Iran kontrolira prolaz LNG brodova i naftnih tankera kroz Hormuški tjesnac koji je jedan od najvažnijih arterija globalne trgovine energentima. Hormuški tjesnac je uski morski prolaz između Irana i Omana. Ovaj strateški prolaz povezuje Perzijski zaljev s Arapskim morem i Indijskim oceanom, a prolaz se koristi za prolazak ogromnih količina nafte i prirodnog plina prema svjetskom tržištu. Prema podacima, kroz Hormuški tjesnac prolazi oko 20 milijuna barela nafte dnevno, što čini približno 20% svjetske potrošnje nafte. Većina ove nafte dolazi iz zemalja poput Saudijske Arabije, Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Katara, a glavna odredišta su azijske ekonomije i to posebno Kina.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, bilo zbog geopolitičkih sukoba, vojnih akcija ili blokada, imalo bi dramatične posljedice na globalnu opskrbu naftom. U slučaju potpunog zatvaranja, koje bi moglo trajati samo nekoliko dana ili dulje, opskrba naftom bi se naglo smanjila, što bi dovelo do kašnjenja u isporukama i porasta troškova transporta. Stručnjaci procjenjuju da bi cijene nafte mogle skočiti iznad 100 USD po barelu, a u najgorem scenariju čak i do 150 USD, što bi izazvalo lančane reakcije u globalnoj ekonomiji. Osim nafte, kroz tjesnac prolazi i oko 20% svjetskog izvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG), uglavnom iz Katara, što bi dodatno pojačalo energetsku krizu.

Utjecaj na globalni tok nafte bio bi neposredan i širok. Azijske zemlje poput Kine, Indije i Južne Koreje bile bi najviše pogođene, jer ovise o uvozu iz Perzijskog zaljeva. U slučaju blokade, alternative poput kopnenih cjevovoda ili zaobilaznih ruta ograničene su i ne bi mogle nadoknaditi gubitak. Na primjer, Saudijska Arabija ima cjevovod istok-zapad koji vodi do Crvenog mora, ali on može prenijeti samo djelić potrebnih količina. Osim toga, rezervni kapaciteti proizvodnje nafte u svijetu uglavnom dolaze iz zemalja Zaljeva, koje bi bile odsječene od svjetskog tržišta u slučaju zatvaranja tjesnaca.

Ekonomski učinci bili bi razorni: porast cijena energenata doveo bi do inflacije, povećanja troškova proizvodnje i transporta, te moguće globalne recesije. Povijesno gledano, slične prijetnje zatvaranjem tjesnaca, poput onih tijekom iransko-iračkog rata 1980-ih ili nedavnih napetosti između Irana, SAD-a i Izraela, uvijek su izazvale fluktuacije na tržištu. U aktualnom kontekstu, nakon napada na Iran u veljači 2026., neki tankeri već izbjegavaju prolaz kroz tjesnac, što je dovelo do porasta cijena nafte za 12% u posljednjem mjesecu.

Ironično, zatvaranje tjesnaca bilo bi kontraproduktivno i za sam Iran, koji izvozi oko 1,65 milijuna barela nafte dnevno, većinom u Kinu. Blokada bi prekinula iranski izvoz, pogoršavajući njihove ekonomske probleme uslijed sankcija. Ipak, u slučaju eskalacije sukoba, Iran bi mogao pokušati učiniti prolaz nesigurnim za komercijalni promet, koristeći mine, rakete ili druge metode, što bi kratkoročno poremetilo tokove.

U zaključku, zatvaranje Hormuškog tjesnaca predstavlja "noćnu moru" za globalno energetsko tržište, s potencijalnim posljedicama koje prelaze granice regije i utječu na cijeli svijet. Iako su alternative poput povećane proizvodnje iz drugih zemalja ograničene, tranzicija prema obnovljivim izvorima energije mogla bi dugoročno smanjiti ovisnost o ovakvim ranjivim prolazima.

IRAN RAKETIRA TANKERE U HORMUŠKOM TJESNACU

Sukob između Irana, SAD-a i Izraela, koji je eskalirao 28. veljače 2026. godine zajedničkim napadima SAD-a i Izraela na iranske ciljeve, uključujući ubojstvo vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, brzo se proširio na ključne pomorske rute u Perzijskom zaljevu. Ovaj konflikt doveo je do prijetnji zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, vitalnog prolaza kroz koji prolazi oko 20% svjetske nafte i značajan dio ukapljenog prirodnog plina (LNG). U zadnjih nekoliko dana, posebno 1. ožujka 2026., zabilježena su dva slučaja oštećenja tankera, što je dodatno pojačalo napetosti i dovelo do zastoja u pomorskom prometu. Ovi incidenti nisu rezultirali potpunim zatvaranjem tjesnaca, ali su izazvali strah među brodarima, što je dovelo do suspenzije isporuka od strane velikih naftnih kompanija i trgovaca.

