geopolitičkim tenzijama i energetskom sigurnošću nakon invazije na Ukrajinu 2022.

U ovom kontekstu, proširenje terminala na Krku (s prethodnih 2,9 bcm na 6,1 bcm) pozicionira Hrvatsku kao ključnog igrača u diverzifikaciji opskrbe plinom u jugoistočnoj Europi. Ova analiza ispituje utjecaj zabrane na hrvatske kapacitete, domaće potrebe, viškove za izvoz te mogućnosti opskrbe susjednih zemalja preko operatora PLINACRO.

Utjecaj zabrane na Hrvatsku i njezine energetske potrebe

Hrvatska je već značajno smanjila ovisnost o ruskom plinu: 2021. godine samo 28% potrošnje dolazilo je iz Rusije, dok je LNG terminal pokrivao 23%, a domaća proizvodnja 30%. Sadašnja potrošnja plina u Hrvatskoj iznosi oko 2,5 bcm godišnje, uglavnom u industriji, grijanju i proizvodnji električne energije. Zabranom uvoza ruskog plina, Hrvatska neće biti izravno pogođena, jer je već preorijentirana na LNG izvore poput SAD-a, Katara i drugih. Naprotiv, ova zabrana pojačava ulogu Krka kao alternativnog dobavnog pravca, omogućujući Hrvatskoj da iskoristi višak kapaciteta za ekonomski rast kroz izvoz. Procjena viška: 6,1 bcm - 2,5 bcm = 3,6 bcm godišnje, što može biti usmjereno u regiju gdje će se osjetiti najveći utjecaj zabrane.

Utjecaj na okolne zemlje i mogućnosti izvoza iz Hrvatske

Zabrana će neravnomjerno utjecati na susjedne zemlje, posebno one koje su još ovisne o ruskim isporukama. Mađarska i Slovačka, na primjer, protive se ovoj mjeri jer bi ona ugrozila njihovu opskrbu, dok su druge zemlje poput Slovenije i Bosne i Hercegovine već u tranziciji. Istočna Europa je od 2022. uspješno smanjila ovisnost o ruskom plinu, ali zabrana do 2028. zahtijeva brzu diverzifikaciju. Hrvatski viškovi od 3,6 bcm mogu djelomično pokriti te potrebe, posebno preko PLINACRO-ovih interkonektora.

Ukupno, susjedne zemlje troše preko 16 bcm godišnje, a hrvatski viškovi mogu pokriti oko 20-25% te potrošnje, s fokusom na Sloveniju i Bosnu gdje su potrebe manje i infrastruktura spremnija. PLINACRO-ovi kapaciteti (nadograđeni za preko 500 milijuna eura) omogućuju izvoz do 6-7 bcm godišnje, ali stvarna realizacija ovisi o ugovorima, cijenama i geopolitici. Zabrana će povećati potražnju za alternativama poput američkog ili katarskog LNG-a preko Krka, što može podići cijene plina u regiji, ali i generirati prihode za Hrvatsku.

Zabrana uvoza ruskog plina do 2028. transformira europsko tržište, čineći LNG terminal na Krku strateškim resursom za jugoistočnu Europu. Hrvatska može iskoristiti viškove od 3,6 bcm za izvoz, smanjujući regionalnu ranjivost i jačajući ekonomiju kroz tranzitne naknade. Međutim, izazovi uključuju moguće povećanje cijena plina i potrebu za daljnjim ulaganjima u infrastrukturu. U dugoročnom scenariju, ovo ubrzava tranziciju prema obnovljivim izvorima, ali u prijelaznom razdoblju Krk postaje ključni hub za energetsku neovisnost regije.

REGIONALNO ENERGETSKO POZICIONIRANJE REPUBLIKE HRVATSKE

Energetska politika vlade Republike Hrvatske u posljednjih nekoliko godina usmjerena je na diversifikaciju izvora energije, posebno prirodnog plina, kako bi se smanjila ovisnost o jedinstvenim dobavljačima i povećala energetska sigurnost zemlje. Ključni element ove politike je razvoj LNG terminala na otoku Krku, koji je pokrenut 2021. godine, a nedavno proširen 2025. godine na kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) godišnje. Ova inicijativa dio je šireg nacionalnog energetskog plana, koji uključuje ulaganja u infrastrukturu vrijednu preko 500 milijuna eura, u skladu s europskim REPowerEU planom za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima. Vlada RH je aktivno promovirala terminal kao ulaznu točku za LNG iz SAD-a, Katra i drugih izvora, čime Hrvatska postaje ne samo potrošač, već i distributer zemnog plina u regiji.

