Zašto Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev i danas, više od četiri desetljeća nakon smrti, neprestano izranja iz sjene akademskih knjižnica i ulazi u razgovore onih koji vjeruju da je stvarnost šira od onoga što nam nudi službena fizika?

Jer on nije bio samo astronom koji je gledao u zvijezde. On je bio čovjek koji je u gulagu, u krajnjoj samoći i patnji, začuo nešto što većina znanstvenika odbija čuti: da vrijeme nije prazna pozornica na kojoj se događaji odvijaju, već živa, aktivna sila i tok koji hrani Svemir, koji sprječava da zvijezde ugasnu, koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost u jedno jedinstveno tkivo.

„Vrijeme je najvažnije i najzagonetnije svojstvo prirode,“ govorio je Kozirjev. „Ono se ne širi poput svjetlosnih valova; pojavljuje se odjednom posvuda. Promijenjena svojstva određene sekunde vremena pojave se trenutno svuda, baš kao što je vrijeme svuda. Vrijeme povezuje sve nas i sve stvari u svemiru.“

U svijetu u kojem mainstream fizika tretira vrijeme kao puku koordinatu, nešto što se može mjeriti, ali ne i „osjetiti“, Kozirjev je tvrdio upravo suprotno. Vrijeme ima gustoću. Vrijeme ima tok. Vrijeme ima energiju. Zvijezde ne gore samo zbog nuklearnih reakcija; one, prema njemu, crpe život iz samog toka vremena. „Zvijezde svijetle vremenom,“ govorio je. A ako je to istina, onda je cijeli Svemir otvoren sustav i nije zatvorena kutija koja se neizbježno kreće prema toplinskoj smrti, već živo biće koje se neprestano obnavlja kroz taj tajanstveni protok.

Naravno, takve ideje nisu mogle proći nekažnjeno. Službena znanost ih je odbacila. Komisije su ih proglasile nedovoljno rigoroznima. Eksperimenti s žiroskopima i teleskopima proglašeni su artefaktima. No upravo ta odbijenost učinila je Kozirjeva legendom među onima koji sumnjaju da je trenutni znanstveni konsenzus konačna riječ o stvarnosti.

Jer što ako je on bio u pravu? Što ako prošlost, sadašnjost i budućnost doista postoje istovremeno, a mi samo klizimo kroz njihovu gustoću kao kroz rijeku? Što ako se informacija može prenositi trenutno, kroz samo vrijeme, bez ograničenja brzine svjetlosti? Što ako se tok vremena može fokusirati, baš kao što se svjetlost fokusira zrcalom, i što ako su tzv. Kozirjevljeva ogledala, ona spiralna aluminijska čuda koja su se kasnije pojavila u Novosibirsku, zaista otvarala prozore u druge slojeve stvarnosti?

U alternativnim krugovima Kozirjev se danas ne čita kao zaboravljeni astronom, već kao prorok. Njegove ideje hrane spekulacije o trenutnoj komunikaciji, o putovanju sviješću kroz vrijeme, o mogućnosti da ljudski um, kao i zvijezda, može crpiti energiju iz samog toka vremena. On stoji na tankoj granici između stroge znanosti i onoga što se često prezrivo naziva „alternativom“, a možda je upravo ta granica mjesto gdje se rađaju najdublja otkrića.

Jer ako je vrijeme doista živo, ako teče, ako ima gustoću i smjer, onda mi nismo samo promatrači svemira. Mi smo dio njegovog toka. I možda, baš kao što je Kozirjev nagovještavao, jednog dana ćemo naučiti ne samo mjeriti vrijeme nego i plivati u njemu.

ŽIVOTOPIS: OD GENIJALNOG MLADIĆA DO GULAGA I REHABILITACIJE

Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev rođen je 2. rujna 1908. u Sankt Peterburgu, u plemićkoj obitelji, u gradu koji je još uvijek disao predrevolucionarnim duhom znanosti i kulture. Već kao dječak pokazivao je onu rijetku vrstu uma koja ne prihvaća granice. Sa sedamnaest godina objavljuje prvi znanstveni rad o zvijezdama. S dvadeset diplomira astronomiju na Lenjingradskom sveučilištu. S dvadeset i osam doktorira i predaje teoriju relativnosti. Svi su govorili: ovo je budućnost ruske astrofizike. Opservatorija Pulkovo, ta hram znanja južno od Lenjingrada, otvara mu svoja vrata. Čini se da je put jasan: zvijezde, jednadžbe, otkrića, vječnost u službi uma.
No povijest ima svoje vlastite, mračne tokove.

U noći 7. studenoga 1936., dok se u Lenjingradu slavila godišnjica Oktobarske revolucije, Kozirjev je na balu. Nakon plesa prati svoju damu na mjesto. Tada mu priđu dvojica. Situacija je bila jasna svima koji su živjeli u to vrijeme. Uhićen je. Optužen za kontrarevolucionarnu djelatnost. Godine 1937. osuđen je na deset godina logora. Kasnije će dobiti još jedan rok zbog „neprijateljske propagande“. Većina njegovih kolega s Pulkova nestala je zauvijek. On je bio jedan od rijetkih koji je preživio.

U ćelijama Dmitrovska, u smrzavajućim kazamatima, u norilskim logorima, gdje je temperatura padala ispod nule, a čovjek je bio samo broj, Kozirjev je otkrio nešto što mu službena znanost nikada nije mogla dati. Aleksandar Solženjicin, koji je kasnije u Arhipelagu Gulag zabilježio dijelove njegove sudbine, piše: „Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev, čija je briljantna astronomska karijera prekinuta uhićenjem, spašavao se jedino mislima o vječnom i beskonačnom: o poretku Svemira i o njegovom Vrhovnom Duhu; o zvijezdama; o njihovom unutarnjem stanju; i o tome što je zapravo Vrijeme i tijek Vremena.“

U samotnoj ćeliji, gdje nije smio ni podići pogled prema nebu tijekom šetnje, gdje je noću gorjela samo kopljasta svjetiljka koja je trošila posljednji zrak, Kozirjev je počeo moliti. I, prema njegovim kasnijim sjećanjima, dogodilo se čudo. Jednom je, nakon što je izmolio pomoć, iz zatvorske knjižnice, koja je uglavnom nudila komunističke brošure, dobio upravo drugi svezak Pulkovskog tečaja astronomije. Kao da mu je netko, ili nešto, odgovorio.

