Plutajuća jedinica za prihvat, skladištenje i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina (FSRU - Floating Storage and Regasification Unit) odnosno brod pod nazivom LNG Croatia vratio se u Omišalj na otoku Krku 20. listopada 2025. godine, nakon 55 dana boravka u turskom brodogradilištu Kuzey Star. Tijekom tog razdoblja izvršeni su radovi na ugradnji dodatnog modula za uplinjavanje, što će omogućiti značajno povećanje kapaciteta terminala na 6,1 bcm (billion cubic meters = milijarda metara kubičnih).

Brod je isplovio iz Omišlja krajem kolovoza 2025. godine radi ove nadogradnje, a povratak označava završetak ključne faze u proširenju LNG terminala. S novim modulom, kapacitet terminala bit će udvostručen, te će puni prošireni kapacitet stupiti na snagu od 26. listopada 2025. godine. Ovo proširenje uključuje i izgradnju plinovodne infrastrukture, što će poboljšati energetsku sigurnost Hrvatske i regije. Prema dostupnim informacijama, ova nadogradnja predstavlja važan korak u razvoju regionalnog energetskog sektora, omogućujući veći protok zemnog plina i bolju integraciju u europsko plinsko energetsko tržište.

NOVI HRVATSKI LNG KAPACITET 6,1 bcm

LNG terminal na otoku Krku, poznat i kao FSRU LNG Croatia, nedavno je proširen kako bi dosegnuo maksimalni kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) prirodnog plina godišnje. Ovo proširenje, završeno u listopadu 2025. godine, uključuje ugradnju dodatnog modula za uplinjavanje i nadogradnju plinovodne infrastrukture, što predstavlja udvostručenje u odnosu na prethodnih 2,9 bcm. Ova analiza uspoređuje nove kapacitete s domaćim potrebama Hrvatske, procjenjuje viškove za izvoz te razmatra potrebe okolnih zemalja (Slovenija, Mađarska, Bosna i Hercegovina, Austrija) i mogućnosti dobave preko hrvatskog operatora plinskog sustava PLINACRO.

Potrebe Hrvatske za prirodnim plinom

Prema dostupnim podacima, potrošnja prirodnog plina u Hrvatskoj iznosi približno 2,5 bcm godišnje (na temelju 2023. i 2024. godine, s malim varijacijama zbog energetske tranzicije i vanjskih faktora). Ukupna energetska potrošnja u zemlji raste, ali plin čini oko 25-30% energetskog miksa, uglavnom u industriji, grijanju i proizvodnji električne energije. S novim kapacitetom od 6,1 bcm, terminal može u potpunosti pokriti domaće potrebe, ostavljajući značajan višak za izvoz. Procjena viška: 6,1 bcm - 2,5 bcm = 3,6 bcm godišnje. Ovi viškovi mogu se usmjeriti u okolne zemlje, posebno u kontekstu energetske sigurnosti Europe nakon smanjenja ovisnosti o ruskom plinu.

Okolne zemlje imaju različite razine potrošnje plina, s Mađarskom i Austrijom kao glavnim potrošačima. Ukupna potrošnja ovih zemalja iznosi preko 16 bcm godišnje, što znači da hrvatski viškovi od 3,6 bcm mogu pokriti dio njihovih potreba, posebno u Sloveniji i Bosni, gdje su potrebe manje. Mađarska i Austrija imaju veće potrebe, ali bi mogle koristiti hrvatski LNG kao diverzifikaciju izvora dobave.

Mogućnosti dobave preko PLINACRO-a

PLINACRO, hrvatski operator plinskog transportnog sustava, ključan je za izvoz plina iz LNG terminala. Nedavne nadogradnje plinovoda (vrijedne preko 500 milijuna eura) omogućuju povećane kapacitete prema susjedima. Ključni interkonektori i njihovi kapaciteti:
- Prema Sloveniji: Kapacitet do 1,5 bcm godišnje (preko plinovoda Zlobin-Bosiljevo i dalje prema Rogatcu). Ovo može u potpunosti pokriti slovenske potrebe od ~0,8 bcm.
- Prema Mađarskoj: Kapacitet do 3,4 bcm godišnje (preko interkonektora Donji Miholjac). Ovo omogućuje dobavu do ~40% mađarskih potreba, ali stvarna količina ovisi o ugovorima i tržištu.
- Prema Bosni i Hercegovini: Planirani kapacitet do 1,5 bcm godišnje (preko južnog interkonektora Zagvozd-Posusje-Travnik, s granom prema Mostaru). Trenutno u fazi izgradnje/projekta, može pokriti cijelu bosansku potrošnju od ~0,23 bcm.
- Prema Austriji: Indirektno preko Slovenije ili Mađarske, bez direktnog interkonektora iz Hrvatske. Kapacitet ovisi o slovenskom ili mađarskom sustavu, ali može se procjeniti na 1-2 bcm godišnje kroz lanac.

