Jedna rečenica iz Bleda, dvije države i kompanija koja već 17 godina stoji između njih. Kad Péter Magyar na marginama Bledskog strateškog foruma kaže da je Budimpešta spremna “otvoriti novo poglavlje” s Hrvatskom, u Zagrebu se čuje nešto drugo. Čuje se INA. Nije to čudno. Već više od desetljeća svaka promjena tona iz Budimpešte u hrvatskoj javnosti prolazi kroz isti filter: hoće li MOL prodati udio, hoće li se upravljačka prava vratiti, hoće li nacionalna naftna kompanija opet biti hrvatska.

Ono što se 31. kolovoza 2026. stvarno dogodilo manje je od naslova, a više od ničega. Magyar i Andrej Plenković kratko su razgovarali. Dogovorili su da ministri vanjskih poslova i gospodarstva krenu u razgovore o odnosima INA-e i Mola. Magyar je zatim rekao:

“Spremni smo razgovarati. Naravno, svatko će braniti svoje nacionalne interese, ali to je normalno. No svi shvaćamo da postoji prilika za novo poglavlje između dviju država.”

To je cijeli događaj. Od te rečenice, i od političke činjenice da Viktor Orbán više nije premijer, sada se gradi priča o povratku INA-e. Špekulirajmo dakle pošteno: što ta rečenica može, a što ne može nositi.

Što je INA danas, a ne što je bila 2003.

INA nije samo brend na crpki. To je kompanija u kojoj MOL drži 49,08 posto dionica, hrvatska država 44,84 posto, a ostatak mali dioničari. Brojke same po sebi ne objašnjavaju spor. Objašnjavaju ga upravljačka prava iz 2009., kad je izmjenom dioničarskog ugovora MOL dobio operativnu kontrolu iako nije prešao 50 posto.

Plenković tu privatizaciju više ne pakira u diplomatski jezik. U travnju 2026. rekao je da je prodaja INA-e MOL-u bila “najveća strateška pogreška” i “lekcija naučena zauvijek”. Dodao je da se, što se njega tiče, nacionalne energetske kompanije više neće prodavati. Istodobno je priznao i granicu vlastite politike: Zagreb je MOL-u već iskazao namjeru otkupa, “jasno artikuliranu i adekvatno evaluiranu”, a mađarska strana “nije pristala” i tražila je “nešto na što se nije moglo pristati”.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar u travnju 2026. bio je još izravniji:

“Naša ponuda za otkup dionica INA-e je na stolu, međutim ona mora biti po komercijalnim uvjetima. Mi moramo odgovorno raspolagati sredstvima naših građana.”

Dakle: Hrvatska nije tek sada “otkrila” temu. Ponuda postoji. Problem nije bio u tome što Zagreb šuti, nego u tome što Budimpešta pod Orbánom nije htjela slušati.

Zašto Magyarova rečenica zvuči više nego što jest?

Magyar nije slučajan sugovornik. Došao je na vlast 9. svibnja 2026., nakon što je Tisza prekinula 16 godina Fidesza. Član je obitelji Europske pučke stranke, kao i HDZ. Plenković je to odmah pročitao kao priliku za “novi početak”. U lipnju su se na marginama europskog samita dogovorili i za bilateralni susret “u Zagrebu ili Budimpešti u sljedećim mjesecima”.

U Bledu je Plenković ponovio okvir:

“Jedna je tema u biti, a to su odnosi Ine i Mola, koji su sputali odnose Hrvatske i Mađarske. Ti bi odnosi inače trebali biti na puno višoj razini… Mislim da smo u poziciji da nastojimo riješiti to pitanje i onda ići naprijed.”

To je politički pomak. Nije trgovački. Magyar nije rekao da MOL prodaje. Nije rekao da predaje upravljačka prava. Nije rekao ni da će izručiti Zsolta Hernádija, predsjednika uprave MOL-a, za kojim Hrvatska ima europsku tjeralicu. Na to pitanje odgovorio je ovako:

“Već sam odgovorio na vaše pitanje time da postoji šansa za otvaranje novog poglavlja između Hrvatske i Mađarske. Obje zemlje imaju domaću zadaću. To je moj odgovor.”

U ožujku 2026. sud u Budimpešti odbio je priznati hrvatske osuđujuće presude protiv Hernádija. Ta odluka stoji. Magyar je nije ukinuo. Tko od jedne forumaške rečenice pravi predaju INA-e, preskače baš ovaj dio.

