U svijetu energijske geopolitike, gdje Donald Trump igra poker s najvećim adutima, mala Republika Hrvatska sjedi za svjetskim poker stolom s iznenađujuće jakim kartama i igra partiju majstorski pri tome udarajući značajno iznad svog ranga. ("punch above your weight" )

Na globalnoj pozornici 2026. godine, dok iranska blokada Hormuškog tjesnaca remeti 20 % svjetskog pomorskog prometa nafte i LNG-a, Trump jasno dijeli karte. Na Truth Socialu 10. travnja poručio je: „Iranci ne shvaćaju da nemaju aduta, osim kratkoročnog iznuđivanja svijeta korištenjem međunarodnih plovnih putova. Jedini razlog zašto su danas živi jest pregovaranje!“ Veliki igrači: SAD sa shale naftom, Rusija s popustima na naftu, Venezuela pod američkim nadzorom dijele profite, dok GCC zemlje gube milijarde svaki dan. Trumpova teza je jednostavna: tko kontrolira infrastrukturu, ulazne točke i diversifikaciju, taj drži karte svjetske nafte. A upravo tu Hrvatska, zemlja od samo 4 milijuna stanovnika, ulazi u igru kao ozbiljan regionalni energetski igrač.

Hrvatske karte nisu naftne rezerve niti ogromni plinski resursi već su one geostrateški položaj na Jadranu i strateška energetska infrastruktura koja je desetljećima građena. Plinska i naftna infrastruktura u Hrvatskoj se razvija i nadograđuje zadnjih 70 godina dok je danas došla do faze ekspanzije u susjedne zemlje.

Prva karta je JANAF
Jadranski naftovod s terminalom u Omišlju na Krku. Kapacitet od gotovo 15-20 milijuna tona sirove nafte godišnje omogućuje ne samo opskrbu hrvatske rafinerije u Rijeci, već i punu opskrbu rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Premijer Andrej Plenković, nakon posjeta Omišlju 27. ožujka 2026., jasno je rekao: „LNG-ov i JANAF-ov terminal čine Hrvatsku izrazito relevantnim energetskim čvorištem u ovom dijelu Europe.“ Dodao je da „uz JANAF-ov naftovod Hrvatska daje značajan doprinos diversifikaciji opskrbe energetskim izvorima svojih susjeda i ostalih zemalja srednje i jugoistočne Europe“. U krizi poput Hormuza, kada ruska Družba postane ranjiva, JANAF postaje sigurna, pomorska alternativa što su karte koje Mađarska i Slovačka jednostavno moraju uzeti u obzir.

Druga karta je PLINACRO i LNG terminal na Krku
Terminal je provećan na 6,1 milijardu m³ plina godišnje. Ova infrastruktura pretvara Hrvatsku u ulazna vrata za američki, katarski i azerbajdžanski LNG prema cijeloj regiji. Južna interkonekcija s Bosnom i Hercegovinom, koju je Parlament FBiH odobrio 8. travnja 2026. s američkom tvrtkom AAFS (blisko povezanom s Trumpovom administracijom), otvara novu dimenziju. Kapacitet do 1,5 milijardi m³ godišnje, šest puta veći od sadašnje potrošnje FBiH, omogućuje zamjenu ruskog plina iz TurkStreama i ugljena u Tuzli, Zenici i Mostaru novim plinskim elektranama od 1200 MW. Američki energetski sekretar Chris Wright poručio je: „Nastavak ulaganja u modernu infrastrukturu, uključujući Južnu plinsku interkonekciju, ključan je za dugoročnu energetsku sigurnost kroz isporuku američkog LNG-a iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu uz istovremeno okončanje ovisnosti o ruskom plinu.“

Kako mala zemlja Hrvatska udara iznad svog ranga?
Ne veličinom, nego pametnim energetskim pozicioniranjem. Dok veliki poker igrači blefiraju ili prijete, Hrvatska nudi stabilnost i diversifikaciju što je upravo ono što EU traži REPowerEU planom i što Trumpova administracija podržava kao prioritet. Predsjednik Uprave JANAF-a Stjepan Adanić nakon Plenkovićeva posjeta istaknuo je: „JANAF ostaje jamac energetske sigurnosti za Hrvatsku i ovaj dio Europe.“ Tranzitni prihodi, utjecaj na susjede (BiH, Mađarska, Slovačka, Slovenija) i uloga „gatewaya“ za globalni LNG čine Hrvatsku nevidljivim, ali ključnim igračem na svjetskom poker stolu. U Trumpovom pokeru, gdje Iran ima samo „kratkoročno iznuđivanje“, Hrvatska drži karte stvarne izgrađene energetske infrastrukture i geografije i to one koje se ne mogu preuzeti niti se mogu blokirati.

