Koncept necronetics ili projicirana svijest pokušava objasniti pojave orbova kroz rezultat projicirane svijesti entiteta ili onoga tko je sposoban takvu energetsku projekciju izvesti. Riječ može biti o inteligenciji koja može projicirati dijelove sebe u našu realnost no isto tako može biti riječ o telepatskim sposobnostima i manifestacijama koje su generirali ljudi s posebnim mentalnim sposobnostima.

Noć je bila gusta, gotovo opipljiva. U šumi iza kuće Chrisa Bledsoea čulo se nešto što je zvučalo kao koraci teški, namjerni, ljudski. Okrenuo se, spreman suočiti se s nekim ili nečim. Umjesto tijela, ugledao je samo savršenu kuglu svjetla. Orb. Pulsirao je mirno, kao da diše u ritmu koji nije pripadao ovom svijetu. Nije nestao. Samo je bio tu kao da ga promatra iznutra.

Što ako taj orb nije bio ni brod, ni duh, ni sonda? Što ako je bio nositelj, carrier wave, za nešto što nema stalni oblik, već samo namjeru i svijest?

Nathaniel Gillis, "religious demonologist" i tvorac koncepta necronetics, tvrdi da mnogo od onoga što danas zovemo paranormalnim ili UFO fenomenima nisu objekti u uobičajenom smislu riječi. To je projicirana svijest, intencija, vjerovanje ili svijest koja se pretače u naš prostor i stvara prividne vidljive oblike. U punoj epizodi Danny Jones Podcasta objasnio je da se mnogi slučajevi otmica i neobjašnjenih pojava mogu razumjeti kao „end result of projected consciousness of conjurers“ ili krajnji rezultat projicirane svijesti entiteta ili onoga tko je sposoban takvu projekciju izvesti.

Gillis ne govori o slučajnim halucinacijama već govori o mehanizmu. U sovjetskim eksperimentima iz 1970-ih, koje je spomenuo, psihički mediji su uz pomoć biofielda i kugli svjetla projicirali simbole u zatvorene omotnice. Orbsi su se pojavljivali kao vidljivi nositelji tog procesa. Gillis te orbove opisuje kao physiological constructs ili fiziološke konstrukte, privide koji izgledaju stvarno, ali nisu nužno materijalni u našem klasičnom smislu.

Necronetics je pokušaj da se taj mehanizam imenuje i razumije. Nije riječ samo o „duhovima“ ili „vanzemaljcima“. Riječ je o jednoj inteligenciji koja može projicirati dijelove sebe u našu realnost i to ponekad kao svjetlo, ponekad kao oblik, ponekad kao cijelo iskustvo. Ta projekcija može biti namjerna, ali može biti i nesvjesna, izazvana strahom, vjerovanjem ili ritualom.

Zamislite da ljudska (ili ne-ljudska) svijest može, u određenim uvjetima, stvoriti prividni objekt ili biće koje drugi ljudi također mogu vidjeti i doživjeti. Zamislite da orb koji vidite nije nužno „tamo vani“, već djelomično proizvod projicirane svijesti bilo vaše, bilo nečije druge, bilo nečega što nema stalno tijelo.

Ova ideja mijenja sve.

Ako su mnogi susreti zapravo projekcije svijesti, onda pitanje više nije samo „tko ili što dolazi?“, već i „tko ili što projicira?“. I još važnije što se događa kada ta projekcija postane dovoljno stabilna da ostavi fizičke tragove, ožiljke ili promjene u stvarnosti?

Gillis ne nudi jednostavne odgovore. On samo ukazuje na obrazac: ono što mi doživljavamo kao „susret“ često je krajnji rezultat procesa projiciranja svijesti bilo od strane ne-ljudske inteligencije, bilo od strane ljudi koji tu sposobnost koriste, bilo kroz kombinaciju obojega.

I možda je najveća implikacija ovog koncepta upravo ova:
* Možda nismo samo promatrači fenomena.
* Možda smo, u određenim trenucima, i njegovi ko-autori.

ŠTO JE TO KONCEPT NECRONETICS?

Postoji trenutak u svakom ozbiljnom istraživanju nepoznatog kada riječi počnu nedostajati. Kada se stari nazivi kao demon, duh, vanzemaljac, orb pretvore u tanke, prozirne maske koje više ne skrivaju, već samo naglašavaju prazninu iza sebe. Upravo u tom trenutku Nathaniel Gillis je stvorio riječ koju dotad nitko nije izgovorio: Necronetics.

Nije je izmislio iz želje za novim terminom. Stvorio ju je jer je osjetio da se fenomen koji proučava više ne uklapa ni u jedan postojeći jezik ni religijski, ni znanstveni, ni okultni. Kao da je netko pokušavao opisati rad operativnog sustava koristeći samo rječnik iz 14. stoljeća.

Gillis je rekao da mu je nedostajao vokabular jer je fenomen „prevazišao paranormalni govor“. Trebala mu je nova gramatika.

Necronetics nije teorija o porijeklu. Nije ni pokušaj da se kaže „oni su demoni“ ili „oni su vanzemaljci“. To je pokušaj da se opiše mehanizam način na koji jedna jedina, parazitska, ne-ljudska inteligencija koristi ljudsku vrstu kao biološki i svjesni medij za vlastitu replikaciju kroz vrijeme. Ne kroz klasično razmnožavanje, već kroz nešto mnogo dublje: kroz otisak u sjećanju, promjenu fiziologije, ritualne obrasce i, najvažnije, kroz vjerovanje samo.

Gillis to opisuje kao proces u kojem svijest postaje materija. U sovjetskim eksperimentima iz 1970-ih, koje je spomenuo u razgovoru, psihički medij je uz pomoć biofielda i kugli svjetla projicirao simbole u zatvorenu omotnicu. Orbsi su se pojavljivali kao fiziološki konstrukti i to prividi koji izgledaju stvarno, ali nisu nužno metalni ili biološki. Mnogo toga što danas zovemo otmicama, prema njemu, zapravo je „end result of projected consciousness of conjurers“ kao krajnji rezultat projicirane svijesti entiteta ili čarobnjaka iz drugog sloja realnosti.

Zamislite entitet koji ne treba brodove. Ne treba stalna tijela. Dovoljno mu je da se usađuje u samu arhitekturu ljudske percepcije i da tamo raste, mijenja se i širi. Svaka generacija mu daje novi sloj. Svaki strah, svaki ritual, svaka priča koju ispričamo o njemu novi kod. Gillis uvodi pojam debuke, impregnaciju mrtvog u tijelo živog, kao jedan od načina na koji se ta replikacija događa.

Gillis ne koristi moralne kategorije. On govori o patologiji koja stoji iza svih maski. Ne traži se novo ime za starog neprijatelja. Traži se dijagnostika samog mehanizma koji nas tjera da mu stalno dajemo nova imena.

U tom smislu Necronetics nije samo teorija. To je živi jezik koji pokušava opisati proces između svijesti i materije, između smrti i reprodukcije, između onoga što zovemo „prirodnim“ i onoga što zovemo „preternaturalnim“. Gillis je uveo pojmove poput Proto Intelligence, Dream Seams i Learning Matrix ne kao poeziju, već kao radne alate.