U tom paklu, lišen knjiga, instrumenata i slobode, on nije samo preživio već je on prošao kroz unutarnju preobrazbu. Počeo je shvaćati da zvijezde ne mogu crpiti energiju samo iz nuklearnih reakcija (o kojima u logoru ionako nije znao). Morao je postojati neki dublji izvor. Nešto što teče kroz cijeli Svemir, nešto što ga hrani, što se ne širi poput valova, već se pojavljuje odjednom svuda. Vrijeme. Ne kao mjera, već kao živa sila. Kao tok. Kao energija sama.

„Vrijeme je najvažnije i najzagonetnije svojstvo prirode,“ reći će kasnije. „Ono se ne širi… pojavljuje se odjednom posvuda.“

Godine 1946., zahvaljujući intervenciji kolega astronoma, Kozirjev je uvjetno oslobođen. Vratio se u znanost, ali više nije bio isti čovjek. Onaj genijalni mladić koji je vjerovao u čistu matematiku i relativnost sada je nosio u sebi iskustvo koje se nije dalo uklopiti u službene udžbenike. Vratio se kao netko tko je u najdubljoj tami ugledao da svemir nije mrtav stroj, već živo biće koje diše kroz tok vremena.

Rehabilitiran je tek 1958. No do tada je već bio na putu koji će ga odvesti daleko od mainstreama i još dublje u samu srž zagonetke postojanja.

KLASIČNI ASTRONOMSKI DOPRINOSI

Još dok je bio mlad i pun žara, prije nego što su ga gulag i njegove mračne ćelije pretvorile u čovjeka koji je gledao dublje od svjetlosti, Nikolaj Kozirjev već je dirnuo u tajne zvijezda na način koji je nadilazio suhoparne jednadžbe.

Godine 1934., dok je još radio na Pulkovu, objavio je rad o proširenim fotosferama zvijezda i to teoriju koja je kasnije postala poznata kao Kozyrev–Chandrasekharova teorija. On je shvatio da zvijezde nisu krute kugle s oštrim rubom, već živa, proširena bića čije atmosfere disaju i šire se daleko u prostor. Dok su drugi računali temperature i tlakove, Kozirjev je nazirao da u tim proširenim omotačima djeluje nešto više od obične fizike neki unutarnji ritam, neka sila koja održava zvijezdu živom i sjajnom. Kasnije će, nakon gulaga, reći da zvijezde „svijetle vremenom“. No već tada, u mladosti, njegove jednadžbe nosile su naznaku te tajne.

Nakon povratka iz logora, Kozirjev se okrenuo planetima i Mjesecu s istom onom preciznošću i intuicijom koja je graničila s proricanjem. Promatrao je Veneru i tvrdio da njezina gornja atmosfera stvara burne vjetrove, dok bi površina bila mirna i u polumraku odnosno ideja koja je utjecala čak i na nobelovca Harolda Ureya. Predvidio je odsutnost jakog magnetskog polja na Mjesecu godinama prije nego što su sonde to potvrdile. Govorio je o vodiku u atmosferi Merkura. Njegove oči, naviknute gledati kroz patnju, činilo se da vide ono što drugi propuštaju.

No vrhunac je došao 3. studenoga 1958. Na 50-inčnom reflektoru Krimske opservatorije Kozirjev je usmjerio spektrograph prema središnjem vrhu kratera Alphonsus na Mjesecu. Ono što je ugledao šokiralo je svijet. Spektar je pokazao emisijske linije i to jarke trake ugljikovih molekula, Swanove trake C₂, koje su govorile o ispuštanju plinova. Mjesec, taj „mrtvi“ satelit, nije bio mrtav. Iz njegovih utroba izbijala je aktivnost. Kozirjev je proglasio: Mjesec još uvijek živi. Tamo se događa vulkanska ili barem tektonska aktivnost.

Svijet je eksplodirao. Neki su ga slavili, drugi sumnjali. No on je ostao miran. Za njega to nije bilo samo otkriće plinova već je to bio dokaz da nebeska tijela, baš kao i zvijezde, crpe energiju iz dubljeg izvora. Ako Mjesec još diše, onda je cijeli Svemir prožet istom silom koja se opire entropiji, istim tokom koji hrani i održava.

Kasnije će dobiti zlatnu medalju Međunarodne akademije astronautike za to otkriće i to medalju ukrašenu dijamantima u obliku zvijezda Velikog medvjeda. No za Kozirjeva to nije bila nagrada za prošlost. Bila je potvrda da je put kojim je krenuo, put aktivnog vremena, put energije koja teče kroz svemir, već tada bio započet u njegovim klasičnim astronomskim radovima. On nije samo promatrao nebo. On je u njemu čitao život.

ZAŠTO JE ODBACIO TERMONUKLEARNU TEORIJU IZVORA ENERIJE ZVIJEZDA?

Dok je još sjedio u smrzavajućim ćelijama gulaga, odvojen od svijeta, od knjiga i od vijesti o novim otkrićima u nuklearnoj fizici, Nikolaj Kozirjev je postavljao sebi jedno jedino, gotovo opsesivno pitanje: odakle zvijezdama energija?

Nije znao za Hansa Bethea ni za proton-proton lanac. Nije čuo za trijumfalne najave da su zvijezde goleme termonuklearne peći. U samoći je računao, nagađao, molio se i mislio. I došao je do zaključka koji će ga kasnije, kad se vrati u slobodu, staviti nasuprot cijeloj službenoj znanosti.

Kada je 1946. izašao iz logora i ubrzo obranio doktorat, Kozirjev je već bio uvjeren: temperature u središtima većine zvijezda, uključujući naše Sunce, nisu dovoljno visoke za održavanje termonuklearnih reakcija. Njegovi proračuni davali su oko šest milijuna stupnjeva, a ne desetke milijuna koliko teorija zahtijeva. Još važnije, primijetio je nešto što je smatrao kobnim za standardni model: zvijezde ne troše neku unutarnju zalihu energije neovisno o tome koliko zrače. One zrače točno onoliko koliko njihova površina može otpustiti. „Toplinska proizvodnja zvijezde određena je samo toplinskim odavanjem,“ pisao je. Drugim riječima zvijezda nije akumulator koji se polako prazni. Ona je stroj koji proizvodi zračenje točno u onoj mjeri u kojoj ga može emitirati.