Pravna pozadina koju špekulacija voli zaboraviti

INA nije samo politički spor. To je hrpa presuda.

Jedna linija ide u korist MOL-a: arbitraža iz 2022. i kasnije američko priznanje te odluke. Hrvatska je, s kamatama i troškovima, ostala pred obvezom koja se u 2026. spominjala u rasponu od otprilike 236 do 286 milijuna dolara. Druga linija ide u korist Hrvatske: u svibnju 2026. tribunal je odbio MOL-ov zahtjev i naložio mu plaćanje oko 775.000 eura troškova.

Obje stvari mogu biti istodobno točne. Zato je “povratak INA-e” loš slogan. Realniji paket izgledao bi ovako: cijena dionica, upravljačka prava, status odštete, status Hernádija i budućnost riječke rafinerije. Nitko u Bledu nije otvorio svih pet točaka. Otvoren je samo razgovor.

Bivši diplomat Božo Kovačević za Deutsche Welle u travnju 2026. rekao je ono što politički naslovi ne vole:

“Ideja o vraćanju INA-e je iluzorna, a ključni problem s tim poduzećem ionako se tiče upravljanja njime, s obzirom na način stjecanja vlasništva, odnosno upravljačkih prava.”

Ta rečenica i dalje bolje opisuje realno stanje od šekulacija koje kruže po web portalima.

Gdje špekulacija ima tlo, a gdje nema?

Ako se već špekulira, treba razdvojiti tri razine:

Prva, realna. Odnosi se odmrzavaju. Ministri se dogovaraju. Plenković i Magyar najavljuju susret. Energetska suradnja kroz Janaf, LNG na Krku, interkonekcije što postaje politički lakša tema nego pod Orbánom. To nije povratak INA-e. To je prestanak hladnog rata oko INA-e.

Druga, moguća, ali teška. Kompromis. Hrvatska plati dio onoga što joj arbitraže nameću. MOL pristane na izmjenu načina upravljanja, investicijski plan za Rijeku i Sisak, možda i postupno smanjenje utjecaja. Države proglase “novo poglavlje”. Kompanija ostaje mješovita. Zagreb dobiva više nadzora, ali ne i “povratak”.

Treća, filmska. MOL proda 49,08 posto. Hrvatska plati komercijalnu cijenu. Upravljačka prava padaju. Hernádi prestaje biti diplomatska prepreka. INA se vraća “kući”. Za tu verziju zasad nema ni jednog korporativnog signala. MOL INA-u nije uzeo da bi ju vratio čim se u Budimpešti promijeni premijer. Uzeo ju je kao imovinu: crpilišta, maloprodaju, položaj u regiji. Mađarska država je početkom rujna 2026. preuzela natrag više od 15 posto dionica samog MOL-a nakon gašenja fondacija. To jača, a ne slabi, državni interes da MOL ostane velik.

Šušnjar je u proljeće spomenuo “paritete” slične transakciji u Srbiji. To je jedini javni trag kako Zagreb zamišlja cijenu. Nije to ponuda koju je MOL prihvatio. To je orijentir. Bez MOL-ova “da”, orijentir ostaje orijentir.

Što bi se moralo dogoditi da špekulacija prestane biti špekulacija?

Tri stvari, redom.

Prvo, da MOL ili mađarska vlada kažu da je paket na prodaju, a ne samo “na razgovoru”.

Drugo, da se pojavi broj: valuacija koju obje strane priznaju.

Treće, da se odvojeno riješi pitanje kontrole. Jer kupiti 49 posto, a ostaviti stari dioničarski ugovor iz 2009., znači platiti skupo za isti spor.

Dok toga nema, Magyarova rečenica ostaje točno ono što jest: diplomatski otvor nakon smjene vlasti. Web portali špekuliraju, a ista metoda može proizvesti i ovaj tekst. Razlika je samo u tome hoće li se priznati da se od jedne izjave gradi cijeli luk.

Plenković želi riješiti “jednu temu” da bi ostale teme trgovina, turizam, manjine, energija mogle rasti. Magyar želi pokazati da Mađarska više nije Orbánova tvrđava prema susjedima. INA je u toj igri i imovina i simbol. Simboli se lako stavljaju na stol. Imovina se teže predaje.