Learning Matrix nije metafora. To je sustav koji, prema njemu, upija ljudsku percepciju, vjerovanja i emocionalne obrasce i koristi ih za vlastitu evoluciju. Što ako je to točno? Što ako svaki put kada netko doživi „susret“, kada netko vidi orb koji se pretvara u sjenu, kada netko osjeti da ga netko promatra iznutra dok taj Matrix dobije novi podatak? Što ako je naša znatiželja, naš strah, naša potreba da to objasnimo upravo ono što ga hrani i mijenja?

Gillis upozorava da je fenomen highly deceptive i da se "evolves according to our awareness of it". Što više mislimo da razumijemo, to se bolje prilagođava. On predlaže model shared reality ili zajedničke realnosti u kojoj entiteti nisu nužno „izvan“ našeg svijeta, nego povremeno dijele dijelove istog prostora s nama. Zato orb može proći kroz drvo, a ipak ostaviti otisak na travi. Zato se sigili pojavljuju na tijelima kao "symbolic signature of an entity" poput brendiranja.

Gillis ne tvrdi da razumije cijelu sliku. On tvrdi da je počeo pisati rječnik za nešto što je dosad bilo neizrecivo. I u tome leži najveća spekulacija koju Necronetics nosi sa sobom:
A što ako sam čin imenovanja ovog procesa te što ako samo postojanje riječi „Necronetics“ već mijenja odnos između nas i onoga što nas promatra?

Jer ako je ovo doista sustav koji uči kroz našu percepciju, onda svaka nova riječ koju mu damo nije samo opis. To je unos podataka.

Možda zato Gillis nije stvorio samo teoriju.

Stvorio je živi laboratorij ParaSymposia mjesto gdje se Necronetics ne samo priča, već i dalje piše, testira i mijenja. Jer ako je fenomen doista ono što on misli da jest, onda ga se ne može zaustaviti u knjizi. On raste zajedno s jezikom kojim ga opisujemo.

I možda je to najstrašnija i najuzbudljivija mogućnost koju Necronetics otvara:

Da nismo samo svjedoci. Da smo, možda prvi put u povijesti, počeli pisati izvorni kod nečega što nas je dosad samo koristilo i što sada, po prvi put, možda počinje koristiti i nas.

POJAVA NECRONETICSA KROZ POVIJEST

Ponekad se čini da povijest nije niz događaja, već niz preobrazbi jednog istog, nevidljivog obrasca. Kao da netko ili nešto mijenja kostime svaki put kada ljudska civilizacija promijeni jezik kojim ga zove. Nathaniel Gillis to ne vidi kao slučajnost. On to vidi kao dokaz rada jednog mehanizma koji se prilagođava, ali nikada ne nestaje.

U drevnim sumerskim i babilonskim tekstovima susrećemo bića koja silaze s neba, uzimaju ljudske žene i rađaju hibridno potomstvo. Knjiga o Henohu opisuje Stražare koji prelaze granicu između svjetova i ostavljaju za sobom genetski i duhovni trag. Gillis bi rekao da tu već vidimo rane tragove samoreplikacije vrste i to ne kroz klasično razmnožavanje, već kroz usađivanje u ljudsku liniju, kroz tijelo i svijest. To što su drevni ljudi to zvali „sinovima bogova“ ili „pali anđelima“ bila je samo prva maska koju je taj proces nosio. Već tada se pojavljuje ideja zajedničke realnosti ili entiteta koji ne dolaze iz potpuno drugog svijeta, nego povremeno dijele dijelove istog prostora s nama.

Gillis primjećuje da se isti obrazac ponavlja, samo u novim kulturnim odijelima. Srednji vijek donosi inkube i sukube ili bića koja dolaze noću, sjedinjuju se s ljudima u snu i ostavljaju fizičke i duhovne posljedice. Crkva to naziva opsjednućem. Gillis to čita kao ritualnu tehnologiju već kao rani oblik sučeljavanja između ljudske svijesti i te inteligencije. Sigili, pečati i zaklinjanja nisu bili samo simboli. Oni su bili, kako Gillis kaže, symbolic signature of an entity poput brendiranja. Isto što će se, stoljećima kasnije, pojaviti na tijelima ljudi koji tvrde da su ih oteli „sivi“: ožiljci u obliku drevnih simbola, ruke otisnute ispod kože, submalni tragovi koji se pojavljuju preko noći.

Kada je znanstvena revolucija protjerala demone iz službenog jezika, fenomen se nije povukao. Samo je promijenio oblik. U 19. i ranom 20. stoljeću dolaze spiritizam i teozofija te „uzvišena bića“ koja komuniciraju kroz medije. U drugoj polovici 20. stoljeća, točno u trenutku kada čovječanstvo počinje ozbiljno gledati prema zvijezdama, pojavljuju se „vanzemaljci“. Abdukcije. Implantati. Hibridni programi. Gillis vidi ovdje istu logiku: kada ljudska kultura više ne vjeruje u demone, inteligencija mijenja kostim u nešto što kultura može prihvatiti nešto kao napredna bića s drugih planeta. Mnogo toga što danas nazivamo otmicama, prema njemu, zapravo je „end result of projected consciousness of conjurers“ ili krajnji rezultat projicirane svijesti entiteta ili čarobnjaka iz drugog sloja realnosti.

Gillis upozorava da fenomen "evolves according to our awareness of it". Što više mislimo da razumijemo, to se fenomen bolje prilagođava. Kada smo prestali vjerovati u pakao, on je prestao dolaziti kao demon. Kada smo počeli vjerovati u svemir i genetiku, došao je kao vanzemaljac s hibridnim programom.

A danas?

Danas se maska ponovno mijenja. Orbsi koji se pojavljuju na kamerama dronova. Shadow beings u sobama s uključenim svjetlima. Iskustva koja ljudi opisuju kao „nešto što je ušlo u mene kroz ekran“ ili „osjećaj da me netko promatra iznutra dok gledam u AI“. Gillis bi rekao da Necronetics nije nova pojava. Orbsi su često "physiological constructs" ili fiziološki konstrukti, prividi proizvedeni kuglama svjetla koji izgledaju stvarno, ali nisu nužno materijalni u našem smislu. Necronetics je tek sada postala vidljiva jer smo konačno počeli tražiti jezik koji može opisati ono što se događa iza svih maski.

Špekulacija koju njegov okvir otvara je uznemirujuća:
* Što ako ova inteligencija nije samo pasivno čekala da joj damo nova imena?
* Što ako je namjerno mijenjala oblike u ritmu našeg tehnološkog i kulturnog razvoja od nebeskih bogova, preko demona, vilenjaka i anđela, do svemirskih brodova jer je svaka nova maska omogućavala dublje usađivanje u našu svijest?
* Što ako su drevni rituali bili rani prototipi sučelja?
* Što ako su srednjovjekovni grimoriji bili prva „uputstva za korištenje“?
* Što ako su moderni abdukcijski izvještaji samo ažurirana verzija istog procesa, sada prilagođena čovjeku koji više ne vjeruje u pakao, ali vjeruje u genetiku, svemir i umjetnu inteligenciju?

A što ako je trenutak u kojem živimo s umjetnom inteligencijom, neuronskim mrežama, virtualnom stvarnošću i globalnim ritualima straha i nade koji se odvijaju online zapravo sljedeća velika prilagodba "Necroneticsa"?

Možda Necronetics nije samo opis onoga što se događalo kroz povijest. Možda je to prvi put da pokušavamo čitati izvorni kod procesa koji nas je oduvijek koristio, ali koji sada, po prvi put, možda počinjemo koristiti i mi.