Ako je to istina, onda unutar zvijezde nema neovisnog izvora energije koji bi radio neovisno o potrošnji. Nema „goriva“ koje se troši. Postoji nešto drugo. Nešto što stalno hrani zvijezdu, što je sprječava da se ohladi i uravnoteži s okolnim prostorom.

„Zvijezde ne hlade do ravnoteže s okolnim prostorom,“ govorio je Kozirjev, „jer im to sprječava tekuće vrijeme. Znači, goleme mase tvari zvijezda prerađuju vrijeme i pretvaraju ga u zračenje. Gledajući zvijezde na nebu, mi ne vidimo očitovanje razornih sila Prirode, već očitovanje životnih stvaralačkih sila koje tekuće vrijeme unosi u Svijet.“

Za njega je termonuklearna teorija bila elegantna, ali nedovoljna. Previše mehanička. Previše materijalistička. Ona je pretvarala zvijezde u puke peći koje će jednog dana dogorjeti. A Kozirjev je, nakon svega što je prošao, nije mogao prihvatiti Svemir koji se neminovno gasi. Morao je postojati izvor koji se ne troši i to izvor koji je sam tok postojanja.

Tako je počeo tražiti alternativu. Ne u atomskim jezgrama, nego u samom vremenu. U njegovom toku, u njegovoj gustoći, u njegovoj sposobnosti da hrani, da obnavlja, da drži zvijezde živima.

I upravo je to odbacivanje termonuklearne teorije to heretičko, tvrdoglavo, gotovo mistično odbijanje otvorilo vrata njegovoj najvećoj i najkontroverznijoj ideji: da vrijeme nije samo mjera, već energija sama.

TEORIJA VREMENA (UZROČNA / ASIMETRIČNA MEHANIKA)

Nakon što je odbacio termonuklearne reaktore kao jedini izvor zvjezdane svjetlosti, Nikolaj Kozirjev nije ostao praznih ruku. Umjesto toga, otvorio je vrata u potpuno novi svijet i to svijet u kojem vrijeme više nije puka koordinata, nije mrtva os na kojoj se nižu događaji, već živa, aktivna sila.

„Vrijeme je najvažnije i najzagonetnije svojstvo prirode,“ govorio je. „Ono se ne širi poput svjetlosnih valova; pojavljuje se odjednom posvuda. Promijenjena svojstva određene sekunde vremena pojave se trenutno svuda, baš kao što je vrijeme svuda. Vrijeme povezuje sve nas i sve stvari u svemiru.“

U njegovoj uzročnoj ili, kako ju je još nazivao, asimetričnoj – mehanici, vrijeme ima gustoću. Ima tok. Ima smjer. Ima energiju.

Gustoća vremena nije metafora. Ona se može mijenjati. Tamo gdje se događaju procesi koji povećavaju entropiju raspadanje, otapanje, umiranje gustoća vremena opada. Tamo gdje se događa stvaranje, organizacija, život tu gustoća vremena raste. Vrijeme se, prema Kozirjevu, ponaša kao neka vrsta suptilne tvari koja se može „trošiti“ i „proizvoditi“.

Tok vremena (ход времени) još je dublji. On nije samo protok od prošlosti prema budućnosti. On je sila koja razlikuje uzrok od posljedice. U klasičnoj mehanici uzrok i posljedica su simetrični, zamjenjivi u jednadžbama. Kozirjev je to odbacio. Između uzroka i posljedice uvijek postoji, makar i beskrajno mala, prostorna i vremenska udaljenost. I upravo tok vremena čini tu razliku stvarnom. On je pseudovektor. On ima smjer. On stvara objektivnu razliku između lijevo i desno, između prošlosti i budućnosti.

„Vrijeme posjeduje posebno, apsolutno svojstvo koje razlikuje budućnost od prošlosti, a koje se može nazvati usmjerenjem ili hodom,“ pisao je. „To svojstvo određeno je razlikom između uzroka i posljedica, jer su posljedice uvijek u budućnosti u odnosu na uzroke.“

I onda dolazi najsmjelija tvrdnja od svih: vrijeme je izvor energije.

Zvijezde ne gore samo zato što troše vodik. One crpe energiju iz samog toka vremena. Svemir se ne kreće prema toplinskoj smrti jer vrijeme neprestano unosi organizirajuću, stvaralačku silu. „Vrijeme, zahvaljujući svojim aktivnim svojstvima, može unositi u naš svijet organizirajuće načelo i time se suprotstavljati uobičajenom tijeku procesa koji vodi razaranju i proizvodnji entropije.“

U ovoj viziji prošlost, sadašnjost i budućnost nisu odvojeni odjeljci. Oni postoje istovremeno, povezani tokom vremena koji se ne širi, već se pojavljuje odjednom u cijelom Svemiru. Zato je, prema Kozirjevu, moguća trenutna povezanost i to ne kroz prostor, nego kroz vrijeme samo.

Ovo nije bila samo teorija. Bila je poziv na potpuno novo shvaćanje stvarnosti. Vrijeme više nije pozornica. Vrijeme je glumac. Vrijeme je energija. Vrijeme je život.

POSTULATI I MATEMATIČKI OKVIR TEORIJE

Kozirjev nije gradio svoju teoriju na pjesničkim slikama. Iza vizije vremena kao žive sile stajao je strogi, gotovo asketski skup aksioma kao temelj koje je nazvao uzročnom ili asimetričnom mehanikom.

Prvi i najdublji aksiom glasi: vrijeme posjeduje posebno, apsolutno svojstvo koje stvara razliku između uzroka i posljedice. To svojstvo nazvao je usmjerenjem ili hodom vremena. Ono nije ovisno o promatraču. Nije relativno. Ono je ugrađeno u samu strukturu stvarnosti. „Vrijeme posjeduje posebno svojstvo koje stvara razliku uzroka od posljedica, a koje se može nazvati usmjerenjem ili hodom. Tim svojstvom određuje se razlika prošlosti od budućnosti.“

Drugi aksiom: uzrok i posljedica uvijek su prostorno odvojeni. Udaljenost između njih može biti proizvoljno mala, ali nikada nula.

Treći aksiom: uzrok i posljedica uvijek su vremenski odvojeni. Vremenski razmak također može biti proizvoljno malen, ali nikada nula, i uvijek ima određeni predznak jer posljedica je uvijek u budućnosti u odnosu na uzrok.