U konačnici, dok se veliki svađaju oko Hormuza i cijena nafte, mala Hrvatska tiho dijeli svoje karte regiji: sigurnost, dekarbonizaciju i alternativne tokove. Plenkovićeva vizija je: „Hrvatska se može osloniti na svoje kapacitete u smislu opskrbe energentima“ što pokazuje da se u energijskoj politici ne igra veličinom, nego geografskim položajem i odlukama. I upravo zato, na Trumpovom stolu, Hrvatska nije samo mali igrač već je ona igrač koji mijenja energetsku igru u svojoj regiji.

EKSPANZIJA HRVATSKE ENERGETSKE INFRASTRUKTURE

Hrvatska je danas regionalni energetski igrač koji ne samo da zadovoljava sve domaće potrebe za naftom i plinom, već sustavno proširuje svoje kapacitete kako bi postala ključni "gateway" za susjedne zemlje. No ta priča nije počela jučer već ona seže duboko u prošlost, u doba Jugoslavije, kada su postavljeni temelji energetske infrastrukture koja danas omogućuje Hrvatskoj da „udara iznad svoje težine“ u energetskoj geopolitici.

Povijest JANAF-a i Plinacroa: Više od pet desetljeća strateškog građenja
Jadranski naftovod (JANAF) ima korijene u 1970-ima. Tvrtka je osnovana 29. kolovoza 1974. godine kao Jugoslavenski naftovod (JUNAF) odlukom INA-e iz Zagreba, Energoinvesta iz Sarajeva i Naftagasa iz Novog Sada. Projektiran i građen od 1974. do 1979. godine, sustav je zamišljen kao moderan, pouzdan i učinkovit transport sirove nafte za rafinerije diljem bivše Jugoslavije te za korisnike u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Gradnja je počela u prosincu 1975. na Terminalu Omišalj na Krku, a službeno je pušten u probni rad 1979. godine. Cijeli projekt koštao je oko 1,5 milijardu dolara i obuhvatio je 759 km naftovoda, terminale u Omišlju, Sisku, Virju i Slavonskom Brodu te veze prema susjedima. Nakon osamostaljenja 1991. godine tvrtka je preimenovana u Jadranski naftovod (JANAF) i postala strateški hrvatski energetski resurs. U proteklih pet desetljeća JANAF se razvio u kompaniju od europskog značaja, s kapacitetom 15-20 milijuna tona godišnje transporta nafte.

Plinska infrastruktura još je starija. Prvi magistralni plinovod Janja Lipa–Zagreb (98 km) izgrađen je još 1954.–1959. godine, a Zagreb je dobio prirodni plin već u prosincu 1955. Otkriće plinskog polja Okoli 1963. omogućilo je podizanje tlaka i masovniju opskrbu. Do 1962. bilo je 112 km plinovoda, a do 1982. sustav je narastao na stotine kilometara pod okriljem INA-Naftaplina. Plinacro d.o.o. kao samostalni operater osnovan je 19. siječnja 2001. godine izdvajanjem djelatnosti transporta plina iz INA-e, a od 2002. je 100 % u državnom vlasništvu. Danas upravlja mrežom duljom od 2.600 km i 25 godina intenzivno ulaže u modernizaciju i proširenje plinske infrastrukture.

Dakle, hrvatska energetska infrastruktura nije plod samo posljednjih desetljeća već je ona rezultat više od sedam desetljeća kontinuiranog građenja: naftna od 1970-ih, plinska još od 1950-ih. Prvo je služila domaćim potrebama, a danas se strateški proširuje prema regiji od BiH do Mađarske, Slovenije, Austrije, Srbije i potencijalno Crne Gore.

Prema Bosni i Hercegovini – Južna plinska interkonekcija kao strateški most
Najkonkretniji primjer hrvatske energetske ekspanzije je Južna plinska interkonekcija. Hrvatska priprema svoju dionicu (Dugopolje–Zagvozd–Imotski–granica, oko 74 km), dok je Parlament FBiH u travnju 2026. odobrio američku tvrtku AAFS za bosansku stranu. Kapacitet do 1,5 milijardi m³ godišnje (šest puta veći od trenutne potrošnje FBiH) omogućit će zamjenu ruskog plina LNG-om s Krka i dekarbonizaciju industrije u Tuzli, Zenici i Mostaru.