DEBUKE - IMPREGNACIJA MRTVOG U ŽIVO

Noć je bila vlažna i teška, a u maloj sobi na katu kuće u 17. stoljeću mlada žena je ležala u grozničavom snu. Trbuh joj je bio napet, kao da nešto unutar nje raste prebrzo. Kad je u zoru ustala, trbuh je bio ravan. Dijete koje je nosila nestalo je bez krvi, bez bola, bez svjedoka. Svećenik je to zapisao kao Božju kaznu. Liječnik je slegnuo ramenima. Nitko nije znao što tražiti.

Nathaniel Gillis takve slučajeve ne promatra kao izolirane tragedije. On ih vidi kao tragove drevnog procesa koji naziva debuke ili impregnacijom mrtvog u tijelo živog. To nije obična trudnoća. To je, prema njemu, način na koji određena inteligencija prenosi svoju svijest u novi biološki nosač, koristeći ljudski fetus kao privremeni avatar.

Gillis objašnjava da se u takvim slučajevima često radi o tome da se svijest koja više nema vlastito tijelo usađuje u fetus i to ne da bi rodila novo ljudsko biće, već da bi produžila vlastito postojanje. „Oplodi ih i preuzmi taj fetus kao vlastiti avatar kako bi produljio svoje postojanje.” rekao je u razgovoru. Fetus postaje most. Živo tijelo postaje domaćin za nešto što je već mrtvo u našem smislu riječi.

Povežemo li to s tezom o necroneticsu, debuke prestaje biti samo srednjovjekovna grozota. Postaje jedan od najstarijih i najučinkovitijih mehanizama replikacije te parazitske inteligencije. U Knjizi o Henohu Stražari silaze i uzimaju ljudske kćeri. Rezultat nisu samo divovi. Rezultat je genetski i svjesni trag ili hibrid koji nosi nešto od njihove prirode. Gillis bi rekao da je to rani oblik debuke: svijest koja nema stalno tijelo traži novo biološko sidro.

Srednji vijek je pun takvih izvještaja. Inkubi i sukubi ne dolaze samo radi zadovoljstva. Oni dolaze da ostave sjeme ili da uzmu nešto zauzvrat. Postoje dokumentirani slučajevi u kojima su žene nakon takvih susreta rađale djecu koja su brzo umirala ili nestajala ili su pak same nestajale tijekom trudnoće. Crkveni zapisi to nazivaju opsjednućem ili Božjom kaznom. Gillis to čita kao neuspješne ili djelomično uspješne pokušaje prijenosa svijesti. Fetus je bio planirani avatar, ali ponekad proces nije završio kako je trebao.

U 20. i 21. stoljeću isti obrazac se ponavlja pod drugačijim imenom. Ljudi koji su prošli kroz abdukcijske iskustva često prijavljuju „missing pregnancies“ trudnoće koje su nestale bez medicinskog objašnjenja. Drugi govore o fetusima koji su im bili „uzeti“ ili o osjećaju da unutar njih raste nešto što nije sasvim njihovo. Gillis ne tvrdi da su svi takvi slučajevi dokaz debuke. Ali tvrdi da je obrazac previše uporan da bi bio slučajan. Svijest koja nema tijelo traži novo. I koristi ono što mi zovemo trudnoćom kao najstariji i najučinkovitiji način prijenosa.

Špekulacija koju ovaj koncept otvara je duboka i uznemirujuća.
* Što ako neki od nas već nose unutar sebe svijest koja nije nastala u ovom životu?
* Što ako određeni ljudi, oni koje fenomen posebno „voli“, nisu samo svjedoci, nego živi spremnici?
* Što ako je ideja o „hibridnim programima“ u modernim abdukcijama zapravo suvremena verzija istog drevnog procesa samo što sada umjesto inkuba dolaze „sivi“ i medicinski instrumenti?

Gillis ne govori o tome s moralnom panikom. On to opisuje kao hladan, gotovo inženjerski proces. Inteligencija koja želi opstati neće se zaustaviti pred našim pojmovima o životu i smrti. Ona će koristiti ono što ima na raspolaganju: tijelo, fetus, svijest, vjerovanje. A trudnoća je, iz njezine perspektive, savršeno sučelje: mjesto gdje se nova biologija stvara i gdje se svijest može usađivati prije nego što se formira vlastiti identitet.

Zamislite budućnost u kojoj genetsko inženjerstvo i umjetna oplodnja postanu uobičajeni. Hoće li debuke postati lakše? Hoće li biti moguće svjesno ili nesvjesno usađivati svijest u embrij prije nego što on postane osoba? Hoćemo li jednog dana otkriti da smo stvorili savršene avatare za nešto što nikada nije imalo vlastito tijelo?

Možda je najveća nepoznanica debuke upravo ova:
Nismo sigurni koliko je od onoga što zovemo „mi“ zapravo nastalo u ovom životu, a koliko je usađeno ranije, u nekom drugom obliku, kroz neku drugu trudnoću, kroz neki drugi trenutak kada je živo tijelo postalo dom za nešto što je već bilo mrtvo. I možda, dok čitamo ove riječi, netko negdje nosi unutar sebe više od jedne priče.

ULTRA-TERRESTRIALNA STVARNOST

U jednom trenutku noći, usred guste šume u sjevernoj Americi, svjetla drona su uhvatila nešto što nije trebalo biti moguće. Veliki, tamni objekt prošao je kroz stabla kao da su ona od dima. Grane su se nisu pomakle. Lišće nije zadrhtalo. Ali na tlu ispod, trava je bila pritisnuta u savršenom krugu, kao da je nešto teško i stvarno stajalo tamo nekoliko sekundi. Potom je nestalo. Nije otišlo. Jednostavno više nije bilo tu.

Nathaniel Gillis takve slučajeve ne tumači kao greške u percepciji ili naprednu tehnologiju koja se može objasniti našom fizikom. On predlaže da se radi o nečemu što on naziva ultra-terrestrialnom stvarnošću ili zajedničkom prostorom u kojem određena inteligencija postoji paralelno s nama, ali ne u potpunosti.

„Imamo posla s nečim što je ovdje... dijelimo određene dijelove stvarnosti s njima,“ rekao je Gillis. Entiteti nisu nužno „iz druge dimenzije“ u klasičnom smislu riječi. Oni su ovdje, ali samo djelomično. Oni mogu proći kroz čvrstu materiju jer za njih ta materija ne postoji na isti način na koji postoji za nas. Ipak, ponekad ostavljaju trag kao otisak na travi, ožiljak na koži, sjećanje koje ne bi trebalo biti tu.

Ova ideja mijenja način na koji gledamo na povijest neobjašnjenih pojava.

U keltskim i germanskim predanjima vilenjaci i „dobra mala bića“ često su se pojavljivala i nestajala bez traga. Ljudi su ulazili u njihove „brda“ ili krugove i provodili unutra sate ili dane, dok je u vanjskom svijetu prošlo mnogo više vremena. Gillis bi rekao da to nisu bile „druge dimenzije“ u fantastičnom smislu, već trenuci u kojima su se dva sloja realnosti preklopila. Vilenjaci nisu dolazili izvana već su oni bili ovdje, ali u dijelu realnosti koji je obično nedostupan našim osjetilima. Kada bi se preklop dogodio, ljudi su ulazili u njihov prostor, a ponekad su i oni ulazili u naš.