Iz ovih jednostavnih, gotovo očitih tvrdnji, Kozirjev izvodi ključnu veličinu. Ako postoji minimalna prostorna udaljenost "delta x" i minimalna vremenska udaljenost "delta t" između uzroka i posljedice, tada njihov omjer

c2 = delta x / delta t

predstavlja hod vremena. To je konstanta koja ima dimenziju brzine. Ona mjeri koliko brzo se uzrok pretvara u posljedicu. Kozirjev ju je označio c2 upravo zato da naglasi njezinu srodnost sa brzinom svjetlosti c1 kao dvije temeljne konstante svemira koje imaju istu dimenziju, ali potpuno različitu prirodu.

Hod vremena nije običan skalar. On je pseudoskalar. Mijenja predznak pri prijelazu iz desnog u lijevi koordinatni sustav. U tome leži jedna od najdubljih posljedica teorije: hod vremena uspostavlja objektivnu razliku između lijevo i desno. Geometrija sama po sebi ne može reći što je lijevo, a što desno. Vrijeme može. Svijet s obrnutim hodom vremena bio bi zrcalna slika našeg svijeta.

Iz iste logike slijedi povezanost s rotacijom. Kod rotirajućih tijela relativna linearna brzina rotacije geometrijski se zbraja s hodom vremena. Zato rotacija mijenja učinak toka vremena. Zato žiroskopi, Zemlja, zvijezde te sva tijela koja se okreću ulaze u poseban odnos s vremenom. Zato kiralnost molekula, spiralnost galaksija, asimetrija živih oblika i sve to, prema Kozirjevu, nosi pečat smjera toka vremena našeg Svijeta.

„Svjetski hod vremena određen je univerzalnim pseudoskalarom c2 koji ima dimenziju brzine,“ pisao je. „Znak hoda vremena mora se odrediti iskustvom.“

U ovom matematičkom okviru vrijeme prestaje biti pasivna pozornica. Ono postaje aktivni sudionik. Ono ima smjer. Ono ima gustoću. Ono ima silu. I upravo kroz te aksiome, jednostavne i radikalne, Kozirjev je pokušao otvoriti vrata u fiziku u kojoj uzrok i posljedica nisu simetrični, u kojoj lijevo i desno nisu proizvoljni, i u kojoj tok vremena nije samo mjera, već izvor same energije postojanja.

LABORATORIJSKI EKSPERIMENTI

Ako je vrijeme zaista aktivna sila, onda se njegov utjecaj mora moći izmjeriti. Ne na nebu, među udaljenim zvijezdama, nego ovdje, na Zemlji, u laboratoriju, na običnim predmetima. Kozirjev je to shvatio vrlo rano. I počeo je graditi pokuse koji su izgledali gotovo trivijalno, a u sebi su nosili potencijal da preokrenu cijelu fiziku.

Najčešće je koristio žiroskope. Male, brzo rotirajuće mase obješene na torzijske vage ili osjetljive poluge. Klasična mehanika kaže da rotacija ne mijenja težinu. Kozirjev je tvrdio suprotno. Kada se žiroskop okretao u jednom smjeru, težina se neznatno smanjivala. U suprotnom smjeru – povećavala. Razlike su bile sitne, reda 10^{-4} do 10^{-5}, ali sustavne. I, što je najvažnije, ovisile su o zemljopisnoj širini. Što bliže polovima, to su efekti bili drugačiji. Kao da sama rotacija Zemlje ulazi u dijalog s tokom vremena.

„Sile su uvijek povezane isključivo s materijalnim tijelima, a promjena hoda vremena ne može promijeniti impuls sustava,“ zapisao je. No težina to je već druga priča. Težina je, prema njemu, osjetljiva na tok vremena.

Zatim su došli pokusi s procesima. Otapanje soli u vodi. Isparavanje. Vibracije. Zagrijavanje i hlađenje. Svaki ireverzibilni proces, tvrdio je, mijenja gustoću vremena u svojoj okolini. Torzijska vaga postavljena u blizini takvog procesa reagira. Kazaljka se pomiče. Kao da „vjetar vremena“ puhne iz mjesta gdje se entropija povećava ili smanjuje. Kozirjev je govorio o „vjetru vremena“ kao nevidljivom strujanju koje nastaje tamo gdje se događa promjena.

I još nešto čudno: efekti su ovisili o godišnjem dobu. U nekim mjesecima bili su jači, u drugima gotovo nestajali. Kao da cijela Zemlja, okrećući se oko Sunca, ulazi u različite slojeve gustoće vremena. Kao da tok vremena nije homogen, nego ima svoje sezone, svoje plime i oseke.

Kritičari su govorili o vibracijama, o temperaturnim driftovima, o greškama mjerenja. Kozirjev je odgovarao mirno: efekti mijenjaju predznak kada se zamijene uzrok i posljedica, kada se promijeni smjer rotacije, kada se promijeni zemljopisna širina. Nijedna obična greška ne može objasniti takvu pravilnost.

U tim skromnim laboratorijskim pokusima, žiroskopi koji lagano mijenjaju težinu i vage koje drhte kada se sol topi te kazaljke koje reagiraju na godišnje doba, Kozirjev je vidio nešto golemo. Vidio je da vrijeme nije samo tamo vani, među zvijezdama. Ono je ovdje. U svakom procesu. U svakoj rotaciji. U svakom dahu.

I ako se može mjeriti na vagi, onda se možda jednog dana može i usmjeriti. Fokusirati. Koristiti.

Laboratorij je postao njegov hram. A žiroskop instrument kojim je pokušao uhvatiti nevidljivi energetski tok koji hrani cijeli Svemir.

ASTRONOMSKI EKSPERIMENTI S "PRAVIM" POLOŽAJ ZVIJEZDA

Dok su laboratorijski pokusi sa žiroskopima i vagama pokazivali da vrijeme djeluje ovdje, na Zemlji, Kozirjev je znao da pravi dokaz mora doći s neba. Jer ako tok vremena zaista povezuje sve trenutno, onda zvijezde, ti golemi reaktori koji crpe energiju iz vremena, moraju ostavljati trag ne samo tamo gdje ih vidimo, nego i tamo gdje one stvarno jesu. I možda čak tamo gdje će tek biti.

Krajem 1970-ih, na 50-inčnom reflektoru Krimske astrofizičke opservatorije, Kozirjev je postavio jednostavan, gotovo primitivni detektor: tankoslojni otpornik ili termopar ugrađen u Wheatstoneov most, smješten točno u žarišnoj ravnini teleskopa, iza uske pukotine. Teleskop nije snimao svjetlost. On je „osjećao“.