Premijer Andrej Plenković istaknuo je: „Južna plinska interkonekcija je strateški projekt koji treba još tješnje povezati Hrvatsku i BiH. Naš strateški interes je da se taj plinovod realizira.“ Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, dodao je: „Južna plinska interkonekcija strateški je interes Hrvata u BiH i Hrvatske.“

Prema Mađarskoj – JANAF i plinovodni koridor kao jamstvo sigurnosti
JANAF je postao vitalna alternativa ruskom naftovodu Družba. S kapacitetom od 15 milijuna tona godišnje može u potpunosti pokriti MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj. Plinacro je proširio koridor Zlobin–Bosiljevo–Sisak–Kozarac prema Mađarskoj na 3,5 milijardi m³ godišnje.
Plenković je poručio: „Hrvatska je tu kao susjed, partner i prijatelj da osigura energetsku sigurnost i nesmetano funkcioniranje gospodarstava Mađarske i Slovačke.“ Predsjednik Uprave JANAF-a Stjepan Adanić naglasio je: „JANAF ostaje jamac energetske sigurnosti za Hrvatsku i ovaj dio Europe.“

Prema Sloveniji i Austriji – novi plinovodni pravci i trostrana suradnja
Završetkom plinovoda Lučko–Zabok i Zabok–Lučko kapacitet prema Sloveniji raste na 1,5 milijardi m³ godišnje. Projekt se proteže i prema Austriji: još 2022. Plinacro, slovenski Plinovodi i austrijski Gas Connect Austria potpisali su Memorandum o razumijevanju. Predsjednik Uprave Plinacroa Ivica Arar tada je rekao da Hrvatska „potvrđuje ulogu flywheela u razvoju projekata koji smanjuju emisije CO2 i vode prema klimatskoj neutralnosti“.

Prema Srbiji – interkonekcija koja otvara vrata LNG-u s Krka
Dovoljno je izgraditi samo 15 km novih plinskih cijevi s hrvatske strane. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar izjavio je u siječnju 2026.: „Mi dalje jačamo regionalnu energetsku stabilnost izgradnjom interkonekcije sa Srbijom kako bismo joj omogućili pristup LNG terminalu na Krku… To je win-win situacija.“

Prema Crnoj Gori – Ionian-Adriatic plinovod (IAP) kao budući koridor
Projekt IAP-a, koji povezuje Albaniju, Crnu Goru i BiH s hrvatskom mrežom do Splita, ulazi u građevinsku fazu 2025.–2026. Plenković je još ranije naglasio da je izgradnja IAP-a „strateško pitanje za Hrvatsku“.

Europska potpora i vizija Ursule von der Leyen
Europska komisija prepoznaje hrvatsku energetsku infrastrukturu kao ključnu za cijelu regiju. Predsjednica Ursula von der Leyen oštro je osudila ruske napade na Družba naftovod i pohvalila hrvatske napore: „Zahvaljujem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću na naporima da osigura i poveća transport nafte u Mađarsku, Slovačku i Srbiju preko Jadranskog naftovoda.“ U okviru REPowerEU Hrvatska je dobila stotine milijuna eura za proširenje LNG-a na Krku i plinovoda prema Sloveniji i Mađarskoj dok ove projekte Bruxelles vidi kao prioritet za diversifikaciju i dekarbonizaciju jugoistočne Europe.

Republika Hrvatska je mala zemlja s velikim geostrateškim položajem dok je Hrvatska pretvorila infrastrukturu građenu desetljećima u regiji u moćan instrument europske energetske sigurnosti. Umjesto da samo uvozi energente, sada ih transportira, diversificira i stabilizira regiju od BiH do Mađarske, Slovenije i dalje. Kako je Plenković sažeo: „Hrvatska se može osloniti na svoje kapacitete u smislu opskrbe energentima“, a ti kapaciteti sada služe cijeloj jugoistočnoj i srednjoj Europi. U svijetu energetske geopolitike, to su karte koje se ne mogu lako zanemariti.

"HYDROGEN READY" PLINSKA INFRASTRUKTURA

Dok svijet još raspravlja o tome hoće li vodik postati energent budućnosti, Hrvatska već gradi infrastrukturu koja će ga moći primiti. Plinacro, hrvatski operator plinskog transportnog sustava, sustavno pretvara svoje nove plinovode u hydrogen-ready koji su spremni za transport zelenog vodika. Cilj je jasan: jednog dana cijela mreža, umjesto zemnog plina, bit će napunjena zelenim vodikom proizvedenim iz obnovljivih izvora. Time će se prekinuti lanci uvoza fosilnih goriva i Hrvatska će postati regionalni čvor dekarbonizirane energetike.