Zato, ako već špekuliramo o povratku INA-e, poštena završna rečenica glasi ovako: razgovor je počeo, prodaja nije. Tko to dvoje zamijeni, ne piše o INA-i. Piše o želji da Ine konačno prestane biti priča koja se u Hrvatskoj reciklira svaki put kad netko u Budimpešti promijeni ton.

ZAŠTO HRVATSKA TREBA VLASNIŠTVO NAD INA-om?

Nije riječ o nostalgiji za državnom firmom. Riječ je o tome tko odlučuje kad nestane jeftine nafte i kad se granice zatvore.

Na Badnjak 2016. Andrej Plenković izašao je pred kamere s odlukom koju od tada ponavlja u različitim formulacijama. Hrvatska, rekao je, namjerava otkupiti cijeli MOL-ov udio u INA-i. Obrazloženje nije bilo ideološko. Bilo je strateško.

“U kontekstu nacionalnih interesa i energetske sigurnosti Hrvatske, INA nam je strateška nacionalna kompanija.”

Deset godina kasnije ta rečenica i dalje stoji, a kompanija i dalje nije hrvatska. MOL drži 49,08 posto dionica i upravljačka prava. Država ima 44,84 posto. To nije partnerstvo ravnopravnih. To je arhitektura u kojoj manjinski vlasnik na papiru može biti većinski vlasnik u praksi.

Pitanje zato nije “voli li Hrvatska INA-u”. Pitanje je zašto država koja uvozi većinu energije uopće smije prepustiti jedinu integriranu naftnu kompaniju tuđem upravljačkom centru.

Energetska sigurnost se ne nalazi u dioničarskom ugovoru

Hrvatska nije energetski otok. Profesorica Đula Borozan s Ekonomskog fakulteta u Osijeku podsjetila je da oko 54 posto raspoložive energije dolazi iz uvoza, a da je energetska uvozna ovisnost 2022. dosegla 60,3 posto i pokazivala tendenciju rasta. U ukupnom uvozu dominiraju naftni derivati, plin i sirova nafta.

Još oštrije to kaže Marijan Krpan, predsjednik Uprave Agencije za ugljikovodike:

“Hrvatska nema alternative, moramo krenuti izvan granica zemlje po naftu želimo li osigurati dovoljne količine derivata za vlastito tržište i smanjiti ovisnost o uvozu.”

I dodaje podatak koji objašnjava cijelu raspravu: Hrvatska i dalje uvozi više od 80 posto nafte i 75 posto plina. Domaća proizvodnja, kaže, “ni približno nije dovoljna”.

INA je 2025. proizvela 463.685 tona nafte i 588,25 milijuna kubičnih metara plina, na 39 naftnih i 27 plinskih polja. To nije zanemarivo. Ali nije ni samodostatnost. Štern procjenjuje da stara slavonska, podravska i moslavačka polja pokrivaju oko petine potreba. Ostatak mora doći brodom, cijevi ili tuđom odlukom.

Vlasništvo nad INA-om zato nije romantika “naše nafte”. To je pitanje tko odlučuje što će se dogoditi s onim malo resursa što Hrvatska ima i tko odlučuje hoće li se u Rijeci prerađivati nafta za hrvatsko tržište ili će derivati stizati iz tuđih rafinerija.

Rijeka je argument koji se ne može izvesti u Budimpeštu

Sisak više ne prerađuje naftu. Ostala je Rijeka. U ožujku 2026. INA je obilježila dovršetak nadogradnje riječke rafinerije, ulaganje od gotovo 700 milijuna eura kao najveću pojedinačnu investiciju u povijesti kompanije. Novo postrojenje za teške ostatke diže kapacitet prema četiri milijuna tona godišnje i, prema INA-i, povećava udio dizela u proizvodnji za oko 30 posto.

U 2025. rafinerija je, tvrdi kompanija, radila s dostupnošću većom od 96 posto i najvećom preradom sirove nafte od 2010.: 3,7 milijuna tona goriva, uključujući 972.000 tona benzina i 1,45 milijuna tona dizela. Cjelokupna domaća sirova nafta prerađena je u Rijeci. Nije izvezena.

Goran Pleše, operativni direktor prerade i maloprodaje, rekao je da modernizacija jača “dugoročnu energetsku neovisnost i sigurnost opskrbe”. To je točno pod uvjetom da netko tko sjedi u Zagrebu može reći da Rafinerija nafte Rijeka ostaje prioritet hrvatskog tržišta, a ne karika u MOL-ovoj regionalnoj mreži.

