U svijetu gdje energija nije samo gorivo, već oružje geopolitičke moći, europska ovisnost o starim sovjetskim infrastrukturama poput naftovoda Družba predstavlja klasičan primjer "zombi" sustava: mrtvih, ali još uvijek hodajućih relikvija sovjetskog nasljeđa koje se održavaju umjetno, unatoč kroničnim problemima, ranjivosti i sve većim troškovima. Izgrađen 1964. godine, ovaj naftovod dužine preko 4.000 kilometara, koji transportira rusku naftu preko Ukrajine u Mađarsku i Slovačku, simbolizira ne samo tehničku zastarjelost, već i stratešku slabost Europe. Današnja naftna kriza, blokada transporta nafte od kraja siječnja 2026. nakon ruskog zračnog napada 27. siječnja blizu Brodyja nije samo nesreća, već katalizator za neizbježan proces "odvikavanja".

Temeljeno na aktualnim događajima i širim trendovima, istražimo kako veliki igrači (SAD, Rusija, EU) koriste ovu situaciju da guraju Europu prema pomorskom transportu, gdje tankeri i LNG brodovi postaju nova norma, a Republika Hrvatska se pozicionira kao ključni neutralni posrednik u transportu nafte i zemnog plina.

"Zombi" cjevovodi: Simptomi propadanja stare ere

"Zombi" cjevovodi poput Družbe nisu samo stari već su oni kronično bolesni. Korozija, curenja i nedostatak modernizacije učinili su ih ranjivim na svaki vanjski šok: od 2019. krize s kontaminiranom naftom koja je zaustavila protok mjesecima, do današnjih ratnih napada. Rusija, kao vlasnik, ulaže milijarde u popravke (npr. u Bjelorusiji 2025.), ali troškovi održavanja rastu 10-20% godišnje zbog inflacije, sankcija i geopolitičkih rizika. Za Mađarsku i Slovačku, koje su ovisne o Družbi za oko 80% dovoda nafte, ovo je egzistencijalna prijetnja: blokada od početka veljače 2026. izazvala je rast cijena goriva za 15-20%, nestašice u rafinerijama i gospodarske gubitke procjenjene na milijarde eura.

Tehnički, oštećenja su popravljena do 6. veljače, ali Ukrtransnafta (ukrajinska tvrtka) odbija restart zbog sigurnosnih rizika jer ruski napadi čine cjevovod metom. Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó vidi ovo kao "političku blokadu" i "izbornu intervenciju" prije mađarskih izbora u travnju, optužujući Ukrajinu za ideološki motiviranu "ucjenu". Slovačka, pod premijerom Robertom Ficóom, dijeli iste brige. Ali duboko u tome leži širi problem: ovi cjevovodi više nisu ekonomski održivi u eri globaliziranog tržišta, gdje pomorski transport omogućava fleksibilnost i niže troškove za udaljene rute.

Evo kronološkog pregleda krize, koji pokazuje kako se "zombi" sustav raspada:

27. siječnja 2026.,Ruski zračni napad oštećuje Družbu blizu Brodyja (prvi direktni napad na ovaj cjevovod).,Suspenzija transporta; smanjenje količina za 70% u siječnju.

6. veljače 2026.,"Ukrtransnafta popravlja oštećenja, ali odbija restart zbog rizika.",Potpuni prekid isporuka; Mađarska i Slovačka gube 80% nafte.

14. veljače 2026.,Sastanak Rubia i Plenkovića u Münchenu: fokus na JANAF i LNG Krk kao alternative.,"SAD nudi ""energetsku slobodu""; Hrvatska se pozicionira kao most."

15. veljače 2026.,Szijjártó šalje pismo hrvatskom ministru Šušnjaru: zahtjev za transport preko Adria/JANAF.,Diplomatski pritisak; naglasak na EU iznimke za ruski uvoz morem.

16. veljače 2026.,Rubio stiže u Budimpeštu: pregovori o nuklearnoj suradnji i prelasku na američke alternative.,"Potencijalni sporazum za 2026.; dugoročno ""odvikavanje"" od Rusije."