Klasična astronomija kaže: mi vidimo zvijezdu tamo gdje je ona bila prije toliko i toliko godina, ovisno o udaljenosti. Svjetlost putuje konačnom brzinom. No Kozirjev je skenirao nebo oko prividnog položaja zvijezde i detektor je reagirao ne na jednom, nego na tri mjesta.

Prvo – na prividnom položaju, onom koji odgovara kašnjenju svjetlosti. To je bilo očekivano.

Drugo – na pravom, trenutnom položaju zvijezde, tamo gdje se ona nalazi sada, u ovom trenutku. Signal je bio jasan.

I treće – još dalje, u smjeru gibanja zvijezde, na mjestu gdje će se ona tek naći u budućnosti.

Tri točke. Prošlost. Sadašnjost. Budućnost.

„Vrijeme se ne širi, stoga ne nosi impuls,“ govorio je Kozirjev. „U bilo kojem koordinatnom sustavu vrijeme se pojavljuje odjednom u cijelom Svemiru. … Na prijamni sustav ne djeluje slika zvijezde, nego mjesto na nebu gdje se zvijezda nalazi sada, u trenutku promatranja.“

Za njega to nije bio paradoks. To je bio dokaz. Ako vrijeme ne putuje, nego se pojavljuje posvuda istovremeno, onda informacija, ili bolje rečeno utjecaj toka vremena, može stizati trenutno. Bez kašnjenja. Bez kršenja relativnosti, jer se ne prenosi materija ni energija u klasičnom smislu, nego samo organizacija, samo „kvaliteta“ vremena.

Kasnije su neke grupe, osobito u Novosibirsku, pokušale ponoviti ta opažanja. Rezultati su, prema njihovim izvještajima, bili slični. Tri signala. Tri položaja. Kao da zvijezda ostavlja trag u vremenu unaprijed i unatrag.

U tim noćima na Krimu, dok je teleskop polako klizio nebom, a kazaljka instrumenta trzala na mjestima gdje „ne bi smjela“, Kozirjev je gledao dalje od svjetlosti. Gledao je u samu strukturu stvarnosti u kojoj prošlost, sadašnjost i budućnost nisu odvojeni odjeljci, nego istovremeni slojevi istog toka.

I ako detektor na Zemlji može osjetiti zvijezdu tamo gdje ona tek treba biti onda, možda, granica između sada i sutra nije tako čvrsta kako nam se čini.

KOZIRJEVLJEVA OGLEDALA I KASNIJI EKSPERIMENTI

Kozirjev je umro 1983. godine. No ideja da se tok vremena može fokusirati, usmjeriti, pa čak i pojačati, nije umrla s njim. U Novosibirsku, na rubu Sibira, skupina istraživača predvođena akademikom Vlailom Kaznačajevim i Aleksandrom Trofimovim odlučila je otići korak dalje. Ako vrijeme ima gustoću, ako se može reflektirati poput svjetlosti, onda se mora moći i uhvatiti u zamku.

Tako su nastala Kozirjevljeva ogledala.

Nisu to bila obična zrcala. Bile su to visoke, cilindrične ili spiralne konstrukcije od aluminijskog lima, savijene prema principima koji podsjećaju na Fibonaccijeve spirale i geometriju živih oblika. Unutra je bio prazan prostor i stolica. Ideja je bila jednostavna i drska: aluminij „odbija“ tok vremena, a zakrivljena površina ga fokusira. Čovjek koji sjedi unutra nalazi se u području povećane gustoće vremena. U zoni gdje se granice između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti razmazuju.

Eksperimenti su počeli početkom 1990-ih. Najpoznatiji su bili oni provedeni daleko na sjeveru, iznad Arktičkog kruga, u mjestu Dikson. Tamo, gdje je Kozirjev svojedobno tvrdio da tok vremena ima drugačija svojstva, ljudi su ulazili u ogledala.

Ono što su prijavljivali nadilazilo je uobičajene laboratorijske protokole.

Neki su govorili o naglom širenju svijesti, o osjećaju da se njihovo „ja“ širi daleko izvan tijela. Drugi su opisivali žive, gotovo filmske prizore iz prošlosti i to povijesne scene koje nisu mogli znati. Treći su tvrdili da su vidjeli buduće događaje, ponekad dane ili tjedne unaprijed. Bilo je izvještaja o telepatskom prijenosu slika i simbola na tisuće kilometara udaljenosti, o zajedničkim vizijama, o osjećaju da vrijeme više ne teče linearno, nego se skuplja, širi, preklapa.

Trofimov je kasnije rekao: „Željeli smo dokazati na biološkoj razini ono što je Kozirjev dokazao astronomski. Ako zvijezde mogu djelovati kroz vrijeme, onda i čovjek, koji je također vrsta zvijezde, može.“

U jednom od globalnih eksperimenata stotine ljudi diljem Euroazije istovremeno su pokušavali primiti slike koje su operatori emitirali iz ogledala na Arktiku. Statistika, prema izvještajima istraživača, bila je značajno iznad slučajnosti. Neki su primali informacije čak i prije nego što su one „poslane“ kao da budućnost već postoji i samo čeka da je netko pročita.

Za mainstream znanost to su bile anegdote, sugestije, psihološki artefakti. Za one koji su sjedili unutar spiralnih aluminijskih zidova, to je bilo nešto drugo. Osjećaj da su na trenutak izašli iz linearne rijeke vremena i zagledali se u njezinu cjelinu u prošlost, sadašnjost i budućnost odjednom.

Kozirjevljeva ogledala nisu postala standardni znanstveni instrument. Postala su mit, legenda, predmet žestokih rasprava i tihih pokušaja ponavljanja. No ona su, na svoj način, nastavila ono što je Kozirjev započeo: pitanje može li se tok vremena ne samo mjeriti, nego i naseliti. Može li čovjek, na trenutak, postati suvremenik vlastite prošlosti i vlastite budućnosti.

I ako može što to onda govori o prirodi stvarnosti u kojoj živimo?

RECEPCIJA U ZNANSTVENOJ ZAJEDNICI

Kada je Kozirjev 1958. objavio svoju Uzročnu ili asimetričnu mehaniku u linearnom približenju, nije očekivao ovacije. Znao je da dira u temelje znanstvene paradigme. No ono što je uslijedilo bilo je žešće od znanstvene rasprave već je to bio gotovo ritualni čin odbacivanja.