Jer upravo tu nastaje politički rizik. MOL ima rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj. Kad se zatvori ili uspori hrvatski pogon, derivati se mogu uvoziti. Hrvatska to već proživjela u fazama kad je prerada padala, a zemlja postajala ovisnija o uvozu goriva. Vlasništvo bez kontrole znači da odluka o Rijeci nije samo tehnička. Ona je i geopolitička.

Plenković je u rujnu 2025., nakon iskustva energetske krize, rekao:

“Pogrešno je bilo prodavati udjele u INA-i, pogotovo nakon iskustva s energetskom krizom.”

I odmah dodao granicu: Hrvatska “nije u poziciji da plati nešto pet puta više”. Ako MOL proda “po normalnoj cijeni kupit ćemo”.

To je srž državnog argumenta. Ne kupovati po svaku cijenu. Ali ni ostaviti jedinu rafineriju i domaću proizvodnju u režimu u kojem hrvatska vlada može savjetovati, a ne odlučivati.

Infrastruktura koju Hrvatska ima i kompanija koju nema

Hrvatska nije bez karata. Ima Janaf. Ima LNG terminal na Krku. Ima plinske interkonekcije. Plenković je u travnju 2026. tvrdio da je diversifikacija pravaca opskrbe plinom i naftom prema srednjoj i istočnoj Europi “strateška odluka koja je potpuno izmijenila prethodno potpuno ovisnu energetsku situaciju o ruskim fosilnim gorivima”.

To je hrvatska prednost prema Mađarskoj i Slovačkoj. Politico je uoči mađarskih izbora opisao kako Zagreb nudi Adria cjevovod kao alternativu ruskoj nafti, a odnosi s MOL-om i dalje opterećuju tu ponudu. Energetska infrastruktura je hrvatska. Integrirana naftna kompanija koja tu infrastrukturu puni, prerađuje i prodaje nije.

Država može posjedovati cijev i terminal, a opet ovisiti o tome hoće li INA, kojom upravlja MOL, tretirati hrvatsko tržište kao domaće ili kao periferno. Vlasništvo nad INA-om zato nije zamjena za Janaf i Krk. To je spojnica između infrastrukture i odluke.

Isto vrijedi za tranziciju. U Rijeci se gradi prvo komercijalno postrojenje zelenog vodika u Hrvatskoj, uz solarnu elektranu od 11 MW i elektrolizator. Dalibor Sokolović iz INA-e kaže da projekt nije samo dekarbonizacija, nego “doprinos energetskoj sigurnosti Hrvatske i izgradnji nove industrijske grane”. Ako ta grana ostane pod tuđim upravljanjem, Hrvatska financira tranziciju, a ne određuje njezin ritam.

Zašto udio nije isto što i vlasništvo

Hrvatska već jest suvlasnik. To je najčešći argument protiv otkupa: “pa imamo 45 posto”. Imovina na papiru nije kontrola. Upravljačka prava iz 2009. pretvorila su INA-u u kompaniju koju MOL vodi, a hrvatska država nadzire kao nervozni manjinski dioničar.

Zato Plenkovićeva vlada od 2016. govori o otkupu cijelog paketa, ne o dokupu dva-tri posto radi ljepšeg omjera. U prosincu te godine premijer je rekao da će Hrvatska pokrenuti otkup MOL-ova udjela “po modelu koji je financijski održiv i koji na kraju neće povećati javni dug”. Ambicija je ostala. Transakcija nije.

U travnju 2026. ponovio je da je privatizacija INA-e na taj način “najveća strateška greška ikada” i da je prodaja nacionalnih energetskih kompanija “naučena lekcija zauvijek”. Što se njega tiče, “to se neće nikada ponoviti”. To nije izjava o prošlosti. To je priznanje da je država izgubila instrument koji u krizi ne može zamijeniti porezna olakšica ni uvozna dozvola.

Jer INA nije samo dionica na Zagrebačkoj burzi. Ona drži koncesije na hrvatskom kopnu i Jadranu, preradu u Rijeci, maloprodajnu mrežu i znanje o ležištima koja se ne mogu preseliti. Kad ta kompanija investira u nova bušenja, odluka se donosi u kontekstu MOL-ove grupe. Kad odgađa, također.

