Bob Lazar postao je poznat 1989. kada je tvrdio da je radio na obrnutom inženjeringu izvanzemaljske tehnologije u tajnom vladinom postrojenju zvanom S-4, za koje je rekao da se nalazi u blizini Područja 51 u Nevadi, SAD. Iznio je te tvrdnje u intervjuu s istraživačkim novinarom Georgeom Knappom koji je emitiran na lasvegaškoj televizijskoj postaji KLAS-TV u studenom 1989. Intervju je od tada postao poznat kao "snimka Boba Lazara" ili "Intervju Boba Lazara iz 1991."

U intervjuu, Lazar je raspravljao o svojim navodnim iskustvima na S-4, gdje je tvrdio da je radio na letjelici vanzemaljskog podrijetla nalik letećem tanjuru. Tvrdio je da je letjelicu pokretao misteriozni element nazvan "Element 115", koji joj je omogućio da proizvede vlastito gravitacijsko polje i postigne nevjerojatne brzine.

Intervju je izazvao mnogo kontroverzi i nagađanja, pri čemu su mnogi ljudi podržavali i opovrgavali Lazarove tvrdnje. Neki su kritizirali Lazarov nedostatak dokaza i nedosljednosti u njegovoj priči, dok su drugi tvrdili da su ga vladini agenti možda diskreditirali ili mu prijetili da šuti o povjerljivim informacijama.

Intervju s Bobom Lazarom iz 1991. postao je značajan dio učenja o NLO-ima i teorija zavjere vezanih uz vladino zataškavanje vanzemaljske tehnologije. Međutim, važno je napomenuti da Lazarove tvrdnje nisu neovisno provjerene i nema znanstvenih dokaza koji bi poduprli postojanje izvanzemaljske letjelice ili Elementa 115 kako je on opisao.

Kao i sa svim izvanrednim tvrdnjama, bitno im je pristupiti s kritičkim i skeptičnim načinom razmišljanja, te oslanjati se na vjerodostojne izvore i istraživanja utemeljena na dokazima. Slučaj Boba Lazara i dalje je predmet rasprave i fascinacije za mnoge entuzijaste i istraživače NLO-a.

Slaba i jaka gravitacijska sila
"Slaba" i "jaka" gravitacija izrazi su koji se koriste za opisivanje relativne snage gravitacijskih sila između tijela. Ovi pojmovi se obično koriste u kontekstu interakcija između subatomskih čestica.

Slaba gravitacija: Slaba gravitacija odnosi se na relativno slabiju silu gravitacije u usporedbi s drugim temeljnim silama u prirodi. U Standardnom modelu fizike čestica, koji opisuje temeljne sile i čestice, gravitacija se smatra jednom od četiri temeljne sile, zajedno s elektromagnetizmom, jakom nuklearnom silom i slabom nuklearnom silom. Među tim silama gravitacija je daleko najslabija. Snaga slabe gravitacije je otprilike 10^36 puta slabija od elektromagnetske sile, koja upravlja interakcijama između nabijenih čestica.

Jaka gravitacija: Jaka gravitacija, s druge strane, nije izraz koji se koristi u istom smislu kao slaba gravitacija. Izraz "jaka gravitacija" ponekad se kolokvijalno koristi za opisivanje ekstremnih gravitacijskih okruženja, poput onih u blizini masivnih objekata poput crnih rupa. U blizini crne rupe, gravitacijska sila postaje toliko jaka da može značajno iskriviti prostor-vrijeme, stvarajući intenzivne gravitacijske sile koje mogu saviti svjetlost i utjecati na objekte u blizini.

U kontekstu fizike čestica, "snažna nuklearna sila" temeljna je sila koja djeluje između kvarkova, građevnih blokova protona i neutrona unutar atomskih jezgri. Jaka nuklearna sila odgovorna je za držanje kvarkova na okupu kako bi formirali te čestice. Ona je najjača od svih fundamentalnih sila i djeluje na vrlo kratkim udaljenostima unutar atomske jezgre.

Ukratko, slaba gravitacija odnosi se na relativno slabu silu gravitacije u usporedbi s drugim fundamentalnim silama, dok se jaka gravitacija često koristi za opisivanje ekstremnih gravitacijskih okruženja poput onih u blizini crnih rupa. Izraz "jaka gravitacija" ne koristi se za opisivanje snage same gravitacijske sile u usporedbi s drugim silama.