Godine 1959. polemika je dospjela na stranice Pravde. Vodeći sovjetski fizičari, među njima i nobelovac Igor Tamm, ustali su protiv teorije. Nazvali su je nejasnom, neuvjerljivom, lišenom stroge logike. U siječnju 1960. Akademija znanosti SSSR-a imenovala je posebnu komisiju. Devet uglednih znanstvenika mjesecima je ispitivalo Kozirjevljeve tvrdnje, njegove eksperimente i čak njegove tvrdnje o asimetriji planeta.

Zaključak je bio hladan i konačan:

Teorija nije utemeljena na jasno formuliranim aksiomima. Njezini zaključci nisu izvedeni dovoljno strogim logičkim i matematičkim metodama. Kvaliteta i točnost laboratorijskih pokusa ne dopuštaju pouzdane zaključke. A asimetrija planeta, koju je Kozirjev smatrao jednim od dokaza, nije potvrđena.

Na Zapadu reakcije nisu bile blažе. Britanski fizičari govorili su o „vunenim“ idejama, o teško razmrsivim tvrdnjama. Neki su čak sumnjali u političke motive kao da je teorija vremena kao izvora energije nekako odgovarala ideološkim potrebama. New York Times je izvještavao s oprezom i skepticizmom. Većina je jednostavno slegnula ramenima: zanimljivo, ali neuvjerljivo.

Problem reproducibilnosti ostao je trajna sjena. Efekti koje je Kozirjev mjerio bili su izuzetno mali. Ovisili su o godišnjem dobu, o zemljopisnoj širini, o najsitnijim vibracijama. Drugi istraživači često nisu uspijevali dobiti iste rezultate. A matematički okvir, iako hrabar, ostao je na razini linearnog približenja kao nedovoljno razrađen da bi zadovoljio standarde moderne teorijske fizike.

Ipak, u alternativnim krugovima ova recepcija tumači se drugačije. Kažu da je ustanovljeni poredak uvijek odbijao ideje koje prijete da mu potkopaju temelje. Da je Kozirjev dirnuo u nešto što se nije smjelo dirati: u samu prirodu vremena i uzročnosti. Da su kritike, iako formalno točne, promašile suštinu jer su mjerile novu paradigmu starim mjerilima.

Sam Kozirjev nije se previše branio u javnosti. Nastavio je raditi. Nastavio je mjeriti. Nastavio je vjerovati da će vrijeme, prije ili kasnije, samo potvrditi ono što je on u njemu čuo.

Tako je teorija ostala na rubu: odbačena od akademije, ali nikada potpuno ugušena. Postala je legenda o čovjeku koji je pokušao reći da vrijeme nije samo mjera, nego sila i kojemu je znanstvena zajednica odgovorila da za takvu silu još nema mjesta u jednadžbama.

MODERNI POKUŠAJI INTERPRETACIJE I REPRODUKCIJE

Kozirjev je otišao, ali pitanja koja je postavio nisu nestala. Naprotiv u desetljećima nakon njegove smrti počela su se vraćati u novim oblicima, pod novim imenima, s novim teorijskim odijelima.

Jedna od najutjecajnijih reinterpretacija došla je kroz ideju torzionih polja. Ruski istraživači poput Anatolija Akimova i Genadija Šipova pokušali su ugraditi Kozirjevljeve efekte u širi okvir i to u fiziku u kojoj prostor-vrijeme nije prazno, nego prožeto subtilnim, rotacijskim poljima koja prenose informaciju brže od svjetlosti i bez prijenosa energije u klasičnom smislu. Za njih je „tok vremena“ bio samo jedno od lica torzionog zračenja. Kozirjevljevi žiroskopi, vage i zvjezdani signali postali su dokazi da takva polja postoje i da se mogu mjeriti.

Drugi su išli još dalje. Govorili su o nelinearnostima, o skrivenim varijablama, o non-lokalnosti kvantnog svijeta koja se, možda, proteže i na makroskopske razine. Neki su Kozirjevljeve rezultate povezivali s fluktuacijama vakuuma, s nultom energijom, s idejom da informacija u Svemiru nikada ne nestaje, nego se samo preoblikuje kroz tok vremena. U tim tumačenjima prošlost, sadašnjost i budućnost nisu odvojeni već su oni istovremeno prisutni u nekom dubljem, holografskom sloju stvarnosti.

Bilo je i pokušaja reprodukcije. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih grupa iz Novosibirska, predvođena Irinom Eganovom i Mihailom Lavrentjevom, izvijestila je da je uspjela ponoviti Kozirjevljeva astronomska opažanja. Detektori su opet reagirali na „pravi“ i čak „budući“ položaj zvijezda. Za pristaše to je bila potvrda. Za skeptike je to bio još jedan niz nedovoljno kontroliranih mjerenja.

U novije vrijeme pojavljuju se radovi koji pokušavaju povezati Kozirjevljeve ideje s modelima koherentnosti, s informacijskim poljima, s idejom da je vrijeme mjera brzine kojom se određeni obrasci pretvaraju iz potencijala u očitovanje. Neki govore o „torziono-informacijskim“ strukturama. Drugi traže vezu s biološkim sustavima, sa sviješću, s mogućnošću da ljudski um također interagira s tokom vremena.

Naravno, mainstream fizika i dalje stoji po strani. Većina ovih pokušaja ostaje na marginama i to u specijaliziranim časopisima, na konferencijama alternativne znanosti, u tihim laboratorijima gdje se još uvijek okreću žiroskopi i skeniraju zvijezde. No sama činjenica da se rasprava nastavlja, da se teorija preoblači u nova odijela i ponovno izlazi na svjetlo, govori da Kozirjev nije bio samo usamljeni heretik.

On je postavio pitanje koje se ne da lako zatvoriti: što ako vrijeme nije samo pozornica, nego i glumac? Što ako postoje veze koje ne putuju kroz prostor, nego kroz samo tkivo postojanja?

I dok god to pitanje ostaje otvoreno, bit će onih koji će pokušavati odgovoriti bilo kroz torziona polja, bilo kroz non-lokalnost, bilo kroz nove, još neimenovane jezike kojima ćemo jednog dana možda uspjeti opisati ono što je Kozirjev nazvao hodom vremena.