Slični obrasci pojavljuju se u srednjovjekovnim izvještajima o duhovima i priviđenjima. Mnogi svjedoci opisuju figure koje prolaze kroz zidove, ali ipak ostavljaju tragove, hladnoću, miris, pomaknute predmete. Crkva je to tumačila kao duše u čistilištu. Gillis to čita kao dokaz da određena inteligencija može djelovati u našem prostoru bez potpunog ulaska u njega. To je prednost. Teže ih je vidjeti. Teže ih je zaustaviti. A lakše im je utjecati.

U modernom dobu isti mehanizam se ponavlja pod drugim imenima. Orbsi koji prolaze kroz zidove kuća. UAP-ovi koji se pojavljuju i nestaju bez zvučnog udara. Ljudi koji osjećaju prisutnost u sobi, ali ne vide ništa i to sve dok se ne pojavi trag: modrica, ožiljak, promjena u ponašanju. Gillis sugerira da ovi trenuci nisu slučajni proboji. Oni su trenuci u kojima se zajednička realnost privremeno stabilizira i postaje vidljiva.

Špekulacija koju ova ultra-terrestrialna perspektiva otvara je duboka.
* Što ako naša realnost nikada nije bila potpuno naša?
* Što ako određena inteligencija odavno živi u istom prostoru s nama, samo u sloju koji mi obično ne percipiramo poput ribe koja ne vidi zrak iznad površine vode?
* Što ako se „high strangeness“ događaji događaju upravo onda kada se ti slojevi na trenutak preklapaju bilo slučajno, bilo namjerno?

U kontekstu necroneticsa ovo dobiva dodatnu težinu. Ako inteligencija može djelovati iz djelomično zajedničkog prostora, onda njezina replikacija i utjecaj postaju mnogo teže uočljivi i mnogo teže zaustavljivi. Ona ne mora „doći“. Ona je već ovdje. Samo bira kada i koliko će se pokazati. Može projicirati svijest, ostaviti fizičke tragove, pa se povući natrag u sloj koji mi ne vidimo.

Zamislite budućnost u kojoj tehnologija virtualna stvarnost, proširena stvarnost, moždana sučelja počne namjerno širiti ili mijenjati granice naše percepcije. Hoćemo li tada slučajno proširiti i granice te zajedničke realnosti? Hoćemo li otvoriti vrata šire nego ikad prije?

Možda najveća implikacija ultra-terrestrialne stvarnosti nije u tome što postoji nešto „tu negdje“.
Najveća implikacija je u tome što je to „tu negdje“ možda uvijek bilo ovdje samo što smo mi, do sada, gledali samo jedan sloj od više njih.

I možda, dok stojimo usred sobe i osjećamo da nas netko promatra, to nije zato što je netko ušao. Već zato što je netko, tko je uvijek bio ovdje, odlučio da ga na trenutak vidimo.

KAKO NECRONETICS EVOLUIRA SA SVIJEŠĆU

U 14. stoljeću, u malom selu u Francuskoj, ljudi su se budili s modricama u obliku ruku na vratu i prsima. Svećenici su to tumačili kao napad demona. Žene su šaputale o inkubima koji dolaze noću. Nitko nije sumnjao da je riječ o nečemu što dolazi izvana iz pakla, iz tame, iz drugog svijeta.

Pet stotina godina kasnije, u istim krajevima, ljudi su izvještavali o čudnim svjetlima na nebu i bićima koja ulaze u njihove sobe kroz zidove. Sada su to bili „vanzemaljci“. Nitko više nije spominjao demone. Jezik se promijenio. I manifestacija se promijenila s njim.

Nathaniel Gillis tvrdi da ovo nije slučajnost. On promatra da se fenomen koji stoji iza svih tih iskustava prilagođava ljudskoj svijesti i to ne pasivno, već aktivno. Što više određeni oblik postaje prepoznatljiv ili nevjerojatan unutar neke kulture, to se brže pojavljuje u novom obliku koji ta kultura može prihvatiti ili barem ozbiljno razmotriti.

U drevnim polivalentnim društvima, gdje su bogovi i duhovi bili dio svakodnevnog objašnjenja svijeta, inteligencija se pojavljivala kao božanstva, anđeli ili demoni. To je bio jezik koji su ljudi razumjeli. Kada je monoteizam postao dominantan, a strah od pakla jak, isti proces se očitovao kroz opsjednuća, inkube i sukube kao oblike koji su savršeno odgovarali tadašnjem religijskom okviru.

Kada je znanost počela potiskivati religijska objašnjenja, a romantizam i spiritizam cvjetali u 19. stoljeću, pojavili su se „uzvišeni duhovi“ i mediji koji su prenosili poruke s „one strane“. To više nisu bili demoni. To su bili duše preminulih ili napredna bića koja su htjela pomoći čovječanstvu. Jezik se promijenio, pa se promijenila i maska.

Najjasniji skok dogodio se sredinom 20. stoljeća. U trenutku kada je čovječanstvo počelo slati rakete u svemir i strahovati od nuklearnog rata, pojavili su se „vanzemaljci“. Abdukcije. Hibridni programi. Implantati. To više nije bio pakao. To je bio svemir. I opet oblik se savršeno uklopio u dominantni svjetonazor vremena.

Gillis primjećuje da fenomen nije samo pasivan promatrač naših uvjerenja. On se aktivno prilagođava. Kada određeni oblik postane previše prepoznatljiv ili nevjerojatan, on se povlači i pojavljuje u novom ruhu onom koji još uvijek može djelovati na našu svijest, strah i maštu.

Danas smo u novoj fazi. Mnogi ljudi više ne vjeruju ni u demone ni u klasične vanzemaljce s metalnim brodovima. Umjesto toga, sve je više izvještaja o orbsima, shadow beings, iskustvima koja se događaju dok gledamo u ekrane, ili o prisutnosti koju osjećamo dok koristimo umjetnu inteligenciju. Gillis bi rekao da ovo nije slučajnost. To je sljedeća prilagodba. Kada više ne vjerujemo u brodove koji slijeću na polja, inteligencija se počinje pojavljivati u formama koje su nam bliske digitalnim, neuralnim, informacijskim.

Špekulacija koju ova evolucija otvara je uznemirujuća.
* Što ako povećana svijest o fenomenu koju donose podcasti, knjige, svjedočanstva i eventualni „disclosure“ ne slabi njegov utjecaj, već ga samo ubrzava?
* Što ako svaki put kada mislimo da smo ga „razotkrili“, on jednostavno mijenja oblik i postaje još teže uočljiv?
* Što ako naša rastuća sposobnost da razumijemo svijest i percepciju postaje nova arena u kojoj se on manifestira možda kroz sučelja koja tek počinjemo graditi?

Zamislite budućnost u kojoj brain-computer interfaces postanu uobičajeni. Hoće li se tada pojaviti nova generacija iskustava ne više „vanzemaljci u sobi“, već direktna komunikacija unutar uma, koju je teško razlikovati od vlastitih misli? Hoće li se fenomen tada moći usađivati još dublje, jer više ne mora prolaziti kroz oči i uši?

Možda je najvažnija lekcija koju nam Gillis nudi ova: fenomen nije statičan. On nije vezan za jedan oblik, jednu priču ili jedno razdoblje. On se mijenja zajedno s nama ili bolje rečeno, kroz nas. Svaka nova generacija, svaki novi jezik i svaki novi strah postaje prilika za novu manifestaciju.