Temelji su postavljeni već u tekućim velikim projektima. Plinacro je osigurao 533 milijuna eura iz EU plana oporavka i otpornosti za izgradnju četiri nova plinovoda (Zlobin–Bosiljevo, Bosiljevo–Sisak, Kozarac–Sisak i Zabok–Lučko) ukupne duljine preko 200 km. Svi su projektirani kao hydrogen-ready. Službeno se navodi: „All planned infrastructure will be ready for transport of hydrogen in the future.“ Ti plinovodi ne samo da povećavaju kapacitet za LNG s Krka prema Sloveniji, Mađarskoj i regiji, već su od samog početka pripremljeni za prelazak na 100 % vodik ili mješavine s visokim udjelom H₂. Desetogodišnji plan razvoja plinskog transportnog sustava (2026.–2035.) to potvrđuje: svi veći interkonekcijski i transportni plinovodi razvijaju se kao hydrogen-ready, a planira se i rekonstrukcija postojeće plinske mreže za transport čistog vodika te CO₂ hvatanje.

Hrvatska strategija za vodik do 2050. godine, usvojena 2022., daje strateški okvir. Fokus je na obnovljivom (zelenom) vodiku dobivenom elektrolizom vode uz pomoć električne energije iz OIE : sunca, vjetra i hidropotencijala. Strategija predviđa postepeni prijelaz: prvo miješanje vodika u plin, zatim namjenske koridore za 100 % H₂, a do 2050. vodik postaje ključni nositelj dekarbonizacije industrije, prometa i grijanja. Plinacro je partner u European Hydrogen Backbone inicijativi i aktivno radi na H2 interkonekcijama sa Slovenijom (H2 koridor Hrvatska–Slovenija–Austrija) i Mađarskom. Studije spremnosti za vodik (hydrogen readiness study) kreću već 2026., a do 2028. provest će se recertifikacija plinovoda za veće koncentracije H₂.

Posebno zanimljiv je potencijal hrvatske obale Jadrana za proizvodnju zelenog vodika. Morska voda, kao neiscrpan resurs, može se izravno koristiti u naprednim elektrolizerima. Znanstveni napredak (npr. katalizatori koji omogućuju elektrolizu morske vode bez prethodne desalinizacije) otvara vrata velikim obalnim postrojenjima. Na sjevernom Jadranu već se razvija North Adriatic Hydrogen Valley (NAHV) koji je transnacionalni projekt s Italijom i Slovenijom, a uključuje elektrolizere snage nekoliko MW, solarne i vjetroparkove te lokalnu distribuciju vodika za promet i industriju. Proizvodnja zelenog vodika na obali omogućuje jeftiniju logistiku i izravan ulaz u Plinacrovu mrežu. Plinacro i HEP surađuju još od 2020. na projektima proizvodnje i transporta vodika, a vizija je da Hrvatska postane regionalni hub za zeleni vodik iz obnovljivih izvora.

Europska komisija tu viziju snažno podupire. REPowerEU plan postavlja ambiciozne ciljeve: 10 milijuna tona obnovljivog vodika proizvedenog u EU do 2030. plus još 10 milijuna tona uvezenog. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen jasno je poručila: „Clean hydrogen demonstrates that we can reconcile our economy with the health of our planet. And this is precisely the spirit of the European Green Deal.“ Vodik je za Bruxelles ključan za dekarbonizaciju teško smanjivih sektora, integraciju obnovljivih izvora i energetsku neovisnost. Hrvatska se kroz Plinacro aktivno uključuje u tu paneuropsku okosnicu, a novi plinovodi postaju dio buduće vodikove mreže Europe.

Republika Hrvatska tako ponovno pokazuje da mala zemlja može igrati veliku energetsku ulogu. Dok se plinska infrastruktura širi prema susjedima i istovremeno priprema za vodik, stvara se temelj za potpuni prekid ovisnosti o uvozu zemnog plina. Zeleni vodik proizveden na Jadranu, uz obalu, sunce i more, ulazi u mrežu koja je već danas spremna za njega. To nije samo tehnička nadogradnja; to je strateška odluka koja Hrvatsku pozicionira kao igrača u energetskoj budućnosti Europe. Kako Plinacro ističe u svojim planovima, nova infrastruktura dizajnirana je „with a view towards future, a ta budućnost je isključivo vodikova.