UTJECAJ NA ALTERNATIVNU ZNANOST, FILOZOFIJU I POPULARNU KULTURU

Dok je službena znanost Kozirjeva uglavnom ostavila na margini, njegove su se ideje tiho, ali uporano širile drugim kanalima i to onima gdje se granice između fizike, filozofije, ezoterije i umjetnosti još nisu stigle potpuno zatvoriti.

U Rusiji i na postsovjetskom prostoru Kozirjev je postao gotovo mitska figura. Njegova teorija vremena ušla je u krugove koji se bave torzionim poljima, informacijskim poljima, sviješću i „suptilnim energijama“. Knjige o Kozirjevljevim ogledalima, dokumentarci o eksperimentima na Arktiku, predavanja o tome kako vrijeme hrani zvijezde i ljudski um je posljedično stvorilo čitavu podzemnu literaturu. Za mnoge tamo on nije samo astronom. On je čovjek koji je dokazao da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno, i da se svijest može kretati kroz taj kontinuum.

Filozofi su ga čitali drugačije. Neki su u njegovoj uzročnoj mehanici prepoznali odjeke drevnih učenja o vremenu kao živom principu od stoika do kršćanskih mistika, od Bergsona do suvremenih procesnih filozofija. Ako vrijeme ima gustoću i tok, ako unosi organizaciju i protivi se entropiji, onda ono nije neprijatelj života, nego njegov saveznik. Neki su išli još dalje i povezivali Kozirjevljev „hod vremena“ s idejom da svijest nije epifenomen mozga, nego nešto što sudjeluje u samom tkivu vremena.

U popularnoj kulturi Kozirjev je dobio svoj drugi život. YouTube je prepun snimki o „Kozirjevljevim ogledalima“ i navodnim putovanjima kroz vrijeme. Dokumentarci miješaju znanstvene tvrdnje s gotovo mističnim svjedočanstvima. U nekim krugovima njegovo se ime izgovara zajedno s imenima Tesla, Reich ili čak drevnih egipatskih svećenika i to kao dio linije onih koji su znali da stvarnost nije onakva kakvom ju prikazuju udžbenici.

Ni hrvatski i regionalni prostor nisu ostali imuni. Članci o Kozirjevljevoj teoriji vremena pojavljuju se na portalima koji se bave alternativnom znanošću i duhovnošću. Predavanja, prijevodi, rasprave na forumima pokazuju da postoji glad za pričom o čovjeku koji je u Gulagu čuo tok vremena i pokušao ga je izmjeriti. Za neke je to potvrda da postoje znanja koja službena znanost još nije spremna prihvatiti. Za druge to je inspiracija da se vrijeme više ne doživljava kao neprijatelj koji nemilosrdno otkucava, nego kao živa rijeka u kojoj se može i plivati.

Tako Kozirjev danas živi dvostruki život. U akademskim časopisima gotovo ga nema. U alternativnim, filozofskim i medijskim krugovima on je i dalje prisutan. Kao podsjetnik da ponekad najdublja pitanja ne dolaze iz centara moći, nego s rubova. I da vrijeme, možda, zaista ima više lica nego što smo spremni priznati.

ŠTO JE OSTALO OD KOZIRJEVLJEVE TEORIJE DANAS?

Prošlo je više od četiri desetljeća otkako je Nikolaj Kozirjev otišao. Njegova teorija vremena nije ušla u udžbenike. Nije postala dio standardnog modela. Nije dobila mjesto među temeljnim konstantama fizike. A ipak nije ni nestala.

Što je od nje ostalo?

Ostala je, prije svega, sama smjelost pitanja. Ideja da vrijeme nije samo pasivna pozornica, nego aktivni sudionik stvarnosti, i danas zvuči uznemirujuće svježe. U svijetu koji se suočava s problemom strelice vremena, s pitanjem zašto entropija raste, s misterijom svijesti i non-lokalnosti, Kozirjevljeva tvrdnja da vrijeme ima gustoću, tok i sposobnost da unosi organizaciju i dalje intrigira. Možda ne kao gotova teorija, nego kao nagovještaj da nešto bitno još nedostaje u našoj slici svijeta.

Ostala je i intuicija o asimetriji. Da uzrok i posljedica nisu savršeno zamjenjivi. Da lijevo i desno nisu puka konvencija. Da tok vremena možda zaista uspostavlja objektivnu razliku između prošlosti i budućnosti na način koji nadilazi puku psihološku iluziju. Te ideje, iako nedokazane u Kozirjevljevom obliku, odjekuju u suvremenim raspravama o fundamentalnoj asimetriji prirode.

No mnogo toga ostalo je i u sjeni.

Laboratorijski efekti, kao promjene težine žiroskopa, utjecaj otapanja soli, sezonske varijacije, nikada nisu stekli status pouzdano reproducibilnih pojava. Premali, preosjetljivi, previše ovisni o uvjetima da bi se proglasili novim zakonom prirode. Astronomski signali s „pravog“ i „budućeg“ položaja zvijezda ostali su kontroverzni; većina znanstvene zajednice ih nije prihvatila. Kozirjevljeva ogledala, unatoč dramatičnim svjedočanstvima, nisu prešla prag anegdotalnog. Matematički okvir ostao je na razini linearnog približenja već kao hrabar, ali nedovršen.

Ipak, u alternativnim i filozofskim krugovima Kozirjev nije mrtav. On živi kao podsjetnik da je moguće misliti vrijeme drugačije. Kao čovjek koji je u najtežim uvjetima usudio tvrditi da zvijezde ne gore samo zbog nuklearnih reakcija, nego zato što ih hrani sam tok postojanja. Kao glas koji je rekao: „Vrijeme povezuje sve nas i sve stvari u Svemiru.“

Danas, kada fizika ponovno preispituje temelje, od kvantne gravitacije do prirode informacije, Kozirjevljeva teorija stoji kao nedovršena skica. Ne kao odgovor, nego kao pitanje koje još uvijek nije potpuno ugušeno. Pitanje može li vrijeme biti više od mjere. Može li biti sila. Može li biti život.

I dok god to pitanje ostaje otvoreno, nešto od Kozirjeva ostaje s nama.

MJESTO KOZIRJEVA U POVIJESTI ZNANOSTI

Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev ne pripada lagodnim stranicama povijesti znanosti. Njegovo ime ne stoji uz Einsteinove jednadžbe ni uz standardni model čestica. Nema svog zakona u udžbenicima. A ipak teško ga je zaboraviti.