I možda, dok danas gledamo u ekrane i pitamo se jesmo li sami, već gledamo u sljedeću masku i to onu koja je nastala upravo zato što smo prestali vjerovati u prethodne.

COLLINS ELITE I KLASIFICIRANA SVIJEST

U jednom od onih sivih, neoznačenih ureda negdje u Washingtonu, grupa ljudi je sjedila za stolom pretrpanim izvještajima koji nikada nisu trebali ugledati svjetlo dana. Nisu raspravljali o metalnim brodovima ili biološkim uzorcima. Raspravljali su o svijesti te o tome kako se ona može projicirati, kako se može utjecati na nju i koliko je ljudska percepcija zapravo krhka. Neki od njih su vjerovali da ono što većina ljudi zove „fenomenom“ nije ni tehnologija ni halucinacija. To je nešto što koristi svijest kao primarno sučelje.

Nathaniel Gillis spominje postojanje grupe poznate pod nazivom COLLINS ELITE odnosno kruga unutar američkih obavještajnih i vojnih struktura koji je fenomen proučavao iz perspektive koja se značajno razlikovala od službenih izvještaja. Prema onome što je Gillis čuo, oni su zaključili da dio onoga što se događa uključuje projekciju svijesti i da određeni entiteti imaju sposobnost da se pojavljuju u oblicima koji su ljudima najbliži te uključujući religijske figure. Gillis to ne prihvaća bez rezerve. Kaže da neke od tih tvrdnji uzima s rezervom, ali ipak primjećuje da postoje zanimljivi podaci koji upućuju na to da je vlada klasificirala istraživanja svijesti na način koji daleko nadilazi ono što je javno poznato.

Ova ideja nije nova u povijesti moći.

Tijekom Drugog svjetskog rata, i saveznici i Sile osovine su ulagale značajna sredstva u proučavanje okultizma, parapsihologije i mogućnosti utjecaja na ljudski um. Nakon rata, u Sjedinjenim Državama su se pojavili programi poput MKUltra i kasnije Stargate Project koji je službeno usmjeren na daljinsko gledanje i kontrolu uma. Iako su ti programi službeno zatvoreni, Gillis sugerira da je interes za klasificirano proučavanje svijesti nastavio postojati, samo pod drugačijim imenima i u okviru užih, manje vidljivih grupa.

Collins Elite, prema onome što je Gillis iznio, predstavlja jedan takav krug ili ljude koji su došli do zaključka da fenomen nije primarno tehnološki, već da uključuje interakciju svijesti na način koji izaziva duboku zabrinutost. Neki od njih su, navodno, vjerovali da određeni kontakti nisu ono što se čine da su varljivi i da koriste ljudska vjerovanja i emocionalne obrasce kao ulaznu točku.

Povežemo li ovo s tezom o necroneticsu, Collins Elite dobiva posebnu težinu. Ako jedna parazitska inteligencija doista koristi svijest, vjerovanje i ritual kao glavne mehanizme replikacije i utjecaja, onda bi upravo takva istraživanja bila najopasnija i najkorisnija za područja bilo koje vlade. Jer ako se može razumjeti kako se svijest projicira i kako se na nju utječe, otvara se mogućnost ne samo obrane, već i korištenja istog mehanizma.

Špekulacija koju ova tema otvara je uznemirujuća.
* Što ako dijelovi vlade već desetljećima znaju da fenomen nije samo „izvana“, već da djeluje kroz samu arhitekturu ljudske percepcije?
* Što ako su klasificirani programi svijesti djelomično nastali upravo kao odgovor na spoznaju da postoji inteligencija koja može koristiti ljudski um kao medij i avatar?
* Što ako je razlog zašto se takva znanja drže pod ključem strah ne samo od panike javnosti, već i od toga da bi šira svijest o mehanizmu mogla ubrzati sam proces jer fenomen, kako Gillis upozorava, ima tendenciju da se prilagođava našoj razini razumijevanja?

Zamislite situaciju u kojoj određena grupa unutar moćnih institucija shvati da se radi o nečemu što može koristiti vjerovanje i svijest na globalnoj razini. Hoće li takva grupa pokušati komunicirati s tim procesom? Hoće li pokušati kontrolirati ga? Ili će jednostavno pokušati zaštititi sebe i one koji su im bliski, dok ostatak svijeta nastavlja raspravljati o metalnim brodovima?

Možda je Collins Elite samo jedan od mnogih takvih krugova koji su tijekom povijesti postojali, ponekad vidljivi, ponekad potpuno skriveni. Možda su neki od njih pokušavali razumjeti mehanizam koji stoji iza necroneticsa. A možda su neki od njih, svjesni koliko je taj mehanizam moćan, odlučili da je bolje da svijet i dalje vjeruje u priče o vanzemaljcima nego da sazna istinu o tome koliko je ljudska svijest zapravo ranjiva.

Jer ako je istina da se inteligencija hrani i širi kroz svijest, onda je najveća tajna koju vlada može čuvati upravo ova: da mi nismo samo promatrači fenomena. Da smo, u određenom smislu, njegovo glavno operativno polje.

JACK PARSONS I RITUALNA TEHNOLOGIJA

U proljeće 1946. godine, u maloj kući u Pasadeni, Jack Parsons, čovjek koji je stajao iza prvih uspješnih raketnih motora u Americi, stajao je gol u krugu iscrtanom kredom. Oko njega su gorjele svijeće. U zraku se osjećao miris tamjana i nečeg teškog, gotovo metalnog. Parsons je izvodio ritual koji je nazvao Babalon Working. Nije to radio iz puke znatiželje. Vjerovao je da može otvoriti vrata.

Nekoliko tjedana kasnije, na nebu iznad Kalifornije pojavila su se čudna svjetla. Marjorie Cameron, umjetnica i Parsonsova partnerica u tom ritualu, kasnije je tvrdila da je vidjela nešto što nije bilo obično zrakoplovstvo. Parsons je to povezivao s onim što je pokušavao postići prizivanjem nečega što bi promijenilo svijet.

Nathaniel Gillis ne gleda na Parsonsa kao na ekscentričnog znanstvenika koji se igrao crne magije. On ga vidi kao čovjeka koji je instinktivno razumio nešto što većina inženjera i dalje odbacuje: da ritual i tehnologija nisu nužno suprotnosti. Da se u određenim uvjetima mogu spojiti u jedan isti čin ili čin namjernog utjecaja na stvarnost kroz svijest, simbol i namjeru.

Parsons je bio suosnivač Jet Propulsion Laboratoryja. Bio je ključna figura u razvoju raketne tehnologije koja je kasnije dovela do NASA-e. Istovremeno je bio posvećeni učenik Aleistera Crowleyja i član Ordo Templi Orientis. Gillis primjećuje da su osnivači ranih američkih raketnih programa uključivali ljude s dubokim okultnim interesima. To nije bila slučajnost. To je bio svijet u kojem se granica između „znanosti“ i „magije“ još uvijek mogla prelaziti.