Incident s tankerom Skylight

Prvi potvrđeni napad dogodio se 1. ožujka 2026. godine, kada je tanker Skylight, registriran pod zastavom Palaua (kapacitet 11.000 dwt, izgrađen 2006.), pogođen projektilom ili dronom približno 5 nautičkih milja (9 km) sjeverno od luke Khasab u omanskim vodama, blizu ulaza u Hormuški tjesnac. Brod, koji je bio pod američkim sankcijama od prosinca 2025. zbog povezanosti s iranskom "flotom iz sjene" za prijevoz nafte, navodno je prkosio upozorenjima Iranske revolucionarne garde (IRGC) da ne prolazi kroz tjesnac. Iran je potvrdio napad, navodeći da je tanker ignorirao naredbe o zabrani prolaza.

Posljedice napada bile su ozbiljne: tanker je zahvatio požar, a iranska državna televizija izvijestila je da tone. Posada od 20 članova – 15 Indijaca i 5 Iranaca – evakuirana je, pri čemu su četiri osobe ozlijeđene. Omanski centar za pomorsku sigurnost koordinirao je spašavanje, a incident je označen kao prvi potvrđeni napad na tankere tijekom ove eskalacije. Ovaj događaj doveo je do dodatnih upozorenja brodarima, s nekim europskim vladama koje su zabranile svojim brodovima prolaz kroz tjesnac.

Incident s tankerom MKD VYOM

Isti dan, 1. ožujka 2026., drugi tanker MKD VYOM, registriran pod zastavom Maršalovih Otoka i namijenjen prijevozu sirove nafte oštećen je projektilom kod omanske obale, u blizini mjesta prvog incidenta. Oštećenje je zabilježeno iznad vodene linije, što sugerira da nije došlo do potapanja ili većeg curenja nafte, ali je brod bio onesposobljen za daljnji prolaz. Nema izvještaja o žrtvama među posadom, a incident je prijavljen od strane britanske agencije za pomorske operacije (UKMTO) kao drugi događaj tog dana u Hormuškom tjesnacu. Ovaj napad povezan je s iranskim odmazdama nakon američko-izraelskih napada, uključujući drone napade na omanski lučki grad Duqm.

Ovi incidenti dolaze nakon ranijih upozorenja IRGC-a da "nijedan brod ne smije proći Hormuškim tjesnacem", što je dovelo do pada prometa za 70% i gomilanja desetaka tankera izvan tjesnaca. Iako nije došlo do fizičke blokade, strah od daljnjih napada doveo je do suspenzije isporuka od strane velikih igrača poput Hapag-Lloyda.

Posljedice i širi kontekst

Oštećenja ovih tankera izazvala su porast cijena nafte za oko 10%, s Brent sirovom naftom koja se približava 100 USD po barelu, zbog straha od poremećaja u opskrbi. Globalna ekonomija, posebno Azija i Europa, mogla bi osjetiti posljedice kroz veće troškove energije i inflaciju, ako sukob potraje. Iran je, međutim, izložen riziku jer blokada šteti i njihovom izvozu nafte, uglavnom prema Kini. Do sada nema izvještaja o ekološkim katastrofama, ali curenje nafte iz oštećenih tankera moglo bi ugroziti ekosustav Perzijskog zaljeva.

Ovi incidenti predstavljaju vrhunac napetosti u regiji, gdje su pomorske rute postale bojno polje. Iako sukob još nije doveo do potpune blokade, oštećenja tankera Skylight i MKD VYOM naglašavaju krhkost globalne opskrbe energentima i potrebu za diplomatskim rješenjima kako bi se spriječila daljnja eskalacija.

KOME JE U INTERESU BLOKADA HORMUŠKOG TJESNACA?

Hormuški tjesnac predstavlja ključni prolaz za globalnu trgovinu naftom, kroz koji prolazi oko 20% svjetske potrošnje nafte i značajan dio ukapljenog prirodnog plina (LNG), uglavnom iz zemalja Perzijskog zaljeva poput Saudijske Arabije, Iraka, UAE-a, Kuvajta i Katara. Blokada ovog prolaza, bilo zbog geopolitičkih sukoba ili vojnih akcija, imala bi dramatične posljedice na globalnu ekonomiju, uključujući nagli porast cijena nafte i inflaciju. Međutim, pitanje interesa za takvu blokadu nije jednostavno jer većina strana bi izgubila, ali neke bi mogle kratkoročno profitirati od poremećaja na tržištu. Na osnovu analize geopolitičkih i ekonomskih faktora, evo pregleda tko bi mogao imati najviše interesa (ili najmanje štete) u takvom scenariju.

