Ozonski sloj od presudne je važnosti za život na Zemlji. Stoga je Montrealskim sporazumom, iz 1987. godine, koji zabranjuje upotrebu za ozon štetnih kemikalija, nastojao zaštiti ozonski omotač. Koliko se u tome uspjelo pročitajte u sljedećem članku. Plin ozon je važan sastavni dio atmosfere.
Ozon je na Zemljinoj površini životno važan suncobran koji štiti od pretjerane količine UV zraka. Iznos UV zračenja koje primaju srednje geografske širine, u kojima je i Hrvatska, bez odgovarajuće zaštite u samo 5 minuta može izazvati opekline kože. Pretjerano UV zračenje opasno je i zato jer izaziva mutacije DNA te tako škodi živim bićima koja su mu izložena.
Ozon prirodnim procesima nastaje u stratosferi na visinama između 10 i 50 km kemijskim reakcijama pod utjecajem Sunčevog zračenja kada se molekule kisika (O2) pod utjecajem UV zračenja raspadaju (disociraju) na pojedinačne atome (O) koji su izuzetno reaktivni. Zbog toga se brzo spajaju s molekulama O2, a rezultat je ozon (O3). U tom procesu kao katalizatori služe plinovi koji u svom sastavu imaju dušika, klora, vodika ili broma. U prirodnim uvjetima nastajanje i razaranje ozona je uravnotežen proces koji je omogućio život na Zemlji u obliku kakvom ga poznajemo.
Koncentracija ozona mjeri se Dobsonovim jedinicama (Dobson Units = kratica DU). Pojednostavljeno iznos od 1 DU označava debljinu sloja ozona od 0,01 mm pri temperaturi zraka 0°C i tlaku od 1013 hPa. Prosječna vrijednost ozonskog omotača u atmosferi je oko 300 DU što znači da mu je debljina oko 3 mm.
Osim tog nama ugodnog i korisnog stratosferskog ozona, poznat je i troposferski ozon koji nastaje u prizemnom sloju atmosfere u kojem i mi živimo – troposferi. Njegov izvor su brojne vrste štetnih plinova, poput dušikovog dioksida (NO2) ili sumporovog dioksida (SO2) koje iz prometa, industrije i poljoprivrede svakodnevno budu ispuštane u atmosferu u tisućama tona. Za razliku od stratosferskog, troposferski ozon je vrlo štetan jer djeluje kao jaki oksidans koji šteti očima, plućima, biljnim organima, ali i proizvodima kao što su guma, plastika i boje.
Nakon što su u kasnim 70-im godinama britanski istraživači u antarktičkoj postaji Halley Bay mjerenjima otkrili stanjivanje ozonskom omotača, od kraja 80-ih godina svjesni smo znanstvenim istraživanjima potkrijepljene činjenice povremenog smanjivanja, odnosno stanjivanja ozonskog omotača u pojedinim dijelovima atmosfere. Zašto? Logičan odgovor je – poremećaj prirodne ravnoteže. Uz povremene i prostorno ograničene prirodne uzroke onečišćenja atmosfere, poput vulkanskih erupcija i požara (prisjetimo se Kalifornije ili Australije), vodeći čimbenik je čovjek, odnosno tehnološki napredak ljudskog društva čiji nusproizvod su tisuće tona za ozon štetnih plinova. Najčešće se spominju CFC - klorofluorougljikovodici. Ta je skupina plinova izumljena krajem 19. stoljeća, a šire se koriste od 1930-ih godina u rashladnim uređajima i sprejevima kao potisni plinovi koji na principu razlike u tlaku istiskuju sadržaj limenke. Dok su pri površini Zemlje bezopasni, visoko u stratosferi pod utjecajem UV zračenja postaju krajnje štetni. Tu dolazi do njihovog razaranja. Produkt je oslobađanje klora i broma koji kao katalizatori ubrzavaju razaranje ozona. Ono što je najproblematičnije je njihova dugotrajnost budući da u atmosferi opstaju desetljećima. S obzirom da njihovo "putovanje" do stratosfere može potrajati i 30 godina lako je zaključiti da mi tek danas osjećamo posljedice onečišćenja atmosfere iz 1980-ih godina.
Razaranje ozona najdramatičnije je iznad Antarktike. Tome su tri glavna uzroka:
1. vrlo niske temperature zraka,
2. polarni vrtlog hladnog zraka koji nastaje zbog velikih razlika u tlaku zraka između polarnih krajeva i umjerenih geografskih širina i
3. pojava polarnih stratosferskih oblaka.