Cijena vlasništva i cijena njegova izostanka

Postoji i protivargument koji treba uzeti ozbiljno. Davor Štern, bivši direktor INA-e i ministar, u svibnju 2026. rekao je Plenkoviću nešto što zagovornici otkupa ne vole čuti:

“Mislim da bi otkup INA-e po nekoj cijeni koja je daleko od realne bio druga strateška pogreška.”

Jer, kaže, INA “ne vrijedi više ono što je vrijedila”. Njegov prijedlog nije sentimentalni povratak cijele firme, nego rastanak i podjela imovine: Hrvatskoj rafinerija u Rijeci, a “benzinske pumpe napravi bilo tko”. Proizvodnja pada, bušotine stare, trošak zatvaranja raste.

To ne ruši tezu da Hrvatska treba vlasništvo. Precizira je. Hrvatskoj ne treba fetiš nad svakom Ininom crpkom. Treba joj vlasništvo nad onim što se ne može brzo zamijeniti: prerada, koncesije, podzemne zalihe, industrijska baza u Rijeci i sposobnost da u krizi država nije molitelj u tuđem upravnom odboru.

Cijena izostanka tog vlasništva već se vidi. Godinama spor INA–MOL opterećuje bilateralne odnose, arbitraže i javne financije. Hrvatska istodobno nudi Europi koridor mimo ruske nafte, a kod kuće nema punu kontrolu nad kompanijom koja tu priču treba materijalizirati. To je paradoks male države s velikom infrastrukturom i slabašnom kontrolom nad firmom koja tu infrastrukturu koristi.

Što “imati vlasništvo” znači 2026.

Ne znači nacionalizaciju iz 1970-ih. Ne znači platiti pet puta više da bi se naslov u novinama zatvorio. Znači ovo:

Hrvatska uvozi većinu energije. Domaća nafta pokriva tek dio potreba. Jedina preostala rafinerija tek je modernizirana s gotovo 700 milijuna eura. Plin i nafta s hrvatskog tla ne mogu se premjestiti u Százhalombattu. U krizi cijenu, smjer i prioritet određuje onaj tko upravlja kompanijom, ne onaj tko drži svečani udio.

Plenković je još 2016. rekao da je odluka o otkupu donesena “u najboljem interesu Hrvatske i u najboljem interesu INA-e kao hrvatske strateške kompanije”. Rečenica je ostala točna. Izvedba nije.

Zato Hrvatska treba vlasništvo nad INA-om. Ne zato da bi se vratila u prošlost. Zato da u sljedećoj krizi, a krize u energiji više nisu iznimka, odluku o Rijeci, o domaćim naftnim poljima i o tome tko prvi dobiva dizel ne donosi tuđi korporativni kalendar, nego država koja na tom tlu zapravo i živi.

KONCEPT NOVE ENERGETSKE KOMPANIJE

Davor Štern ne traži staru INA-u natrag. Traži Fenix od onoga što se još može spasiti.

Dok Zagreb i Budimpešta govore o “novom poglavlju”, Davor Štern već godinama ponavlja drugu rečenicu. Ne kupujte cijelu firmu. Rastanite se. Uzmite ono bez čega država ne može. Ostatak ostavite MOL-u. Na tom temelju sagradite novu kompaniju.

Štern nije slučajan komentator. Naftni je inženjer, bivši direktor INA-e, bivši ministar gospodarstva, bivši član nadzornog odbora. Godine 1998. i 1999., dok je bio na čelu kompanije, pregovarao je s MOL-om o spajanju u regionalnog igrača koji bi “zavladao srednjoeuropskim tržištem”. Od toga se odustalo. Dva desetljeća kasnije MOL radi taj posao sam preko INA-e, a sada i preko NIS-a. INA u toj priči više nije partner.

“Sad će Mađarska preuzeti NIS, a INA će ostati igračka MOL-a.”

To je polazište njegova koncepta. Ne ljutnja. Već isključivo dijagnoza stanja.

Zašto ne kupovati staru INA-u?

Štern MOL ne opisuje kao nesposobnu firmu. Za BBC je rekao da se dosad pokazao “vrlo kvalitetnom i dobro vođenom kompanijom, koja čuva vlastite interese”. Problem je u sljedećoj rečenici:

“Međutim, kada su vaši interesi primarni, nečiji moraju da budu sekundarni.”

U javnosti, kaže, nema dokaza da MOL ima većinski paket, “ali donosi odluke samostalno”. Te se odluke “legitimno potvrđuju kroz upravu i Nadzorni odbor”, ali “nisu uvijek u skladu sa strateškim interesima Hrvatske”.