Geopolitički ples: SAD, Rusija i Ukrajina kao proxy

Ništa nije slučajno u ovoj igri. SAD, pod Trumpovom administracijom, koriste krizu da "usmjere" Srednju Europu prema američkim izvorima. Državni tajnik Marco Rubio, na putu od Münchena preko Bratislave do Budimpešte, nudi "mrkvu": LNG iz Teksasa, nuklearne elektrane (npr. u Bohuniceu, Slovačka, trošak pola slovačkog proračuna) i oružje. U Münchenu, s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, Rubio je istaknuo stratešku ulogu JANAF-a kao "pouzdane rute" za diverzifikaciju, bez direktnog uvjetovanja. Ovo je dio REPowerEU plana EU-a: faziranje ruskog energenta do 2027., s LNG-om kao ključnim mostom. Američki LNG već opskrbljuje 70% hrvatskog terminala na Krku, a EU je u 2025. importirala rekordnih 103,5 milijuna tona LNG-a – 24% više nego 2024.

Rusija, s druge strane, ne žali previše Družbu. Rekordna prodaja LNG-a Europi ove zime (7,2 milijarde eura u 2025., 16% EU potražnje) pokazuje njihov fokus na pomorski transport. Stari cjevovodi donose samo 60% europskog prihoda, ali prolaze kroz "neprijateljske" zemlje poput Ukrajine, gdje su troškovi tranzita visoki, a rizici (kao napadi) su neizbježni. Ruski mediji špekuliraju o "zapadnom utjecaju" na blokadu, ali Kremlj profitira: gubi tranzitne naknade, ali guraju tankere za Aziju (Kina, Indija), gdje zarade 30-50% više. Northern Sea Route (arktički put) pao je na 37 milijuna tona 2025., ali investicije u LNG terminale u Arktiku signaliziraju budućnost.

Ukrajina? Ona je proxy u ovoj partiji. Odbijanje restarta Družbe nije samo sigurnosno već se ono uklapa u EU pritisak za diverzifikaciju, gdje SAD pružaju podršku ratu u zamjenu za energetsku lojalnost. Szijjártó optužuje "ideološke motive", ali činjenica je da blokada ubrzava ono što je neizbježno: odvikavanje od ruske naftne i plinske ovisnosti.

Hrvatska: Neutralni posrednik u energetskoj "autocesti"

U ovom kaosu, Hrvatska se ističe kao pragmatičan, neutralan igrač, ne kao ideološki borac, već kao posrednik koji omogućuje protok bilo čijoj energiji. JANAF (Adria pipeline) i LNG terminal na Krku nisu politički filteri: oni transportiraju rusku naftu (ugovor s NIS-om do 2026., 4 milijuna tona godišnje), američki LNG (većina opskrbe Krka) ili iračku naftu (testovi s MOL-om 2025.). Kapacitet JANAF-a: 14-15 milijuna tona godišnje, dovoljno za potrebe Mađarske i Slovačke. Od jeseni 2025., Plenković i Šušnjar nude alternative: "Tehnički kapaciteti neupitni su za sve količine, bez obzira na porijeklo."

Odbijena mađarska ponuda za kupnju udjela u JANAF-u (oktobar 2025.) osigurava neutralnost – Hrvatska zarađuje od tranzita (milijarde eura), a u Tri mora inicijativi (3SI) vidi se kao "most" za regionalnu stabilnost. Szijjártóev današnji upit (15. veljače) nije novost: Hrvatska već pregovara s MOL-om od listopada 2025., nudeći "dosad neviđene količine" morem do Rijeke ili Omišlja, pa cjevovodom dalje. Ovo nije pritisak, već poslovna prilika, ali savršeno se uklapa u širi energetski smjer prelaska na morski transport nafte i plina.