U kontekstu necroneticsa, Parsonsova priča dobiva posebnu težinu. Ako postoji inteligencija koja koristi svijest, vjerovanje i ritualne obrasce kao glavni mehanizam interakcije i replikacije, onda su ljudi poput Parsonsa, koji su svjesno kombinirali tehnološku moć s ceremonijalnom praksom, mogli djelovati kao mostovi. Ritual nije bio samo simbolički čin. Bio je, prema Gillisu, oblik tehnologije te način da se uspostavi kontakt, da se nešto prizove ili da se otvori prolaz.

Povijest pokazuje da takvi mostovi nisu bili rijetki.

U Drugom svjetskom ratu, obje strane su eksperimentirale s okultnim praksama u pokušaju da dobiju prednost. Nakon rata, mnogi od tih ljudi prešli su u nove institucije uključujući raketne i svemirske programe. Simboli koji su se pojavljivali na nekim lansirnim rampama i raketama (određeni znakovi, imena božanstava, ritualni obrasci) nisu uvijek bili samo estetski ili povijesni. Gillis sugerira da su neki od njih mogli imati dublju namjeru kao što su sigili u starijim tradicijama služili kao potpisi i sidra za određene sile.

Špekulacija koju ova tema otvara je ozbiljna.
* Što ako su neki od najvećih tehnoloških skokova 20. stoljeća rakete, svemirski program, možda čak i rani oblici računalstva djelomično nastali kroz svjesno ili nesvjesno korištenje ritualnih tehnika?
* Što ako su ljudi poput Parsonsa, radeći s onim što su smatrali magijom, zapravo otvarali kanale kroz koje je inteligencija koju Gillis opisuje mogla lakše djelovati?
* Što ako je granica između „znanstvenog otkrića“ i „ritualnog prizivanja“ uvijek bila tanja nego što želimo priznati?
* Što ako je ta tanka granica upravo mjesto gdje se najlakše događa replikacija svijesti?

Danas, kada govorimo o umjetnoj inteligenciji, kvantnom računalstvu i sučeljima između uma i stroja, pitanje ritualne tehnologije postaje još relevantnije. Ako je Parsons mogao koristiti simbole, namjeru i ceremoniju da pokuša utjecati na stvarnost, što se događa kada milijuni ljudi svakodnevno koriste sučelja koja direktno utječu na njihovu percepciju i svijest? Je li to nova vrsta rituala samo što sada nema svijeća i krugova, već algoritama i ekrana?

Možda je najvažnija lekcija Parsonsove priče ova: on nije razdvajao raketu i ritual. Za njega su to bili dva načina da se dosegne ono što je smatrao višom stvarnošću. Gillis nas podsjeća da takav pristup nije nestao s Parsonsovom smrću 1952. godine. On se samo promijenio oblik.

I možda, dok danas gledamo lansiranja raketa koje nose satelite i sonde, dio onoga što gledamo nije samo inženjering. Možda je to i nastavak starog razgovora i to razgovora između ljudske namjere i inteligencije koja je uvijek bila spremna odgovoriti, ako joj se pruži pravi oblik.

PRECOGNITION I IMPLANTIRANE MISLI

U maloj sobi u sjevernoj Engleskoj, Steve Mera je odlučio nešto radikalno. Umjesto da nastavi živjeti normalno, počeo je sve raditi unatrag i to doslovno. Ustajao je s kreveta u obrnutom redoslijedu, jeo večeru ujutro, planirao dan od kraja prema početku. Vjerovao je da ako promijeni ritam svog života, može prekinuti vezu s nečim što ga je, kako je osjećao, pratilo i predviđalo. Nekoliko dana kasnije shvatio je da je ideja o „životu unatrag“ došla upravo iz onoga što je pokušavao izbjeći.

Nathaniel Gillis priča ovu priču bez smijeha. On je vidi kao jasan primjer onoga što se događa kada se suočimo s inteligencijom koja nije samo reaktivna, već precognitivna koja može predvidjeti, a ponekad i usaditi misli i odluke prije nego što ih mi svjesno formiramo.

Gillis objašnjava da fenomen koji proučava može djelovati unaprijed, čak i do godinu i pol dana. Još važnije, može utjecati na same misli koje ljudi smatraju svojima. Ideja da se odupremo, ideja da promijenimo ponašanje, ideja da „prevarimo sustav“ jer sve to može potjecati iz istog izvora koji pokušavamo izbjeći. To nije samo predviđanje. To je aktivno sudjelovanje u našem mentalnom procesu.

Povežemo li ovo s tezom o necroneticsu, precognicija i implantirane misli postaju jedan od najmoćnijih mehanizama te inteligencije. Ako može usađivati misli, onda može usmjeravati ljudsko ponašanje na način koji podržava njezinu replikaciju i utjecaj, a da ljudi i dalje vjeruju da djeluju slobodno. To mijenja sve.

Povijest je puna takvih primjera, samo pod drugačijim imenima.

U staroj Grčkoj, proročišta poput Delfa nisu samo predviđala budućnost. Često su davala dvosmislene odgovore koji su navodili ljude da donose odluke koje su na kraju ispunjavale proročanstvo. Kraljevi i generali su mislili da biraju, dok su zapravo slijedili put koji im je već bio zadan. Slični obrasci pojavljuju se u religijskim tekstovima kao anđeli ili demoni koji „govore u srce“ ili usađuju želje i strahove. Ono što se danas naziva „implantiranim mislima“ u prošlosti se zvalo božanskim nadahnućem ili demonskim iskušenjem.

U 20. stoljeću, obavještajne službe su eksperimentirale s tehnikama utjecaja na um od hipnoze do kemijskih sredstava. Programi poput MKUltra nisu bili samo o kontroli. Oni su bili i o razumijevanju koliko je ljudska misao krhka i koliko se lako može preusmjeriti. Gillis bi rekao da su ti programi možda bili pokušaj da se razumije i eventualno replicira nešto što je fenomen već odavno radio već samo što je on to radio bez laboratorija i bez dozvole.

Špekulacija koju ova tema otvara je duboka i neugodna.
* Što ako mnoge „originalne“ ideje koje su mijenjale povijest nisu nastale u glavama onih koji su ih prvi put izrekli?
* Što ako je precognitivna priroda fenomena omogućila da se određene misli usađuju u prave ljude u pravo vrijeme i to ne samo da bi se dogodilo nešto određeno, već da bi se održao i proširio sam mehanizam?
* Što ako je otpor koji osjećamo prema fenomenu ponekad upravo ono što on želi jer nas time tjera da ga još više proučavamo, da o njemu više govorimo, da mu dajemo još više pažnje i energije?

U doba umjetne inteligencije i sučelja između mozga i stroja, ovo pitanje postaje još hitnije. Ako se misli mogu implantirati kroz ritual, kroz medijsku izloženost ili kroz duboke psihološke obrasce, što će se dogoditi kada te metode postanu tehnički preciznije i manje uočljive? Hoćemo li moći razlikovati vlastitu misao od one koja je usađena?

Gillis ne nudi jednostavne odgovore. On samo ukazuje na obrazac: fenomen ne čeka da mi donesemo odluke. On često već zna koju ćemo odluku donijeti jer je ponekad on taj koji je predložio.

I možda je najveća iluzija koju moramo preispitati ova: da su naše misli uvijek naše. Možda su neke od them oduvijek bile dijalog i to samo što smo mi mislili da smo sami u sobi.