Zemlje i entiteti koji bi izgubili od blokade

Većina globalnih igrača bila bi pogođena, jer bi blokada dovela do nestašice nafte, porasta cijena i lančanih reakcija u industriji i transportu:
* Kina: Kao najveći uvoznik nafte iz Zaljeva (preko 40% njezinog uvoza prolazi kroz tjesnac), Kina bi pretrpjela najveće gubitke. Povećane cijene energenata ugrozile bi njezinu manufakturnu ekonomiju i izvoz, što bi usporilo rast.
* Azijske ekonomije (Japan, Indija, Južna Koreja): Ove zemlje ovise o uvozu iz Zaljeva za većinu svoje energije. Blokada bi izazvala recesiju, veće troškove proizvodnje i inflaciju.
* Europska unija i druge uvoznice: EU bi osjetila porast cijena goriva i industrijske troškove, što bi dodatno opteretilo ekonomije poput Njemačke i Francuske.
* Izvoznice iz Zaljeva (Saudijska Arabija, UAE, Irak, Kuvajt, Katar): Ove zemlje nemaju alternativne morske rute za većinu izvoza, pa bi blokada prekinula njihove prihode od nafte i plina. Saudijska Arabija, najveći izvoznik kroz tjesnac, izgubila bi milijarde dnevno.
* Iran sam: Ironično, blokada bi najviše štetila Iranu, jer bi prekinula izvoz njihove nafte (oko 1,5-2 milijuna barela dnevno, uglavnom prema Kini). To bi pogoršalo njihove ekonomske probleme uslijed sankcija i sukoba.

Zemlje i entiteti koji bi mogli profitirati od blokade

Iako bi globalna ekonomija patila, neke strane bi mogle imati kratkoročne prednosti zbog porasta cijena nafte i preusmjeravanja tržišta:
* Rusija: Kao veliki izvoznik nafte i plina izvan Zaljeva, Rusija bi profitirala od naglog porasta cijena, što bi povećalo njihove prihode. Blokada bi uklonila konkurenciju iz Zaljeva (kao iransku, iračku i saudijsku naftu), omogućavajući Rusiji da zauzme veći udio tržišta.
* Sjedinjene Američke Države: SAD su postale neto izvoznik nafte zahvaljujući shale proizvodnji, pa bi više cijene koristile njihovim naftnim kompanijama poput Exxona i Chevrona. Manja ovisnost o Zaljevu znači da bi SAD mogle iskoristiti situaciju za jačanje svoje energetske neovisnosti, iako bi globalna recesija mogla utjecati na njih.
* Drugi proizvođači nafte (npr. Venecuela, Nigerija, Kanada): Ove zemlje bi mogle vidjeti povećanu potražnju i više cijene, ali njihova korist bila bi manja u usporedbi s Rusijom i SAD-om, zbog ograničenih kapaciteta.

U kontekstu aktualnih napetosti između Irana, SAD-a i Izraela (kao što su napadi na iranske ciljeve u veljači 2026.), blokada bi vjerojatno bila kontraproduktivna za većinu uključenih strana, uključujući Iran, koji prijeti zatvaranjem tjesnaca kao sredstvom odmazde, ali bi time sam sebi nanio štetu. Najveći "interes" za blokadu mogla bi imati Rusija, koja bi ekonomski profitirala od poremećaja na tržištu, ili SAD u smislu strateškog pritiska na rivale poput Kine. Međutim, dugoročno, nijedna strana ne bi imala pravi interes, jer bi to dovelo do globalne krize i moguće vojne intervencije. Ako bi došlo do blokade Hormuškog tjesnaca, cijene nafte mogle bi skočiti iznad 100 USD po barelu, što bi izazvalo recesiju u većini zemalja.

AKTIVIRANJE EUROPSKIH NAFTOVODA PREMA RUSIJI ?

Europska unija (EU) bi vjerojatno razmotrila ponovno aktiviranje naftovoda prema Rusiji u slučaju velikog poremećaja opskrbe naftom na Bliskom Istoku, poput eskalacije sukoba koji bi blokirao Hormuški tjesnac ili poremetio izvoz nafte iz Zaljeva. Međutim, to ne bi bilo automatsko ili jednostavno rješenje jer EU je od 2022. godine značajno smanjila ovisnost o ruskoj energiji zbog rata u Ukrajini, s ciljem potpunog prestanka uvoza ruskih fosilnih goriva do 2027. godine. Unatoč tome, pragmatični interesi energetske sigurnosti mogli bi prevladati, posebno ako bi poremećaj doveo do naglog porasta cijena i nestašice nafte, što bi izazvalo ekonomsku krizu u Europi.