Utjecaj na regionalno pozicioniranje Hrvatske kao ključnog energetskog igrača

Ova energetska politika predstavlja političku igru u kojoj Hrvatska koristi svoju geostratešku poziciju na Jadranu da bi se pozicionirala kao regionalni energetski hub. Proširenje terminala omogućuje izvoz viška plina (oko 3,6 bcm godišnje nakon pokrivanja domaćih potreba od 2,5 bcm) prema susjednim zemljama poput Slovenije, Mađarske, Bosne i Hercegovine te Austrije, koristeći nadograđene plinovode PLINACRO-a. Ovo jača hrvatsku ulogu u jugoistočnoj Europi, privlačeći strane investicije (npr. iz SAD-a) i generirajući prihode od tranzita. Međutim, izazovi uključuju kašnjenja u izgradnji interkonektora i konkurenciju drugih hubova, poput onih u Grčkoj ili Italiji, što može usporiti punu realizaciju.

Utjecaj Hrvatske na smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu

Kritički gledano, hrvatski LNG terminal ima značajan, ali ograničen utjecaj na smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu u Europi. Hrvatska je uspješno smanjila vlastitu ovisnost sa 55% u 2021. na znatno niže razine do 2025., koristeći terminal za uvoz LNG-a i povećavajući domaću proizvodnju. Na regionalnoj razini, terminal pomaže susjedima u diverzifikaciji tako npr. Slovenija može pokriti 100% potreba, a Mađarska do 40% što je u kontekstu europske zabrane ruskog plina do 2028. Pozitivno, ovo ubrzava tranziciju prema obnovljivim izvorima i jača energetsku neovisnost regije.

Međutim, kritike uključuju:
(1) Novu ovisnost o drugim dobavljačima (SAD, Katar), što može dovesti do viših cijena plina;
(2) Ekološke zabrinutosti zbog fosilnih goriva i utjecaja na otok Krk;
(3) Političke tenzije, jer neke zemlje poput Mađarske opiru se brzom odustajanju od ruskog plina;
(4) Ograničen opseg jer hrvatski kapacitet pokriva samo mali dio europskih potreba (EU je smanjila ovisnost sa 45% na 19% do 2024., ali zabrana zahtijeva šire mjere). Ukupno, doprinos je važan, ali nije dovoljan sam po sebi; potrebna je koordinirana EU politika.

Zaključna razmatranja
Energetska politika Hrvatske kroz LNG terminal na Krku jača njezinu regionalnu ulogu i pridonosi smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, ali zahtijeva balansiranje između ekonomskih koristi, ekoloških rizika i geopolitičkih izazova. Ovo pozicionira Republiku Hrvatsku kao ključnog igrača, ali uspjeh na plinskom tržištu ovisi o daljnjim ulaganjima i suradnji sa susjedima kao "pouzdan partner".

Republika Hrvatska je na pragu nuklearne renesanse dok se razvijaju planovi za gradnjom vlastitih nuklearnih elektrana usred rasta potrošnje električne energije i težnji za dekarbonizacijom energetskog sektora. U vremenu kada globalni napori za smanjenje emisija ugljika i osiguranje energetske neovisnosti dosežu vrhunac, Hrvatska ponovno oživljava ideju o izgradnji vlastite nuklearne elektrane. Ova tema, koja je bila aktualna još od 1980-ih godina, sada dobiva novi zamah zbog brzog rasta potrošnje električne energije i potrebe za stabilnim, niskougljičnim izvorima energije. Prema projekcijama, potrošnja električne energije u Hrvatskoj mogla bi se udvostručiti s trenutnih 20 TWh na 45-50 TWh do 2050. godine, uz godišnji rast od oko tri posto. Trenutno, zemlja uvozi do 50 posto svoje električne energije, a potencijali velikih hidroelektrana su iscrpljeni. Sunčana i vjetroenergija igraju važnu ulogu, ali ne mogu osigurati 24-satnu stabilnost mreže bez podrške baznih izvora poput nuklearne energije.

Vlada Republike Hrvatske, predvođena ministrom gospodarstva Antom Šušnjarom, aktivno radi na zakonodavnom okviru za osnivanje Agencije za nuklearnu energiju, koja bi vodila proces odabira lokacija i tehnologija. Ova inicijativa dolazi u kontekstu Europske unije, gdje je Hrvatska jedna od potpisnica deklaracije za utrostručenje nuklearne kapaciteta do 2050. godine. Međutim, planovi nisu bez kontroverzi: oporba dolazi iz domaćih zelenih pokreta, susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine, te iz povijesnih strahova povezanih s nesrećama poput Černobila.