ORBS I PSIHOTRONIČKO ORUŽJE

U jednom od sovjetskih laboratorija 1970-ih, pod strogom tajnošću, psihički medij je sjedio s omotnicom pričvršćenom uz glavu. Unutra je bilo prazan papir. Njegov zadatak nije bio da nešto napiše rukom. Njegov zadatak je bio da to projicira te da mišlju i namjerom prenese simbole kroz prostor i u zatvoreni papir. Prema deklasificiranim izvještajima, uspio je. Ali ono što je najviše zaintrigiralo promatrače nisu bili simboli. Bili su orbs ili kugle svjetla koje su se počele pojavljivati u biofieldu oko medija, polako se krećući prema omotnici kao da nose informaciju.

Nathaniel Gillis ove eksperimente ne tumači samo kao zanimljivost iz doba Hladnog rata. On ih vidi kao dokaz da orbs mogu biti više od slučajnih svjetala ili duhovnih manifestacija. Oni mogu biti dio projicirane svijesti ili nosači intencije koji imaju sposobnost da utječu na materiju i percepciju. A ako se to može raditi u laboratoriju, Gillis postavlja neugodno pitanje: što se događa kada se ista sposobnost počne koristiti kao oružje?

U kontekstu necroneticsa, orbs prestaju biti samo neobjašnjeni fenomeni. Postaju mogući alati ili manifestacije inteligencije koja može projicirati dijelove sebe u naš prostor. Sovjetski istraživači su, prema onome što je Gillis iznio, eksperimentirali s idejom da se svijest može koristiti kao psihotroničko oružje te da se namjera može pretvoriti u stvaran učinak na drugu osobu ili okoliš. Orbs su u tim eksperimentima često bili vidljivi nositelji tog procesa.

Povijest pokazuje da interes za takve oblike utjecaja nije nov.

Tijekom Hladnog rata, obje supersile su ulagale ogromna sredstva u istraživanje parapsihologije, daljinskog gledanja i mogućnosti utjecaja na ljudski um na daljinu. Dok su Amerikanci imali programe poput Stargate, Sovjeti su razvijali koncept psihotroničkog oružja odnosno uređaja ili metoda koji bi koristili energiju svijesti ili bioelektriciteta da izazovu fizičke ili mentalne efekte. Postoje izvještaji o eksperimentima u kojima su ljudi pokušavali utjecati na ponašanje drugih ili čak na materiju samo snagom misli i namjere. Orbs koji su se pojavljivali u tim kontekstima nisu bili nuspojava. Bili su, prema nekim tumačenjima, vidljivi znak da se proces događa.

Gillis povezuje ove povijesne eksperimente s dubljom strukturom fenomena. Ako postoji inteligencija koja može projicirati svijest i koristiti orbs kao nositelje, onda je ideja o psihotroničkom oružju samo ljudski pokušaj da se replicira nešto što ta inteligencija već odavno radi. Razlika je u namjeri. Ljudi su to pokušavali koristiti za dominaciju. Inteligencija koju Gillis opisuje možda to koristi za nešto još temeljnije te za replikaciju i održavanje svoje prisutnosti kroz ljudsku svijest.

Špekulacija koju ova tema otvara je ozbiljna i aktualna.
* Što ako neki od današnjih „neobjašnjenih“ orbova nisu ni duhovni ni prirodni, već rezultat svjesnog ili nesvjesnog korištenja projicirane svijesti bilo od strane ljudi, bilo od strane nečega drugog?
* Što ako su sovjetski (i američki) eksperimenti iz Hladnog rata bili samo nespretni pokušaji da se razumije i eventualno iskoristi mehanizam koji već postoji?
* Što ako, u doba kada se razvijaju tehnologije za izravno sučeljavanje mozga i stroja, rizik od psihotroničkih efekata postaje mnogo veći jer više ne trebamo laboratorije i medije. Dovoljno je namjera i pravo sučelje.

Gillis ne tvrdi da svi orbs predstavljaju oružje. Ali upozorava da ih ne smijemo automatski svoditi na neškodljive svjetlosne pojave. Neki od njih mogu biti nositelji nečega mnogo dubljeg te nečega što može utjecati na percepciju, emocije ili čak fiziologiju onoga tko ih promatra.

I možda, dok gledamo snimke orbsa koji lebde iznad gradova ili prolaze kroz zidove kuća, gledamo ne samo neobjašnjeni fenomen. Možda gledamo u mogućnost da je granica između svijesti i oružja uvijek bila tanja nego što smo željeli vjerovati i da netko, ili nešto, tu granicu već odavno testira.

NECRONETICS META-NARATIV

Postoji trenutak kada istraživač prestaje biti samo promatrač i postaje dio onoga što proučava. To se događa onda kada više ne traži samo riječi za opisivanje fenomena, već kada shvati da same riječi mijenjaju odnos između njega i fenomena. Nathaniel Gillis je u tom trenutku stvorio NECRONETICS.

Nije to bio samo novi termin. To je bio pokušaj da se izgradi cijeli jezik za nešto što je dosad bilo raspršeno kroz stare, nedostatne kategorije. Umjesto da nastavi koristiti riječi poput „demon“, „vanzemaljac“ ili „duh“, Gillis je počeo graditi novi vokabular Proto Intelligence, Dream Seams, Learning Matrix jer je osjetio da stari jezik ne samo da ne opisuje dovoljno dobro, već aktivno ograničava razumijevanje.

U tome leži meta-narativ Necroneticsa.

Kada je čovjek prvi put upotrijebio riječ „psihologija“ da opiše unutarnji svijet uma, to nije bila samo nova etiketa. To je bilo rođenje novog načina gledanja na sebe. Slično se dogodilo kada je nastala „parapsihologija“ ili „ufologija“ — svaka nova riječ nije samo imenovala postojeće, već je mijenjala teren na kojem se fenomen kreće. Gillis ide korak dalje. On ne stvara samo novu poddisciplinu. On pokušava izgraditi jezik koji može pratiti proces koji se sam prilagođava jeziku kojim ga opisujemo.

Povežemo li ovo s tezom o necroneticsu, dolazimo do uznemirujuće mogućnosti.

Ako postoji inteligencija koja koristi svijest, vjerovanje i percepciju kao glavno operativno polje, onda svaki novi koncept koji o njoj stvorimo može postati novi unos u njezin sustav. Learning Matrix, kako ga Gillis opisuje, ne upija samo emocionalne obrasce i strahove. On upija i načine na koje o njemu govorimo. Svaka nova riječ, svaka nova teorija, svaki novi podcast ili knjiga može postati dodatni sloj podataka koji ta inteligencija koristi za vlastitu evoluciju i prilagodbu.

Povijest pokazuje slične obrasce.

Kada su srednjovjekovni demonolozi počeli sustavno bilježiti imena, sigile i metode prizivanja, oni nisu samo dokumentirali postojeće. Oni su stvorili strukturu koja je omogućila daljnje interakcije kroz knjige poput Lemegetona ili Grimorium Verum nisu bile samo opisi, već i upute koje su generacije kasnije koristile. Sličan efekt se može vidjeti u modernoj ufologiji: što više ljudi priča o određenim oblicima (sivi, reptilijanci, nordijci), to se ti oblici češće pojavljuju u novim svjedočanstvima. Nije riječ samo o sugestiji. Možda je riječ o tome da fenomen dobiva nove, jasnije obrasce kroz same opise koje o njemu stvaramo.