Dvije vrste gravitacije A i B
Bob Lazar je u svojim tvrdnjama spomenuo dvije vrste gravitacije. Prema njegovim izjavama, Gravity A i Gravity B dio su pogonskog sustava za koji je rekao da je naišao dok je radio na navodnoj izvanzemaljskoj letjelici u tajnom vladinom objektu u blizini Područja 51.

Gravitacija B, kako je opisao Lazar, normalna je gravitacijska sila s kojom smo upoznati na Zemlji. Ponaša se kao normalna gravitacija i ono je što drži objekte prizemljenima i određuje kako objekti padaju prema površini Zemlje.

S druge strane, kaže se da je Gravity A drugačija i naprednija gravitacijska sila koju proizvodi ili njome manipulira pogonski sustav svemirske letjelice. Lazar tvrdi da je Gravity A "val" ili "puls" koji generira reaktor letjelice i da se koristi za "savijanje" prostor-vremena oko letjelice. Ovo savijanje prostor-vremena, prema Lazaru, omogućuje letjelici da postigne nevjerojatno velike brzine i manevrira na načine koji bi bili nemogući s konvencionalnim pogonskim sustavima. Gravity A je zapravo jaka nuklearna sila koja se nalazi oko elementa 115 te se gravitacijsko polje A pojačava rezonatorima dok se ne poništi djelovanje Gravity B odnosno gravitacije koju poznajemo.

Važno je naglasiti da su Lazarove tvrdnje vrlo kontroverzne i nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima ili znanstvenim istraživanjima. Manipulacija s jakom nuklearnom silom ili Gravitacije A, kako je opisao Lazar, nadilazi naše trenutno znanstveno razumijevanje gravitacije i fizike. Kao takve, glavne strujaške znanstvene zajednice njegove tvrdnje smatraju spekulativnima s nedostatkom znanstvene osnove.

Kako pojačati gravitacijsko polje pomoću elementa 115?
Nema javnih znanstvenih dokaza koji bi poduprli postojanje Elementa 115 koji ima bilo kakva izvanredna svojstva povezana s pojačavanjem jake nuklearne sile, gravitacijskih polja A ili omogućavanjem naprednih pogonskih sustava.

Koncept da se Element 115 koristi kao izvor gravitacijskog polja A za napredne svemirske letjelice iznio je Bob Lazar 1990-ih. Međutim, njegove su tvrdnje vrlo kontroverzne i nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima ili znanstvenim istraživanjem. Element 115, također poznat kao Moscovium, sintetski je element koji je prvi put sintetiziran 2003. i ima vrlo kratko vrijeme poluraspada, što ga čini neprikladnim za bilo kakvu praktičnu primjenu kao izvor energije.

Ideja o pojačavanju jake nuklearne sile, gravitacijskih polja A ili postizanju napredne propulzije pomoću egzotičnih materijala tema je koja spada u područje teorijske fizike i spekulativne tehnologije. Do sada nije otkriven nijedan poznati materijal ili element koji može pojačati gravitacijska polja na način koji bi omogućio praktična putovanja u svemir ili napredne pogonske sustave. Antimaterija je izvor energije koja napaja uređaj koji pojačava djelovanje jake nuklearne sile, gravitacijskog polja A dok se antimaterija dobije raspadom elementa 116 u element 115 i to u reaktoru letjelice.

Važno je odvojiti činjenice od fikcije i osloniti se na znanstveno potvrđene informacije kada se raspravlja o takvim temama. Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze i sve dok ne postoje vjerodostojni znanstveni dokazi koji podupiru te koncepte, treba ih smatrati spekulativnim ili izmišljenim, a ne dokazanom tehnologijom.

Gravitacijski pojačivači za napredne pogonske sustave
Spekulativni pojačivači gravitacije za naprednu propulziju su teorijski koncepti koji predlažu načine za manipuliranje ili pojačavanje gravitacijskih sila kako bi se postigla propulzija. Te se ideje često istražuju u znanstvenoj fantastici i spekulativnim raspravama o naprednom svemirskom putovanju. Međutim, ključno je razumjeti da su ti koncepti trenutno izvan našeg znanstvenog razumijevanja i tehnoloških mogućnosti.