Ukupni izvozni kapacitet PLINACRO-a prema ovim zemljama iznosi oko 6-7 bcm godišnje, što je dovoljno za raspodjelu viška od 3,6 bcm. Međutim, stvarna dobava ovisi o ugovorima, cijenama na tržištu i geopolitičkim faktorima. Na primjer, Slovenija i Bosna mogu primiti 100% svojih potreba iz hrvatskog LNG-a, dok Mađarska i Austrija koriste dio za diverzifikaciju (trenutno ovisne o ruskom i drugim izvorima). Potrebe okolnih zemalja za zemnim plinom iznose:

Slovenija ~0,8 bcm/god
Mađarska ~8,2 bcm/god
Bosna i Hercegovina ~0,23 bcm/god
Austrija ~6,9 bcm/god

Novi kapacitet od 6,1 bcm pozicionira Hrvatsku kao regionalni energetski hub, s viškom od ~3,6 bcm koji može značajno pridonijeti energetskoj sigurnosti susjeda. Preko PLINACRO-a, moguće je dobaviti plin u količinama koje pokrivaju cijele potrebe Slovenije i Bosne, te značajan dio za Mađarsku i Austriju. Ovo proširenje ne samo da smanjuje ovisnost o ruskom plinu, već i potiče ekonomski razvoj kroz izvoz. Budući razvoj interkonektora (poput onog prema BiH) dodatno će ojačati ovu ulogu.

KONTEKST ZABRANE RUSKOG ZEMNOG PLINA

Nedavno proširenje LNG terminala na otoku Krku, koje je dosegnulo kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) prirodnog plina godišnje, dolazi u ključnom trenutku za europsku energetsku politiku. Europska unija (EU) je 20. listopada 2025. dogovorila postupno ukidanje uvoza ruskog plina, uključujući pipeline plin i ukapljeni prirodni plin (LNG), s punim stupanjem na snagu do 1. siječnja 2028. Ova odluka, dio REPowerEU plana, započinje fazom od 1. siječnja 2026., kada će se postupno ukidati novi ugovori, a postojeći kratkoročni ugovori prestati do 2027. Ruski plin još uvijek čini oko 13% uvoza EU u 2025., vrijedno preko 15 milijardi eura godišnje, ali ova zabrana ima za cilj potpuno prekinuti ovisnost o ruskim isporukama, motivirana geopolitičkim tenzijama i energetskom sigurnošću nakon invazije na Ukrajinu 2022.

U ovom kontekstu, proširenje terminala na Krku (s prethodnih 2,9 bcm na 6,1 bcm) pozicionira Hrvatsku kao ključnog igrača u diverzifikaciji opskrbe plinom u jugoistočnoj Europi. Ova analiza ispituje utjecaj zabrane na hrvatske kapacitete, domaće potrebe, viškove za izvoz te mogućnosti opskrbe susjednih zemalja preko operatora PLINACRO.

Utjecaj zabrane na Hrvatsku i njezine energetske potrebe

Hrvatska je već značajno smanjila ovisnost o ruskom plinu: 2021. godine samo 28% potrošnje dolazilo je iz Rusije, dok je LNG terminal pokrivao 23%, a domaća proizvodnja 30%. Sadašnja potrošnja plina u Hrvatskoj iznosi oko 2,5 bcm godišnje, uglavnom u industriji, grijanju i proizvodnji električne energije. Zabranom uvoza ruskog plina, Hrvatska neće biti izravno pogođena, jer je već preorijentirana na LNG izvore poput SAD-a, Katara i drugih. Naprotiv, ova zabrana pojačava ulogu Krka kao alternativnog dobavnog pravca, omogućujući Hrvatskoj da iskoristi višak kapaciteta za ekonomski rast kroz izvoz. Procjena viška: 6,1 bcm - 2,5 bcm = 3,6 bcm godišnje, što može biti usmjereno u regiju gdje će se osjetiti najveći utjecaj zabrane.

Utjecaj na okolne zemlje i mogućnosti izvoza iz Hrvatske

Zabrana će neravnomjerno utjecati na susjedne zemlje, posebno one koje su još ovisne o ruskim isporukama. Mađarska i Slovačka, na primjer, protive se ovoj mjeri jer bi ona ugrozila njihovu opskrbu, dok su druge zemlje poput Slovenije i Bosne i Hercegovine već u tranziciji. Istočna Europa je od 2022. uspješno smanjila ovisnost o ruskom plinu, ali zabrana do 2028. zahtijeva brzu diverzifikaciju. Hrvatski viškovi od 3,6 bcm mogu djelomično pokriti te potrebe, posebno preko PLINACRO-ovih interkonektora.