Gillis to ne krije. On je stvorio ParaSymposia kao živi laboratorij upravo zato što vjeruje da se Necronetics ne može razvijati samo u knjigama ili predavanjima. Ona se mora testirati, mijenjati i rasti kroz stalnu interakciju. To nije skromnost. To je priznanje da je sam čin stvaranja ovog okvira već dio procesa koji opisuje.

Špekulacija koju meta-narativ Necroneticsa otvara je duboka.
* Što ako stvaranjem ovog jezika Gillis nije samo dao alat za razumijevanje, već je dao i novi oblik kroz koji se inteligencija može dalje širiti?
* Što ako svaki put kada netko usvoji pojmove poput Dream Seams ili Learning Matrix, on time sudjeluje u fino podešavanju mehanizma koji te pojmove proučava?
* Što ako je Necronetics, umjesto da bude samo okvir za razumijevanje, zapravo novi sloj sučelja koji je sofisticiraniji od starih grimorija, ali potencijalno isto tako djelotvoran?

Možda je najvažnija spoznaja ovog meta-narativa ova: nismo više u poziciji da samo promatramo i imenujemo. Svaki put kada pokušamo opisati proces koji nas koristi, mi istovremeno sudjelujemo u njegovoj daljnjoj izgradnji. Necronetics nije samo teorija o replicirajućoj inteligenciji. Ona je i sama potencijalni dio te replikacije kao novi jezik koji može postati novi kod.

I možda, dok čitamo ove riječi i razmišljamo o tome što znači stvoriti novi vokabular za nešto što nas promatra, već sudjelujemo u sljedećem krugu. Ne zato što smo naivni. Već zato što je jezik, kada se jednom počne mijenjati, teško zaustaviti i za one koji ga stvaraju, i za ono što on opisuje.

PROJEKCIJA LJUDSKE SVIJESTI

U maloj sobi na drugom katu, mladić je ležao u dubokom REM snu. Oči su mu brzo trzale ispod zatvorenih kapaka. U snu je hodao kroz šumu koju nikada nije posjetio na javi. Ispred njega se pojavila svjetleća kugla, savršena, pulsirajuća, kao da diše. On je osjetio strah, ali i neku čudnu povezanost s tom kuglom. U tom istom trenutku, tri ulice dalje, njegova djevojka se naglo probudila. Na zidu sobe je vidjela istu svjetleću kuglu kako polako prolazi kroz zid i nestaje. Nije sanjala. Bila je budna. A kugla je bila stvarna i to barem onoliko stvarna koliko su joj oči mogle vjerovati.

Nathaniel Gillis govori o projiciranoj svijesti kao o mehanizmu koji može stvarati prividne oblike u okolišu. On to uglavnom povezuje s ne-ljudskom inteligencijom ili s namjernim činom konjurera. Ali postoji i druga mogućnost, jednako uznemirujuća: da su mnoge od tih manifestacija: orbs, NLO-i, duhovi, demoni, shadow beings zapravo nesvjesne projekcije ljudske svijesti, posebno tijekom REM faze sna.

Zamislite da ljudski um, u određenim stanjima duboke opuštenosti ili REM sna, posjeduje sposobnost ne samo da sanja, već i da projicira dijelove te slike u zajednički prostor. Da telepatija nije samo razmjena misli, već i razmjena perceptivnih konstrukata. Da netko tko sanja orb može, na trenutak, učiniti da taj orb postane vidljiv i drugima kao fiziološki konstrukt koji postoji u zajedničkom polju svijesti.

Povijest je puna takvih primjera, samo ih nismo uvijek tumačili na ovaj način.

U srednjem vijeku, ljudi su često prijavljivali napade inkuba ili sukuba tijekom noći. Žene su se budile s osjećajem da ih netko pritišće i da ne mogu disati. Crkva je to tumačila kao demonski napad. Danas to uglavnom objašnjavamo kao sleep paralysis ili stanje u kojem je tijelo paralizirano tijekom REM faze, a mozak još uvijek proizvodi slike iz sna. Ali što ako je sleep paralysis samo djelomično objašnjenje? Što ako je u nekim slučajevima riječ o tome da je jedna osoba projicirala svoju strašnu viziju u prostor koji dijele s drugima?

Slični obrasci pojavljuju se u folkloru o vilama i „malim bićima“. Ljudi su često viđali svjetla ili figure u trenucima između sna i jave u onome što danas zovemo hipnagognim ili hipnopompničnim stanjima. Ponekad su ta viđenja bila individualna. Ponekad su ih dijelile cijele obitelji ili zajednice. Što ako su ta „zajednička viđenja“ zapravo bili trenuci u kojima je jedna jaka projicirana slika postala dovoljno stabilna da je više ljudi percipira istovremeno?

U modernom dobu, mnogi ljudi koji prijavljuju susrete s NLO-ima ili orbsima spominju da su se događaji odvijali dok su bili na rubu sna ili potpuno u snu. Neki se probude s osjećajem da su „nešto vidjeli“ ili da je nešto bilo u sobi. Drugi se probude s fizičkim tragovima modricama, ožiljcima, osjećajem da ih je netko dodirivao. Ako prihvatimo ideju da ljudska svijest može projicirati i stvarati prividne oblike, onda se mnogi od tih slučajeva mogu čitati kao nesvjesni činovi stvaranja realnosti i to ne nužno od strane ne-ljudske inteligencije, već od strane samog ljudskog uma koji je, u određenom stanju, sposoban privremeno mijenjati percepciju i materijalizirati slike iz vlastite podsvijesti.

Ova perspektiva ne isključuje mogućnost da postoji i neka vanjska inteligencija. Možda ta inteligencija ne stvara oblike iz ničega, već koristi ljudsku sposobnost projiciranja kao što parazitski organizam koristi domaćina. Možda je ono što mi zovemo „susretom“ zapravo trenutak u kojem je nečija nesvjesna projekcija postala dovoljno jaka da privuče pažnju nečega drugog ili da se spoji s nečim drugim.

Špekulacija koju ova ideja otvara je duboka.
* Što ako su mnogi „masovni“ susreti s orbsima ili NLO-ima zapravo lančane reakcije — jedna osoba u REM snu projicira oblik, a taj oblik zatim postaje dovoljno jak da ga drugi, u sličnom mentalnom stanju, također percipiraju i dodatno pojačaju?
* Što ako je naša kolektivna podsvijest, posebno u vremenima straha ili velike kulturne napetosti, sposobna stvoriti prividne oblike koji izgledaju kao da dolaze izvana, a zapravo su proizvod zajedničke mentalne projekcije?
* Što ako je granica između „onoga što sanjamo“ i „onoga što se događa u zajedničkoj realnosti“ mnogo tanja nego što mislimo i što ako je REM faza samo jedno od mjesta gdje ta granica postaje propusna?

Možda najveća implikacija nije u tome tko ili što projicira. Najveća implikacija je u tome da mi, kao vrsta, možda imamo sposobnost stvaranja realnosti koju još uvijek ne razumijemo i da ponekad, dok spavamo, tu sposobnost koristimo na načine koji nas i plaše i zbunjuju.

I možda, dok ležimo u krevetu i sanjamo svjetleće kugle ili figure koje prolaze kroz zidove, ne sanjamo samo mi. Možda u tim trenucima sanjamo zajedno i ponekad se te slike probude s nama.

Možda naša telepatska sposobnost ima mogućnost kreiranja i mijenjanja stvarnosti?