Neke spekulativne ideje o gravitacijskim pojačivačima u naprednom pogonu uključuju:

Egzotična tvar: Neke teorije predlažu da bi se korištenje egzotične materije s negativnom gustoćom energije moglo koristiti za stvaranje efekta gravitacijskog odbijanja. Ta bi se negativna energija suprotstavila normalnoj pozitivnoj energiji materije i stvorila odbojnu gravitacijsku silu.

Gravitacijski valovi: Manipuliranje gravitacijskim valovima, koji su valovi u prostor-vremenu, teoretski bi moglo stvoriti učinak pogona. Međutim, gravitacijski valovi su iznimno slabi, a njihova kontrola za praktičan pogon ostaje značajan izazov.

Gravitomagnetizam: Ovaj koncept uključuje korištenje rotirajućih masa za stvaranje "gravitomagnetskog" polja, koje bi potencijalno moglo utjecati na kretanje obližnjih objekata.

Umjetne crne rupe: Spekulativne ideje predlažu korištenje svojstava crnih rupa, poput njihove snažne gravitacijske sile, za pogon. Međutim, stvaranje i upravljanje umjetnim crnim rupama trenutno je daleko izvan naših tehnoloških mogućnosti.

Kvantna gravitacija: Neke teorije sugeriraju da bi dublje razumijevanje kvantne gravitacije moglo dovesti do otkrića novih načina za manipuliranje gravitacijskim silama, potencijalno omogućavajući napredne pogonske sustave.

Važno je naglasiti da su ovi spekulativni gravitacijski pojačivači trenutno čista pretpostavka i nisu potkrijepljeni nikakvim eksperimentalnim dokazima ili utvrđenim fizikalnim principima. Dok nastavljamo istraživati i širiti svoje razumijevanje svemira, nova otkrića mogu pružiti uvid u prirodu gravitacije i njezine manipulacije. Međutim, za sada te ideje ostaju čvrsto u domeni znanstvene fantastike i teorijske fizike.

Alternativni pogonski sustavi
Napredni propulzijski sustavi su teoretske ili eksperimentalne propulzijske tehnologije koje nadilaze tradicionalne kemijske propulzije koje se koriste u raketama i mlaznim motorima. Namijenjeni su postizanju većih brzina, veće učinkovitosti i potencijalno omogućavanju međuzvjezdanog putovanja. Neki od naprednih koncepata i tehnologija pogona koji su predloženi ili se istražuju uključuju:

Nuklearni toplinski pogon (NTP): NTP koristi nuklearne reaktore za zagrijavanje pogonskog goriva, kao što je tekući vodik, i njegovo izbacivanje pri velikim brzinama za stvaranje potiska. NTP nudi veći specifični impuls (učinkovitost) u usporedbi s kemijskim raketama, što bi moglo značajno smanjiti vrijeme putovanja do udaljenih odredišta.

Ionski pogon: Ionski pogonski sustavi koriste električki nabijene čestice (ione) za stvaranje potiska. Imaju vrlo visok specifični impuls, što znači da mogu postići velike brzine tijekom vremena, ali pružaju nizak potisak i prikladniji su za dugotrajne misije poput istraživanja dubokog svemira.

Solarna jedra: Solarna jedra koriste pritisak fotona sa Sunca za stvaranje potiska. Nude kontinuirano ubrzanje bez potrebe za gorivom, što ih čini prikladnima za misije na velikim udaljenostima.

Pogon antimaterije: Antimaterija je teoretski oblik materije koja anihilira s normalnom materijom kako bi oslobodila energiju. Ako se iskoristi, pogon antimaterije mogao bi dati iznimno visok specifični impuls, ali izazov leži u stvaranju i skladištenju antimaterije u dovoljnim količinama.

Magnetsko jedro (Magnetic Sail): Magnetsko jedro koristi magnetska polja za interakciju sa solarnim vjetrom ili međuzvjezdanim medijem, stvarajući potisak i usporavajući letjelicu.