Zašto more pobjeđuje: Ekonomija i budućnost

Dugoročno, "odvikavanje" nije samo političko – ono je ekonomski imperativ. Stari cjevovodi su jeftiniji za regionalni transport (2-5 USD po barelu po 1.000 km), ali ranjivi i skupi za održavanje. Pomorski transport (tankeri za naftu, LNG brodovi za plin) nudi fleksibilnost: 1-3 USD po barelu za duge rute, s većim profitom za Ruse i SAD (koji dominiraju globalnim tankerima).

Evo usporedbe troškova (na osnovu 2025./2026. podataka):

Metoda transporta: Cjevovod (Družba),
Operativni trošak (po 1.000 km): 2-5 USD/barel,
Kapitalni trošak: Visok (milijarde za popravke),
Prednosti: "Stabilan protok, niske emisije",
Nedostaci: "Ranjiv na rat/sankcije, visoko održavanje"

Metoda transporta: Naftni tankeri (VLCC),
Operativni trošak (po 1.000 km): 1-3 USD/barel,
Kapitalni trošak: Srednji (200-300 mil. USD po brodu),
Prednosti: "Fleksibilan za globalno tržište, brži",
Nedostaci: "Više emisije, ovisno o sankcijama"

Metoda transporta: LNG (plin),
Operativni trošak (po 1.000 km): 3-6 USD/MMBtu,
Kapitalni trošak: Visok (likvidatori + brodovi),
Prednosti: "Siguran za more, diverzifikacija",
Nedostaci: Dodatni trošak regazifikacije (~20% više)

EU planira trostruko veći LNG uvoz do 2035., ali ruski ban do 2027. ubrzava ovo. Rusija cilja Aziju, SAD dominira Europom, a Hrvatska profitira od oba.

Zaključak: Bolna, ali neophodna terapija

"Odvikavanje" od "zombi" cjevovoda nije samo kriza već je ovo prilika za energetsku suverenost. Mađarska i Slovačka, pod pritiskom blokade i Rubiovih pregovora, moraju prijeći na more, gdje neutralni posrednici poput Hrvatske osiguravaju kontinuitet. Rusija gubi tranzit, ali dobiva slobodu; SAD jača utjecaj; EU postiže ciljeve. Ako se ugovori s JANAF-om sklope brzo (kao što sugeriraju prosinac 2025. pregovori), kriza će se smiriti do kraja veljače. Ali dugoročno, ovo je kraj ere sovjetskih relikvija: Europa se budi iz ovisnosti, a more postaje nova autocesta energije. U ovoj igri, gdje ništa nije slučajno, pitanje nije "hoće li", već "kako brzo" – i tko će platiti cijenu tranzicije. Ako geopolitika uči nešto, to je da energija uvijek pronalazi put, ali samo oni koji se prilagode prežive.

REPUBLIKA HRVATSKA KAO NEUTRALNI POSREDNIK

U dinamičnom svijetu globalne energetike, gdje su ovisnosti o fosilnim gorivima postale ne samo ekonomski, već i geopolitički rizik, Republika Hrvatska se ističe kao ključni neutralni posrednik. Pozicionirana na strateškom raskrižju Jadrana i Srednje Europe, Hrvatska ne nameće ideološke uvjete, već pruža pragmatičnu infrastrukturu za transport nafte i plina, bez obzira na porijeklo izvora. Ova neutralnost nije slučajna već je ona rezultat dugogodišnje politike diverzifikacije i regionalne suradnje, posebno naglašene u kontekstu Tri mora inicijative (3SI). U trenutnoj krizi oko naftovoda Družba, gdje je transport ruske nafte preko 4.000 kilometara kroz više zemalja (Ukrajina, Bjelorusija, Poljska) postao neodrživ zbog ratnih napada, korozije i političkih napetosti, Hrvatska nudi suvremeno rješenje: energetsko čvorište bazirano na pomorskom transportu. Ovo čvorište, s JANAF-ovim naftovodom (Adria pipeline) i LNG terminalom na Krku, omogućuje fleksibilan, siguran i ekonomičan protok energenata, dok dugotrajni kopneni cjevovodi poput Družbe sve više pokazuju svoje mane od tehničke zastarjelosti cjevovoda do geopolitičkih rizika.