Zato otkup cijele INA-e, po njemu, nije korekcija povijesti. To je kupovina kompanije koju je partner već oblikovao prema sebi. U razgovoru za Direktno u svibnju 2026. rekao je da “nema se što otkupiti”. INA više ne vrijedi ono što je vrijedila. Proizvodnja opada. Bušotine treba zacementirati i zatvoriti. Troška ima više nego koristi. Benzinske pumpe “napravi bilo tko”.

Na televiziji bio je još tvrđi: firma je proteklih godina “očerupana do daske”, pa je on “niti ne bi otkupljivao”. Umjesto toga iznio je ideju da Hrvatska osnuje “svoju novu energetsku tvrtku koja bi bila Fenix INA-e na neki drugi način”.

To je jezgra koncepta. Ne restauracija. Nasljeđivanje onoga što još ima smisla.

Rastanak, ne preuzimanje

Prvi korak nije natječaj za dionice. Prvi je korak razvod.

“U slučaju INA-e, Hrvatska se mora dogovoriti s MOL-om da se taj loš brak razvrgne, da se podijeli imovina, a prvi uvjet mora biti da rafinerija u Rijeci ostane u stopostotnom hrvatskom vlasništvu.”

Sisak više ne prerađuje. Ostala je samo jedna rafinerija, riječka. Štern tvrdi da MOL 2003. nije ispoštovao obvezu obnove Siska i Rijeke. Sisak je zatvoren. Rijeka se obnavljala “dugi niz godina jer očito nije postojala volja MOL-a”. Zaključak je oštar:

“Rijeka ovisi o volji MOL-a, a to je nedopustivo.”

Put natrag pod hrvatsku ingerenciju, kaže, “može se jako lako napraviti raskidom ugovora”. Ili čvrstim garancijama da će raditi. Jer, dodaje, “dok god MOL dobiva rusku naftu, bit će mu jeftinije prerađivati je u Mađarskoj”.

Tu njegova sumnja ide i dalje od vlasništva. U ožujku 2026. pitao je radi li riječka rafinerija uopće punim kapacitetom i tvrdio da hrvatska nafta, oko 500 tisuća tona godišnje, ide u Mađarsku, ne u Rijeku. INA je odgovorila suprotno: rafinerija je 2025. radila s dostupnošću većom od 96 posto, prerada je bila najveća od 2010., a cjelokupna domaća sirova nafta prerađena je u Rijeci. Spor nije statistički. Spor je tko smije zatvoriti pogon kad to više ne odgovara grupi.

U toj logici pumpe su zamjenjive. Rafinerija nije. Janaf nije. Štern za Janaf kaže da je “stara dobra hrvatska firma” i da osobno “nikad ne bi dozvolio da netko preuzme dio vlasništva”. Janaf i rafineriju Rijeka “ne treba nužno spajati”, ali “to su stvari koje se ne bi trebale više nikad prodavati”.

Od čega se gradi nova kompanija?

Ako se brak razvrgne, što ostaje Hrvatskoj? Šternov popis je uzak i namjeran:
* Riječka rafinerija, u stopostotnom državnom vlasništvu.
* Ostatak ugljikovodika na hrvatskom tlu.
* Obnovljivi izvori energije.
* JANAF kao zaseban strateški stup.

To treba pripojiti “novoj kompaniji”. “Onda imamo opet neku novu INA-u, a ne kupujemo postojeću kompaniju koja je ogoljena do kostiju.”

Jezgru te nove kompanije ne vidi u starom sjedištu INA-e. Vidi je u Agenciji za ugljikovodike.

“Pobornik sam toga da ta Agencija postane nova INA jer nemamo u Hrvatskoj ni jednu drugu sličnu organizaciju koja bi bila baza za novu energetsku kompaniju koja bi preuzela mjesto INA-e u novom stoljeću.”

Obrazloženje je hladno. “Više nemamo jaku INA-u koja u takav posao može ući sa svojim stručnjacima.” Kad se govori o istraživanju u Kazahstanu, kaže da područje ima potencijal, ali “mi za tako nešto nismo osposobljeni, a nije ni vrijeme za to”. Agencija je, po njemu, “dobra jezgra da se oko nje stvori nova INA”.