Povijesni kontekst: Od jugoslavenskih studija do današnjih planova
Ideja o nuklearnoj elektrani u Hrvatskoj nije nova. Još od sredine 1970-ih do konca 1980-ih provedene su opsežne studije o potencijalnim lokacijama na teritoriju tadašnje SR Hrvatske. Analizirani su geološki, hidrološki, seizmički i infrastrukturni uvjeti, a u uži izbor ušle su tri lokacije: Tanja (kod Erduta na Dunavu), Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i turističkih interesa, iako je bio tehnički prikladan.

Dr. sc. Duško Čorak, vodeći hrvatski stručnjak za nuklearnu energiju i osnivač Instituta za nuklearnu energiju (INETEC), sudjelovao je u tim studijama i ističe da je Tanja i danas najperspektivnija lokacija. "Ona je tada bila predviđena za četiri bloka snage 1300 megavata (MW), a za nju su izrađene sve ključne tehničke, ekološke i sigurnosne studije - uključujući preliminarni sigurnosni izvještaj (PSAR) i studiju utjecaja na okoliš." Dokumentacija za Tanju dovršena je 1990., a za Prevlaku 1986. godine. Godine 1987. raspisan je međunarodni natječaj za dobavljača tehnologije, ali nesreća u Černobilu 1986. i politička nestabilnost u bivšoj Jugoslaviji doveli su do moratorija na nove nuklearne elektrane.

Te studije, verificirane od strane IAEA-e, i danas su relevantne, ali ih treba ažurirati prema suvremenim standardima. Čorak naglašava da to ne bi bila velika aktivnost. U međuvremenu, Hrvatska je suvlasnica nuklearne elektrane Krško sa Slovenijom, koja proizvodi oko 15 posto hrvatske električne energije. Operativni vijek Krškog produžen je do 2043. godine nakon detaljne procjene okoliša i IAEA pregleda sigurnosti.

Trenutni planovi: Fokus na male modularne reaktore (SMR)
Vlada je u rujnu 2025. objavila planove za izgradnju najmanje tri mala modularna reaktora (SMR), koji bi trebali biti operativni unutar sljedećeg desetljeća. Ovi SMR-ovi, snage 300-470 MW po jedinici, poput AP300, Rolls-Royce SMR-a ili BWRX-300, nude bržu izgradnju (5-7 godina) i niže troškove u usporedbi s tradicionalnim velikim reaktorima. Lokacije još nisu određene, ali se spominju Prevlaka, Plomin (gdje bi zamijenila termoelektranu do 2033.), Tanja i možda druge. Osnovana je radna grupa za analizu lokacija, financijskih i ekonomskih aspekata SMR tehnologije. Hrvatska je također razgovarala s SAD-om o instalaciji SMR-ova kao alternative fosilnim gorivima.

Čorak preporučuje za prvi projekt veliki blok generacije III+ snage oko 1.100 MW, poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One, ali vidi SMR-ove kao zanimljive za buduće faze. "Riječ je o rješenjima s pasivnim sigurnosnim sustavima, koji omogućuju znatno višu razinu sigurnosti od one koja je bila dostupna u vrijeme gradnje Krškog."

Troškovi i izazovi izgradnje
Procjene troškova za veliki reaktor kreću se između 5 i 15 milijardi eura, ovisno o dobavljaču i modelu financiranja. Čorak navodi primjere: NE Barakah u UAE (25 milijardi dolara za 5.600 MW, 6-7 godina izgradnje), projekt u Pakistanu (9,6 milijardi dolara za dva bloka po 1.200 MW, 5-6 godina), NE Vogtle u SAD-u (35 milijardi dolara za dva AP1000, 15 godina) i NE Olkiluoto u Finskoj (niži troškovi za 1.650 MW). Ukupno vrijeme do priključenja na mrežu: 8-15 godina od odluke Vlade, uključujući ažuriranje studija (12-18 mjeseci), odabir dobavljača i razvoj kadra. Ako se odluka donese uskoro, prva nuklearka mogla bi biti spremna do sredine 2030-ih.

Hrvatska ima solidnu bazu stručnjaka: institute, fakultete i tvrtke poput INETEC-a za projektiranje i sigurnosne analize. Glavni radovi bi bili u međunarodnom konzorciju, ali s značajnim domaćim sudjelovanjem.