Problematičan transport preko 4.000 kilometara: Zašto su "zombi" cjevovodi neodrživi?

Transport nafte i plina preko kontinentalnih cjevovoda, poput Družbe izgrađenog 1964. godine, predstavlja relikt hladnoratovske ere. Ovaj sustav, dužine preko 4.000 kilometara, prolazi kroz više suverenih teritorija, što ga čini ranjivim na brojne rizike: političke blokade, vojne napade i kronična oštećenja. Samo u siječnju 2026. godine, ruski zračni napad 27. siječnja blizu Brodyja u Ukrajini oštetio je ukrajinski dio cjevovoda, dovodeći do suspenzije transporta i potpunog prekida isporuka od početka veljače. Iako su oštećenja popravljena do 6. veljače, Ukrtransnafta odbija restart zbog sigurnosnih prijetnji, što je izazvalo energetsku krizu u Mađarskoj i Slovačkoj koje su zemlje ovisne o Družbi za 80% svog dovoda nafte. Ova situacija nije iznimka: 2019. godine kriza s kontaminiranom naftom zaustavila je protok mjesecima, a troškovi održavanja rastu 10-20% godišnje zbog korozije i sankcija.

Geopolitički, ovi cjevovodi postaju oružje hibridnog rata. Prolazak kroz više zemalja (npr. Ukrajina, Bjelorusija) omogućuje tranzitnim državama politički utjecaj tako Ukrajina, primjerice, koristi blokadu za pritisak na "rusofilne" susjede poput Mađarske prije njezinih izbora u travnju 2026. EU sankcije dodatno kompliciraju stvari: faziranje ruskog energenta do 2027. čini dugotrajne ugovore rizičnim. Ekonomski, cjevovodi su jeftiniji za kratke rute (2-5 USD po barelu po 1.000 km), ali za 4.000 km postaju skupi i neefikasni dok su emisije niže, ali rizici (kao popravci nakon napada) nadmašuju prednosti. U eri klimatskih ciljeva i globalizacije, ovi "zombi" sustavi su mrtvi, ali više nisu održivi za poslovanje. Umjesto njih, pomorski transport nudi fleksibilnost: tankeri i LNG brodovi omogućavaju diverzifikaciju izvora, brži protok i niže troškove za duge rute (1-3 USD po barelu).

Hrvatska kao neutralni posrednik: Pragmatizam umjesto ideologije

Republika Hrvatska nije igrač u geopolitičkim sukobima već je ona energetski most. Kao članica EU-a i NATO-a, Hrvatska održava neutralnost u transportu energenata: JANAF i LNG terminal na Krku ne uvjetuju protok porijeklom nafte ili plina, već samo tehničkim i zakonskim standardima (kao OFAC licence za ruski uvoz). Ova politika, naglašena u službenim saopćenjima Vlade RH, čini Hrvatsku pouzdanim partnerom u regiji: "Hrvatska ima ulogu vrata Sredozemlja za naftu i ukapljeni prirodni plin (LNG) prema srednjoj Europi." Od jeseni 2025., Hrvatska aktivno nudi alternative blokiranim rutama: premijer Andrej Plenković i ministar gospodarstva Ante Šušnjar pregovaraju s MOL-om (mađarskom naftnom tvrtkom) o transportu do 15 milijuna tona nafte godišnje preko JANAF-a, bez političkih uvjeta.

Ova neutralnost je ključna u krizi Družbe: 15. veljače 2026., mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó poslao je pismo Šušnjaru, tražeći korištenje Adria pipelinea za rusku naftu morem do Rijeke ili Omišlja, pa dalje cjevovodom u Mađarsku i Slovačku. Hrvatska, već od listopada 2025., potvrđuje kapacitet: "Tehnički kapaciteti neupitni za sve količine potrebne Mađarskoj i Slovačkoj, bez obzira na porijeklo." Slično, LNG terminal na Krku, koji slavi pet godina rada 1. siječnja 2026., opskrbljuje regiju ukapljanim plinom iz SAD-a (70% isporuka), ali i iz drugih izvora, potvrđujući ulogu u jačanju energetske sigurnosti. Proširenje terminala, završeno 2025., povećalo je kapacitet na 6,1 milijardi m³ godišnje, čineći ga vitalnim plinskim hubom za Srednju Europu.