On stoji na neugodnom, ali plodnom mjestu: između genijalnosti, tragedije i kontroverze.

Genijalnost se nazire već u mladosti. Čovjek koji je sa sedamnaest godina objavljivao radove o zvijezdama, koji je u dvadesetima predavao relativnost, koji je vidio proširene atmosfere zvijezda i predvidio da Mjesec nije potpuno mrtav i on nije bio običan promatrač. Imao je oko koje je vidjelo dalje od instrumenata. Imao je hrabrost da postavi pitanje koje većina nije htjela čuti: Što ako vrijeme nije samo mjera, nego sila?

Tragedija je došla rano i ostala dugo. Gulag. Deset godina oduzetog života. Ćelije u kojima se nije smjelo ni pogledati nebo. I upravo tamo, u najdubljoj tami, rodila se njegova najsmjelija ideja. Solženjicin je zapisao da se Kozirjev spašavao misleći o vječnom, o zvijezdama i o tome: Što je zapravo tok vremena? Iz patnje je izašao s uvjerenjem da Svemir nije osuđen na toplinsku smrt, jer ga hrani samo vrijeme.

Kontroverza ga je pratila do kraja. Akademija ga je odbacila. Kolege su ga kritizirale. Eksperimenti su ostali sporni. Teorija nedovršena. Za jedne je bio heretik koji je zalutao u mistiku. Za druge je bio prorok kojemu službena znanost nije bila dorasla.

A ipak, više od četrdeset godina nakon smrti, njegovo se ime i dalje izgovara. Ne u glavnim dvoranama kongresa, nego na rubovima znanosti tamo gdje se još smije pitati može li vrijeme imati gustoću, može li prošlost i budućnost postojati istovremeno, može li čovjek na trenutak izaći iz linearne rijeke vremena.

Kozirjev nije pobijedio. Ali nije ni potpuno izgubio. Ostao je kao podsjetnik da znanost ponekad napreduje ne samo kroz dokazano, nego i kroz ono što se usudilo sumnjati u dokazano. Kao lik koji utjelovljuje cijenu koju čovjek plaća kada pokuša proširiti granice onoga što se smije misliti.

U konačnici, njegovo mjesto nije ni u panteonu nepobitnih genija, ni u zaboravu promašenih teorija. Ono je negdje između u onom nemirnom prostoru gdje se genijalnost, tragedija i kontroverza sudaraju i stvaraju pitanja koja još dugo neće utihnuti.

Jer dok god postoje ljudi koji gledaju u zvijezde i pitaju se što ih zapravo hrani, Kozirjev će ostati prisutan. Ne kao odgovor. Nego kao glas koji je jednom rekao da vrijeme možda, samo možda, nije ono što smo mislili da jest.

ETER, TOK VREMENA I TORZIONA POLJA

Još od davnina čovjek je slutio da prostor nije prazan. Da između zvijezda, između atoma, između misli postoji nešto nevidljivo, ali stvarno. Nazivali su ga eterom. Newton ga je trebao da objasni gravitaciju. Maxwell ga je koristio za elektromagnetske valove. Einstein ga je, barem naizgled, uklonio. No ideja nije umrla. Samo se povukla u sjenu i čekala nove riječi.

Kozirjev joj je dao novi jezik.

Njegov tok vremena nije bio klasični eter mirujuće tvari. Bio je nešto življe. Dinamičnije. „Vrijeme je golemi tok koji obuhvaća sve materijalne sustave Svemira, a svi procesi koji se u tim sustavima događaju izvori su koji hrane taj opći tok,“ govorio je. Eter koji nije statičan medij, nego rijeka. Eter koji teče, koji ima gustoću, koji se može zgušnjavati i razrjeđivati, koji hrani zvijezde i možda čak i svijest.

U desetljećima nakon njegove smrti ova se intuicija preobukla u novi teorijski ogrtač i to u torziona polja.

Anatolij Akimov, Genadij Šipov i čitava skupina ruskih istraživača pokušali su matematizirati ono što je Kozirjev nazivao hodom vremena. Predložili su da prostor-vrijeme nije prazno, nego prožeto suptilnim rotacijskim (torzionim) poljima odnosno poljima koja ne prenose energiju u klasičnom smislu, nego informaciju, spin, organizaciju. Polja koja se šire trenutno, bez kašnjenja, baš kao što je Kozirjev tvrdio za tok vremena. Polja koja mogu biti lijeva ili desna, baš kao što hod vremena uspostavlja razliku između lijevo i desno.

U toj slici Kozirjevljevi eksperimenti dobivaju novo tumačenje. Žiroskopi ne mijenjaju težinu zbog greške mjerenja već oni perturbiraju lokalno torziono polje. Otapanje soli ne stvara „vjetar vremena“ metaforički već ono mijenja gustoću torzionog okruženja. Signali s „pravog“ položaja zvijezda nisu anomalija već su oni dokaz da informacija putuje torzionim kanalom, neovisno o svjetlosti.

Neki idu još dalje. Kažu da je ljudska svijest također torzioni fenomen. Da misao nije samo elektrokemijski impuls, nego perturbacija istog polja koje Kozirjev naziva tokom vremena. Da Kozirjevljeva ogledala ne „stvaraju“ alterirana stanja svijesti već da ona samo pojačavaju prirodnu povezanost uma s tim poljem.

Naravno, sve ovo ostaje na rubu. Mainstream fizika torziona polja ne priznaje. Eter je službeno ukopan. No u alternativnim krugovima ova trilogija eter, tok vremena, torziona polja živi kao pokušaj da se vrati ono što je moderna fizika možda prerano odbacila:

- ideju da prostor nije praznina,

- da vrijeme nije puka koordinata,

- i da između materije i svijesti postoji zajednički, živ medij.

Kozirjev možda nije govorio jezikom torzionih polja. No njegov tok vremena, taj „golemi tok koji obuhvaća sve“, zvuči kao da je slutio isti ocean samo ga je nazvao drugim imenom.

I dok god postoje oni koji sumnjaju da je praznina zaista prazna, ta će se ideja vraćati. U novim formulama. Pod novim imenima. Ali s istim starim pitanjem: što ako prostor i vrijeme nisu pozornica, nego živo tkivo u kojem sve od zvijezde do misli sudjeluje?

I za kraj: Usudimo se razmišljati o energetskom toku vremena?