Ekocid je pojam za najteže, masovno uništavanje ili teško oštećenje ekosustava. Riječ je složena kao i „genocid“: eco (okoliš, kuća života) + cidere (ubiti). Ne znači svako onečišćenje, nego štetu koja je teška i istodobno široko rasprostranjena ili dugotrajna.

Pravna definicija koja se danas najčešće koristi:

Neovisno stručno povjerenstvo od 12 međunarodnih pravnika, koje je 2021. sazvala zaklada Stop Ecocide, predložilo je ovu definiciju za eventualni unos u Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda:

„Nezakonite ili bezobzirne radnje počinjene uz znanje da postoji značajna vjerojatnost da će te radnje prouzročiti tešku i ili široko rasprostranjenu ili dugotrajnu štetu okolišu.“

„Bezobzirno“ (wanton) znači svjesno zanemarivanje štete koja je očito pretjerana u odnosu na očekivanu društvenu ili gospodarsku korist. Ne zabranjuje se konkretna djelatnost kao rudarstvo, spaljivanje ili uvoz otpada nego se postavlja prag štete koji se ne smije prijeći.

Je li to već međunarodni zločin?

Još nije. Rimski statut MKS-a poznaje četiri temeljna zločina: genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Uništavanje okoliša u ratu već postoji kao ratni zločin, ali samo ako je šteta „široko rasprostranjena, dugotrajna i teška“ i očito pretjerana u odnosu na vojnu prednost. U mirnodopsko vrijeme zasebnog zločina nema.

U rujnu 2024. Vanuatu, Fidži i Samoa formalno su predložili izmjenu Rimskog statuta. Prijedlog je na dnevnom redu, ali za usvajanje treba konsenzus ili dvotrećinska većina. Do rujna 2026. to još nije prošlo.

Ured tužitelja MKS-a krajem 2025. objavio je politiku kako će postojeće zločine goniti i kad se ostvaruju putem teške štete okolišu. To nije priznanje ekocida kao petog zločina, nego korištenje onoga što statut već dopušta.

Gdje je ekocid već u zakonima?

Vijetnam ima odredbu od 1990., posljedicu rata i Agent Orangea. Više država bivšeg SSSR-a (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Armenija, Kazahstan) ima starije odredbe. Francuska je 2021. uvela délit d’écocide kao tešku i trajnu štetu zdravlju, flori, fauni, zraku, tlu ili vodi, s kaznom do 10 godina. Belgija je 2024. (primjena od rujna 2026.) prva članica EU-a koja je ekocid uvela kao zasebno teško djelo, blisko međunarodnoj definiciji: do 20 godina zatvora za pojedince i visoke kazne za tvrtke. Mauricijus je 2026. preuzeo gotovo doslovno definiciju iz 2021. Revidirana EU Direktiva o kaznenim djelima protiv okoliša (2024.) govori o djelima „usporedivim s ekocidom“ kao otegotnoj okolnosti.

Što hrvatski Kazneni zakon već predviđa?

Hrvatska u Kaznenom zakonu nema zasebno djelo pod nazivom ekocid u smislu definicije iz 2021. Ima, međutim, glavu XX s oko 20 kaznenih djela protiv okoliša. Najvažnija za ovaj slučaj su:
* članak 193. — onečišćenje okoliša (od šest mjeseci do pet godina; do osam ako je ugrožen život ili zdravlje)
* članak 196. — ugrožavanje okoliša otpadom, uključujući nedozvoljeni promet otpadom

USKOK je u slučaju Gospića već otvorio istragu zbog zločinačkog udruženja, teškog kaznenog djela protiv okoliša, krivotvorenja isprava, utaje poreza ili carine i pranja novca. Dakle, postojeći alati se koriste no samo pod drugim imenom.

U kolovozu 2026. ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je uvođenje novog članka 214.a — „osobito teško kazneno djelo protiv okoliša“, koje se „kolokvijalno naziva ekocid“.

Damir Habijan, ministar pravosuđa: „To je nešto što u ovom trenutku u hrvatskim kaznenim propisima ne postoji. (…) Najmanje 10 godina do doživotnog zatvora za ovakva kaznena djela.“

Najavio je i da to djelo ne bi zastarijevalo, te podizanje novčanih kazni za pravne osobe. Izmjene su u javnom savjetovanju; nisu još zakon.

Može li se slučaj Gospić smatrati ekocidom?

Na prosvjedu u Zagrebu 5. rujna 2026. transparenti su glasili „ekocid = spori genocid“. To je politički i moralni argument, ne presuda. Ali usporedba s definicijom iz 2021. nije prazna.