Suvremeno energetsko čvorište: Pomorski transport kao budućnost

Hrvatsko energetsko čvorište nije samo infrastruktura već je ono suvremeni model baziran na pomorskom transportu, koji rješava mane dugih naftnih i plinskih cjevovoda. JANAF-ov sustav (dužine 610 km od Omišlja do Siska) povezuje Jadransko more s europskom unutrašnjošću, omogućujući brzi prekid i fleksibilnost: tankeri (VLCC) dovoze naftu iz Rusije, Iraka ili SAD-a do luka Rijeka ili Omišalj, gdje se pretvara u protok cjevovodom. Kapacitet: 14-15 milijuna tona godišnje, dovoljno za pokrivanje svih potreba Mađarske i Slovačke. LNG Krk ide korak dalje: regasifikacija ukapljanog plina omogućuje brzu distribuciju preko plinskog sustava, s minimalnim gubicima i emisijama.

Ova paradigma ima višestruke prednosti:
* Sigurnost: Pomorski transport izbjegava kopnene rizike jer nema prolaska kroz ratna područja poput Ukrajine. Kao što ističe hrvatski stručnjak Ivan Brodić, Europa je ovisna o uvozu, a Hrvatska treba jačati LNG i JANAF upravo zbog geopolitičkih prijetnji.
* Ekonomija: Troškovi su niži za globalne rute (1-3 USD po barelu), a Hrvatska zarađuje od tranzita (milijarde eura godišnje). EU iznimke za ruski uvoz morem do 2027. čine ovo privremenim mostom prema zelenoj tranziciji.
* Diverzifikacija: Hrvatska surađuje sa svima – američki LNG (preko Cheniere Energy) jača transatlantske veze, dok ruski ili irački ulje prolazi bez prepreka. Sastanak Rubia i Plenkovića u Münchenu 14. veljače 2026. potvrdio je ovo: fokus na JANAF-u i Krku kao "pouzdanim rutama" za regiju.

U širem kontekstu, hrvatsko energetsko čvorište podržava REPowerEU plan: LNG uvoz EU-a skočio je 24% u 2025., a Hrvatska doprinosi 10% regionalnog kapaciteta. Diplomatsko-ekonomski klubovi, poput posjeta Primorju-Gorskom kotaru u studenom 2025., ističu JANAF i Krk kao "vitalne energetske hubove".

Budućnost: Od krize prema suverenosti

Trenutna kriza naftovoda Družbe nije samo problem već je ona katalizator za tranziciju. Ako Mađarska i Slovačka prihvate hrvatske ponude (kao što sugeriraju pregovori s MOL-om u 2025.), kriza će se smiriti do kraja veljače 2026., ali dugoročno će pomorski model dominirati. Hrvatska, kao neutralni posrednik, ne samo da osigurava stabilnost, već i profitira: proširenje Krka (završeno 2025.) i JANAF-ovi ugovori čine je ključnim igračem u 3SI.

U eri gdje 4.000 km naftnog cjevovoda postaje simbol ranjivosti, hrvatsko energetsko čvorište nudi viziju: energetiku bez granica, baziranu na moru, neutralnosti i suradnji svih dionika. Ako geopolitika uči nešto, to je da energetski mostovi, poput onih koje gradi Hrvatska, preživljavaju oluje, dok "zombi" cjevovodi propadaju. Ova uloga ne samo da štiti cijelu lokalnu europsku regiju, već i pozicionira Republiku Hrvatsku kao lidera u zelenoj i sigurnoj energetskoj budućnosti.