Oporba i kontroverze: Strahovi, protesti i regionalne napetosti
Unatoč prednostima, nuklearna energija susreće se s otporom. Nacionalna anketa pokazuje da 48,4 posto Hrvata vidi nuklearne elektrane više kao rizik nego prednost, dok 27,1 posto ima suprotno mišljenje. Čorak odgovara na strahove: "Strah je razumljiv, ali civilna nuklearna energija nema veze s nuklearnim oružjem. Današnje elektrane imaju više razina zaštite, a broj žrtava je zanemariv u usporedbi s drugim energentima."

Domaći zeleni osuđuju planove zbog rizika i troškova. Regionalno, Bosna i Hercegovina protestira protiv hrvatskih planova za odlagalište radioaktivnog otpada iz Krškog na Trgovskoj Gori blizu granice, optužujući za ugrožavanje okoliša i rijeka. Ova kontroverza traje godinama i izazvala je međunarodne napetosti.

Suradnja sa Slovenijom za proširenje Krškog (JEK2) također je problematična. Slovenija je ponudila Hrvatskoj 25 posto udjela bez odlučivanja, što je odbijeno kao nepovoljno. Slovenske vlasti negiraju da su poslale službenu ponudu, ali stručnjaci upozoravaju da bi to ugrozilo hrvatsku energetsku sigurnost.

Nuklearne elektrane u okolici Hrvatske: Regionalni kontekst
Hrvatska nije izolirana u svojim nuklearnim ambicijama; regija jugoistočne Europe ima bogatu povijest nuklearne energije, s nekoliko susjednih zemalja koje već operiraju ili planiraju nuklearne elektrane. Prema podacima iz 2025. godine, Europa ima ukupno 165 operativnih nuklearnih reaktora s kapacitetom od 147.997 MWe, a 12 od 27 EU zemalja ima aktivne reaktore. Susjedne zemlje Hrvatske pokazuju mješovitu sliku: neke su duboko integrirane u nuklearnu energiju, dok druge imaju anti-nuklearnu politiku.

- Slovenija: Dijeli nuklearnu elektranu Krško s Hrvatskom, koja je jedina u zemlji. Ova elektrana s jednim reaktorom tipa PWR (snage oko 696 MWe) proizvodi značajan dio energije za obje zemlje i produžena je do 2043. godine. Slovenija razmatra izgradnju druge elektrane (JEK2) kako bi zamijenila Krško nakon 2043., ali to izaziva regionalne napetosti.

- Mađarska: Ima nuklearnu elektranu Paks s četiri operativna reaktora (ruskog dizajna VVER-440), ukupnog kapaciteta oko 2.000 MWe, koji proizvode gotovo 50 posto mađarske električne energije. Vlada planira proširenje s dva nova reaktora (Paks II), također ruske tehnologije, s početkom rada predviđenim za 2030-e. Ovo je dio šire strategije za energetsku neovisnost u centralnoj i istočnoj Europi.

- Rumunjska: Operira nuklearnu elektranu Cernavoda s dva reaktora tipa CANDU (kanadske tehnologije), ukupnog kapaciteta oko 1.300 MWe, koji pokrivaju oko 20 posto rumunjske potrošnje. Planovi uključuju izgradnju još dva reaktora do 2030-ih, u suradnji s kanadskim i američkim partnerima.

- Bugarska: Nuklearna elektrana Kozloduy ima dva aktivna reaktora (VVER-1000), ukupnog kapaciteta 2.000 MWe, koji generiraju oko 35 posto bugarske električne energije. Stariji reaktori su zatvoreni zbog EU zahtjeva, ali zemlja razmatra nove jedinice, uključujući male modularne reaktore, kako bi održala nuklearni udio u energetskom miksu.

- Italija: Nema aktivnih nuklearnih elektrana; sve su zatvorene nakon referenduma 1987. godine nakon Černobila. Međutim, postoje rasprave o ponovnom uvođenju nuklearne energije zbog klimatskih ciljeva, ali javno mnijenje ostaje protiv.

- Austrija: Zemlja je anti-nuklearna; nuklearna elektrana Zwentendorf dovršena je 1978., ali nikad nije puštena u rad zbog referenduma. Austrija se zalaže za zabranu nuklearne energije u EU i protivi se nuklearnim projektima u susjednim zemljama.

- Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora: Ove zemlje nemaju nuklearne elektrane i nema trenutnih planova za izgradnju. Srbija je istraživala mogućnosti, ali fokus je na obnovljivim izvorima i fosilnim gorivima.