Tu se spaja s onim što je ranije govorio o upstreamu. Istraživanje i crpljenje na hrvatskom teritoriju ne može se tretirati kao običan portfolio unutar tuđe grupe. Novo poduzeće trebalo bi ići i prema novim energijama, uključujući geotermalnu. Stara INA bila je naftna kuća 20. stoljeća. Nova, ako ikad nastane, mora biti energetska kuća 21.

Što taj koncept nije?

Nije povratak INA-e iz 1998. Tada je Štern pregovarao o fuziji ravnopravnih. Danas kaže da bi ulazak MOL-a u NIS značio da se taj regionalni projekt “praktično dogodi”, ali da INA “više neće biti protagonista i partner, već samo kćerka firma MOL-a”.

Nije ni romantična nacionalizacija crpki. Pumpe, ponavlja, može sagraditi bilo tko. Nije ni zamjena dionica o kojoj je 2023. govorio kao o jednoj od poslovnih opcija, 44 posto INA-e za adekvatan paket MOL-a, jer ta opcija ostavlja Hrvatsku unutar tuđeg sustava. Koncept iz 2025. i 2026. oštriji je: Fenix, ne suvlasništvo.

Nije ni jeftin bijeg od politike. Raskid ugovora, podjela imovine i izdvajanje Rijeke zahtijevaju pregovor koji MOL nema razloga pokloniti. Štern to zna. Zato inzistira na hijerarhiji ciljeva. Prvo Rijeka. Onda ostatak resursa. Onda nova firma. Tek na kraju, ako uopće, neki novi energetski brend.

Zašto taj model uopće ima smisla 2026.?

Jer stara INA više nije bezvrijedna. Rafinerija u Rijeci dobila je nadogradnju od gotovo 700 milijuna eura, kapacitet ide prema četiri milijuna tona, udio dizela treba porasti oko 30 posto, a u krugu se gradi i prvo komercijalno postrojenje zelenog vodika. To je imovina koju država već sufinancira, a ne kontrolira.

Jer domaća proizvodnja s padajućih naftnih polja pokriva tek oko petine potreba. Kupiti cijelu kompaniju znači kupiti i trošak zatvaranja starih bušotina. Zadržati koncesije i znanje, a odbaciti prazne ljuske, jeftinije je od političkog otkupa “cijele priče”.

Jer Hrvatska već ima komad slagalice koji INA nije: Janaf, LNG na Krku, interkonekcije. Šternova nova kompanija ne bi trebala iznova graditi koridor. Trebala bi spojiti koridor s preradom i s onih malo sirovina što je još hrvatsko.

I jer, kako je pred Antikorupcijskim vijećem rekao još 2022., prva privatizacija ugradila je “otrovnu pilulu” 25 posto plus jedna dionica plus pravo veta. Taj se ugovor ne popravlja dokupom. Popravlja se izlaskom iz braka.

Fenix energetske kompanije, a ne relikvija

Šternov koncept može se sažeti u četiri poteza.
* Prvi: prestati pretvarati da 44,84 posto znači vlasništvo.
* Drugi: rastati se s MOL-om i podijeliti imovinu, s Rijekom kao uvjetom.
* Treći: Janaf i rafineriju držati izvan svake buduće prodaje.
* Četvrti: oko Agencije za ugljikovodike, ostatka ležišta i obnovljivih izvora sagraditi novu energetsku kompaniju ne kao spomenik staroj INA-i, nego kao njezin Fenix.

To nije lakši put od otkupa. To je trezveniji. Otkup cijele INA-e kupuje spor, arbitraže, stare bušotine i tuđu korporativnu kulturu. Nova kompanija kupuje samo ono bez čega Hrvatska u sljedećoj krizi ne može: preradu na vlastitom tlu, cjevovod koji već ima i instituciju koja još zna čitati geološku kartu.

Štern to ne pakira kao slavlje. Pakira kao priznanje da je stara INA izgubljena kao protagonist, ali da država još može odbiti ostati statist u tuđoj grupi. Nova energetska kompanija, ako ikad nastane, neće se zvati INA zato što je netko pobijedio u nostalgiji. Zvat će se tako samo ako Hrvatska odluči da joj treba firma koja u Rijeci, u cijevi i na vlastitom tlu više ne pita Budimpeštu za dopuštenje.

Zaključno: Možda je vrijeme da počnemo razmišljati o novoj hrvatskoj državnoj energetskoj kompaniji?