Ukupno, susjedne zemlje troše preko 16 bcm godišnje, a hrvatski viškovi mogu pokriti oko 20-25% te potrošnje, s fokusom na Sloveniju i Bosnu gdje su potrebe manje i infrastruktura spremnija. PLINACRO-ovi kapaciteti (nadograđeni za preko 500 milijuna eura) omogućuju izvoz do 6-7 bcm godišnje, ali stvarna realizacija ovisi o ugovorima, cijenama i geopolitici. Zabrana će povećati potražnju za alternativama poput američkog ili katarskog LNG-a preko Krka, što može podići cijene plina u regiji, ali i generirati prihode za Hrvatsku.

Zabrana uvoza ruskog plina do 2028. transformira europsko tržište, čineći LNG terminal na Krku strateškim resursom za jugoistočnu Europu. Hrvatska može iskoristiti viškove od 3,6 bcm za izvoz, smanjujući regionalnu ranjivost i jačajući ekonomiju kroz tranzitne naknade. Međutim, izazovi uključuju moguće povećanje cijena plina i potrebu za daljnjim ulaganjima u infrastrukturu. U dugoročnom scenariju, ovo ubrzava tranziciju prema obnovljivim izvorima, ali u prijelaznom razdoblju Krk postaje ključni hub za energetsku neovisnost regije.

REGIONALNO ENERGETSKO POZICIONIRANJE REPUBLIKE HRVATSKE

Energetska politika vlade Republike Hrvatske u posljednjih nekoliko godina usmjerena je na diversifikaciju izvora energije, posebno prirodnog plina, kako bi se smanjila ovisnost o jedinstvenim dobavljačima i povećala energetska sigurnost zemlje. Ključni element ove politike je razvoj LNG terminala na otoku Krku, koji je pokrenut 2021. godine, a nedavno proširen 2025. godine na kapacitet od 6,1 milijardi kubnih metara (bcm) godišnje. Ova inicijativa dio je šireg nacionalnog energetskog plana, koji uključuje ulaganja u infrastrukturu vrijednu preko 500 milijuna eura, u skladu s europskim REPowerEU planom za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima. Vlada RH je aktivno promovirala terminal kao ulaznu točku za LNG iz SAD-a, Katra i drugih izvora, čime Hrvatska postaje ne samo potrošač, već i distributer zemnog plina u regiji.

Utjecaj na regionalno pozicioniranje Hrvatske kao ključnog energetskog igrača

Ova energetska politika predstavlja političku igru u kojoj Hrvatska koristi svoju geostratešku poziciju na Jadranu da bi se pozicionirala kao regionalni energetski hub. Proširenje terminala omogućuje izvoz viška plina (oko 3,6 bcm godišnje nakon pokrivanja domaćih potreba od 2,5 bcm) prema susjednim zemljama poput Slovenije, Mađarske, Bosne i Hercegovine te Austrije, koristeći nadograđene plinovode PLINACRO-a. Ovo jača hrvatsku ulogu u jugoistočnoj Europi, privlačeći strane investicije (npr. iz SAD-a) i generirajući prihode od tranzita. Međutim, izazovi uključuju kašnjenja u izgradnji interkonektora i konkurenciju drugih hubova, poput onih u Grčkoj ili Italiji, što može usporiti punu realizaciju.

Utjecaj Hrvatske na smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu

Kritički gledano, hrvatski LNG terminal ima značajan, ali ograničen utjecaj na smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu u Europi. Hrvatska je uspješno smanjila vlastitu ovisnost sa 55% u 2021. na znatno niže razine do 2025., koristeći terminal za uvoz LNG-a i povećavajući domaću proizvodnju. Na regionalnoj razini, terminal pomaže susjedima u diverzifikaciji tako npr. Slovenija može pokriti 100% potreba, a Mađarska do 40% što je u kontekstu europske zabrane ruskog plina do 2028. Pozitivno, ovo ubrzava tranziciju prema obnovljivim izvorima i jača energetsku neovisnost regije.

Međutim, kritike uključuju:
(1) Novu ovisnost o drugim dobavljačima (SAD, Katar), što može dovesti do viših cijena plina;
(2) Ekološke zabrinutosti zbog fosilnih goriva i utjecaja na otok Krk;
(3) Političke tenzije, jer neke zemlje poput Mađarske opiru se brzom odustajanju od ruskog plina;
(4) Ograničen opseg jer hrvatski kapacitet pokriva samo mali dio europskih potreba (EU je smanjila ovisnost sa 45% na 19% do 2024., ali zabrana zahtijeva šire mjere). Ukupno, doprinos je važan, ali nije dovoljan sam po sebi; potrebna je koordinirana EU politika.

Zaključna razmatranja
Energetska politika Hrvatske kroz LNG terminal na Krku jača njezinu regionalnu ulogu i pridonosi smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, ali zahtijeva balansiranje između ekonomskih koristi, ekoloških rizika i geopolitičkih izazova. Ovo pozicionira Republiku Hrvatsku kao ključnog igrača, ali uspjeh na plinskom tržištu ovisi o daljnjim ulaganjima i suradnji sa susjedima kao "pouzdan partner".