Ovaj regionalni kontekst pokazuje da nuklearna energija ostaje ključna za mnoge susjedne zemlje, posebno one s ruskom tehnologijom (Bugarska, Mađarska), što utječe na energetsku sigurnost regije usred geopolitičkih napetosti.

Izvori nuklearnog goriva: Od koga bi Hrvatska mogla kupovati?
Nuklearno gorivo, prvenstveno uranij, ključno je za rad nuklearnih elektrana, a globalno tržište dominiraju ograničeni dobavljači. Prema podacima, gotovo tri četvrtine svjetske proizvodnje uranija dolazi iz Kazahstana, Kanade, Australije i Namibije. Glavni dobavljači obogaćenog uranija i gotovog goriva uključuju kompanije poput Rosatoma (Rusija), EDF-a (Francuska), Westinghousea (SAD), Framatomea (Francuska) i Cameca (Kanada), koji su vodeći u lancu opskrbe od rudarenja do proizvodnje goriva. Ostali značajni igrači su Mitsubishi Heavy Industries (Japan), Duke Energy i NextEra Energy (SAD), te Energy Fuels (SAD), koji se fokusiraju na rudarenje i obradu uranija.

Za Hrvatsku, kao EU članicu bez domaćih izvora uranija, opskrba bi ovisila o uvozu. Potencijalni dobavljači uključuju zapadne kompanije poput Westinghousea i Framatomea, koji nude tehnologiju za reaktore poput AP1000, te Cameco za sirovi uranij. S obzirom na suradnju sa SAD-om za SMR-ove, američki dobavljači poput Westinghousea ili Energy Fuelsa mogli bi biti prioritet, posebno jer Hrvatska već uvozi energente iz SAD-a (npr. LNG). Ruski Rosatom, iako vodeći globalni dobavljač, vjerojatno bi bio izbjegnut zbog geopolitičkih napetosti i EU sankcija, slično kao u Mađarskoj i Bugarskoj gdje ruska tehnologija stvara ovisnost. Francuska i Kanada nude alternative, s EDF-om i Camecom kao pouzdanim partnerima za EU zemlje. Hrvatska bi mogla diversificirati opskrbu kroz međunarodne ugovore, ali ograničena globalna opskrba uranija (s koncentracijom u nekoliko zemalja) predstavlja izazov.

Budućnost: Energetska neovisnost ili povratak obnovljivim izvorima?
Nuklearna energija mogla bi potaknuti domaću industriju, stvoriti visokotehnološka radna mjesta i osigurati nacionalnu suverenost. Međutim, transparentnost, uključivanje javnosti i rješavanje regionalnih sporova ključni su za uspjeh. Hoće li Hrvatska postati nuklearna sila u skladu s EU ciljevima ili će se fokusirati na obnovljive izvore? Odluka će oblikovati energetsku budućnost zemlje u sljedećim desetljećima.

Kritički osvrt: Nuklearna ovisnost kao kontradikcija energetskoj neovisnosti
Iako se nuklearna energija često promovira kao put ka energetskoj neovisnosti, smanjujući ovisnost o fosilnim gorivima i uvozima nafte ili plina, ona donosi vlastite rizike nove ovisnosti o dobavljačima goriva. Globalno tržište uranija koncentrirano je u rukama nekoliko zemalja i kompanija, poput Kazahstana (koji kontrolira veliki dio proizvodnje uranija) i Rusije (preko Rosatoma, koji dominira obogaćivanjem uranija). Ova ovisnost može dovesti do novih geopolitičkih rizika, volatilnosti cijena, prekida opskrbe zbog sankcija ili konflikata, te sigurnosnih prijetnji, kao što se vidi u slučajevima ovisnosti o ruskoj tehnologiji u istočnoj Europi. Na primjer, SAD upozoravaju na rizike ovisnosti o Rusiji i Kini, što može ugroziti nacionalnu sigurnost i dovesti do gubitka utjecaja. Kritičari ističu da nuklearna energija nije prava "neovisnost", jer zemlje poput Hrvatske, bez domaćih resursa, ostaju ranjive na međunarodne lance opskrbe nuklearnim gorivom, suprotno obećanju stabilnosti, a umjesto toga, može pojačati globalne napetosti i ekonomsku ranjivost. Da bi se to ublažilo, potrebna je diversifikacija dobavljača i razvoj domaćih kapaciteta proizvodnje nuklearnog goriva, ali to zahtijeva značajna dodatna ulaganja i nije jamstvo protiv budućih kriza.