Činjenice: 35.000–37.000 tona otpada, većinom zakopanog, uvezenog iz Italije, Slovenije i Njemačke pod lažnom deklaracijom reciklabilne plastike; dio je medicinski i opasni otpad; potvrđeno onečišćenje tla bakrom (i do sto puta iznad dopuštenog) i antimonom (do 300 puta iznad prirodne razine); u podzemnoj vodi nizvodno pronađeni PFAS tzv. vječne kemikalije koje se gotovo ne razgrađuju. Europol procjenjuje nezakonitu zaradu na najmanje 4 milijuna eura.

Predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša Dušica Radojčić (Možemo) slučaj je izravno nazvala zločinom:
„Ovo je okolišni zločin neviđenih razmjera kojim su ugroženi život i zdravlje ljudi i za koji odgovornost u vidu maksimalnih zatvorskih kazni trebaju snositi svi u lancu, naručitelji, neposredni izvršitelji, oni koji su potpisivali dokumente, oni koji su svjesno zatvarali oči…“

Ministrica Marija Vučković ne koristi riječ ekocid, ali priznaje težinu:
„Građani su s razlogom zabrinuti jer je riječ o teškom kaznenom djelu protiv okoliša s dugotrajnim posljedicama.“

Po težini (heterogeni opasni otpad, teški metali) i trajanju (PFAS u kršu) slučaj ulazi u raspon o kojem se u raspravi o ekocidu govori. Po pravu to još nije ekocid: MKS nema nadležnost nad mirnodopskim slučajem u Hrvatskoj, a hrvatski zakon tek najavljuje takvo djelo. Iskopavanje vreća ne briše ono što je već ušlo u podzemlje i zato je riječ o šteti koja može trajati naraštajima, što je točno ono što definicija zove „dugotrajnom“.

Problem ilegalnog odlaganja otpada

Ilegalno odlaganje u Hrvatskoj nije pojedinačni incident, nego dugotrajan i slojevit problem: od tisuća manjih divljih deponija do organiziranog prekograničnog uvoza opasnog otpada pod lažnim deklaracijama. U rujnu 2026. tema je dosegnula vrhunac zbog Gospića i prosvjeda desetaka tisuća ljudi u Zagrebu.

Radojčić je za Deutsche Welle rekla da je „Pandorina kutija tek otvorena“ i da Hrvatska ima već desetak sličnih slučajeva u novije doba. Dodala je:
„HDZ-ova politika dovela je do toga da maltene u svakom selu imamo ilegalno odlagalište otpada i u sustavu, koji je stvorio HDZ, ne postoji način da se to spriječi i na pravi način sankcionira.“

Slučaj Gospić

Na prostoru bivšeg PPK Velebit otkriveno je oko 35.000–37.000 tona otpada. U veljači 2025. uhićeno je 13 osoba; dva glavna osumnjičenika Europol smatra visokovrijednim ciljevima. Istragu vodi USKOK. Premijer Andrej Plenković kaže da je najveći problem zakopani pepeo i to 32.000 do 33.000 tona.

Plan sanacije, prema njemu, kreće od teze da sve treba otići iz Gospića:
„Ono što je opasni otpad otići će prema nekim spalionicama u inozemstvo, a ovaj dio koji je neopasni otpad bit će zbrinut na uobičajeni način. (…) Sve bi trebalo biti prekriveno najkasnije do 12. ili 13. listopada.“

Istodobno tvrdi da pitka voda iz javne opskrbe jest ispravna i da „nema nikakve stvarne ugroze“, a da neki „ovu situaciju zlorabe“. Građanske inicijative to oštro odbacuju. Inicijativa „Gospić je naš dom“ poručila je premijeru:
„Pisali smo vam četiri puta, šutjeli ste 18 mjeseci. (…) Prekrivanje zbog kiše tri godine kasnije nije rješavanje problema opasnog otpada zakopanog u krškoj ličkoj zemlji.“

Na prosvjedu je Željka Šikić rekla:
„Ja sam ona koju ste osudili na pakleni život pokraj tona i tona opasnog otpada, kao i mnoge svoje ljude u ovoj predivnoj zemlji.“

Vjekoslav Bušić iz iste inicijative:
„Ovdje su svi u čitavom sustavu zakazali i mora da se utvrdi tko je odgovoran.“

Hrvatska nema odlagalište opasnog otpada ni energanu. Vučković je rekla da je Ministarstvo slalo upite na desetke adresa u Europi i to najprije 15, zatim još 32 spalionice i 30 odlagališta. Priznala je i rizik krša:
„Postoji opasnost od bržeg širenja. To je sve točno.“

Šteta koja ostaje: PFAS, tlo i voda

Iskopavanje vreća uklanja izvor, ali ne i ono što je već procurilo. PFAS se u prirodi gotovo ne razgrađuju, putuju vodom i mogu se nakupljati u organizmu. Geotehnički fakultet utvrdio je onečišćenje tla i podzemne vode. Službena ispravnost vodovoda u samom Gospiću zasad stoji, ali 57 posto ispitanika u RTL-ovu istraživanju ne vjeruje nalazima HZJZ-a o vodi i tlu. To nepovjerenje dio je šire slike: 77 posto građana izuzetno je zabrinuto zbog ilegalnog opasnog otpada; najviše u Gorskoj i središnjoj Hrvatskoj. Većina krivi Ministarstvo, Vladu i lokalne vlasti.