Nuklearni pulsni pogon (projekt Orion): Koncept iz 1960-ih, projekt Orion je predložio korištenje nuklearnih eksplozija za pogon svemirske letjelice, pružajući veliki potisak za međuplanetarna putovanja.

EmDrive: EmDrive je vrlo kontroverzan koncept koji sugerira da zatvoreni metalni konus, kada se napaja mikrovalovima, proizvodi potisak bez pogonskog goriva. Međutim, smatra se da ovaj koncept narušava očuvanje momenta i nije ga široko prihvatila znanstvena zajednica.

Važno je napomenuti da su mnogi od ovih naprednih koncepata propulzije još uvijek u teoretskoj ili eksperimentalnoj fazi i suočavaju se sa značajnim tehničkim izazovima. Međuzvjezdana putovanja posebno zahtijevaju revolucionarna otkrića u pogonskoj tehnologiji kako bi se prevladale ogromne udaljenosti i vremenski razmaci koji su uključeni.

Istraživanje naprednih pogonskih sustava se nastavlja, a otkrića u tim tehnologijama mogla bi potencijalno revolucionirati istraživanje svemira u budućnosti. Međutim, za sada, kemijske rakete ostaju najpraktičniji i najrašireniji pogonski sustav za većinu svemirskih misija.

Spekulativni pogonski sustavi
Spekulativni pogonski sustavi su teorijski ili izmišljeni koncepti koji nadilaze naše trenutno znanstveno razumijevanje i tehnološke mogućnosti. Te se ideje često istražuju u literaturi znanstvene fantastike, filmovima i drugim oblicima spekulativne fikcije. Iako mogu biti fascinantni i maštoviti, ne temelje se na trenutno poznatim fizikalnim principima ili tehnologiji.

Neki primjeri spekulativnih pogonskih sustava uključuju:

Warp pogon: Proslavljen po seriji "Zvjezdane staze", warp pogon omogućuje svemirskim brodovima da putuju brže od brzine svjetlosti savijanjem ili savijanjem prostor-vremena. Ovaj se koncept temelji na teorijskoj fizici, posebice na ideji "iskrivljenja" prostora kako bi se postiglo putovanje brže od svjetlosti. Za sada, to ostaje samo teoretski i suočava se sa značajnim izazovima, kao što je potreba za ogromnim količinama egzotične materije s negativnom gustoćom energije.

Hipersvemir: Često opisivan u znanstvenoj fantastici, hipersvemir je alternativna dimenzija ili prostor koji omogućuje putovanje brže od svjetlosti. Služi kao prečac kroz normalni trodimenzionalni prostor, omogućujući brzo međuzvjezdano putovanje.

Crvotočine: Crvotočine su teoretski prolazi kroz prostor-vrijeme koji bi mogli stvoriti prečace za duga putovanja kroz svemir. Ulazak u crvotočinu potencijalno bi mogao omogućiti trenutno putovanje između udaljenih točaka u svemiru.

Kvantni vakuumski potisnici: Neki spekulativni koncepti uključuju korištenje energije kvantnog vakuuma ili energije nulte točke za stvaranje potiska i postizanje pogona bez ikakvog pogonskog goriva.

Alcubierre Drive: Nazvan po fizičaru Miguelu Alcubierreu, ovaj koncept uključuje sažimanje prostora ispred letjelice i širenje prostora iza nje kako bi se postiglo putovanje brže od svjetlosti. Oslanja se na negativnu energiju i egzotičnu materiju, za koje se trenutno ne zna da postoje u potrebnim količinama.

Gravitacijska praćka: spekulativni koncept koji uključuje korištenje gravitacijskih sila masivnih objekata poput crnih rupa za "ispucavanje" svemirske letjelice ekstremno velikim brzinama.

Bitno je zapamtiti da su ovi spekulativni pogonski sustavi prvenstveno proizvod kreativne mašte i služe kao fascinantni elementi pripovijedanja. Dok neki od ovih koncepata mogu biti inspirirani teoretskom fizikom, oni ostaju izvan naših trenutnih tehnoloških mogućnosti i znanstvenog razumijevanja. Kako nastavljamo napredovati u znanosti i tehnologiji, neke od ovih ideja mogle bi potaknuti nova istraživanja i postati osnova za buduća otkrića u pogonskim sustavima.

Autor: Chat GPT & Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.