PLENKOVIĆEVI ASEVI IZ RUKAVA

U globalnom energetskom pokeru, gdje veliki igrači blefiraju oko Hormuza, ruske Družbe i američkog LNG-a, Andrej Plenković iz rukava izvlači aseve koje nitko nije očekivao od male zemlje na jugoistoku Europe. Nisu to naftne rezerve ni milijarde kubika plina već su Plenkovićevi asevi strateški pozicionirana infrastruktura koju je Hrvatska gradila desetljećima: JANAF, Plinacro, LNG terminal na Krku i hydrogen-ready plinovodi. Dok drugi raspravljaju o diversifikaciji, Plenković je već postavio Hrvatsku kao regionalni energetski gateway koji opskrbljuje susjede, jača europsku sigurnost i otvara vrata zelenoj budućnosti.

Sve je počelo vizijom koju je Plenković dosljedno provodio od 2016. godine: pretvoriti geostrateški položaj na Jadranu u energetsku prednost. JANAF-ov Adria naftovod s terminalom u Omišlju već desetljećima čeka svoj trenutak i taj trenutak je došao 2026., usred krize na Družbi. Dok su ruski napadi remetili opskrbu Mađarske i Slovačke, Plenković je ponudio punu alternativu: preko 15 milijuna tona nafte godišnje morem, bez ruske ovisnosti. Europska komisija to nije propustila primijetiti.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen jasno je istaknula hrvatsku ulogu u kritičnom trenutku: „Osuđujemo oštro ove ruske napade. Želim zahvaliti premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću na naporima da osigura i poveća transport nafte u Mađarsku, Slovačku i Srbiju preko Jadranskog naftovoda.“ Ta pohvala nije bila samo diplomatska ljubaznost već je bila priznanje da je mala Hrvatska u krizi postala europski spasilac. Plenković je tada poručio: „Hrvatska je tu kao susjed, partner i prijatelj da osigura energetsku sigurnost i nesmetano funkcioniranje gospodarstava Mađarske i Slovačke.“

Ali Plenkovićevi asevi idu dalje od nafte. LNG terminal na Krku, proširen na 6,1 milijardu m³ godišnje, postao je ulazna vrata za američki i katarski plin prema cijeloj regiji. Južna interkonekcija s Bosnom i Hercegovinom, plinovodni koridor prema Sloveniji, Mađarskoj i Austriji te pripreme za interkonekciju sa Srbijom i sve to dok Plinacro gradi cjevovode koji su istovremeno hydrogen-ready. Nova infrastruktura nije samo za zemni plin: projektirana je da jednog dana transportira 100 % zelenog vodika proizvedenog na hrvatskoj obali iz morske vode i obnovljivih izvora.

Plenković je tu energetsku viziju predstavio i na najvišoj razini u Bruxellesu i Washingtonu. Na sastancima s von der Leyen u Banskim dvorima istaknuo je: „Naglasio sam važnost proširenja kapaciteta LNG terminala na Krku i JANAF-ovog naftovoda u kontekstu energetske sigurnosti i stvaranja alternativnih ruta opskrbe, umjesto nabave energije iz Rusije.“ Ta poruka odjeknula je i preko Atlantika jer američka administracija vidi Krk kao ključni hub za dostavu LNG-a u srednju i jugoistočnu Europu, a Južna interkonekcija s BiH dobila je izravnu podršku SAD-a.

U svijetu u kojem Ursula von der Leyen upozorava da Europa plaća „vrlo visoku cijenu“ ovisnosti o fosilnim gorivima, Plenković igra dugoročnu poker igru. Hrvatska nije samo potrošač već je ona postala izvoznik energetske stabilnosti regije. Dok veliki igrači troše milijarde na nove terminale, Plenković je iskoristio ono što je već bilo tu: geografske karte, desetljeća ulaganja i viziju da Hrvatska postane „ozbiljan energetski hub Europe“, kako je sam rekao na sastancima Europske političke zajednice.

Plenkovićevi asevi iz rukava nisu slučajnost. Oni su rezultat strateškog pozicioniranja koje je Hrvatsku pretvorilo iz perifernog igrača u ključnog partnera na svjetskoj energetskoj sceni. U pokeru gdje se dijele karte Hormuza, Družbe i zelene tranzicije, Hrvatska više ne čeka da joj netko podijeli dobre karte već ih ona sama drži. I igra ih majstorski.

Andrej Plenković: I am calling your bluff!