Tisuće divljih odlagališta

Sustav ELOO omogućuje građanima prijavu. Do kraja 2025. zabilježeno je više od 20.000 prijava, dominantno građevinski, glomazni i miješani komunalni otpad. Zagreb čini veliku većinu. Komunalni redari uklonili su otpad s dijela lokacija; kazne su rijetke kad je počinitelj nepoznat. Istraživanje 2025./2026. pokazalo je da samo 8 posto onih koji primijete ilegalno odloženi otpad to i prijavi; više od 90 posto nije čulo za ELOO.

Službeno gospodarenje i dalje zaostaje

U 2024. nastalo je oko 1,88 milijuna tona komunalnog otpada (486 kg po stanovniku). Stopa odlaganja bila je oko 51 posto, recikliranje oko 37 posto. Cilj smanjenja odlaganja biorazgradivog otpada nije postignut. Na aktivnim odlagalištima odloženo je oko 1,61 milijun tona svih vrsta otpada. Najveće količine idu na Diklo (Zadar), Jakuševec (Zagreb) i Karepovac (Split). Hrvatska je daleko od EU cilja: do 2035. najviše 10 posto na odlagališta, 65 posto reciklirati. CGO-ovi se grade, ali sporije od plana.

Povijesne crne točke

Plan gospodarenja otpadom 2023.–2028. predviđa sanaciju 14 prioritetnih lokacija, s procijenjenim troškom od 274 milijuna eura. Među njima su jama Sovjak kod Rijeke, bazeni crvenog mulja u Obrovcu, šljaka u Kaštelanskom zaljevu, plaža Kosica (azbest iz Salonita), fosfogips Petrokemije Kutina, kninske lagune, praonica vagona u Botovu te novije lokacije: Gospić, Poznanovec, Samobor, Benkovac, Pazin i Lovinac. U potpunosti je sanirana samo jedna veća lokacija (Biljane Donje). Fond je u posljednjih nekoliko godina sufinancirao više od 220 manjih divljih odlagališta (oko 24 milijuna eura). U 2026. osigurano je dodatnih 3 milijuna eura.

Zašto se to događa?

Slab nadzor i regulatorne rupe: od 2019. uvoznici više nisu dužni unaprijed najaviti pošiljku Inspektoratu; nadležnosti su podijeljene između inspektorata, carine i policije. Većina nezakonitih pošiljki otkriva se tek kod operatora, ne na granici. Nedostaje infrastruktura za vlastiti, osobito građevinski i opasni otpad. Legalno zbrinjavanje je skupo; ilegalno donosi visoku zaradu uz nizak rizik. Hrvatska se pojavila na balkanskoj ruti za otpad. Radojčić je upozoravala da je Italija poznata po skupinama koje izvoze otpad „u zemlje u kojima je nadzor loš. Poput Hrvatske.“

Vučković tvrdi da Ministarstvo nije napravilo propust i da je tempo sanacije bio vezan uz istražni postupak. Oporba i građani odgovaraju da su institucije godinama gledale, da su dozvole izdavane i da je sustav podešen za prebacivanje odgovornosti.

Što se poduzima?

Fond i Ministarstvo vode nabave za prekrivanje, odvoz vreća i zakopani otpad. Najavljene su izmjene Zakona o gospodarenju otpadom (stroži uvjeti za dozvole) i Kaznenog zakona (ekocid, veće kazne, mogući doživotni zatvor). EU uredba o prekograničnom prometu otpada (DIWASS) trebala bi pooštriti praćenje.

Zaključak

Ekocid je pojam za najtežu štetu prirodi, pravno još u nastajanju. Nije sinonim za svako divlje odlagalište. Ali masovno zakopavanje opasnog otpada, onečišćenje krša i pojava PFAS-a točno su vrsta štete o kojoj ta rasprava govori. Hrvatska slučaj zasad goni postojećim člancima o okolišu i organiziranom kriminalu, a istodobno najavljuje da će riječ ekocid unijeti u zakon.

Sanacija će biti skupa i duga. Sprječavanje novih slučajeva traži stroži nadzor uvoza, infrastrukturu za vlastiti otpad i kažnjavanje koje nije samo najava nakon što se tisuće tona već nađu pod zemljom. Problem nije nov. Gospić i prosvjed 2026. prvi su ga pretvorili u nacionalnu temu i u pitanje može li država, osim što čisti posljedice, kazniti one koji su svjesno riskirali slom dijela ekosustava.