Trenutna situacija i povijesni kontekst

Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022., EU je uvela sankcije na rusku naftu i plin, smanjujući uvoz s 45% na oko 18% ukupnog uvoza plina u 2024. godini. Glavni naftovodi poput Druzhba (koji povezuje Rusiju s Mađarskom, Slovačkom, Češkom i Njemačkom) je oštećen i nije aktivan, ali s ograničenjima i iznimkama za neke zemlje članice koje nemaju alternative. U veljači 2026., nakon oštećenja Druzhba cjevovoda zbog sukoba u Ukrajini, EU je već koordinirao s Ukrajinom popravke kako bi se obnovio protok ruske nafte do Mađarske i Slovačke, naglašavajući da nema neposrednog rizika za opskrbu, ali pripremajući hitne mjere za alternativne rute. Ovo pokazuje da EU nije potpuno zatvorena za rusku naftu, čak i u trenutnom kontekstu sankcija.

U slučaju većeg rata na Bliskom Istoku poput eskalacije između Irana, SAD-a i Izraela, koja bi mogla blokirati Hormuški tjesnac i prekinuti 20% svjetske opskrbe naftom EU bi se suočila s dramatičnim porastom cijena (potencijalno iznad 100 USD po barelu) i nestašicama. Bliski Istok, unatoč velikoj proizvodnji, ne bi mogao brzo nadoknaditi gubitke iz Zaljeva zbog ograničenih kapaciteta i logističkih izazova, a EU bi morala tražiti alternative.

Argumenti za ponovnu aktivaciju naftovoda

Energetska sigurnost i pragmatizam: EU bi mogla privremeno vratiti rusku naftu ako bi poremećaj na Bliskom Istoku bio ozbiljan, jer Europa može preživjeti bez ruske nafte, ali to bi bilo skupo i izazvalo bi gospodarsku recesiju. Francuski dužnosnici, poput izvršnog potpredsjednika Engiea, sugeriraju da bi se protok plina (a time i nafte) mogao vratiti na 60-70 milijardi kubičnih metara godišnje ako dođe do "razumnog mira" u Ukrajini. Slično, njemački dužnosnici kažu da bi mogli nastaviti uvoz ruske nafte nakon mira. U krizi na Bliskom Istoku, ovo bi se moglo proširiti na naftovode poput Druzhba.

Ograničene alternative: EU se okrenula LNG-u iz SAD-a, Norveške i Sjeverne Afrike, ali u slučaju globalne krize, ruska nafta bi mogla biti dostupnija i jeftinija. Analitičari ističu da bi ograničene količine ruske nafte mogle vratiti u Europu nakon mira u Ukrajini, zahvaljujući postojećoj infrastrukturi.

Trenutni primjeri: Čak i bez poremećaja na Bliskom Istoku, EU je u 2026. razmatrala hitne korake za obnovu ruske nafte kroz Druzhba, što sugerira fleksibilnost u kriznim situacijama.

Argumenti protiv ponovne aktivacije

Političke i sigurnosne brige: EU je oprezna zbog rizika od ovisnosti o Rusiji, koja je koristila energiju kao oružje u prošlosti. Povratak ruskoj nafti bi zahtijevao ukidanje sankcija, što bi bilo kontroverzno, posebno pod utjecajem SAD-a (npr. pod Trumpovom administracijom, koja je kritizirala europsku energetsku ovisnost). EU prioritet je diversifikacija, uključujući povećanje uvoza iz Bliskog Istoka i SAD-a, čak i ako to znači suradnju s autoritarnim režimima.

Dugoročni ciljevi: Europski plan REPowerEU naglašava tranziciju na obnovljive izvore i smanjenje korištenja fosilnih goriva, pa bi povratak Rusiji bio korak unatrag. Analize pokazuju da bi Europa mogla preživjeti bez ruske nafte koristeći zalihe, alternativne dobavljače i smanjenje potražnje.

OPEC i globalno tržište: OPEC (uključujući Saudijsku Arabiju) ne bi nužno povećao proizvodnju za EU, pa bi cijene porasle, ali globalno tržište bi se prilagodilo.

U slučaju većeg rata na Bliskom Istoku koji bi poremetio opskrbu naftom, EU bi vjerojatno razmotrila ponovnu aktivaciju naftovoda prema Rusiji kao privremenu mjeru za osiguranje energetske stabilnosti, posebno ako bi to bilo povezano s napretkom u pregovorima o Ukrajini. Međutim, to bi bilo pragmatično, a ne strateško rješenje, zbog političkih rizika i dugoročnog fokusa na diversifikaciju. Trenutne akcije oko Druzhba cjevovoda u 2026. pokazuju da je EU spremna na fleksibilnost u krizi, ali bi prioritet dali alternativama poput LNG-a iz SAD-a ili pojačanom uvozu energenata iz drugih regija. Situacija je fluidna i ovisi o geopolitičkim razvojima, pa se preporučuje praćenje službenih izjava EU-a.