Svake polarne zime temperature u stratosferi iznad Antarktike toliko su niske da i u uvjetima niske vlažnosti zraka dolazi do postanka oblaka. Ti su oblaci mješavina ledenih kristala s dušičnom i sumpornom kiselinom prirodnog ili antropogenog porijekla. Kemijskim procesima na površini čestica u oblaku oslobađa se jako reaktivni klor. S polarnim danima u rujnu i pojavom Sunčeva zračenja nakon duge polarne noći dolazi do intenzivnih kemijskih reakcija i razaranja ozona zahvaljujući katalizatorskom djelovanju klora. Debljina ozonskog omotača se s prosječnih 300 DU smanjuje na 100 i manje DU.
www.geografija.hr
Rupa u ozonskom omotaču dostigla je rekordnu veličinu iznad Arktika, a kao razlog stručnjaci navode štetne tvari u atmosferi i vrlo hladnu zimu u stratosferi, objavila je u utorak Svjetska meteorološka organizacija (WMO).
"Promatranja s tla i podaci prikupljeni pomoću satelita i balona-sonde iznad Arktika otkrivaju da je ozonski stup između početka zime i kraja ožujka u tom području zabilježio gubitak od 40 posto", stoji u priopćenju WMO-a.
Ozonski omotač štiti zemlju od štetnih ultraljubičastih zraka. Rekordni gubitak ozona znanstvenici objašnjavaju štetnim plinovima u atmosferi i hladnom zimom na razini stratosfere, drugog velikog zemljinog atmosferskog omotača, tik iznad troposfere.
Na Antarktici, ozonska je rupa godišnji fenomen koje se pojavljuje zimi i na proljeće zbog izrazito niskih temperatura koje vladaju u stratosferi, dok na Arktiku meteorološki uvjeti puno više variraju od jedne do druge godine i temperature su uvijek više.
Prema Protokolu iz Montreala postupno se smanjuje emisija štetnih tvari poput klorfluorugljika i halona koji se koriste u hladnjacima i raspršivačima pa se WMO nada da će se između 2030-2040 ozonski omotač izvan polarnih područja obnoviti i doći na razinu od prije 1980. godine. Za Antarktiku ta predviđenja se kreću između 2045-2060. godine, dok se očekuje da će se ozon iznad Arktika vratiti na normalu deset do 20 godina kasnije.
www.croenergo.eu
Svake polarne zime temperature u stratosferi iznad Antarktike toliko su niske da i u uvjetima niske vlažnosti zraka dolazi do postanka oblaka. Ti su oblaci mješavina ledenih kristala s dušičnom i sumpornom kiselinom prirodnog ili antropogenog porijekla. Kemijskim procesima na površini čestica u oblaku oslobađa se jako reaktivni klor. S polarnim danima u rujnu i pojavom Sunčeva zračenja nakon duge polarne noći dolazi do intenzivnih kemijskih reakcija i razaranja ozona zahvaljujući katalizatorskom djelovanju klora. Debljina ozonskog omotača se s prosječnih 300 DU smanjuje na 100 i manje DU.
www.geografija.hr
Rupa u ozonskom omotaču dostigla je rekordnu veličinu iznad Arktika, a kao razlog stručnjaci navode štetne tvari u atmosferi i vrlo hladnu zimu u stratosferi, objavila je u utorak Svjetska meteorološka organizacija (WMO).
"Promatranja s tla i podaci prikupljeni pomoću satelita i balona-sonde iznad Arktika otkrivaju da je ozonski stup između početka zime i kraja ožujka u tom području zabilježio gubitak od 40 posto", stoji u priopćenju WMO-a.
Ozonski omotač štiti zemlju od štetnih ultraljubičastih zraka. Rekordni gubitak ozona znanstvenici objašnjavaju štetnim plinovima u atmosferi i hladnom zimom na razini stratosfere, drugog velikog zemljinog atmosferskog omotača, tik iznad troposfere.
Na Antarktici, ozonska je rupa godišnji fenomen koje se pojavljuje zimi i na proljeće zbog izrazito niskih temperatura koje vladaju u stratosferi, dok na Arktiku meteorološki uvjeti puno više variraju od jedne do druge godine i temperature su uvijek više.
Prema Protokolu iz Montreala postupno se smanjuje emisija štetnih tvari poput klorfluorugljika i halona koji se koriste u hladnjacima i raspršivačima pa se WMO nada da će se između 2030-2040 ozonski omotač izvan polarnih područja obnoviti i doći na razinu od prije 1980. godine. Za Antarktiku ta predviđenja se kreću između 2045-2060. godine, dok se očekuje da će se ozon iznad Arktika vratiti na normalu deset do 20 godina kasnije.
www.croenergo.eu
